Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-664/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, OIB: 02958272670, iz Zagreba, Margaretska 3, Regionalni ured Rijeka, Slogin kula 1, zastupanog po punomoćniku RE, dipl. pravniku, protiv tuženika Ravna d.o.o., OIB: 76910546158, iz Ravne Gore, Ivana Gorana Kovačića 178, zastupanog po punomoćniku Borisu Jukiću, odvjetniku iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama poslovni broj Pn-282/2024-8 od 21. ožujka 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 26. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se prihvaća kao osnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalne službe u Delnicama poslovni broj Pn-282/2024-8 od 21. ožujka 2025.:

- potvrđuje u dijelu u kojem je odbijen sa zahtjevom za isplatu iznosa od 930,04 EUR (slovima: devetsto trideset eura i četiri centa) i sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iznad dosuđene,

- preinačuje u točki II. izreke tako da se rješava:

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 798,00 EUR (slovima: sedamsto devedeset osam eura), u roku 15 dana.

II. Točka I. izreke presude u dosuđujućem dijelu nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Nalaže se tuženiku Ravna d.o.o. iz Ravne Gore isplatiti tužitelju štetu u iznosu od 930,04 EUR, od čega:

-na ime troškova liječenja i bolovanja osiguranice JE iz [adresa] iznos od 920,16 EUR, sa zateznom kamatom propisanom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana 18. listopada 2018. godine pa do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. godine pa do dana 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30. prosinca 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos kako slijedi:

- na iznos od 61,36 EUR od 18.10.2018.g. do isplate,

- na iznos od 192,83 EUR od 31.10.2018.g. do isplate,

- na iznos od 201,59 EUR od 19.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 175,30 EUR od 28.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 131,49 EUR od 21.01.2019.g. do isplate,

- na iznos od 6,01 EUR od 19.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 13,80 EUR od 19.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 3,62 EUR od 13.07.2018.g. do isplate,

- na iznos od 18,91 EUR od 14.08.2018.g. do isplate,

- na iznos od 10,87 EUR od 13.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 8,39 EUR od 15.10.2018.g. do isplate,

- na iznos od 14,93 EUR od 14.11.2018.g. do isplate,

- na iznos od 3,73 EUR od 14.05.2019.g. do isplate,

- na iznos od 2,76 EUR od 21.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 1,30 EUR od 21.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 1,30 EUR od 21.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 2,76 EUR od 21.09.2018.g. do isplate,

- na iznos od 26,25 EUR od 05.07.2018.g. do isplate,

- na iznos od 5,25 EUR od 17.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 4,59 EUR od 15.10.2018.g. do isplate,

- na iznos od 2,93 EUR od 15.11.2018.g. do isplate,

- na iznos od 27,26 EUR od 13.12.2018.g. do isplate,

- na iznos od 2,93 EUR od 17.12.2018.g. do isplate,

-na ime dopunskog osiguranja za osiguranicu JE iz [adresa] u iznosu od 9,88 EUR, sa zateznom kamatom propisanom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, od dana 18. listopada 2018. godine pa do dana 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. godine pa do dana 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od dana 30. prosinca 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos kako slijedi:

- na iznos od 6,56 EUR od 27.07.2018.g. do isplate,

- na iznos od 1,66 EUR od 17.10.2018.g. do isplate,

- ma iznos od 1,66 EUR od 16.11.2018.g. do isplate,

dok se u preostalom dijelu odnosno za više zatraženih 930,04 EUR te za zateznu kamatu po stopi preko dosuđene, tužbeni zahtjev odbija.

II. Odbijaju se tužitelj i tuženik sa zahtjevima za naknadu troškova te se određuje da svaka stranka snosi svoje troškove nastale ovim postupkom.“

2. Protiv odbijajućeg dijela presude sadržane u točki I. izreke i protiv točke II. izreke pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj 3. travnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. -Odluka USRH, 84/08., 96/08.-Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti i tužitelju dosudi trošak vještačenja u iznosu od 798,00 eura ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. U svojoj žalbi tužitelj navodi da istu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, a osobito jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi presude su nejasni i proturječni. Isto tako, razlozi navedeni u presudi nisu u suglasnosti s drugim ispravama u spisu.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je za svoju odluku dao jasne razloge pa je istu moguće ispitati, a nisu počinjene niti druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti povodom žalbi stranaka primjenom članka 365. stavak 2. ZPP- a.

6. Tužitelj tužbom, a na temelju članaka 136. i 139. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“ broj 80/2013. i 137/2013.; dalje: ZOZO), potražuje od tuženika kao poslodavca oštećenice JE isplatu iznosa od 1.840,31 eura, a koji iznos je plaćen na ime troškova liječenja i bolovanja osiguranice JE te iznos od 19,76 eura na ime troškova liječenja temeljem dopunskog osiguranja.

6.1. Tuženik je istaknuo prigovor stvarne nenadležnosti prvostupanjskog suda te je osporio osnov tužbenog zahtjeva i visinu u okviru osporavanja osnove uz tvrdnju da je do ozljeđivanja JE došlo isključivo njezinom krivnjom.

6.2. Prvostupanjski sud je odbio prigovor stvarne nenadležnosti s pozivom na izmjene Zakona o parničnom postupku prema kojim izmjenama, a koje su bile na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, u članku 34. stavak 1. točka 9. ZPP-a je propisana nadležnost općinskog suda, između ostalog, i za regresne zahtjeve iz zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja.

6.3. Na temelju dokaza koji su provedeni u postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da je JE u vrijeme štetnog događaja 20. lipnja 2018. bila zaposlenica tuženika te je radila na četverostranoj blanjalici,

- da se njezin posao sastojao u stavljanju hrastovih elemenata u blanjalicu te nakon prolaska kroz stroj je radnik NE obrađene elemente slagao na paletu,

- da je 20. lipnja 2018. oko 19,30 sati došlo do zastoja kretanja dva drvena elementa i izbacivanje iz linije valjka za posmak, nakon čega je JE zaustavila transportne valjke, ali ne i sva četiri glodala te je izvukla prvi drveni element iz stroja, a prilikom izvlačenja drugog glodalo joj je otkinulo kažiprst lijeve ruke,

- da je pomoćni radnik NE pritiskom na gumb zaustavio rad stroja,

- da navedeni stroj u trenutku ozljeđivanja osiguranice tužitelja nije bio periodički pregledan sukladno Pravilniku o pregledu i ispitivanju radne opreme, čime je tuženik kao poslodavac povrijedio članak 42. stavak 1. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj 71/2014., 118/2014., 154/2014., 94/2018. i 96/2018.; dalje: ZZR),

- da iz nalaza inspekcije rada proizlazi da u trenutku ozljeđivanja osiguranice tužitelja radni postupak se nije obavljao sukladno članku 44. stavak 1. ZZR-a jer potiskivači na stroju nisu bili prilagođeni/podešeni dimenzijama hrastovih elemenata koji su se kretali kroz stroj, čime je došlo do ispadanja istih iz linije,

- da poslove koje je osiguranica tužitelja obavljala na stroju predstavljaju poslove s posebnim uvjetima rada u smislu članka 36. ZZR-a te je radnica sukladno utvrđenju inspekcije rada bila zdravstveno i stručno osposobljena za obavljanje tih poslova, odnosno poslova rukovatelja strojevima za obradu drva,

- da je poslove obavljala s potrebnom zaštitnom opremom,

- da se na stroju nalazi naljepnica s uputama za rad na siguran način na kojima je navedeno, između ostalog, da u fazi rada obradak mora biti stabilan kako se ne bi nekontrolirano micao i odletio iz stroja i da odstranjivanje drvenih ostataka iz neposredne blizine radnih glava je dozvoljeno samo pomoću odgovarajućih pomagala i to samo kada stroj nije u pogonu,

- da iz nalaza vještaka zaštite na radu proizlazi da osiguranica tužitelja nije bila osposobljena za popravke i slične radnje na predmetnom stroju,

- da poslodavac nije vodio dovoljno pozornosti u razradi radnog procesa, odnosno da je došlo do improvizacije pri obavljanju navedenog posla te loše organizacije rada u smislu osiguranja mjesta rada osnovnim i posebnim pravilima zaštite na radu,

- da je neposredni rukovoditelj dozvolio obavljanje radne operacije bez prilagođavanja blanjalice na potrebne dimenzije za obradu te da je bio dužan nadzirati rad radnika pri obavljanju radova otklanjanja zastoja jer to nisu uobičajeni radovi rukovanja radnom opremom,

- da iz iskaza svjedoka ŠE, koji je u vrijeme ozljeđivanja bio nadređeni JE i ovlašten pored LE za prilagođavanje/podešavanje stroja dimenzijama hrastovih elemenata koji su se kretali kroz stroj, proizlazi da je on bio poslovođa i nadređeni JE, da je zaštopavanje stroja gotovo svakodnevno i da je on ovlašten za odštopavanje, te ga je JE do štetnog događaja uvijek o tome obavještavala, a što nije učinila navedenog dana, niti je zatražila prilagođavanje stroja,

- da se stroj može zaustaviti na dva načina, tako da se zaustavlja samo pomak valjaka ili da se stroj zaustavi u cijelosti,

- da iz izjava JE koju je dala 26. srpnja 2018. i NE, koji je svoju izjavu dao na zapisnik 21. lipnja 2018. koji je sastavila inspekcija rada, proizlazi da je JE zatražila od ŠE da prilagodi stroj dimenzijama hrastovih elemenata koje je trebala stavljati u stroj nakon marende, na što da je on rekao da je sve isto i neka nastavi s radom,

- da iz nalaza vještaka zaštite na radu Ive Miklića proizlazi;

- da je tuženik kao poslodavac ispunio obveze osposobljavanja za rad na siguran način ozlijeđene radnice i to za obavljanje poslova na svom radnom mjestu, tj. rukovanju i upravljanju radnom opremom, ali ne i popravcima i sličnim radnjama na istoj,

- da se obavljanje radnih postupaka mora osigurati na način da se njima ne ugrožava sigurnost radnika, a u konkretnom slučaju da se nije posvetilo dovoljno pažnje u razradi radnog procesa te je došlo do improvizacije pri obavljanju navedenog posla i loše organizacije rada u smislu osiguranja mjesta rada osnovnim i posebnim pravilima zaštite na radu,

- da je neposredni rukovoditelj dozvolio obavljanje radne operacije bez prilagođavanja blanjalice na potrebne dimenzije za obradu, a isti je bio dužan nadzirati rad radnika pri obavljanju radova otklanjanja zastoja jer to nisu uobičajeni radovi rukovanja radnom opremom te ukoliko neposredni rukovoditelj nije prisutan, takvi se radovi moraju obustaviti,

- da je tuženik, zbog specifičnosti poslova koji su se obavljali u trenutku nastanka ozljede, u potpunosti mogao utjecati na slijed događaja te da je poduzeo sve mjere zaštite na radu koje su opisane kao propusti, vjerojatnost nastanka štetnog događaja bila bi minimalna ili nikakva,

- da postupanje JE predstavlja pogrešnu radnju te da je ona u okviru svoje osposobljenosti za rad na siguran način trebala znati da je to pogrešna radnja.

6.4. Prvostupanjski sud se pozvao na članak 25. ZZR-a kojim je propisano da se smatra da ozljeda na radu koju je radnik pretrpio obavljajući poslove za poslodavca potječe od rada i poslodavac za nju odgovara po načelu objektivne odgovornosti, a može biti oslobođen odgovornosti ili se njegova odgovornost može umanjiti ako je šteta nastala zbog više sile, odnosno namjerom ili krajnjom nepažnjom radnika ili treće osobe, na koje poslodavac nije mogao utjecati niti je njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu; na članak 44. ZZR-a kojim je propisano da je poslodavac obvezan planirati, pripremati i provoditi radne postupke te razraditi i primjenjivati tehnologiju rada tako da ne ugrožava sigurnost i zdravlje radnika, uvažavajući pri tom najvišu moguću razinu zaštite od rizika na radu i u vezi s radom, u skladu s pravilima zaštite na radu i drugim propisima, te na članak 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO), koji u stavku 1. do 3. propisuje oslobođenje od odgovornosti vlasnika opasne stvari (ovdje poslodavca) i to potpuno ili djelomično, te je zaključio da postoji doprinos u šetnom događaju tuženika kao poslodavca od 50% i osiguranice tužitelja JE od 50%.

6.5. Doprinos tuženika da se sastoji u tome što predmetni stroj – četverostrana blanjalica u trenutku ozljeđivanja osiguranice tužitelja nije bio periodički pregledan sukladno Pravilniku o pregledu i ispitivanju radne opreme, čime je tuženik kao poslodavac povrijedio članak 42. stavak 1. ZZR-a, što u trenutku ozljeđivanja osiguranice tužitelja radni postupak se nije obavljao sukladno članku 44. stavak 1. ZZR-a jer potiskivači na stroju nisu bili prilagođeni/podešeni dimenzijama hrastovih elemenata koji su se kretali kroz stroj čime je došlo do ispadanja istih iz linije, što poslovi koje je osiguranica tužitelja obavljala na stroju – blanjalici, predstavljaju poslove s posebnim uvjetima rada u smislu članka 36. ZZR-a, dakle tuženik nije smio dozvoliti da se radni proces obavlja na način kako je to navedeno pa je zbog navedenih propusta došlo do zastoja rada stroja, a posljedično tome i do povrede mjera zaštite na radu.

6.6. Doprinos osiguranice tužitelja da je u tome što da je radnje stavljanja hrastovih elemenata drugih dimenzija u stroj poduzela samovoljno i jer je obavljala ručno izvlačenje zaglavljenog hrastovog elementa, bez da se prethodno uvjerila da je stroj isključen i da glodalo koje joj je zahvatilo prst ne rotira usprkos činjenici da je bila stručno osposobljena za rad na predmetnom stroju kao i osposobljena za rad na siguran način. Stoga da se u tome sastoji njezin doprinos koji je jednak doprinosu tuženika u štetnom događaju, a time i u šteti.

6.7. Sukladno utvrđenom doprinosu, a obzirom da visina ispostavljenih računa nije bila sporna osim u okviru osporavanja osnove, prvostupanjski sud je tužitelju dosudio 50% utvrđene štete, odnosno iznosa plaćenih računa izravnim pružateljima zdravstvenih usluga ozlijeđenoj radnici primjenom članka 139. ZOZO-a kojim je propisano da Zavod (tužitelj) ima pravo zahtijevati naknadu štete od pravne osobe ako je povreda nastala jer nisu bile provedene mjere zaštite na radu, a koja šteta prema članku 143. istog Zakona obuhvaća troškove za zdravstvene i druge usluge te iznose novčanih naknada i drugih davanja koje plaća Zavod.

6.8. Kako je tužitelj potraživao po osnovi troškova liječenja i bolovanja svoje osiguranice iznos od 1.840,32 eura, to mu je dosuđen iznos od 920,16 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi iz članka 29. stavak 2. ZOO-a od dospijeća pojedinih računa do isplate te na ime dopunskog osiguranja iznos od 9,88 eura (potraživao 19,78 eura) s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen s preostalim iznosom od 930,04 eura.

6.9. O troškovima postupka odlučeno je primjenom članka 154. stavak 4. ZPP-a, jer su stranke u parnici uspjele u približno jednakim dijelovima.

7. U svojoj žalbi tužitelj ocjenjuje kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci jer da iz nalaza vještaka zaštite na radu te iz inspekcijskih nalaza proizlazi propust poslodavca u organiziranju rada na navedenom stroju, zbog čega je on isključivo odgovoran za štetni događaj pa time i za štetu, a što proizlazi iz nalaza inspekcije na radu, a i da postoji doprinos njegove osiguranice, da je on manji nego ga je odredio prvostupanjski sud. Ovo stoga što je u postupku „… utvrđeno da je do ozljede došlo radi propusta tuženika, jer je dopustio da se radni proces nastavi stavljanjem u blanjalicu elemenat manjih dimenzija bez podešavanja potiskivača na dimenziju istih pa je upravo taj propust uzrokovao zastoj rada stroja, a posljedično tome i povredu mjera zaštite na radu radi kojih je došlo do ozljede, jer je neposredni poslovođa na poziv nije smatrao potrebnim promjenu položaja potiskivača.“. Osporena je i odluka o naknadi parničnog troška jer da je tužitelju trebalo u svakom slučaju dosuditi iznos od 798,00 eura, koji je plaćen za vještačenje koje je bilo potrebno radi pravilnog utvrđivanja činjeničnog stanja.

7.1. Po ocjeni ovog suda na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenjeno materijalno pravo na koje se prvostupanjski sud pozvao u svojoj odluci. I po ocjeni ovog suda pravilno je utvrđen doprinos osiguranice tužitelja i tuženika u štetnom događaju. Iz svih provedenih dokaza proizlazi da tuženik nije na pravilan način organizirao rad na predmetnom stroju, da nije proveo sve potrebne mjere zaštite na radu, a ovaj sud ne vjeruje svjedoku ŠE da ga osiguranica tužitelja nije obavijestila o potrebi za prilagođavanjem potiskivača na dimenziju drvnih elemenata jer je to uvijek do tada činila, pa nije vjerojatno da to nije učinila i u konkretnoj situaciji. Ne može se isključiti niti odgovornost osiguranice tužitelja jer je ona bila osposobljena za rad na navedenom stroju, znala je da nije ovlaštena, ukoliko dođe do zagušenja stroja, isto sama otklanjati, znala je o mogućnosti zaustavljanja stroja u dva koraka, djelomično i potpuno, te se usprkos svemu upustila sama, bez da je o tome obavijestila nadređenu osobu, u otklanjanje zaglavljenih drvnih elemenata pri čemu nije potpuno ugasila stroj.

7.2. Zbog toga je ovaj sud odbio žalbu tužitelja i potvrdio pobijanu odluku u odbijajućem dijelu.

7.3. U pravu je tužitelj kada smatra da je prvostupanjski sud trebao tužitelju dosuditi troškove vještačenja po vještaku zaštite na radu koje je platio u iznosu od 798,00 eura jer je taj trošak bio nužan da bi se pravilno utvrdilo činjenično stanje.

7.4. I po ocjeni ovog suda, pravilno je s obzirom na uspjeh u osnovi i visini prvostupanjski sud odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove, ali se isto može odnositi samo na troškove vezane uz rad punomoćnika stranaka utvrđenih primjenom Tarife. Trošak vještačenja nije trošak na koji se primjenjuje uspjeh stranaka u postupku, jer se radi o trošku koji je bio nužan, odnosno taj trošak je trebalo dosuditi tužitelju obzirom da je djelomično uspio s tužbenim zahtjevom, a bez navedenog vještačenja se činjenično stanje ne bi moglo pravilno utvrditi. Zbog toga je ovaj sud preinačio točku II. izreke presude na način da je tužitelju dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 798,00 eura.

8. U dijelu u kojem je pobijana odluka potvrđena riješeno je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je preinačena odluka o trošku primjenom članka 380. točka 3. ZPP-a.

9. Točka I. izreke presude u dosuđujućem dijelu nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv tog dijela pobijane odluke nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 26. studenoga 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković