Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-853/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja i Jasminke Pavković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, koju zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6445/2024-9 od 29. travnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 26. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 6445/2024-9 od 29. travnja 2025. pod toč. I., II. i III. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženici isplatiti tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 218,75 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. pa do isplate.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja FT te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6445/2024-9 od 29. travnja 2025. pod toč. III. izreke u dijelu kojem tužitelju nije priznato pravo na daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 656,25 eura.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura s pripadajućim zateznim kamatama.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja FT za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 189,43 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetan čl. 11.3 Ugovora o kreditu broj 9012439064 od 24. travnja 2007. (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu kojem se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (toč. I. izreke), naloženo je tuženici da isplati tužitelju iznos do 147,80 eura sa zateznim kamatama koje teku od 27. travnja 2007. pa do isplate (toč. II. izreke) te je naloženo tuženici da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 218,75 eura sa zateznim kamatama tekućim od 29. travnja 2025. pa do isplate (toč. III. izreke).

2. Tuženica je podnijela žalbu protiv navedene presude zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak za sastav žalbe u iznosu od 312,50 eura te trošak sudske pristojbe, koji iznos određeno ne naznačuje.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv toč. III. izreke presude u dijelu kojem mu nije priznato pravo na daljnji trošak u visini od 656,25 eura, zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i tužitelju priznati pravo i na daljnji parnični trošak te potražuje trošak za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu u ukupnom iznosu od 189,43 eura.

4. Žalbe tužitelja i tuženice nisu osnovane.

5. Neosnovano navodi tuženica da je prvostupanjski sud pogrešno odredio vrijednost predmeta spora u iznosu 1.475,03 eura, odnosno u iznosu koji je naznačio tužitelj, i to kao zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva i kondemnatornog zahtjeva. Naime, suprotno navodima iz žalbe u toč. 16. obrazloženja pobijane presude vrijednost predmeta spora utvrđena je u iznosu od 147,80 eura, dakle upravo onoliko koliko se zahtijeva kondemnatornim zahtjevom. Dakle, neosnovan je žalbeni navodi tuženice da bi prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora uzeo u obzir i deklaratorni tužbeni zahtjev.

6. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženice da je počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Suprotno navodima tuženice pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama koje imaju podlogu u izvedenim dokazima te se presuda može ispitati, kao i razloge o svim prigovorima, u obrazloženju presude iznesene su činjenice koje su stranke iznijele te je obrazloženo koje je dokaze sud izveo i što je dokazivanjem utvrđeno, a navedeno je i koje je materijalno pravo sud primijenio.

7. Iz sadržaja žalbe tuženice proizlazi da tuženica kroz žalbeni razlog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe. Navodi kojima žaliteljica osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno pravo žaliteljice.

8. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim čl. 11.3 Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita i zahtjev za isplatu naplaćene

naknade.

10. Nije osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

11. Tako je prvostupanjski sud utvrdio da je 24. travnja 2007. između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita sklopljen Ugovor o kreditu kojim je u čl. 11.3. ugovorena obveza tužitelja da plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,00% od iznosa kredita.

12. Nadalje je ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno da je izostalo pregovaranje o naknadi za obradu kredita te da iz Ugovora o kreditu nije vidljivo od čega se sastoji naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporna odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženice kojima ista u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

14. S obzirom na navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva sadržana u članku 11.3 Ugovora o kreditu. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 24. travnja 2006. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema čl. 87. st. 1. toga Zakona takva odredba ništava.

14.1. U odnosu na pozivanje tuženice na čl. 84. ZZP treba reći da prema samoj dikciji, odredba čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora (predmet i cijena), dok ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti.

15. Nadalje, pravilno žaliteljica u žalbi navodi da je ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi za obradu kredita sadržana u čl. 11.3 Ugovora o kreditu jasno i razumljivo sastavljena. Ta je odredba omogućavala tužitelju da, postupajući s pažnjom prosječnog potrošača, precizno procijeni ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe (1,00% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

16. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, uz primjenu čl. 83. ZZP potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora), vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženica, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljem mogla razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 11.3 Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada odnosi, kako to pravilno utvrđuje prvostupanjski sud, a posebice imajući na umu da je za iznos naknade tužitelju umanjen iznos kredita koji mu je stavljen na raspolaganje, ne može se zaključiti da je tuženica mogla razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Članci 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02 i 141/06). Iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP, suprotno žalbenom navodu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da predmetni Ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Očito je stoga da se žalbeni navodi tuženice da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženice iz čl. 59. toč. 3. ZZP i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženica na tužitelja čl. 11.3 Ugovora o kreditu prenijela obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženica de facto oslobođena obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njezine visine, utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženica nije dokazala da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Također, ukazuje se žaliteljici da iako se na pravne odnose, koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i sporove proizašle iz njih, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, što uključuje i praksu suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. godine

22. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice u kojima se poziva na predmet Suda Europske unije broj C-621/17 s obzirom na to da se ne radi o činjenično istovjetnim situacijama jer je u predmetu C-621/17 banka navela niz parametara od kojih se sastoji naknada (iako ne sve) pa je sud ocijenio da u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ne proizlazi obveza davatelja zajma da u ugovoru konkretno navede prirodu svih usluga koje se pružaju u zamjenu za naknade predviđene u jednoj ili više ugovornih odredbi, međutim, s obzirom na zaštitu koju Direktiva 93/13 nastoji pružiti potrošaču koji se nalazi u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe odnosno pružatelja, važno je da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora. Međutim, u ovom predmetu tuženica u Ugovoru o kreditu kojeg je sama sastavila na standardiziranom obrascu nije navela niti jedan parametar vezan za visinu i svrhu naknade, već je samo navedeno da se naplaćuje u visini od 1% od odobrenog kredita.

23. Nadalje, čl. 87. st. 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno sud prvog stupnja tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju čl. 323. st. 1. ZOO naložio tuženici vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe iz čl. 11.3 Ugovora o kreditu u iznosu 147,80 eura, koji iznos tuženica nije osporila, sa zateznim kamatama od dana kad je taj iznos primila, tj. od 27. travnja 2007. do dana vraćanja u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba tuženice kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, a imajući u vidu da je tuženica sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženica nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO. Konkretno to znači od 27. travnja 2007., a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

24. Nadalje odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Dakle, riječ je o iznimci od zabrane konvalidacije za čiju primjenu je potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta, odnosno da je zabrana naknadno otpala, da su obje stranke u cijelosti izvršile sve obveze iz ugovora te da je zabrana bila manjeg značaja. Stoga, kako u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije otpao, nema mjesta primjeni navedene odredbe zakona. Štoviše, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranjem navedene ugovorne odredbe uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te isto nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik.

25. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je odbio prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva. Pritom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući na umu da je zahtjev za isplatu podnesen 30. listopada 2024., prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, u trenutku podnošenja tog zahtjeva petogodišnji zastarni rok nije bio protekao.

26. Stoga nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da je kondemnatorni zahtjev u zastari te da je zbog toga, odnosno pomanjkanja pravnog interesa trebalo odbaciti i deklaratorni zahtjev.

27. Također, tuženica u žalbi pogrešno tumači presudu Suda Europske unije broj C- 561/21 od 25. travnja 2024. Naime, suprotno žalbenim navodima u istoj je navedeno da čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima te načelo pravne sigurnosti treba tumačiti na način da im se ne protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova, počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Pritom, prethodno navedena ovlast dokazivanja podrazumijeva podnošenje posebnih dokaza o odnosima s pojedinim potrošačem, iz kojih bi se moglo nedvojbeno utvrditi ranije saznanje pojedinog potrošača o nepoštenosti navedene odredbe ugovora. Stoga, pogrešno je tumačenje žaliteljice da puka medijska izloženost ovih vrsta sporova ukazuje na to da je potrošač znao da bi takva ugovorna odredba bila nepoštena. Suprotno takvom tumačenju žaliteljice, u presudi suda navedeno je izričito da se od prosječnog potrošača, koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, ne može zahtijevati da se samoinicijativno redovito informira o odlukama nacionalnog Vrhovnog suda o standardiziranim odredbama sadržanima u ugovorima iste prirode kao što su oni koje je sklopio s prodavateljima robe ili pružateljima usluge. Također, ukazano je da s obzirom na to da ne postoji obveza obavješćivanja koju bi imao prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, ne može se pretpostaviti da je potrošač mogao razumno znati za to da odredba sadržana u njegovom ugovoru ima jednak doseg kao i standardizirana ugovorna odredba čiju je nepoštenost utvrdio nacionalni Vrhovni sud. Dakle, utvrđeno je da se čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi to da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju odredbe ugovora sklopljenog s prodavateljem robe odnosno pružateljem usluge, čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, počinje teći od datuma od kojeg je nacionalni Vrhovni sud u različitim predmetima donio presude kojima je standardizirane ugovorne odredbe koje odgovaraju odredbi tog ugovora o kojoj je riječ proglasio nepoštenima.

28. Slijedom navedenoga, a na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. i II. izreke, kako je i odlučeno pod toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

29. Ostali žalbeni navodi tuženice nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno ocijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

30. Jednako tako, na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP. Naime, tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženica na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP dužna naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice.

30.1. Suprotno navodima iz žalbe pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je priznao tužitelju pravo na trošak za sastav podneska od 6. veljače 2025. jer se radi o podnesku koji je bio potreban za raspravljanje u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Naime, predmetnim se podneskom tužitelj očituje na navode iz odgovora na tužbu te na navode tužitelja iz podneska od 1. prosinca 2024.

30.2. Također, suprotno navodima iz žalbe u predmetnom je postupku održano jedno ročište 17. ožujka 2025., na kojem se održalo pripremno ročište te na kojem je zaključen prethodni postupka, kao i ročište za glavnu raspravu na kojem su izvedeni svi dokazi te na kojem je glavna rasprava i zaključena.

30.3. Jednako tako, u odnosu na trošak pristupa na ročište za objavu presude pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju taj trošak, a s obzirom na to da se na tom ročištu prisutnoj stranci uručuje presuda te joj od toga dana teče rok za žalbu, pa se ne radi o ročištu koje ne bi bilo svrsishodno za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Pored toga, za istaknuti je da na tom ročištu, osim što objavljuje sadržaj presude, sud u skladu s čl. 336. st. 1. ZPP ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude pa je stoga pravo na naknadu tog troška izravno povezano s pravom na pristup sudu, a koje je pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17). Kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženica odluku o troškovima postupka određeno ne pobija, to odluka o troškovima postupka po službenoj dužnosti glede visine nije ispitivana.

31. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. III. izreke, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

32. Nadalje, neosnovan je žalbeni navod tužitelja da bi sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je troškove postupka odmjeravao uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u visini od 147,80 eura. Naime, u ovoj pravnoj stvari, kako je već ranije ukazano ovom odlukom, deklaratorni zahtjev je poslužio samo za ocjenu osnovanosti kondemnatornog zahtjeva te u tom slučaju vrijednost predmeta spora iznosi onoliko koliko se zahtijeva kondemnatornim zahtjevom, a to je iznos od 147,80 eura (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama Rev-1927/17 od 18. siječnja 2022. i Revt-156/13 od 7. svibnja 2014.). Stoga, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je troškove postupka odmjeravao prema razredu od 0,00 eura do 332,00 eura (koji razredi su određeni u Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine", broj 138/23).

33. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP trebalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. III. izreke u dijelu kojem tužitelju nije priznato pravo na daljnji trošak u iznosu od 656,25 eura, kako je i odlučeno u toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

34. Zahtjev tuženice i tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka odbijeni su kao neosnovani jer isti nije uspjeli sa žalbom (čl. 166. st. 1. ZPP), kako je i odlučeno u toč. III. i IV. izreke ove drugostupanjske presude.

U Velikoj Gorici 26. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak