REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2075/23-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Ani Ćurković Dražić u pravnoj stvari tužitelja RA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćnima iz OD Vukušić Bokan i parneri protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB 87939104217 iz [adresa], zastupana po pun.Ivo Šućur odvjetnik iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene u pristunosti punomoćika stranaka dana 13. listopada, 2025.g., dana 26.studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 757583, s nadnevkom: 30. ožujka 2006. godine ništetan u dijelu u kojemu se uglavljuju naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini od 1,10% od iznosa kredita, te naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva u visini od 1,95%.

II Nalaže se Tuženiku: Nova hrvatska banka d.d., [adresa], 10 000 Zagreb, OIB: 78427478595 da Tužitelju: RA, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 550,26 EUR-a, zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana 1. travnja 2006. god. do dana 31.12.2007. godine po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od dana 1.1.2008. godine do dana 31.7.2015. godine po stopi zatezne kamate određene za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana 1.8.2015. godine do dana 31.12.2022. godine po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a od dana 1.1.2023. godine do 29. prosinca 2023., godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka 949,08 € sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Nije sporno pravno sljedništvo između Volksbank dd i Nova hrvatska banka d.d.,OIB 78427478595 i sada tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA dd OIB 87939104217 iz [adresa].

2. Nije sporno da je tijekom postupka došlo do statusnih promjena na strani tuženika. Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. Tt-23/25802 od 3.7.2023. u sudski je registar upisano pripajanje društva NOVA HRVATSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 78427478595 društvu HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 87939104217.

3. Među strankama nije sporno da je tužitelj s prednikom tuženika Volksbank d.d. sklopio 30.3.2006. Ugovor o kreditu broj 757583 (dalje: Ugovor), na iznos od 29.241,00 CHF koja u čl. 6 određuje: “Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita1.10 % i naknadu za osiguranje kredita 1,95% naplaćuje se jednokratno.

4. Tužitelj nadalje navodi da je kredit po Ugovoru isplaćen na račun Tužitelja dana 31. ožujka 2006. god. u iznosu od 135.932,49 kuna (u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.241,00 CHF prema srednjem tečaju 1 CHF = 4,648695). Shodno navedenom, visina Naknada je iznosila 4.145,94 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije HRK-EUR iznosi 550,26 EUR-a. Ugovor je u tom dijelu ništetan jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu Tužitelja kao potrošača, te kao ugovorne strane koja nije predlagala ni sastavljala Ugovor. Ugovor je u cijelosti pripremio i predložio Tuženik, prilikom sklapanja Ugovora se o Naknadama nije pojedinačno pregovaralo niti je Tužitelj mogao utjecati na sadržaj Ugovora, pa je Tužitelj terećenjem za Naknade stavljen u znatno neravnopravniji položaj u odnosu na Tuženika. Pri tome je sud eventualno sporne odredbe Ugovora dužan tumačiti u korist Tužitelja. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 81., 87. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03), čl. 6., 96., 102. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13) čl. 41., 49., 55. i dr. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 41/14), te čl. 295., 296., 320., 327. i dr. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), kao i na pravne stečevine Europske Unije. Na taj način je tuženik stekao korist bez osnove, pa jedužan vratiti tužitelju stečeno bez osnove zajedno sa zateznom kamatom i troškom postupka.

5. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik u bitnome osporava osnovanost ističe prigovor zastare, tužitelj treba dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 23.03.2023.. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja.

6. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što su uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011 kako slijedi:

7. Smatra tuženik da sud ne može primijeniti čl 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007-56/2013) i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991-70/2019), jer je nedopuštena retroaktivna primjena propisa koji nije bio na snazi u vrijeme nastanka ugovornog odnosa koji je predmetom rubriciranog postupka. Naime, odredbe navedenih članaka stupile su na snagu znatno kasnije od sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.

8. Također tužitelj neosnovano u tužbi ističe kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu. Time je navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovora s tuženikom oko spomenute odredbe. Konačno, takvim je postupanjem tuženik navodno povrijedio odredbu članka 4. ZOO-a te je zato spomenuta odredba ništetna.

9. Tuženik prije svega ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, tj. naknadi za odobrenje ugovora o kreditu. Štoviše, propisi koji su tada bili na snazi nisu predviđali zabranu takve naknade.

10. U konkretnom slučaju sporne odredbe Ugovora o kreditu su za tužitelja jasne, lako uočljive i razumljive, sukladno odredbama članka 99. ZZP-a ocjena poštenosti prema kriterijima iz članka 96. ZZP-a nije dopuštena. Tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Predlaže zahtjev odbiti uz naknadu troška.

11. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (list 4-10), otplatna tablica po kreditu (list 11-13), promet po kreditu (list 15-24), plan otplate ( list 25-proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Branka Lukačević Gregić (list 46-51), saslušao tužitelja (list 40), te temeljem čl. 8. i 219. ZPP zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Među strankama je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

13. U odnosu na prigovor zastare koji se tiču zahtjeva za povrat po osnovi troškova obrade kredita i naknade za osiguranje kredita, u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. VSRH naglašava se potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu RAĐ i AAĐ Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

14. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., a koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Stoga zastara zahtjeva po osnovi troškova obrade kredita i naknade za osiguranje kredita nije ni počela teći dok sud pravomoćno ne utvrdi ništetnima takve odredbe.

15. Prijeporna je osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja; je li tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, te jesu li odredbe ugovora o troškovima obrade kredita i naknade za osiguranje kredita uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te da li je osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi Ugovora koji se odnosi na obavezu plaćanja naknade za obradu kredita i naknade za osiguranje kredita, slijedom toga i isplatu po tim osnovama.

16. Iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je kredit bio potreban 2006. godine za kupnju osobnog automobila za vlastite potrebe. Imao je dio gotovine, a dio su mu u auto kući rekli da može uzeti kod Volksbank budući da oni surađuju s tom bankom. Tako da on u banci nije niti bio. Pitao je samo kolika je rata, to mi je bilo prihvatljivo, a pretpostavio je da imaju tipski ugovor pa nije posebno čitao niti obraćao pažnju. U auto kući nije imao što pitati vezano za odredbe ugovora. Na početku nije pitao nikoga o CHF valuti, a tek sam se počeo raspitivati kad je počela rata rasti. Nije mu nitko objasnio što ulazi u naknadu za osiguranje i ulaznu naknadu. Rekli su mu gdje treba ići platiti i on je te naknade platio. Nije uočio odredbe o naknadi jer nije ni obratio pažnju budući mu je jedino bilo bitno visina rate.

17. Tuženik na okolnost pregovaranja nije predlagao dokaze, pa je sud zaključak donio na temelju iskaza tužitelja.

18. Iz iskaza tužitelja sud zaključuje da isti kao korisnik kredita nije dobio nikakve relevantne informacije o tome što sadrže naknade koje su predmet spora. Proizlazi da se o pojedinim odredbama ugovora nije razgovaralo i pregovaralo, već se radilo o tipskom ugovoru, pri čemu je tužitelju bila važna visina rate koju može plaćati.

19. Uvidom u sam ugovor- čl 6 razvidno je da je u toč 6.1. ugovorena tzv ulazna naknada u određenom postotku, a u toč 6.2. naknada za osiguranje kredita pri čemu se spominje postotak od premijske stope bez navođenja visine te stope, niti objašenjenju o kakvom se ugovoru o osiguranju radi, tko su stranke tog ugovora, i koja je visina premije.

20. Odredba čl. 6 Ugovora nepoštena i ništetna, jer je odredbama Zakona o zaštiti potrošača (2003) (dalje: ZZP) propisano je da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Također odredbama članka 82. ZZP-a utvrđeno je koje se odredbe mogu smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to su:

21. -odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga,

22. -odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca,

23. -odredba kojom se potrošačima nameću određene obveze a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom.

24. Odredbama članka 270. ZOO-a propisano je da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredbama članka 272. ZOO-a propisano je da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da je odredi.

25. Odredbama čl. 1021. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Tuženik nije imao zakonsko uporište od tužitelja naplatiti nikakvu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita, a što znači da je tuženik u predmetne ugovore o kreditu uvrstio odredbe suprotne članku 1021. ZOO-a, odnosno prisilnim propisima Republike Hrvatske, a zbog čega je navedena odredba ništetna. Tužitelj je zbog korištenja ništetne odredbe sadržane u čl. 6.1. i 6.2. Ugovora tuženiku 30.03.2006. uplatio iznos od 550,25 €.

26. Odredbama čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) propisno je da ugovor o potrošačkom zajmu, između ostaloga, mora sadržavati odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. čl. 81.st.2. ZZP-a je propisano da smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u stavku 3. Istog članka ZZP-a propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

27. ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

28. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

29. Prema odredbi članka 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

30. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

31. Nadalje, Čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 - u daljnjem tekstu ZZP) propisano je da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)." Na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i naknadi za osiguranje, te visini tih naknada, te od čega se sastoje ti troškovi. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao.

32. Tuženik koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, te naknadu za osiguranje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao što bi spadalo u "sve naknade i troškove" odnosno visinu te naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača, jer tužitelj nema priliku pojedinačno pregovarati, niti zna što ti troškovi obuhvaćaju, što dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju - potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja (članka 81. stavak 4. ZZP-a), nepošten stjecatelj. Jednako se odnosi i na odredbu o naknadi za osiguranje kredita tuženik nije dokazao što sadržava ta naknada i o kakvom osiguranju se radi .

33. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

34. Takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.

35. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 R i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

36. Time sud utvrđuje da je ništetan dio Ugovora o kreditu kojima je ugovorena tzv ulazna naknada i naknada za osiguranje kredita, a koje odredbe se nalaze u čl..6 ugovora.

37. Iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Branka Lukačević Gregić proizlazi da je utvrdila da su po predmetnom kreditu ugovorene sljedeće naknade (članak 6. Ugovora): Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: jednokratno 1,10% od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj; Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva: jednokratna uplata premijske stope u visini 1,95% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan puštanja kredita u tečaj. Iz Prometne kartice po kreditu broj 757583 korisnika RA proizlazi da je iz odobrenog kredita u iznosu 135.932,49 kn na dan 31.03.2006.g., Kreditor zadržao iznos od 1.495,25 kn, što je 0,01 kn manje od iznosa obračunate naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita u visini 1,10% od iznosa kredita.

38. Na temelju svega navedenog sud tužitelju temeljem čl. 1111. ZOO-a dosudio iznose kako je navedeno u toč II izreke, na temelju utvrđenja ništetnosti dijela odrebe o naknadi za obradu zahtjeva, te na temelju ništetnosti dijela odredbe koja se odnosi na naknadu za osiguranje , sve sa zateznim kamatama od kada su uplate učinjene, pa do isplate.

39. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29 st. 2 ZOO-a, po stopama preciziranima u izreci.

40. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1. ZPP-a, trošak pripada tužitelju jer je u sporu uspio u cijelosti, a sastoji se od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema vps 550, 26(NN 138/23) po Tbr 7-9, 52 st 3 i 54; za sastav tužbe 50 bodova, podn.16.06.25. 50 bodova, pripremno roč 50 bodova, roč. 07.10.24. 50 bodova, podn. 20.01.25. 50 bodova, roč 13.10.25. 50 bodova, čemu je dodan pdv i trošak vještačenja 199,08 EUR, ukupno 949,08 EUR.

41. Sud je tužitelju dosudio kamatu na parnični trošak sukladno čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona počevši od donošenja presude do isplate, a prema stopi koja se od 30. prosinca 2023. do isplate računa po stopi preciziranoj u izreci.

U Zagrebu, 26.studenog 2025.

Sutkinja:

Ana Ćurković Dražić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od objave ove presude. Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

- pun tužitelja

- pun tuženika