Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-392/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Mihele Grahovac kao predsjednice vijeća te Željke Skomeršić i Jasne Smiljanić kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Vere Šinogl, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog PB i dr., zbog kaznenih djela iz članka 314. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona (Narodne novine br. 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama 1. optuženog PB i 2. optuženog EB podnesenima protiv presude Općinskog suda u Zadru broj K-232/2017 od 18. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. studenoga 2025. u prisutnosti 1. optuženog PB,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe 1. optuženog PB i 2. optuženog EB kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Zadru, 1. optuženi PB proglašen je krivim zbog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavak 1. i 2. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju članka 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora uračunato mu je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. rujna 2016. do 21. rujna 2016., 2. optuženi EB proglašen je krivim zbog kaznenog djela prisile prema službenoj osobi iz članka 314. stavak 1. KZ/11 te je osuđen na kaznu zatvora jedne godine uz izricanje uvjetne osude na temelju čl. 56. KZ/11 pa se kazna zatvora neće izvršiti ukoliko 2. optuženik u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo, a na temelju članka 54. KZ/11 u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunat će se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. rujna 2016. do 21. rujna 2016.

1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavak 2. točka 6. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje u tekstu: ZKP) optuženicima je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka i to 1. optuženom PB u iznosu 737,99 eura i 2. optuženom EB u iznosu 300,00 eura, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnio 1. optuženi PB putem branitelja GB odvjetnika u [adresa], zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da se 1. optuženik oslobodi optužbe ili podredno da presudu ukine.

2.1. Žalbu je podnio 2. optuženi EB putem branitelja Ivana Bitange odvjetnika u [adresa], zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i bitne povrede odredaba kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije optužba ili da se 2. optuženik oslobodi optužbe ili kazne.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. Povodom zahtjeva 2. optuženika, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP stranke su izviještene o sjednici vijeća. Na sjednicu je pristupio 1. optuženi PB, dok nisu pristupili uredno obaviješteni državni odvjetnik, 2. optuženi EB, te branitelj 1. optuženika GB i branitelj 2. optuženika odvjetnik Ivan Bitanga.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. 1. optuženik samo u uvodu žalbe ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, ali bez daljnjeg obrazloženja u čemu bi se konkretno navedene povrede sastojale.

8. 2. optuženik poziva se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP smatrajući da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i ne može se ispitati jer nema valjanog obrazloženja povezanog s konkretnim odredbama Zakona o policijskim poslovima i ovlastima (dalje u tekstu: ZPPO) da bi kritične zgode policijski službenici postupali u okviru policijskih ovlasti što znači da nema bitnih obilježja kaznenog djela. Smatra da se presuda ne može ispitati jer nema uopće razloga odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza.

8.1. Nadalje ukazuje na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP smatrajući da je 2. optuženiku teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer presuda nema dostatnog obrazloženja koje bi mu omogućilo učinkovito ostvarivanje prava na žalbu uslijed izostanka analize i zaključaka suda u pogledu iskaza optuženika, oštećenika i svjedoka.

9. Prema ocjeni drugostupanjskog suda takav prigovor nije opravdan jer je prvostupanjski sud dao razloge o odlučnim činjenicama, kao i razloge zbog kojih utvrđuje da su te činjenice dokazane, pri čemu ne egzistiraju proturječja kako to prezentira 2. optuženik. Budući da su razlozi obrazloženja prvostupanjske presude posve jasno i razumljivo izneseni, uz sveobuhvatnu analizu izvedenih dokaza, na što upućuje i sam sadržaj njima konfrontiranih, opsežno iznesenih žalbenih razloga u pogledu činjeničnih i pravnih utvrđenja prvostupanjskog suda, nisu ostvarene istaknute bitne postupovne povrede.

10. Pozivajući se na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, 2. optuženik citira zakonski tekst bez konkretnog obrazloženja u čemu bi se ona sastojala.

11. Stoga oba žalitelja ustvari žalbenim navodima argumentiraju žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, polemizirajući s obrazloženjem i razlozima prvostupanjske presude, kojima suprotstavljaju vlastite, kritizirajući analizu i ocjenu izvedenih dokaza, ne slažući se sa zaključcima prvostupanjskog suda o dokazanosti radnji 1. i 2. optuženika kojima ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela.

12. Međutim, drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud valjano i kritički analizirao svaki dokaz zasebno te njihovom međusobnom usporedbom došao do činjeničnih i pravnih utvrđenja, pa se i zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju prihvatljivima.

13. 1. optuženik u žalbi analizira svjedočke iskaze oštećenika policijskih službenika RB i JB ističući kako su njihovi iskazi u dokaznoj radnji i na raspravi različiti, sa iskazom svjedokinje UB koju pak smatra pristranom, zainteresiranom za progon optuženika, te zaključuje kako nije dokazano da oštećenici službene radnje nisu obavili. Tako nije nedvojbeno utvrđeno da službena radnja obavljanja obavijesnog razgovora i uhićenja nije dovršena, niti da bi 1. optuženik postupao s namjerom da spriječi službenu osobu u bilo kakvoj radnji, niti je izvršio bilo kakvu prisilu. Naime, 1. optuženik se opirao neadekvatnom postupanju policijskih službenika, ali to se ne može kvalificirati kao prisila prema njima. U prvostupanjskoj se presudi navodi da je 1. optuženik svojim ponašanjem spriječio uhićenje, međutim ta radnja je u konačnici izvršena. Nadalje u žalbi citira odredbe ZPPO smatrajući da se cijela situacija mogla brzo smiriti da su policijski službenici 1. optuženiku izdali naredbe i upozorenja, zatim da oni nisu uporabili najblaže sredstvo prisile za postizanje cilja, te da je upravo njihovo ponašanje bilo protuzakonito, bezobzirno i osobito grubo, što je za posljedicu imalo ovaj nesretni događaj.

14. 2. optuženik u žalbi ističe kako je za postojanje ovog kaznenog djela uz radnju sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje nužno da su policijski službenici svoju radnju poduzeli u okviru svoje ovlasti, a odgovor na to pitanje nalazi se u ZPPO koji prvostupanjski sud uopće nije uzeo u obzir. Stoga je sud propustio utvrditi i obrazložiti da li su policijski službenici imali ovlasti primijeniti sredstva prisile i uhititi 1. optuženika pozivajući se na konkretne odredbe ZPPO. U odnosu na 2. optuženika ostalo je nejasno u kojoj bi točno službenoj radnji sprječavao policijske službenike, što je sud trebao dovesti u vezu s ovlastima iz čl. 13. ZPPO, s time da sigurno nije sudjelovao u njihovu sprječavanju obavljanja obavijesnog razgovora sa HB jer tada još nije bio prisutan. Policijski službenik nije bio ovlašten koristiti palicu pa se jasno radi o njihovom grubom i protuzakonitom postupanju koje je moglo kobno završiti za 1. optuženika da nije bilo intervencije 2. optuženika, što sud propušta cijeniti da se ovdje radilo o prekomjernoj sili prema 1. optuženiku. Ujedno se ne slaže sa ocjenom dokaza kada prvostupanjski sud iskaz svjedoka KB ocjenjuje neistinitim i pristranim, a prihvaća iskaz svjedokinje UB iako ona ima interes da optuženici budu osuđeni, dok iskaze svjedoka ŽB, LB i AB nije posebno analizirao. 2. optuženik je reagirao očinski, isprovociran grubim postupanjem policijskog službenika, pri čemu nije postupao s namjerom sprječavanja službene osobe u obavljanju službene radnje. Zbog toga je pogrešan zaključak da ovdje ne bi bili ispunjeni uvjeti za primjenu članka 314. stavak 4. KZ/11.

15. U odnosu na žalbene navode oba žalitelja koji se tiču ocjene vjerodostojnosti dokaza, prvostupanjski sud je pravilno prihvatio iskaze oštećenika RB i JB jer su u bitnim okolnostima podudarni kako međusobno tako i s iskazom svjedokinje UB (djev. HB), uklapaju se i u zaključke vještaka za sudsku medicinu dr. Davora Mayera, s time da su i ovome sudu prihvatljiva pojašnjenja oštećenika da su se bolje sjećali događaja prilikom ispitivanja u dokaznoj radnji nego li na raspravi budući da sjećanje s protekom vremena blijedi. Budući da je iskaz svjedoka KB u suprotnosti s ova tri iskaza svjedoka, pravilno je ocijenjen pristranim i nevjerodostojnim, dok u iskazima svjedoka ŽB, LB i AB sud nije imao podloge za zaključke o odlučnim spornim činjenicama.

16. Budući da radnja kaznenog djela prisile prema službenoj osobi nije blanketnog karaktera, nisu u pravu žalitelji kada ističu da je prvostupanjski sud propustio utvrditi i obrazložiti postupanje oštećenika u smislu konkretnih odredbi ZPPO.

17. Prvostupanjski sud je na temelju iznijetih činjeničnih utvrđenja, posve jasno i pravilno zaključio da je 1. optuženik uporabom sile spriječio oštećenike u obavljanju obavijesnog razgovora s HB. Radi se o službenoj radnji koju su i prema ZPPO policijski službenici ovlašteni poduzeti (prikupljanje obavijesti od građana), u konkretnoj situaciji su navedenu radnju započeli poduzimati, ali ih je 1. optuženik svojim napadom u tome dalje spriječio. Iako su ga pritom upozorili da prestane s agresivnim ponašanjem ili će biti priveden i da će upotrijebiti sredstva prisile, 1. optuženik se na to oglušio i nastavio s primjenom sile, kada se uključio i 2. optuženik primjenjujući silu prema oštećeniku, tako da u ovom dijelu dinamike inkriminiranog događaja oba optuženika uporabom sile spriječavaju oštećenike u službenoj radnji privođenja (koju su također prema ZPPO ovlašteni poduzeti) koja prethodi uhićenju 1. optuženika.

18. Stoga niti prema činjeničnom opisu, niti prema obrazloženju prvostupanjske presude, 2. optuženik se sudjeluje u sprječavanju policijskih službenika u obavljanju prve poduzete službene radnje, a to je obavljanje obavijesnog razgovora s HB. To se 2. optuženiku ne stavlja na teret niti je prvostupanjski sud to trebao utvrđivati pa samim time pobijana presuda s tim u vezi ne sadrži bilo kakve nejasnoće.

19. Suprotno žalbenim navodima, da oštećenici uslijed opisanog inkriminiranog postupanja oba optuženika, nisu obavili službenu radnju privođenja odnosno uhićenja 1. optuženika, jasno slijedi iz utvrđenja prvostupanjskog suda da je 1. optuženik uhićen tek dolaskom policijskih službenika interventne jedinice. Ovdje treba dodati da su oštećenici započeli obavljati tu radnju prema 1. optuženiku, ali su ih optuženici, fizički nasrnuvši na njih (iako su prethodno 1. optuženiku izdali i upozorenje u tom smislu), dakle aktivnim ponašanjem, uspjeli prisiliti da ne obave službenu radnju. Ovo kazneno djelo je dovršeno u trenutku kada su optuženici policijske službenike, pružajući im opisani otpor, prisilili da pozovu u pomoć druge policijske djelatnike kao pojačanje radi izvršenja namjeravane službene radnje. Po prirodi stvari treba prihvatiti, s obzirom na fizičku spremnost policijskih službenika, da su za svladavanje otpora optuženika u normalnim okolnostima dovoljna dva policijska službenika upućena na mjesto događaja.

20. Stoga je ispravan zaključak prvostupanjskog suda da su 1. i 2. optuženici silom spriječili službene osobe RB i JB u obavljanju službene radnje koja je u okviru njihove ovlasti čime su ostvarili sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela prisile prema službenoj osobi. Naime, postupajući po zaprimljenoj dojavi obiteljskog nasilja, službena radnja prikupljanja obavijesti od dojaviteljice, kao i privođenje optuženika koje je trebalo uslijediti, su službene radnje koje svakako ulaze u okvire njihove ovlasti. Budući da je 1. optuženik tom prigodom ujedno policijskim službenicima nanio tjelesne ozljede, ostvario je obilježja kaznenog djela iz članka 314. stavak 2. KZ/11, dok je 2. optuženik ispunio obilježja kaznenog djela iz članka 314. stavak 1. KZ/11.

21. Suprotno žalbenim prigovorima 2. optuženika, u pravu je prvostupanjski sud da nisu ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu fakultativne osnove za oslobođenje od kazne iz članka 314. stavak 4. KZ/11. Kada se sagleda cijeli tijek inkriminiranog događaja, od trenutka kada su policijski službenici stigli na mjesto događaja po dojavi obiteljskog nasilja i u tom trenutku uopće ne komuniciraju s optuženikom već dojaviteljicom, 1. optuženik im pristupa na agresivan način što kulminira fizičkim napadom u kojemu mu se pridružuje i 2. optuženik, čak i prije nego li je policijski službenik RB uopće posegnuo za palicom koju mu je 2. optuženik istrgnuo, što posebno u žalbi problematizira, tada i prema ocjeni drugostupanjskog suda nema elemenata koji bi ukazivali na to da bi optuženici bili izazvani protuzakonitim, bezobzirnim ili osobito grubim postupanjem policijskih službenika.

22. Žaleći se zbog odluke o kazni, 1. optuženik smatra da je izrečena kazna zatvora neprimjerena težini kaznenog djela, da nije jasno obrazloženo u čemu se ogleda tako visok stupanj krivnje, prvostupanjski sud nije uzeo u obzir kaznenu već samo prekršajnu neosuđivanost, tako da bi se svrha kažnjavanja postigla i blažom kaznom, pri čemu je sud trebao uzeti u obzir vrijeme koje je proteklo od događaja u kojem nije bilo nikakvih postupaka protiv 1. optuženika osim jednog za koji ga je također nedavno prijavila bivša supruga, više je puta izrazio žaljenje za ovaj nesretni događaj u kojem je postupanje policijskih službenika trebalo imati utjecaja na odmjeravanje kazne.

22.1. Iako se u obrazloženju prvostupanjske presude kao olakotna okolnost cijeni prekršajna neosuđivanost, činjenica neosuđivanosti 1. optuženika, uključujući onu kaznenu, kao i protek vremena sedam i pol godina od počinjenja kaznenog djela do presuđenja, su u dovoljnoj mjeri valorizirani i našli odraza u izrečenoj kazni, budući da je odmjerena u minimalnom trajanju jedna godina s obzirom na to da je za kazneno djelo iz članka 314. stavak 2. KZ/11 propisana kazna zatvora od jedne do osam godina.

22.2. Prilikom izbora vrste i mjere kazne, polazišna točka je stupanj krivnje pri čemu 1. optuženik zanemaruje da je njegov stupanj krivnje maksimalan jer je postupao s izravnom namjerom, neokrnjene svijesti o zabranjenosti djela, pri čemu ne postoji nijedan ispričavajući razlog, a njegova ubrojivost nije dovedena u sumnju. Osim toga, puko verbaliziranje žaljenja zbog ''nesretnog događaja'' bez imalo kritičnosti spram vlastitih postupaka koje štoviše opravdava prebacivanjem krivnje na osobe koje su žrtve upravo njegovih protupravnih radnji, nije okolnost koja bi bila od utjecaja na blaže kažnjavanje odnosno na primjenu odredbi o ublažavanju kazne, sve i kad se ujedno uzmu u obzir njegove osobne prilike odnosno očinstvo dvoje djece i zaposlenje, jer su za to potrebne one naročite olakotne okolnosti koje ovdje ne egzistiraju.

22.3. Naprotiv, otegotne su okolnosti i jačina ugrožavanja odnosno povrede zaštićenog dobra i način počinjenja. 1. optuženik je ustrajan u primjeni sile, tjelesne ozljede nanosi dvojici oštećenika, a radi se o policijskim službenicima koji ispunjavaju svoju dužnost i u interesu službe štite zakon postupajući po dojavi o nasilju u obitelji, prema kojima ispoljava i verbalnu i fizičku agresiju, sprječavajući ih u obavljanju dvije službene radnje.

22.4. U pravu je prvostupanjski sud da će upravo izrečena kazna kod 1. optuženika, uvažavajući olakotne i pretežito utvrđene otegotne okolnosti, postići svrhu kažnjavanja u smislu specijalne i generalne prevencije, te da bi blaža kazna poslala nedovoljnu i time pogrešnu poruku onima koji se odlučuju na slično ponašanje, žrtvama i društvu u cjelini.

23. Iako se 2. optuženik nije žalio zbog odluke o kazni, žalio se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa takva žalba u smislu članka 478. ZKP sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

23.1. Prema ocjeni drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao odlučne okolnosti za izbor vrste i mjere kazne te je 2. optuženiku izrekao uvjetnu osudu na način da je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedna godina koju nije nužno neposredno izvršiti, jer će se u konkretnoj situaciji upravo uvjetnom osudom uz prijetnju kaznom postići svrha kažnjavanja, pri čemu je rok provjeravanja tri godine primjeren i dostatan za ispunjenje svoje svrhe.

23.2. Ovakva odluka o kazni primjerena je utvrđenim olakotnim, te u nedostatku otegotnih okolnosti, utjecat će kako na 2. optuženika, tako i na sve ostale građane da ubuduće ne čine kaznena djela, te ukazati da je kažnjavanje počinitelja pravedno, a činjenje kaznenih djela pogibeljno.

24. Budući da žalbe 1. i 2. optuženika nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz članka 476. stavak 1. ZKP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 25. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Mihela Grahovac