Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-613/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LG, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Hana Lukić Hob odvjetnica u Vinkovacima, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., OIB: 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-582/2024-9 od 31. ožujka 2025., na sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 582/2024-9 od 31. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. kao neosnovana te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P- 582/2024-9 od 31. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom i rješenjem utvrđeno je da je ništetna i bez pravnog učinka točka 10.1. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5103127007 od 31. kolovoza sklopljenog između tužitelja i tuženika pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom Ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.“ (točka I. izreke presude), naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 299,08 eura sa zateznim kamatama koje teku od 5. rujna 2006. do isplate (točka II. izreke presude), naloženo je tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove postupka u iznosu 294,91 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (točka III. izreke presude) i odbijen je prigovor tuženika mjesne nadležnosti (izreke rješenja).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude i rješenja zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev, odnosno odbaciti tužbu, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 78,13 eura i trošak sudskih pristojbi na žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP) na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim članka (točke) 10.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtjev za isplatu naplaćene naknade.

7. Prije svega sporna je mjesna nadležnost prvostupanjskog suda za odlučivanje u ovom sporu jer tuženik ukazuje da su stranke člankom 16. Ugovora o kreditu za slučaj spora ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke, što znači mjesnu nadležnost Općinskog suda u Rijeci budući je sjedište tuženika u Rijeci.

8. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir da tužitelj ima status potrošača, da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu zbog čega se smatra da se o članku 16. Ugovora o kreditu nije pregovaralo i da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Zatim je prvostupanjski sud uzeo u obzir i okolnost da mogućnosti dolaska na sud sjedišta tuženika uzrokuje troškove i gubitak vremena za tužitelja te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer ga stavlja u nepovoljniji procesnopravni položaj, pa da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, a da je člankom 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15. i 52/16.) propisano da potrošač u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu može protiv druge ugovorne strane pokrenuti postupak bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište ili neovisno o tome, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište.

9. U odnosu na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o ugovoru sklopljenom na unaprijed formuliranom obrascu, a koje utvrđenje nije dovedeno u sumnju navodima žalbe. Za ugovornu odredbu koja je unaprijed formulirana od tuženika (kao trgovca) postoji zakonska presumpcija iz članka 81. stavak 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03. - dalje: ZZP/03) da se o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju članka 81. stavak 5. ZZP/03 izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona (Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima). Isto tako, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu, pa u smislu članka 84. ZZP/03 podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

10. Iz sadržaja članka 16. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ta je odredba omogućavala tužitelju da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu članka 85. ZZP/03. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer omogućuje tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

11. Člankom 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12. Člankom 16. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi mjesnu nadležnost na sud u mjesto sjedišta banke, a to je Općinski sud u Rijeci koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužitelja ([adresa]). Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da znatna udaljenost između prebivališta tužitelja i suda u mjestu sjedišta banke za tužitelja povećava troškove sudjelovanja i gubitak vremena potrebnog za putovanje, sve u smislu članka 89. stavak 2. i članka 264. ZPP-a. Ujedno povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, a što sve u ukupnosti zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03.

13. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju članka 87. stavak 1. ZZP/03 ništetna. Stoga se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Rijeci) nikad nije niti postojala.

14. Međutim, osnovano tuženik navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je svoju mjesnu nadležnost utemeljio na primjeni članka 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno da je tužitelj podnošenjem tužbe izabrao sud u kojem želi ostvariti zaštitu. Naime, Zakon o potrošačkom kreditiranju uređuje međunarodnu, a ne mjesnu nadležnost i ne može se primijeniti na predmetni sporni odnos stanaka, pa su time neodlučni razlozi koje prvostupanjski sud navodi u pobijanom rješenju pozivajući se na članak 19.l stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

15. U okolnostima konkretnog slučaja kada je utvrđeno da je prorogacijska klauzula nepoštena, a time i ništetna odredba, za odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti suda relevantne su odredbe ZPP-a.

16. Člankom 46. stavak 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika.

17. Budući za predmet ovog spora nije određena isključiva mjesna nadležnost, valja primijeniti članak 48. stavak 1. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište.

18. Nadalje, člankom 59. ZPP-a propisano je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

19. Na konkretan predmet primjenjiv je članak 59. ZPP-a budući iz provedenih dokaza proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen i solemniziran u Vinkovcima što je jasno navedeno u samom Ugovoru te proizlazi iz iskaza svjedokinje i tužitelja i što ukazuje da sklapanje ugovora predstavlja djelatnost te poslovne jedinice tuženika (u Vinkovcima), a budući su predmet spora upravo okolnosti sklapanja Ugovora iz djelatnosti te poslovne jedinice, tada je za suđenje u ovom sporu osnovom članka 59.

ZPP-a nadležan Općinski sud u Vinkovcima.

20. Slijedom navedenoga, te uz pravilnu primjenu članka 59. ZPP-a, nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima pobija izreku rješenja, odnosno odbijanje njegovog prigovora mjesnoj nadležnosti prvostupanjskog suda – Općinskog suda u Vinkovcima. Osim toga, valja istaknuti i to da je tuženik prigovor mjesne nenadležnosti istaknuo podneskom od 24. prosinca 2024. nakon što se podnošenjem odgovora na tužbu (23. prosinca 2024.) upustio u raspravljanje, a što je protivno članku 20. stavak 1. ZPP-a.

21. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti članka 10.1. Ugovora o kreditu i zahtjeva za isplatu naplaćene naknade osnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke.

22. Tako je prvostupanjski sud utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 31. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.800,00 CHF,

- da je člankom 10.1. Ugovora o kreditu ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva jednokratno u visini 1,00% od iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom isplate kredita,

- da je tužitelju 5. rujna 2006. naplaćena ugovorena jednokratna naknada u iznosu 2.259,44 kuna koji nije sporan između stranaka.

23. Iskaz svjedokinje CG prvostupanjski sud je ocijenio neodređenim i neprimjenjivim jer je svjedokinja iskazala o uobičajenoj praksi tuženika, ali se nije mogla izjasniti o konkretnom ugovoru i pregovaranju s tužiteljem. Na temelju iskaza tužitelja i provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj od strane djelatnika banke bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita te da ta naknada iznosi 1,00% od iznosa kredita. Međutim, tužitelj nije bio informiran na što konkretno se ta naknada odnosi te o naknadi nije mogao pregovarati, jer je Ugovor bio unaprijed sastavljen i u njemu je unaprijed bila određena naknada, dakle o toj ugovornoj odredbi nije se pojedinačno pregovaralo. Zatim da tuženik nije postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao na opravdanost naplate takve naknade i od čega se sastoje naknada i zašto je određena baš u ugovorenoj visini pa stoga tužitelj nije prije ili u trenutku sklapanja Ugovora bio obaviješten o troškovima koji se time podmiruju, odnosno o uslugama koje se njome plaćaju te da sporna odredba koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja stvara neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

24. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

25. Pravilno je prvostupanjski sud na navedena utvrđenja primijenio materijalno pravo iz članka 81. stavak 1. ZZP/03 kojim je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava. Dakle, iako je sporna ugovorna odredba jasno i razumljivo sastavljena budući omogućuje tužitelju da odredi visinu te naknade, a time i ekonomske učinke ugovaranja, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači da je ujedno ta odredba poštena budući ne sadržava nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a posebice jer je za iznos naknade umanjen iznos kredita koji je isplaćen tužitelju pa se ne može zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

26. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

27. Članci 1021. do 1027. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje jednokratne naknade prilikom korištenja kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama ("Narodne novine", broj 84/02. i 141/06.).

28. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika kojima ukazuje na Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/14.) kojim je određeno da je banka ovlaštena naplatiti korisniku kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i da je na taj način ovoj naknadi priznat status posebne usluge koju banka ima naplatiti. Ovo iz razloga što se predmetni Pravilnik primjenjuje od 14. veljače 2014., dakle, nije primjenjiv na pravni odnos stranaka koji je nastao 31. kolovoza 2006. sklapanjem Ugovora o kreditu.

29. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, iako nije bilo zabranjeno, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP/03 o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

30. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu koja ovisi o visini odobrenog kredita nisu samorazumljivi. Zbog toga se može zaključiti da su (nepoznati) troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni kako u odnosu na postojanje troškova tako i u odnosu na visinu u kojoj su eventualno stvarno nastali. Stoga se žalbeni navodi tuženika da je riječ o naknadi koja je naplaćena u skladu s načelom savjesnosti i poštenja ne mogu prihvatiti.

31. Uzimajući u obzir zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja člankom 10.1. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03, odnosno da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 1,00% njegove visine, utječe, prema ocjeni ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

32. Člankom 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna pa je pravilno prvostupanjski sud tu odredbu utvrdio ništetnom i na temelju članaka 323. stavak 1. i članka 1111. ZOO-a naložio tuženiku vraćanje iznosa plaćenog na ime ispunjenja obveze iz ništetnog članka 10.1. Ugovora o kreditu u iznosu 299,08 eura koji nije sporan između stranaka.

33. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena i ništetna odredba tuženika kojima je ugovorena predmetna naknada, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. ZOO-a. Konkretno to znači od 5. rujna 2006. kada je naknada naplaćena, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

34. Pravilo je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu naknade, a koji stav je podudaran pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV- 47/2020-2) prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučivalo o ništetnosti odredbe o naknadi, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

35. U odnosu na troškove postupka ističe se da prema članku 365. stavak 2. ZPP- a drugostupanjski sud ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a budući tuženik određeno ne pobija prvostupanjsku odluku o visini troškova postupka, to glede visine odluka o troškovima nije ispitivana.

36. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke i djelomično pod točkom III. izreke (točka I. ove drugostupanjske presude) te na temelju članka 373. stavka 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu pod točkom III. izreke (točka II. izreke drugostupanjske presude).

37. Odluka o troškovima žalbenog postupka temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a te je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer je njegova žalba osnovana u neznatnom dijelu.

U Velikoj Gorici 26. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak