Poslovni broj: P-198/2022-48

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici, po sutkinji Ivani Klaić Žlepalo, u pravnoj stvari prvotužiteljice ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivana Šuti, odvjetnica u Zagrebu i drugotužitelja LN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Andrei Crnički, odvjetnici u Zagrebu protiv tuženice FN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Milko Križanović, odvjetnik u Zagrebu. radi utvrđenja, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 21. listopada 2025. u prisutnosti zamjenice punomoćnice prvotužiteljice i punomoćnice drugotužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 25. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Utvrđuje se da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao davateljice uzdržavanja, sastavljen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Nives Mirčetić iz Velike Gorice pod posl. br. OU-101/20 dana 28. svibnja 2020.g. ništetan.

2. Nalaže se brisanje upisanog prava suvlasništva tužene FN, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na nekretnini upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to č.k.br. 583/4 Kuća broj 35, Dvorište i Oranica u [adresa] površine 719 m2, sve u roku od 15 dana te se uspostavlja zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije izvršenog upisa tužene.".

II Prihvaća se tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao davateljice uzdržavanja, sastavljen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Nives Mirčetić iz Velike Gorice pod posl. br. OU-101/20 dana 28. svibnja 2020. prividan te da predstavlja Ugovor o darovanju između TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao darodavatelja i FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao daroprimatelja.".

III Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelji su podnijeli tužbu radi utvrđenja da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen između TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i FN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao davateljice uzdržavanja, sastavljen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Nives Mirčetić iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-101/20 dana 28. svibnja 2020. ništetan, te su postavili i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da je navedeni ugovor prividan i da predstavlja ugovor o darovanju. U tužbi u bitnome navode da u konkretnom slučaju ne samo da niti jedna od preuzetih i traženih obveza prema primatelju uzdržavanja nije ispunjena nego ugovorne strane nisu imale ni namjeru ni volju da ugovor o doživotnom uzdržavanju bude ispunjen u onom dijelu koji propisuje obveze na strani davatelja uzdržavanja i prava na strani primatelja uzdržavanja. Volja i namjera obje ugovorne strane je bila usmjerena samo na stjecanje imovine pokojnog TN od strane tužene, a ne i da se ta imovina stekne kao protučinidba za davano uzdržavanje, odnosno da se ta imovina prenese kao protučinidba za primljeno uzdržavanje. Naveli su i da postoji očiti nesrazmjer između činidbe davatelja uzdržavanja, sada pokojnog TN i protučinidbe tuženice kao i da nije postojala potreba da tuženica uzdržava primatelja uzdržavanja budući da je on bio u braku sve do svoje smrti s prvotužiteljicom s kojom je i živio u istom kućanstvu, da je bio u mirovini, nije bio bolestan, bio je pokretan, samostalan i nije bio u takvim životnim prilikama u kojima bi trebao sklapati takvu vrstu ugovora kojim traži preuzimanje obveze od kćeri da će ga uzdržavati. Stoga da je volja i namjera obiju ugovornih strana bila da kćer pokojnog, ovdje tuženica, stekne njegovu imovinu koja neće činiti ostavinsku masu pokojnog i koju ostali zakonski nasljednici pokojnog TN neće moći naslijediti. Istaknuli su da je prema odredbama Obiteljskog zakona tuženica kao dijete primatelja uzdržavanja ionako bila dužna skrbiti se o njemu i bez zaključivanja ugovora o doživotnom uzdržavanju. Naveli su da smatraju da je u konkretnom slučaju zaključenje ugovora o doživotnom uzdržavanju sa osobom koja je po samom zakonu dužna skrbiti, brinuti i uzdržavati o toj osobi, protivno moralu jer u sebi sadrži drugi motiv odnosno nedopuštenu pobudu za sklapanje takvog ugovora za razliku od motiva odnosno dopuštene pobude koji bi trebao postojati kod osoba koje zaključuju takvu vrstu ugovora. Istaknuli su da je nemoralno da osoba koja je dužna po zakonu dati uzdržavanje za to bude nagrađena u obliku stjecanja imovine pogotovo kad tim stjecanjem imovine oštećuje druge neupisane suvlasnike imovine za koje zna da postoje, te zakonske nasljednike u njihovim nasljednim pravima na imovini ostavitelja. Osim toga, da tuženica nije snosila nikakve troškove oko uzdržavanja svoga oca, pa čak ni troškove sahrane. Dalje su naveli da je primatelj uzdržavanja Ugovorom o doživotnom uzdržavanju raspolagao sa imovinom koja nije u cijelom tom omjeru u kojem je raspolagao njome njegova i znao je to kao što je to znala i tužena. Naime, pokojni UN bio je upisan kao vlasnik nekretnine u cijelosti, a ta nekretnina sastojala se od kuće ukupne površine cca 130 m2 te je prvotužiteljica suvlasnica po osnovi bračne stečevine u 1/2 dijela, a obzirom na činjenicu da je nekretnina kupljena i kuća građena za vrijeme trajanja bračne zajednice sa prvotužiteljicom, a tu činjenicu su znali i pokojni UN i tuženica. Također su naveli da ni UN ni tuženoj nije bila nepoznata činjenica da su UN i prvotužiteljica kao supružnici i suvlasnici svaki u 1/2 dijela predmetne nekretnine dali svome sinu JN, ovdje drugotužitelju da u kuću izvrši ulaganja i nadogradnju koja su u konačnici rezultirala i povećanom kvadraturom kuće te mu time dozvolili da stekne svoj suvlasnički dio u cijeloj nekretnini. Stoga da je UN znao da nekretnina u cijelosti nije njegova, iako je u zemljišnim knjigama bila u cijelosti upisana kao njegovo vlasništvo te je sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju kojim je raspolagao većim pravima nego što ih sam ima onemogućio prava svoje supruge i svoga sina, ovdje tužitelja, po osnovi suvlasništva na nekretnini te onemogućio istima njihova prava po osnovi nasljeđivanja. Pobuda za sklapanje takvog ugovora o doživotnom uzdržavanju u konkretnom slučaju je apsolutno nedopustiva jer namjera i cilj i volja nije bila dati suvlasništvo nekretnine tuženoj kao protučinidbu za primljeno uzdržavanje već onemogućiti razrješenje imovinskih odnosa u obitelji oko kojih je postojala suglasnost, te onemogućiti tužitelje u ostvarenju njihovih nasljednih prava na onom dijelu imovine koji zaista čini suvlasništvo ostavitelja. Tužitelji smatraju da je osnovna pobuda za sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju bilo rješavanje imovinskopravnih odnosa, izigravanje zakonskih nasljednika te ujedno i raspolaganje tuđom imovinom odnosno bračnom stečevinom prvotužiteljice te izvanknjižnim suvlasništvom drugotužitelja pa se u ovom konkretnom slučaju radi o nedopuštenoj pobudi za koju su obje ugovorne strane znale i zbog čega je ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan. Iz navedenih razloga, predlažu da sud, na temelju odredbe članka 322. Zakona o obveznim odnosima u vezi s odredbama članka 270. stavak 1., 271. i 273. stavak 4. tog Zakona utvrdi da je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan, odnosno, ako sud utvrdi da nije ništetan, da na temelju odredbe članka 285. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima utvrdi da je navedeni ugovor prividan i da prikriva ugovor o darovanju kao i da naloži tuženici da tužiteljima naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.000,00 eura.

2. U odgovoru na tužbu tuženica je osporila navode tužitelja te je istaknula da je, a s obzirom na to da je Ugovor sastavljen u obliku javnobilježničkog akta, Javna bilježnica Nives Mirčetić prvo obavila razgovor sa strankama, tuženicom i njezinim pokojnim ocem, dala im upute u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima, posebice glede prava i dužnosti iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, te na posljedice sklapanja istog, i stekla uvjerenje da je UN kao primatelj uzdržavanja sposoban za rasuđivanje i da nije od nikoga prisiljen na sklapanje predmetnog ugovora te je upozoren da sklapanjem predmetnog ugovora iznasljeđuje sve zakonske nasljednike, i to u njihovom nužnom dijelu. Također da je Javna bilježnica Nives Mirčetić utvrdila da su ugovorne strane sposobne i ovlaštene za poduzimanje pravnog posla, te nakon što im je objasnila smisao i posljedice sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju i uvjerila se u njihovu pravu i ozbiljnu volju, u njihovoj nazočnosti je sastavila predmetni ugovor. Navela je da je pogrešan zaključak tužitelja da je volja i namjera tuženice i njezinog pokojnog oca bila da tuženica stekne njegovu imovinu koja neće činiti ostavinsku masu i koju ostali zakonski nasljednici iza pokojnog UN neće moći naslijediti budući da UN nije tuženici ostavio cijelu predmetnu nekretninu već svoj suvlasnički udio u ½, iako je nesporno bio upisan kao samovlasnik. Navela je da se i prije zaključenja predmetnog ugovora brinula za svoje roditelje, naročito pokojnog oca, na način da mu je pribavljala namirnice, pospremala po kući, vodila ga kod doktora i osigurala potrebne lijekove i odgovarajuću liječničku brigu i skrb, te se nakon zaključenja predmetnog ugovora ništa nije promijenilo i tuženica je u cijelosti ispunjavala obveze preuzete ugovorom o doživotnom uzdržavanju, kao i moralne obveze prema svom pokojnom ocu. Istaknula je da se na ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je dvostranoobvezan, konsenzualan ugovor te naplatni pravni posao, primjenjuju odredbe Zakona o obveznim odnosima, a ne odredbe Obiteljskog zakona kako to tužitelji navode. Navela je dalje da je ugovor o doživotnom uzdržavanju aleatoran ugovor, stoga da nije pravno relevantno je li davatelj uzdržavanja na osnovi takvog ugovora dobio više nego što je dao na temelju svoje obveze uzdržavanja, te u skladu s tim načelo jednake vrijednosti činidaba nije temelj na kojem se može osnovano zahtijevati poništenje ugovora o doživotnom uzdržavanju, jer uvijek postoji neizvjesnost u imovinskoj koristi davatelja uzdržavanja, odnosno neizvjesnost o tome koju će vrijednost u ispunjenu ugovorne obveze morati davatelj uzdržavanja ostvariti i hoće li ona biti manja ili veća od vrijednosti imovine koju će steći. Istaknula je da nije zabranjeno da srodnici, odnosno roditelji i djeca međusobno zaključuju ugovore o doživotnom uzdržavanju te da su se tužitelji brinuli o pokojnom UN i ponašali se na način kako to propisuju odredbe Obiteljskog zakona na koje se pozivaju, da pokojni UN ne bi imao potrebu tražiti od tuženice sklapanje predmetnog ugovora. Međutim, da se jedino tuženica uistinu brinula o pokojnom UN, dok je tužitelje zanimala isključivo imovinska korist nakon njegove smrti. Dalje je navela da predmetna nekretnina ne predstavlja bračnu stečevinu jer se na brak prvotužiteljice i pokojnog UN primjenjuje Zakon o braku i porodičnim odnosima (Narodne novine br. 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998) kojim je propisano da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a koji doprinos se određuje vodeći računa o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, kao i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine, a što je u slučaju prvotužiteljice u potpunosti izostalo jer je napustila supruga i obiteljski dom kako bi išla živjeti s drugim čovjekom čime su pomoć bračnom drugu, rad u domaćinstvu i porodici otpali dok prvotužiteljica skoro pa i nema radnog staža zbog čega njezin doprinos u stjecanju, upravljanju održavanju i povećanju zajedničke imovine jednostavno ne postoji. Stoga da je pokojni UN tuženici mogao cijeli svoj vlasnički dio nekretnine kao protučinidbu unijeti u ugovor o doživotnom uzdržavanju. Slijedom iznijetih razloga predlaže odbiti tužbeni zahtjev, kao i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev, te naložiti tužiteljima da naknade tuženici prouzročeni parnični trošak i to prvotućiteljici u iznosu od 3.125,00 eura i drugotužitelju u iznosu od 2.600,00 eura.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u otpravak Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. svibnja 2020. (list 6 do 8 spisa), presliku izvatka iz zemljišnih knjiga za nekretninu označenu kao kč. br. [katastarska čestica], k. o. [katastarska općina] (list 9), račune na listu 30, 32, 33 i 34 spisa, potvrdu o plaćanju na listu 31 spisa, uplatnicu na listu 35 spisa, Rješenje o dodjeli grobnog mjesta na listu 36 spisa, saslušao stranke te svjedoke ĆN, KN, SN, CN, ZN, IN.

4. Sud nije izveo dokaz saslušanjem svjedoka GN, NN, HN i RN budući da je tuženica tijekom postupka odustala od dokaznog prijedloga za saslušanje navedenih svjedoka. Sud nije izveo dokaz dopunskim saslušanjem tuženice jer je tuženica od tog prijedloga odustala.

5. Ocjenjujući rezultate provedenih dokaza, u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 28. svibnja 2020. neosnovan dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da je navedeni ugovor prividan te da predstavlja Ugovor o darovanju osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdržavanju zaključenog između TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao primatelja uzdržavanja i FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao davateljice uzdržavanja, sastavljen u obliku javnobilježničkog akta kod javnog bilježnika Nives Mirčetić iz [adresa] pod poslovnim brojem OU-101/20 dana 28. svibnja 2020., te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev da je navedeni ugovor prividan te da predstavlja Ugovor o darovanju između TN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao darodavatelja i FN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao daroprimatelja.

7. Između stranaka je sporno je li predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju ništetan, odnosno je li prividan te predstavlja li ugovor o darovanju.

8. Prema općoj odredbi o ništetnosti pravnih poslova iz članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbama članka 327. stavka 1. i članka 328. ZOO na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana osoba, te je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno.

8.1. Odredbom članka 285. stavak 1. ZOO-a prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama. Ali ako prividan ugovor prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost (stavak 2.).

9. Radi utvrđenja odlučnih činjenica sud je izveo dokaz uvidom u predmetni Ugovor o doživotnom uzdržavanju, materijalne dokaze priložene u spis i pobrojane u točki 3. ovog obrazloženja, te je saslušao stranke i svjedoke. S obzirom na činjenične navode iz tužbe, sud je, osim razloga ništetnosti predmetnog ugovora trebao utvrditi i koja je bila prava volja tuženice i UN prilikom njegovog zaključenja.

10. Saslušana na ročištu održanom 21. svibnja 2025., prvotužiteljica ŠN je iskazala da je po njezinom mišljenju do sklapanja pobijanog ugovora došlo iz razloga što je njezin pokojni suprug EN 2017. našao ljubavnicu, a u toj situaciji je njihova kćer tuženica stala na očevu stranu, dok je sin, ovdje drugotužitelj stao na njezinu stranu, a EN je prekinuo kontakte sa sinom. Navela je da su se prije Brankove smrti odnosi između oca i sina poboljšali, na što je utjecalo to što je EN prekinuo s ljubavnicom. Navela je da je EN 15 godina pio lijek za podizanje serotonina, te je povremeno odlazio kod psihijatrice, ali ona nije primijetila poboljšanje njegovog stanja jer je i dalje bio agresivan, ponižavao ju je, bio je autoritativan i očekivao je od nje da mu služi. Po njezinim saznanjima bolovao je samo od kronične upale srednjeg uha, a inače je bio relativno dobrog zdravstvenog stanja. EN je bio sposoban brinuti se o sebi, znao je i skuhati ako bi trebalo, ali je bio dosta komotan i volio je da ga se služi. Navela je da je EN cijeli život radio kao taksist na aerodromu gdje je po cijeli dan čekao vožnje, a da je ona bila kod kuće s djecom. U mirovinu je otišao otprilike tri godine prije smrti, a umro je 2021. od posljedica bolesti Covid dok su bili zajedno na moru u [adresa] u svojem apartmanu. Navela je da za vrijeme tog ljetovanja tuženica nije posjećivala EN, a EN je u bolnici u Zadru prije smrti bio oko mjesec dana i to na respiratoru, a kada bi ga malo skinuli s respiratora posjećivali bi ga sin i kćer, ovdje drugotužitelj i tuženica. Prvotužiteljica je navela da je od drugotužitelja saznala saznala da je i tuženica posjećivala EN u bolnici jer su brat i sestra tada bili u kontaktu. Navela je da je točno da se dogodilo da je izbivala iz kuće i to kada se brinula o bolesnoj mami u Slavoniji koja je bolovala od raka mjehura i tada da je nije bilo oko dva mjeseca, a EN je tada bio u [adresa]. Prema njezinim saznanjima, a to joj je rekao EN, tuženica ga u tom periodu nije posjećivala, a snaha bi mu skuhala i oprala veš, ne zato što to on nije bio sposoban sam već zato što je bio komotan. To je bilo 2017., negdje od sredine siječnja pa do 4. ožujka 2017., kada joj je majka umrla. U tom razdoblju EN je našao ljubavnicu. Prvotužiteljica je dalje navela kako je kao vlasnik kuće na [adresa] upisan samo EN iako su kuću gradili zajedno, odnosno njegovi roditelji su kupili zemljište, njezina teta joj je posudila novac za gradnju kuće, njezin tata je, budući da je bio zidar radio na kući sve što je bilo potrebno i za to nije tražio naknadu. Navela je da isprva nije ni znala da EN kuću nije upisao po pola, a jednom prilikom joj je teta rekla da joj ne bi posudila novac da je znala da neće biti upisana u polovici vlasništva kuće. Navela je da je Brankov sprovod platio drugotužitelj, koji je kupio i dva grobna mjesta, ali se ne sjeća detalja i ne zna točno koliko je platio za sprovod, misli da negdje oko 20.000,00 kuna. Navela je da nakon Brankove smrti tuženica nije došla u kuću na [adresa], a na sprovodu da ju nije htjela niti pogledati, pa čak niti kada ju je prvotužiteljica primila za ruku budući da su sjedile jedna pored druge. Na pitanje suda prvotužiteljica je navela da je bilo riječi da će karmine platiti tuženica, ali da ne zna tko je na kraju platio, no da tuženica njoj, prije i nakon Brankovog sprovoda nije davala nikakav novac niti je dolazila na kuću u [adresa]. Prvotužiteljica je dalje navela da nakon Brankove smrti u kuću na [adresa] nije dolazio ni njegov brat blizanac KN, a nije dolazio ni zadnjih 30 godina. Navela je da je EN odlazio kod brata i oca otprilike dva puta godišnje, te bi se od njih uvijek vraćao nervozan jer su mu išli na živce, budući da je svekar stalno pričao o Š, a KN o politici, a to je EN nerviralo. Dalje je prvotužiteljica navela da su odnosi između nje i kćeri bili dobri, da je kćer od kada se udala, s mužem svaku nedjelju dolazila kod nje na ručak, posjećivala ju je i u tjednu, kada bi kćer i muž otišli na moru negdje s brodom, ona bi ih navečer dočekala s večerom, brinula je o kćeri, šivala joj je i općenito je odnos bio dobar. Odnosi su se poremetili kada je drugotužitelj htio kupiti stan u [adresa] u koji bi se preselili prvotužiteljica i EN, a koji stan bi nakon njihove smrti pripao tuženici. Tada se tuženica usprotivila i rekla da njoj ne treba nikakav stan nakon što oni umru već da njoj trebaju novci i to odmah. Prvotužiteljica je navela da je tuženicu kada je drugotužitelj htio nadograditi kuću, pitala ima li što protiv da si LN uredi kat, a ona se složila i rekla da ona iz te kuće neće potraživati ništa. Tenzije da su se produbile kada je EN našao ljubavnicu, a tuženica je stala na njegovu stranu. Kulminacija tenzija između prvotužiteljice i tuženice nastupila je u trenutku razvoda tuženice od supruga kada sam joj je prvotužiteljica prigovorila da nije fer da od supruga potražuje radionu, jer je radionu njezin suprug dobio od svojeg oca i da ona nema ništa s tim. Navela je kako joj je bivši zet, SN rekao da su se rastali jer je on FN prigovorio da zbog čega traži tolike novce od roditelja, kada oni imaju dosta novaca, a da ju brat ionako neće oštetiti nakon smrti roditelja. Prvotužiteljica je navela da je u tom razvodu EN davao podršku FN, te da mu je ona u jednom razgovoru rekla da neka ju ne podržava u ideji da SN uzme radionu jer mu je to ostavština od oca, na što da joj je EN odgovorio da neka mu uzme što god može. Dalje je prvotužiteljica navela da je drugotužitelj uredio gornji kat kuće na [adresa], dignuo potkrovlje u kojem je napravio tri sobe, a na katu je uredio kuhinju, kupaonicu i veliki dnevni boravak. Također je napravio novo krovište i novu fasadu, te napravio nove vanjske stepenice i veliku garažu za četiri auta te stavio novu ogradu i betonirao dvorište, a s kojim radovima je tuženica bila upoznata te su se oni radili i uz Brankovu suglasnost jer se sve osim nove ograde radilo dok je EN još bio živ. Na pitanje poznaje li CN, prvotužiteljica je navela da je on vjenčani kum nje i pokojnog EN te da je k njima u 40 godina koliko su bili u braku došao dva ili tri puta te da nisu bili u posebno bliskim odnosima. CN se upoznao s EN kada su kao naučnici radili skupa u Petrinskoj, a posljednjih godina Brankovog života oboje su vozili za Bolt i Uber te su preko toga zapravo komunicirali. Navela je kako je CN sa suprugom prije nekih pet godina navratio do nje i EN kada su bili na moru, na nekih sat vremena, a budući da su CN i njegova supruga L imali kuću u [adresa]. Prvotužiteljica je navela da CN nije vidjela na Brankovom sprovodu, ali da je došao na karmine i tada je s njim izmijenila par riječi, ali s njim nije razgovarala o troškovima sprovoda. Navela je kako ne poznaje ZN niti je ikad čula za nju, kao ni za IN. Za predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju saznala je nakon Brankove smrti, kada je drugotužitelj išao u gruntovnicu po dokumentaciju za ostavinsku raspravu. Na pitanje punomoćnice tuženice zašto bi joj EN, a za vrijeme dok je izbivala, govorio da FN nije dolazila k njemu i zašto bi to bila tema razgovora, prvotužiteljica je odgovorila da je ona EN pitala da li jede, kako funkcionira, te da bi joj EN rekao da mu FN ne dolazi kuhati niti ga zove k sebi na ručak, da mu ponekad skuha snaha i da jede vani. Na daljnji upit navela je kako su odnosi između EN i drugotužitelja, bili dobri osim u razdoblju kada je EN našao ljubavnicu. Nakon što je EN rekao da je ostavio ljubavnicu odnosi između sina i oca su se popravili, te je EN čak i LN vozio čamac na more ili bi mu preuzeo neku vožnju tako da su odnosi između njih do Brankove smrti bili dobri. Navela je da su odnosi između EN i FN, ovdje tuženice, bili dobri, uobičajeni za oca i kćer pri čemu je EN podržavao njezino stajalište u vezi trošenja novaca te je i sam znao reći da FN previše troši, da ne kuha i da ne ide na posao, ali odnosi su se između njih kratkotrajno pogoršali kada je LN htio prvotuženici i EN kupiti stan, a FN na to nije pristajala, pa je EN popustio FN te je i on odustao od kupovine tog stana iako se prethodno bio složio. Nakon toga odnosi između EN i FN su se poboljšali. Na pitanje tuženice je li apartman u kojem je prvotužiteljica ljetovala s EN bio njegovo vlasništvo i je li ušao u ostavinsku masu iza njegove smrti, prvotužiteljica je navela kako je internim dogovorom između njih kao roditelja i LN bilo dogovoreno da oni imaju do smrti pravo korištenja apartmana, dok je cijela kuća u kojoj je i taj apartman u vlasništvu LN. Na daljnji upit tuženice zašto je bio takav interni dogovor prvotužiteljica je odgovorila da zato jer su oni Tomislavovi roditelji, pa je normalno da im je dao da ljetuju u tom apartmanu.

11. Saslušan na ročištu održanom 21. svibnja 2025. drugotužitelj LN naveo je da je za postojanje ugovora o doživotnom uzdržavanju saznao nakon smrti oca kada je u gruntovnicu išao po dokumentaciju za ostavinsku raspravu i tada je vidio da je FN upisana kao vlasnica polovice kuće na [adresa] te da se upisala drugi dan nakon očevog sprovoda. To ga je jako potreslo, a pogotovo stoga što nitko za to nije znao i što je to učinjeno u velikoj tajnosti. Naveo je da je EN bio dobar otac njemu i sestri, ali da je imao takvu narav da je prema majci bio agresivan i autoritativan, što bi posebno dolazilo do izražaja ako bi popio, iako nije bio sklon alkoholu. Naveo je da su njega te roditeljske svađe smetale i već kao maleni dječak odlučio je da će stati na kraj takvom ponašanju oca te mu je s nekih 15 godina počeo pružati otpor, a što se ocu nije svidjelo jer je volio biti glavni pa su imali povremene trzavice. Napomenuo je da su otac i on zajedno radili na aerodromu 20 godina te da mu je otac pomagao i kada je proširivao firmu tako da mu je ponekad uskočio i preuzeo vožnju. Njihovi odnosi zaoštrili su se kada je otac našao ljubavnicu i to blagajnicu koja je radila u njihovom selu te je drugotužitelj smatrao da je time otac nanio veliku sramotu obitelji te ga je nazvao i rekao mu da nakon što je našao ljubavnicu u selu neka više ne računa na njega da je njegov sin i da za njega postoji. Drugotužitelj je naveo da se tada sestra priklonila ocu i davala mu podršku, ali ga je zapravo na taj način iskoristila da joj prepiše kuću, a to smatra zato što je našao poruku koju je dva tjedna prije zaključenja spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju FN poslala ocu i u kojoj je napisala da kada će ispuniti ono što je obećao. Naveo je da su se, nakon što je otac prekinuo s ljubavnicom, njihovi odnosi poboljšali, ali više nisu bili onako bliski te je ostao određeni jaz između njih. Za poruku koju je naveo u iskazu saznao je tako što je nakon očeve smrti pokupio njegove stvari u bolnici, a među kojima je bio i očev mobitel, te je taj mobitel dao svom sinu jer je jako volio djeda, pa su u mobitelu našli i te poruke. Drugotužitelj je naveo da je očev sprovod organizirao i platio on, preko računa i to na rate dok je sestra, ovdje tuženica izrazila želju da bi ona platila karmine što je i učinila, ali ja ne zna kako je platila, pretpostavlja da je platila izravno u restoranu, a njemu nije davala nikakve novce. Naveo je kako je sa sestrom za vrijeme bolesti oca i do sprovoda bio u redovitom kontaktu te mu ona nije spominjala nikakav ugovor o doživotnom uzdržavanju niti da se ona obvezala platiti sprovod već je samo izrazila želju da plati karmine. Naveo je da je sestri dva dana nakon očevog pogreba poslao poruku na koju ona nije odgovorila i tada mu je sve postalo čudno. Naveo je da nakon očeve smrti tuženica nije dolazila u kuću na [adresa], a nije dolazio niti očev brat blizanac KN, a u kuću tada nije dolazio ni CN, koji je došao na karmine, ali da ga nije vidio na sprovodu, međutim da je na sprovodu bio jer je to logično. Naveo je kako se na karminama s CN nije posebno razgovarao već su razmijenili par riječi, dok je vidio da je CN razgovarao s tuženicom. Drugotužitelj je naveo da je bio jednom u posjeti kod oca u bolnici u Zadru i to kada su ih zvali iz bolnice da se dođu oprostiti budući da su prognoze bile loše. To je bilo u vrijeme Covida te je otac bio priključen na respirator i u sobi sa još tri takva pacijenta, a što je njemu teško padalo gledati. Naveo je da je prema njegovim saznanjima tuženica u bolnici bila dva ili tri puta kod oca, isprva se niti nije moglo dolaziti u posjete, a cijelo vrijeme dok je otac bio u bolnici on i sestra su komunicirali. Drugotužitelj je naveo da su odnosi između njegove supruge i oca, a s obzirom na to da su svi zajedno živjeli u istoj kući bili dobri, da je njegova supruga, kada bi skuhala obrok odnijela i ocu ili bi on došao kod njih te mu je znala oprati i odjeću, ali da nije podržavala njegovo ponašanje prema supruzi, njegovoj majci, i općenito njegov agresivni odnos prema njoj kao ni ljubavnice. Naveo je da njegova supruga nije posebno kuhala samo za njegovog oca kada bi njegova majka, prvotužiteljica bila odsutna, već da mu je znala odijeti obrok kada bi skuhala za obitelj. Drugotužitelj je naveo da je, kada je saznao da je otac s ljubavnicom otišao u njegovu kuću na more, promijenio brave na kući, pa je otac nakon što je idući put išao na more, a to je bilo kada je prekinuo s ljubavnicom, naišao na zaključana vrata. Tada se vratio u [adresa] ljut te je cijelu noć urlao i vikao i bacao stvari po kući da kako sam mu je drugotužitelj to mogao učiniti. Drugotužitelj je također naveo da je uređivao kuću na [adresa] i to gornji kat i potkrovlje za što je dignuo kredit od 60.000 CHF za koji su mu jamci bili šogor, SN i otac, te da je promijenio krovište i fasadu i napravio vanjske stepenice, a naknadno da je uredio i dvorište, za što je sve tuženica znala budući da mu je njezin muž bio jamac za taj kredit, a sve je radio u dogovoru s roditeljima. Naveo je dalje da je njegov otac, u periodima kada bi majka bila odsutna u Slavoniji ili na moru, funkcionirao dobro sam, odjeću bi mu oprala njegova snaha BN, ponekad bi pojeo ručak kod njih, ali većinom je otac jeo vani u menzama te govorio da neka se ne opterećuju s ručkom za njega da će se on snaći. Također je naveo kako je tuženica, u razdobljima dok su odnosi između njih bili dobri, dolazila kod njih doma, kod njega i supruge te kod roditelja, s time da u razdobljima dok je majka izbivala, tuženica bi jednom mjesečno znala pozvati oca k sebi na ručak. Naveo je kako su odnosi između njega i sestre bili dobri, družili su se te mu je ona i u vrijeme kada je imao obrt vodila knjigovodstvo. Odnosi su se pogoršali nakon što je on htio roditeljima kupiti stan u [adresa] i s čime su se roditelji složili, da bi ga drugi dan otac nazvao i rekao da je razgovarao sa FN i da ništa od stana što je drugotužitelj doživio kao da mu je sestra zabila nož u leđa jer da ga je mogla nazvati i reći mu da se ne slaže s tom idejom. Naveo je kako je sa sestrom imao neslaganja oko njezinog braka, te da mu je sestra zamjerala kada bi u razgovorima oko njezine rastave, odnosno oko pitanja imovine, stao na stranu njezinog muža SN kada te je rekao sestri da ne može tražiti od SN radionu jer je to od njegovog oca i da mu ne može uzeti sve. Na pitanje kakav je odnos između tuženice i CN drugotužitelj je odgovorio kako je CN vjenčani kum njegovih roditelja i da je njegov prvi posao bio kod CN, nakon čega ga nije vidio barem 20 godina i to nakon što je otac otišao u mirovinu i vozio za Bolt i Uber, a to je činio i CN pa su se preko toga opet spojili. Negdje u to vrijeme da je i FN intenzivirala odnose s CN te je čak i otvorila firmu koja se zvala Sun transfers u kojoj su trebali raditi odnosno voziti njihov otac i CN, ali njihov radni odnos nikad nije zaživio. Naveo je da je FN, nakon što se rastala od SN, postala prisna s CN pa mu je čak i prenijela Sebastijanovu radionicu i stan u [adresa] na način kao da je CN to kupio, ali da drugotužitelj smatra da je to fiktivni ugovor te mu je i SN rekao da je to učinila kako bi mu sve uzela i izigrala ga. Na pitanje u kakvom je odnosu njegov otac bio sa svojim bratom KN drugotužitelj je odgovorio da nije bio ni u kakvom posebnom odnosu, odnosno da nisu bili bliski već su se povremeno posjećivali, s time da stric nikada nije dolazio kod njih na more ili slično, niti je bio na njegovoj svadbi te je u kuću na [adresa] u drugotužiteljevih 45 godina života, a 40 koliko se sjeća došao možda 10 puta. Naveo je da je, prema njegovom sjećanju stric posljednji put u kući na [adresa] bio prije 15 godina, prije svadbe drugotužitelja. Drugotužitelj je decidirano porekao da bi ikada dignuo ruku na svog oca te je naveo da je, kada je imao nekih 15 godina, došao u verbalni sukob s ocem i to nakon što je otac na moru, na Križinama istukao majku tako da joj je pukla nosna kost, ali da s njim nikad nije ulazio u fizički sukob jer je otac bio jake građe, iako nizak rastom, kao " F". Dalje je naveo kako majku nikada nije vidio pijanu ili da pije. Naveo je da poznaje NN i njezinog supruga, zvanog T i misli da su oni neki kumovi s njegovom sestrom i njezinim bivšim mužem, dok ZN ne poznaje i sada prvi put čuje za nju. Nastavno je naveo da je NN poznavala njegovog oca jer ga je vidjela na svadbi od sestre i šogora, ali da misli da s njom nije bio u nekom dubljem odnosu. Naveo je da ne poznaje IN. Na pitanje tuženice zašto su njih dvoje komunicirali za vrijeme tatine bolesti drugotužitelj je naveo da su komunicirali oko organizacije liječenja, a na daljnje pitanje odgovorio je da mu je za smrt oca javila upravo tuženica, dok ne zna tko je tuženici javio, odnosno ne zna ime liječnika koji joj je javio, dok je na pitanje tuženice kako se zvao glavni liječnik koji je bio zadužen za njihovog oca drugotužitelj naveo kako se ne sjeća imena. Drugotužitelj je naveo da je tuženica bila zadužena za komunikaciju s bolnicom za vrijeme tatine bolesti jer je to preuzela na sebe, a da je njega otac, prije nego što su ga stavili na respirator nazvao i rekao da čuva sebe i djecu te da tom prilikom nije spomenuo tuženicu. Naveo je da je s ocem, od kad je otac osjetio simptome bolesti, bio u svakodnevnoj telefonskoj komunikaciji te mu je otac tri dana prije nego što je otpremljen u bolnicu rekao da nema temperaturu i da misli da će sve biti dobro. Na pitanje tuženice koliko vremena provodi na poslu drugotužitelj je odgovorio da radi 24 sata dnevno pri čemu ne misli da je 24 sata na cesti i odsutan od kuće, već da jako puno radi.

12. Saslušana na ročištu održanom 21. svibnja 2025. tuženica FN iskazala je da je Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je predmet ovog spora zaključen je u svibnju 2020. i to na inicijativu njezinog oca koji je na tu ideju došao još početkom 2020., a nakon što je ona već dulji niz godina o njemu brinula i vodila brigu da ima skuhano i čisto za obući, te vodila brigu o njegovim lijekovima. Navela je kako je krajem 2019. pokrenut postupak otvaranja firme San Transfer, a do toga je došlo jer je otac jednom prilikom došao k njoj, u vidnom šoku te je govorio: "Pokrali su me", a nakon što se uspio primiriti saznala je od oca da mu je njezina majka, ovdje prvotužiteljica, podigla novac sa svih računa, a njezinj brat ovdje drugotužitelj da ga je izbacio iz tvrtke te da mu je uzeo dva apartmana na moru koji su prema dogovoru bili očevi, budući da zna da je otac u tu kuću uložio oko 100.000,00 eura, a kupio je i zemljište na kojem je kuća sagrađena i to od novaca koje je dobio prodajom zemljišta na Križinama. Tada joj je otac rekao da su ga izbacili iz kuće. Nakon toga dogovorili su se da ona otvorim tvrtku što je i učinila, a otac je počeo voziti s njezinim autom sve dok preko firme nije kupila vozilo Daciu s kojom je otac nastavio voziti. Navela je da je otac sam došao na ideju o sklapanju ugovora o doživotnom uzdržavanju, te se već i raspitao gdje se ugovor može sklopiti, s time da joj je htio ostaviti cijelu kuću na [adresa], a što ona nije htjela pa su u svibnju, krajem svibnja 2020. zaključili ugovor koji je predmet ovog postupka. Otac se htio osigurati da će se ona brinuti o njemu jer su ga razočarali supruga, sin, kao i ljubavnica. Navela je da je pokušavala oca utješiti u takvoj situaciji, brinula se da uzima lijekove, čak mu je prilikom zadnjeg odlaska na more spakirala lijekove i vitamine i na svaku kutiju je napisala kada što treba piti, te da ga je, nakon što se razbolio i zvala da provjeri uzima li ih na što bi joj on rekao: "Ona mi sve daje", misleći pritom na prvotužiteljicu, da bi naknadno utvrdila da mu prvotužiteljica nije davala ni lijekove ni vitamine. Navela je kako ju je otac nazvao iz bolnice te joj je rekao da se sada napokon spasio jer da mu je njezina majka uzela mobitel te ga je zatvorila u mali apartman, a brat ga je svakodnevno zvao i govorio da se ne smije znati da ima koronu, a zato jer su u gornja dva apartmana bili turisti, te iz tog razloga da njezinom ocu nisu dozvolili ni da zove hitnu. Također je navela da joj je otac rekao kako mu je njezina majka davala neke čudne tablete, a da joj je prilikom prve posjete u bolnici doktor rekao da je otac zaprimljen u čudnom stanju svijesti. Navela je kako joj je jednom prilikom otac rekao da je došavši na more zatekao promijenjenu bravu na svoja dva apartmana te da mu je došlo da od bijesa razbije vrata, ali da se onda sjetio da ih je on platio, pa da se rasplakao. Na pitanje suda zašto se nije slagala da joj otac prepiše cijelu kuću na [adresa] tuženica je navela da nije htjela da ju majka i brat tuže na sudu i mislila je da će se lakše dogovoriti ako ona dobije pola kuće. Tuženica je navela i da je točno da je njezin brat htio kupiti stan roditeljima u [adresa] te da ju je zbog toga pozvao na razgovor i rekao joj da on i njegova supruga ĆN žele roditeljima kupiti stan u [adresa] od 60 kvadrata u blizini doma zdravlja i da su ga već našli te da bi nakon što se roditelji isele iz kuće na [adresa], kuća se upisala u jednoj polovini na njega, a u jednoj polovini na njegovu ženu ĆN, dok bi se taj stan u [adresa] prepisao na roditelje, svakom u ½ s time da se on odriče prava na taj stan, a roditelji neka s njime raspolažu kako žele i nakon svoje smrti. Ona je shvatila da se on odrekao stana u svoje ime, međutim ne i u ime svoje supruge i djece, pri čemu nju ni jednom riječju nije spomenuo. Navela je da je nakon tog razgovora nazvala oca i sve mu ispričala na što je on rekao: "Preko mene mrtvog", a to je moglo biti negdje 2016. Na pitanje suda je li prije sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju s ocem, razgovarala o toj namjeri s majkom ili s bratom, a budući da su oni živjeli u toj kući, tuženica je odgovorila kako nije jer je već tada bila u lošim odnosima s njima, a ne zna je li otac s njima razgovarao o tome, pri čemu zna, jer je naknadno saznala da se otac hvalio time da je s njom potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju. Na pitanje suda tuženica navodi da je, upravo kako ne bi oštetila brata, pristala da otac ugovorom na nju prenese samo polovicu kuće na [adresa], te navodi da je u tom pogledu mislila i o majci. Navela je kako ni nakon očeve smrti nije razgovarala s majkom i bratom o spornom ugovoru niti je dolazila u kuću na [adresa], a sprovod je platila ona i to 2.000 eura, platila je i karmine i to 4.500 kuna kao i cvijeće u cvjećarni 1.000 kuna. Navela ja da je novac za sprovod ostavila majci na stolu u dnevnom boravku u kući na [adresa] i to u apoenima četiri novčanice od 500 eura i to kada je sa stricem došla u kuću, nekoliko dana nakon smrti oca. Navela je da sa stricem viđala često, a viđa se i sada i to dva do tri puta mjesečno, posebno stoga što sa stricem još uvijek živi njezin djed od 95 godina pa posjećuje i njega. Navela je kako je njezin otac bio vitalan čovjek, ali da je zadnjih godina života, zbog svih trauma imao probleme s tlakom i dijabetesom za što je trošio lijekove, a imao je i blagih problema sa srcem zbog kojih je također uzimao lijekove. Navela je da je CN bio i na sprovodu njezinog oca i na karminama te da on i danas posjećuje grob njezinog oca, za razliku od tužitelja koji to ne čine te da je prošle godine po povratku s mora grob zatekla zapušten. Dalje je navela da je njezin odnos s majkom zapravo cijelog života bio narušen, da je majka bila otuđujući roditelj i da je odvajala djecu od oca i cijele njegove obitelji te da ih je koristila kao štit i govorila im protiv oca, a da je s bratom u mlađim danima, do svoje udaje bila u dobrim odnosima, a kasnije su se ti odnosi pogoršali zbog negativnog utjecaja koji je drugotužitelj imao na njezinog supruga, a i zbog situacije sa stanom koju je u prethodnom iskazu spomenula. Tuženica je navela da se o ocu intenzivno počela brinuti od 2015. kada je njezina majka trebala ići na liječenje u duševnu bolnicu, a što je njezin brat spriječio te je nju izbacio iz kuće, a oca ušutkao. Navela je kako je njezin otac sa svojom snahom ĆN, a suprugom drugotužitelja od 2015. bio u lošim odnosima te joj je zbog njezinog ponašanja odnosno zato što ga je vrijeđala uputio jedno oštro pismo, a BN i LN nisu mu dozvoljavali viđati djecu, što je oca posebno pogodilo, a od te 2015. pa do kraja očevog života ĆN s njim više nije komunicirala. Tuženica je dalje navela kako je njezin otac bio u dobrim odnosima s CN i sa svojim bratom KN te da su on i stric bili jako povezani i da je stric devastiran od kad oca nema, budući da su jednojajčani blizanci, te je otac češće posjećivao strica odlazeći u [adresa], a budući da stric zbog otuđujećeg ponašanja njezine majke nije dolazio na [adresa] u posjetu ocu osim kada bi otac bio sam. Na pitanje je li bila upoznata da je njezin brat digao kredit, tuženica je odgovorila kako joj je otac rekao da bi digao hipoteku na kuću u [adresa] kako bi on i LN zajedno gradili kuću na moru, dok je cjelokupnu renovaciju kuće na [adresa] platio njezin otac. To je bilo negdje 2007. Navela je da je gradnja kuće na moru s četiri apartmana od kojih su dva očeva, a dva bratova započela negdje 2007.dok je renovacija kuće na [adresa] bila prije bratove svadbe, negdje 2006. Na pitanje punomoćnice drugotužitelja kako je, a s obzirom da je navela da je 2015. istjerana iz kuće, brinula o ocu koji je i dalje živio u toj kući, tuženica je navela da je imala ključ od kuće koji joj je dao otac te da mu je ona i kad nije bio kod kuće ostavljala hranu i čistu odjeću. Nastavno je navela da je u kuću dolazila kada je znala da neće susresti majku jer ju je o tome obavijestio otac, a i majka je obavještavala oca prije nego bi dolazila u kuću da se osigura da se tuženica makne iz kuće. Tuženica je navela kako je njezin otac kada je dobio koronu, bio na moru u svom apartmanu. Na daljnji upit neka pojasni kako mu je spakirala lijekove prije odlaska na more, ako 15 godina nije imala pristup kući u kojoj je otac živio, tuženica je navela kako je otac došao kod nje u stan i da mu je ona spakirala lijekove za redovnu terapiju u vrećice, te je na kutije napisala kada se i kako piju. Na daljnji upit navela je kako se ne može sjetiti kako se točno zvao lijek za tlak i za šećer kojeg je spakirala ocu. Dalje je navela kako je znala da otac nema gdje biti pokopan te da je potrebno kupiti grobno mjesto jer ju je brat nazvao i rekao da je kupio duplo grobno mjesto, pa je ona izračunala koliko bi bilo za jedno grobno mjesto i toliko je novaca bratu dala, odnosno toliko je ostavila za brata kod majke. Tuženica je navela kako joj brat nije dozvolio da sudjeluje u organizaciji sprovoda, pa joj čak nije ni dopustio da svoje cvijeće stavi na lijes već ga je morala staviti pored. Na upit suda odgovorila je kako je znala da je njezina obaveza po ugovoru da pokopa oca, ali da je bila loše i da se bojala bratove reakcije i da možda on i majka neće doći ni na sprovod te je htjela da se otac u miru pokopa i nije bratu rekla da je njezina obveza pokopati oca i neka on odustane. Također iz straha od daljnjeg maltretiranja oca i nje nije bratu i majci rekla za ugovor o doživotnom uzdržavanju. Tuženica je navela da je njezina majka cijeli život omalovažavala oca, vrijeđala ga i govorila da je pijanac, govorila djeci protiv oca i svima s kojima je dolazila u kontakt te ga je provocirala. Na pitanje punomoćnice drugotužitelja može li objasniti na što se odnosila njezina poruka ocu da kada će ispuniti što je obećao, tuženica je navela kako se ne sjeća o čemu se radi. Na pitanje punomoćnice drugotužitelja zašto nije bratu priznala dogradnju kuće na [adresa], ako je već, kako je prethodno iskazala, razmišljala o bratu u trenutku sklapanja osporavanog ugovora, tuženica je navela da zato jer nije brat dogradio kuću. Na daljnje pitanje kako to zna i je li vidjela ugovor o namjenskom kreditu kojeg je kao sudužnik potpisao njezin suprug SN, tuženica je navela kako taj ugovor nije vidjela i da zna što je rekao otac, a to je da nije brat dogradio kuću. Tuženica je navela da je, osim s ocem, sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju i sa bivšim suprugom krajem 2020., dakle nakon osporavanog ugovora. Dalje je navela da se vezano uz taj ugovor sa suprugom vodi sudski spor i da spor nije dovršen. Navela je kako je ponudila svom bratu, a kako ne bi potraživala udio u kući na [adresa], da joj riješi stambeno pitanje na način da joj obezbijedi neku nekretninu tj. stan, a to je bratu ponudila nakon sklapanja ugovora o doživotnom uzdržavanju s ocem te je navela da ostaje kod tog prijedloga.

13. Svjedokinja ĆN saslušana na ročištu održanom 6. ožujka 2024. navela je da je u obitelj ĆN počela dolaziti od 2001. godine kao djevojka LN i da su tada odnosi u obitelji bili odlični između svih članova. Tuženica je često dolazila u [adresa], na adresi [adresa] te su one s vremenom postale prilično dobre. Obiteljski odnosi bili su dobri svi zajedno su živjeli u zajedničkom kućanstvu. Do poremećaja u obiteljskim odnosima došlo je negdje 2020. zbog nekih razmirica između svekrve, koja je ovdje prvotužiteljice i pokojnog svekra UN te je u tom periodu došlo do kratkotrajnog zahladnjenja odnosa između njezinog supruga, ovdje drugotužitelja i svekra UN, ali nakon toga oni su se kao otac i sin pomirili. Navela je da su razmirice između svekra i svekrve bile zbog toga što je pokojni svekar našao ljubavnicu, a za što mu je svekrva prigovorila te je i njezin suprug kao sin, stao na majčinu stranu i on i otac su se „pograbili”, ali ne u smislu fizičkog sukoba, već su posvađali. Navela je da nakon te svađe svekar jedno vrijeme nije dolazio kod njih na kat kuće, iako je prije svađe, a posebno otkada su se rodila djeca, dolazio. Za sve to vrijeme, svekar i svekrva su nastavili živjeti zajedno u kući u prizemlju, dok su ona i suprug s djecom živjeli, a i dalje žive na prvom katu te kuće i potkrovlju. Nakon nekoliko mjeseci, svekar i svekrva su riješili svoje razmirice te su odnosi između njih bili dobri, tako da su čak i zajedno otišli na more. Navela je da je njzin svekar bio čovjek vrlo dobrog zdravstvenog stanja te je imao manjih tegoba sa tlakom i dijabetesom, ali da je bio „fit". Također je navela da je ispočetka sa svekrvom, ovdje prvotužiteljicom isprva bila u vrlo dobrim odnosima koji su se zahladili nakon rođenja djece, jer je svekrva imala neke svoje zamisli vezano uz odgoj djece, a koje ona nije podržavala, zbog čega se distancirala i nisam više ulazila u neke bliske odnose sa svekrvom. Navela je da se svekrva brinula o UN i o ostalim članovima obitelji, pa čak i njoj prije nego što se ona odlučila distancirati i da je u toj brizi bila možda i prerevna te da joj je teško čitati navode iz odgovora na tužbu da se svekrva ne bi brinula o pokojnom suprugu. Svjedokinja je dalje navela da je odnos tuženice i njezinih roditelja, u vrijeme kada je ona kao snaha ušla u obitelj, bio dobar te da je kasnije tuženica znala imati razmirice sa oba roditelja podjednako tako da je jednom prilikom na moru, tuženica imala razmiricu s ocem te ga je čak i potjerala sa zajedničke terase, međutim, te razmirice tuženice s roditeljima svjedokinja je pripisala obiteljskoj dinamici. Dalje je navela da je tuženica bila u dobrim odnosima s majkom, prvotužitejicom, te je majka o njoj brinula kad je imala anemiju, tuženica je svakodnevno dolazila kod majke, imala je od majke koristi i u toliko što joj je majka i kuhala i pozivala ju na ručkove nedjeljom, činila joj sitne usluge poput popravaka odjeće, jer je po struci krojačica. Svjedokinja je navela da se, kada je bila aktualna afera UN s ljubavnicom, tuženica zbližila s ocem te su jedan u drugome imali podršku, budući je u to vrijeme i tuženica imala bračne razmirice za koje nije znala kako će završiti pa je sigurnost potražila kod oca. Nakon što se UN pomirio sa svekrvom, krenule su razmirice između tuženice i njega, tako da su si međusobno predbacivali, budući da su se oboje vratili svojim bračnim partnerima. Za međusobna predbacivanja svjedokinja zna jer joj je suprug pokazao poruke koje je njemu pokazala svekrva, a našla ih je u mobitelu od pokojnog svekra. Nakon toga tuženica i svekar se nisu više toliko družili kao prije. Navela je da su svekar i svekrva uvijek ljetovali u kući njezinog supruga s njima, a ne u kući tuženice, koja je smještena odmah do kuće njezinog supruga, iako je svekar znao neke svoje stvari držati u garaži kod tuženice, a jednom prilikom ih je našao izbačene iz garaže. Svjedokinja je navela kako se ne može točno sjetiti koje godine se dogodio taj događaj sa izbacivanjem stvari iz garaže, da je to moglo biti ljeto 2020. ili ljeto 2021. Dalje je navela kako nema saznanja da bi tuženica obavljala kakve poslove ili imala kakve obaveze prema ocu ili majci u smislu obavljanja kupovine ili pospremanja kuće, no da može reći da od kad je napravljena kuća na moru, da je svekrva često dugo boravila na moru, a u tom periodu se upravo svjedokinja brinula o svekru te mu je nosila kuhane obroke i prala rublje, dok je tuženica u kuću dolazila kao gost. Što se tiče razdoblja tih nekoliko mjeseci 2020. kada su zahladili odnosi između svekra i svekrve zbog ljubavnice, svjedokinja navodi kako nema saznanja je li tužena obavljala kakve poslove i brinula za svekra. Svjedokinja navodi kako se briga oko svekra svodila zapravo na to da mu povremeno, obično u nedjelju donese ručak jer je svekar bio vitalna osoba, koja je znala kuhati i brinuti se o sebi te mu u tom smislu pomoć nije bila potrebna. Navela je da je svekar umro od komplikacija uzrokovanih bolešću Covid, pri čemu je troškova pogreba i kupnje grobnog mjesta snosio njezin suprug, zato što je to bilo za njih normalno, budući da nisu znali za postojanje nikakvog darovnog ugovora između svekra i tuženice i zato što je još prije svadbe svjedokinje i njenog supruga bilo dogovoreno da će kuća jednog dana pripasti njezinom suprugu te su zbog toga i roditelji svjedokinje uložili u kuću kada su svjedokinja i njezin suprug kuću renovirali. Svjedokinja navodi da je upravo zbog toga njima bilo normalno da sve troškove oko pogreba pokojnog svekra snosi upravo njezin suprug. Tuženica je u tom vremenu nakon što je svekar umro komunicirala sa njezinim suprugom putem poruka te je izrazila želju da ona plati za karmine, ali ni u jednom trenutku nije spominjala postojanje ugovora, a čak je i tuženičin bivši suprug donio k njima u kuću stvari za koje je tuženica izrazila želju da budu pokopane s njezinim ocem. Na upit punomoćnice drugotužitelja svjedokinja je navela da površno poznaje Ivana i GN i da je KN brat blizanac njezinog pokojnog svekra, ali da odnosi između njezinog svekra i KN nisu baš bili dobri, imali su faze kada su se češće viđali, ali ta viđanja općenito nisu bila česta već povremena, a zna da su imali neke razmirice oko imovine te da tuženica i UN nisu bili na sprovodu svekrove majke, odnosno bake tuženice, već da su na sprovodu bili samo njezin suprug, ovdje drugotužitelj i ona dok KN i GN nisu bili na svadbi nje i supruga. Na upit punomoćnice tuženice kakvo je bilo psihičko stanje njezinog svekra UN, svjedokinja je odgovorila da nema posebnih saznanja o njegovom psihičkom stanju, osim onog što je primijetila u njegovom ponašanju, nakon te afere s ljubavnicom, kada je kod njega primijetila da je pomalo depresivan i da se svim silama želi pomiriti sa suprugom i sa sinom te je znao ponekad biti i malo „rastrojen“ i vidjela je na njemu kada bi došla kući i pozdravila ga da bi on najradije otišao s njom na kat kuda je prije toga često dolazio. Svjedokinja je na daljni upit odgovorila da nakon što je svekar razriješio situaciju i pomirio se sa svekrvom, odnosi između svekra i njezinog supruga su se popravili te je to ljeto svekar s mora došao u [adresa] kako bi odvezao na more brod njezinog supruga. Navela je da ne sjeća da bi njezin suprug imao razmirice sa svojim ocem UN oko imovine, da je točno da su imali razmirica, ali da su one su bile vezane uz posao, jer su se bavili istom djelatnošću, a i da se njezin suprug znao miješati u bračne razmirice između svekra i svekrve, što ona nije odobravala. Oko imovine da nije bilo razmirica jer je nekako od početka, odnosno od kad su se suprug i ona oženili, bilo dogovoreno da će tu kuću u kojoj svi žive naslijediti njezin suprug. Navela je da pritom suprug i on nikada nisu bježali od toga da nakon smrti suprugovih roditelja tuženici daju njezin dio ili da ju isplate na neki način. Također je navela kako je njezin suprug, a zbog činjenice što su svekar i svekrva imali male mirovine, podmirivao troškove režija za kuću u [adresa] i za kuću u [adresa]. Na poseban upit tuženice koliko kućanstava ima kuća u [adresa], a koja je predmet spornog ugovora o doživotnom uzdržavanju, svjedokinja je odgovorila da su dva kućanstva i dva ulaza, koja su napravili njezin suprug i ona, ali da su do 2015. suprug i ona s djecom svakodnevno odlazili u prizemlje kod svekrve i svekra na ručak pa smo u tom smislu živjeli u zajedničkom kućanstvu, a troškove nabave hrane i kućanstva su dijelili te da je od 2015. počela kuhati na svom katu.

14. Svjedok KN saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. travnja 2024. u svom iskazu je naveo da je pokojni UN njegov brat blizanac, da je situacija u obitelji bila donekle u redu i nakon što se FN, ovdje tužena, udala i odselila, međutim, da su problemi počeli kada je njegov brat UN postao djed, odnosno kada su se njegovu sinu LN rodila djeca te je EN dolazio u sukob sa snahom i sa sinom, da su mu snaha i sin uskraćivali druženje s unučadi i da ga je snaha vrijeđala, te da je drugotužitelj LN "provodio torturu nad svojim ocem, "fizičku i psihičku", te je čak i njemu prijetio u smislu da što se on ima družiti sa bratom i odlaziti s njim primjerice, na more. Naveo je da je njegov brat, zbog takvog ponašanja ponašanja sinu i snahi uputio jedno oštro pismo. Svjedok je naveo da je on sa svojim bratom svakodnevno komunicirao i viđao se, s time da je brat dolazio kod njega, jer svjedok više nije htio ići k njemu, osim kada bi mu pomagao oko broda i postavljanja laminata. Dalje je naveo da je bio prisutan jedne zgode ispred kuće u [adresa], kada mu je drugotužitelj LN prijetio, a svog oca UN je i ošamario te ga je naganjao oko broda koji su uređivali tad zajedno. Te prijetnje bile su u smislu da je drugotužitelj LN svjedoku i ocu zabranjivao dolazak na more u kuću u [adresa] kada je tamo prvotužiteljica ŠN. Naveo je kako nije podnio kaznenu prijavu protiv LN zbog prijetnji. Osim tog događaja kojem je osobno prisustvovao, brat mu je govorio o tome kako ga obitelj, sin LN i fizički zlostavlja dok ga supruga, DN zaključava u kotlovnicu te da to više ne može izdržati, te mu je brat govorio, a i on je čuo da ŠN vrijeđa njegovog brata, ali i njega, njihove roditelje i cijelu njihovu obitelj. Naveo je da su njegov brat EN i šogorica DN cijelo vrijeme zajedno živjeli u kući u [adresa] te da to po njegovom poimanju nije nikako funkcioniralo jer se DN nije brinula za njegovog brata, koji je radio kao taksist, u smislu da mu nije pripremala hranu ili odjeću, a često bi i odlazila kod svojim roditelja u Slavoniju te je ne bi bilo čak i po mjesec dana. Poznato mu je da je u jednom periodu braka, pred kraj života njegov brat imao ljubavnicu, ali je i dalje cijelo vrijeme živio u kući na [adresa] iako je svima u obitelji dao do znanja da će započeti novi život i htio je prodati kuću na [adresa], budući da je ta kuća bila njegovo vlasništvo. Tada su se odnosi u obitelji poremetili jer je LN svog oca vršio pritisak da kuću prepiše na njega budući da je on dobio dvoje djece, dok FN djece nema, pa da je normalno da kuću naslijedi LN. S druge strane, pritisak na EN vršila je i ŠN koja je htjela da kuću prepiše na nju, a kako bi ju ona mogla prepisati na svoj sina LN. Saznanja o tome svjedok ima jer je njegov brat to pričao njemu i roditeljima i žalio im se. također je naveo da je u tom razdoblju, kada je brat "našao ljubavnicu", ŠN došla naprasno na vrata njegovih roditelja, u alkoholiziranom stanju, te je rekla da od sada više ona nema muža, jer je EN "našao kurvu" i da želi rasprodati kuću i sve. Svjedok je naveo da je u toj situaciji njegov brat ostao prepušten sam sebi I brigu o njemu je preuzela tuženica te mu je kuhala, prala i spremala odjeću, odnosno radila je sve ono što je trebala raditi DN, a da je njegov brat često dolazio kod roditelja i njega u Novi Zagreb na ručak. Svjedok je iskazao kako je njegov brat EN bio dobrog zdravstvenog stanja fizički i psihički, bavio se sportom, a u takvom stanju bio je i kada je brigu o njemu preuzela tuženica te je i dalje živio u kući na [adresa], ali je tamo bio sam, jer je DN bila na moru, pa je FN ocu kuhala i donosila mu čistu odjeću. EN je tada i dalje radio kao taksist. U tom razdoblju, da je njegov brat je jednom došao kod njega i roditelja, te im je rekao da je učinio pravu stvar, na što su ga oni pitali o čemu se radi, a on je rekao kako je kuću na [adresa] darovao svojoj kćeri FN, jer se jedino ona brine o njemu i jer je uvidio iz situacije u kojoj se našao, da ne zna što mu život nosi i da ne želi da FN izigra njezin brat LN sa svojom suprugom i njezina majka DN kao što su izigrali njega. Svjedok je naveo da ima saznanja o tome da je kuća na [adresa] rekonstruirana kada se LN oženio i to na način da su se fizički odvojile stambene jedinice, tako da svaka ima svoj poseban ulaz, ali da ne zna tko je podmirio troškove te renovacije dok je njegov brat govorio u smislu da to on radi, kako bi se fizički odvojili. Na poseban upit punomoćnice tuženice, da li svjedok zna koja je bila prava volja njegovog brata UN kada je darovao kuću svojoj kćeri FN, svjedok je odgovorio da zna i da tu nije bilo riječ o usluzi i protuusluzi i da je namjera njegovog brata UN bila ta da ga FN uzdržava, jer mu je brat to rekao. Svjedok je naveo da je sporovod njegovog brata platila FN i da je on bio prisutan kada je tuženica majci donijela novac u kuverti i to četiri novčanice po 500 eura te mu je rekla da je to za sprovod oca, iako se ne može točno sjetiti koji je točno dan bio, je li bio ponedjeljak ili utorak, misli da je bilo do podne, oko 11 sati i da je to bilo otprilike 3- 4 dana nakon bratove smrti, ali ne može se sjetiti je li brat već bio otpremljen iz Zadra, gdje je umro, u [adresa]. Primopredaja tog novca kojeg je donijela FN odvila u dnevnoj sobi kuće na [adresa], a prisutni su bili samo ŠN, FN i on. Svjedok je naveo kako mu nije poznato da bi se ĆN brinula o njegovom bratu na način da mu je kuhala ili prala odjeću. Na poseban upit kada je posljednji put, a prije smrti svog brata bio na [adresa], svjedok je odgovorio kako uopće nije dolazio na [adresa] jer je bio ljut na svog nećaka zbog ponašanja nećaka prema ponašanja prema ocu i njemu kao stricu i roditeljima pokojnog brata EN i njega pa tako nije došao niti na nećakovu svadbu, a na koju je bio pozvan te da s bratom nije komunicirao sigurno 5 godina, a da je zadnji puta kod brata na moru u [adresa] bio dok je tamo bila kamp-kućica, prije otprilike 5 godina. Na pitanje u kojem periodu je FN skrbila za svog oca i koliko je to trajalo, svjedok je odgovorio kako je skrbila za oca od onog trenutka od kojeg je njezin otac imao torturu od ostalih članova obitelji i bio napušten te od kada je ŠN otišla u Slavoniju kod svojih roditelja i od kada su ga članovi obitelji šamarali. Na poseban upit punomoćnice prvotužiteljice, svjedok je odgovorio kako je ta skrb FN prema ocu bila u razdoblju otprilike godinu dana prije smrti UN. Na upit odakle ima saznanja o rekonstrukciji kuće na [adresa], svjedok je odgovorio da od svog pokojnog brata. Na poseban upit punomoćnice drugotužitelja, svjedok je naveo kako se ne može vremenski odrediti o tome kada je ŠN posljednji put bila u stanu njegovih roditelja. Na upit je li bio prisutan u prilikama kada je FN svom ocu kuhala, prala i peglala odjeću, svjedok je naveo da je u par navrata bio kod FN u njezinoj kući u [adresa], kod groblja, kada je FN pripremala obrok za oca koji mu je potom vozila do njegove kuće. Ponekad se EN znao "zaletiti" i kod FN na ručak. Na poseban upit punomoćnice drugotužitelja, svjedok je odgovorio kako ga je brat posjećivao 2-3 puta tjedno. Također je naveo da njegov brat EN nije bio na sprovodu njihove majke, a svjedok ne zna razlog tome te je naveo da bi to trebalo pitati njegovog pokojnog brata. Svjedok je samoinicijativno naveo kako između njega i brata nije bilo nikakvih zamjerki niti spornih pitanja oko podjele roditeljske imovine, te da je njegov brat sam rekao da budući da su mu roditelji i sam svjedok pomogli oko kupovine gradilišta kuće na [adresa] i u samoj gradnji, da je pošteno da upravo svjedok naslijedi stan iza roditelja. Svjedok navodi, kako su roditelji bili teško bolesni, majka da je umrla od leukemije, a otac je još uvijek živ, ima 95 godina i preživio je teški moždani udar te se svjedok za njih brinuo, a brat mu se na tome zahvaljivao i divio. Na poseban upit punomoćnice drugotužitelja, svjedok je odgovorio kako se ostavina iza njegove pokojne majke nije niti vodila jer stan u kojem su roditelji živjeli zajedno sa svjedokom, nije glasio na majku, već na oca te da su taj stan roditelji prepisali na njega upravo iz razloga kako netko ne bi utjecao na njegovog brata UN da traži svoj dio u tom stanu.

15. Svjedok SN saslušan na ročištu za glavnu raspravu održanom 23. travnja 2024. u svom iskazu je naveo da ima saznanja o ugovoru o uzdržavanju koji je FN sklopila sa svojim ocem, a ta saznanja ima jer mu je o tome rekao njezin brat, drugotužitelj LN u siječnju 2022. Dok mu tuženica o tome ništa nije rekla iako su u vrijeme kada je ugovor sklopljen, živjeli zajedno kao muž i žena. Njegovo mišljenje je da sklapanje tog ugovora o uzdržavanju uopće nije bilo potrebno jer je UN bio vitalna osoba, koja je do svoje smrti radila i nije mu trebala takva pomoć. Osim toga, takav ugovor i njegovo izvršavanje ne bi bilo moguće i to iz razloga što pokojni UN nije dolazio u stan kojem su živjeli tuženica I ona, dok tuženica od 2019. nije odlazila u roditeljsku kuću na [adresa]. Baveo je da su se tuženica i on, nakon pomirenja u travnju 2020. dogovorili kako u svoj bračni odnos neće uplitati roditelje, pa je tako dogovor bio da u njihov stan ne dolaze niti njezin otac UN, niti svjedokova majka. Naveo je kako obitelj UN poznaje od 1994. i da je obiteljska dinamika bila normalna, isprepletena uobičajenim usponima i padovima, da je postojao određeni generacijski jaz koji se pojavljuje uobičajeno kada više generacija živi pod istim krovom. Naveo je da nije primijetio nikakve posebne probleme, međutim, 2019. kada je pokojni UN "našao ljubavnicu", došlo je do zahladnjenja odnosa u obitelji i to na način da je LN bio jako ogorčen na oca i zahladio je odnos s njim, a ŠN i pokojni UN, skoro su se i rastali. U tom razdoblju došlo je do zahladnjenja odnosa između njega i tuženice, te su se bili i razišli i u toj situaciji UN i FN su bili na jednoj strani, a na drugoj strani su bili ŠN i LN, koji su podržavali njega. Nakon nekog vremena, tuženica i on su se pomirili, te je u nekoliko navrata vidio da ju EN zove na mobitel, ali se ona nije htjela javiti, na što ju je pitao zašto se ne želi javiti ocu, a ona je rekla nešto u stilu "kad je drugima trebala pomoć, ja sam bila dobra, a kad meni treba pomoć, nitko mi ne želi pomoći". Tada mu je FN pokazala Whatsapp poruke koje joj je slao otac i u kojima joj je otac prigovarao i govorio joj da treba ići raditi, da treba prestati piti, da treba ići na liječenje, da nas oboje, dakle i mene i FN treba biti sram, ali da nije svjedok kriv za sve. U tim porukama pokojni UN, kada je prozivao FN i njega pisao je neka se ugledaju na LN i kako je on sve stekao bez kredita, ali da to nije u potupnosti točno jer i LN ima kredite. Naknadno je dobio saznanja o tome, da su FN i njezin otac EN zajedno otvorili neku firmu. U razdoblju u kojem je živio sa tuženicom FN, a radi se o razdoblju od travnja 2020. do 17. veljače 2022. tuženica nije skrbila o ocu, jer to nije bilo niti potrebno, budući da je pokojni UN bio vitalan, te je to cijelo vrijeme radio. Svjedok je naveo kako se sjeća kako je pokojni EN, koji je radio kao taksist odradio ljetnu sezonu, te je u rujnu 2021. došao u Tomislavovu [adresa] u [adresa] na Pagu, zajedno sa svojom suprugom ŠN te ga je svjedok, koji je tada bio u svojoj kući u [adresa] na Pagu i vidio te je EN izgledao dobro, ali da se ubrzo nakon toga EN razbolio od korone i završio u bolnici u Zadru te je tamo i umro. Naveo je da nakon smrti pokojnog UN nije previše kontaktirao s tom obitelji, povremeno s DN putem Facebooka, a da ga je LN nazvao u siječnju 2022. i pitao ga da li zna što se to događa jer da je pokojni EN sklopio ugovor sa FN i pola kuće u [adresa] ostavio FN. Svjedok je naveo kako je LN na to rekao da u čemu je problem, neka onda ŠN svoju polovicu kuće ostavi LN pa će tako brat i sestra imati po pola. Na to mu je LN rekao da to nije tako jednostavno, jer da je FN na neki način postala većinski vlasnik kuće i da traži isplatu iznosa od 160.000,00 EUR-a. Tada je LN, koji u tom trenutku nije razgovarao sa sestrom niti je s njom imao kontakte, svjedoka zamolio da popriča sa FN te je ponudio i nagodbeni prijedlog na način da on preuzme kredit koji su imali tuženica i svjedok u iznosu od nekih 60.000 EUR te da im u nekom kraćem roku od 2-3 mjeseca još isplati 30.000 EUR u zamjenu za Sunčičin suvlasnički dio u kući. Međutim da je taj prijedlog tuženica odbila. Nakon toga, odnos između svjedoka i tuženice se pogoršao te je ona 17. veljače 2022. svjedoka prijavila policiji, a on je prisilno napustio bračnu zajednicu. Svjedok je jeoš naveo da nakon smrti pokojnog UN on i FN nisu išli u kuću na [adresa], jer FN tamo nije išla, već su išli direktno na sprovod na kojem se FN držala distancirano od majke ŠN dok je prema njegovim saznanjima sprovod pokojnog UN platio LN, a to pretpostavlja zato što je on sa FN imao zajedničku "kasu", ali da iz te kase nije falilo novaca, dok ne zna je li FN imala neke svoje novce "sa strane". Naveo je da su odnosi između FN i brata LN kao i šogorice ĆN i majke ŠN bili dobri do negdje 2020. odnosno, do trenutka kada su ŠN i LN prilikom prvog razdvajanja FN i svjedoka stali na njegovu stranu, a što im je FN zamjerila. Odnos između tuženice i njezinog oca UN da je bio odličan. Svjedok je naveo da zna tko je KN i da je to brat blizanac pokojnog UN i stric tuženice i drugotužitelja te da je odnos između KN i UN do 2010. bio normalan, ali da je EN bio ljut na roditelje i brata jer je smatrao da su ga prevarili oko stana u [adresa]. Svjedok je iskazao kako FN ni UN nisu bili na sprovodu Brankove majke, a da je na sprovodu bio LN. Svjedok navodi kako se sjeća da su FN i on prije svoje svadbe bili kod KN te su ga pozvali na svadbu na koju je on i došao, gdje je izazvao čak i incident. Svjedok i tuženica su počeli zajedno živjeti 1998., a brak su sklopili 2000. Svjedok je naveo kako se ne sjeća je li KN u vremenu prije smrti pokojnog UN dolazio kod njega u kuću i u kojim intervalima, ali je naveo da je KN te baku i djeda tuženice i II.drugotužitelja, odnosno roditelje pokojnog UN u 27 godina koliko je bio u obitelji UN, vidio možda 10 puta, s time da je to bilo ili u kući na [adresa] ili u stanu u [adresa], dok oni nikada nisu dolazili u ni jedan stan ili kuću u kojoj je svjedok živio sa FN, a u tom stanu nikada nije bio ni KN. Svjedok je naveo kako FN nikada nije kuhala za svog oca UN, jer to nije bilo potrebno niti joj je KN pomagao voziti hranu UN. Prema njegovim saznanjima, ŠN se brinula o svojoj obitelji, mužu i djeci, te da je kuhala, s time da je kuhala i za sina i snahu, čak i u razdobljima kad su odnosi između njih bili zaoštreni, a brinula je i o svjedoku te je svjedok nakon što je prije dvije godine bio priveden, tri mjeseca živio kod ŠN. Navodi kako je FN čak i nakon udaje išla kod svoje majke na ručak te joj je majka čak i šivala haljine. Pred kraj života UN odnos između EN i ŠN prema njegovim saznanjima bio je dobar i da su izgladili nesuglasice te su neposredno prije Brankove smrti zajedno došli na more. Naveo je da on sa pokojnim EN nikada nije razgovarao o kući na [adresa] i kome bi ona trebala pripasti, već samo sa FN. Poznato mu je da je CN vjenčani kum pokojnog UN i ŠN. Na poseban upit punomoćnice drugotužitelja jesu li svjedok i FN u kakvom odnosu sa CN, svjedok je odgovorio kako vodi sudske postupke sa FN u kojima je CN predložen kao njezin svjedok, a ti sudski postupci vode se zato jer je FN CN prodala kuću svjedoka SN, radionu i njihov zajednički stan, sve to fiktivno. Naveo je da osobno nije upoznao CN, sjeća se da je pokojni UN znao spomenuti CN, ali da je to bilo u negativnom kontekstu.

16. Saslušan na ročištu održanom 18. lipnja 2024. svjedok CN naveo je da poznaje tužitelje ŠN i LN kao i tuženu FN, budući da je s pokojnim EN bio prijatelj još od mladih dana te je njemu prvotužiteljici bio vjenčani kum. Naveo je da je taj brak u početku bio dobar i skladan, međutim, naknadno su se pojavili problemi između DN i UN, DN je EN počela zanemarivati, svađali su se te ona više nije stanovala s njim, već je bila na katu kod sina LN. UN da je do oboljenja od covida bio odličnog zdravstvenog stanja, te se po mišljenju svjedoka mogao brinuti o sebi, međutim, budući da muškarcima i nije svojstveno da kuhaju i peru rublje, u tom pogledu pomagala mu je FN. Odnos između FN i UN bio jako dobar, otac je FN jako volio, kao i ona njega, brinula se oko pripreme obroka za EN i pripreme odjeće te je za vrijeme dok je u bolnici bolovao od Covida, a to je bilo otprilike mjesec ili dva dana, redovito odlazila kod njega u posjetu. Što se tiče odnosa pokojnog UN sa sinom LN, svjedok je naveo da je taj odnos ispočetka i do Tomislavovog povratka iz vojske te ženidbe bio dobar, ali da mu se UN povjerio da se LN po povratku iz vojske i nakon ženidbe promijenio te da mu je čak EN i rekao da ga je LN ošamario te da mu snaha i sin ne dozvoljavaju da vidi unučad, koju je jako volio, a što je EN teško padalo. Na poseban upit kako to da je UN sinu LN, ovdje drugotužitelju dopustio dogradnju kuće i da zajedno žive iako su bili u lošim odnosima svjedok je naveo kako je odnos EN i LN po dolasku LN iz vojske još bio u redu te je EN pomagao LN i oko zaposlenja, a odnos se pogoršao zadnjih 10- 15 godina prije Brankove smrti, a posebno nakon ženidbe. Naveo je da mu je poznato da su EN i FN negdje polovinom 2020. sklopili ugovor o doživotnom uzdržavanju, jer mu je to EN rekao, te mu je rekao da je taj ugovor sklopio jer je vidio da se jedino FN brine oko njega. Svjedok je dalje naveo da je jedino FN išla kod pokojnog EN u bolnicu kada je bolovao od covida. Također je naveo da mu je EN pričao o tome da se FN za njega skrbi na način da mu priprema obroke te mu pere odjeću, a to je vidio i na svoje oči, kada je posjećivao EN u prizemlju kuće u [adresa] u kojoj je EN živio, gdje mu je FN donosila obroke i čistu odjeću. Osim toga, nakon što se FN rastala, pozvala je svjedoka i njegovu suprugu da ju dođu posjetiti u stan u kojem je živjela te su oni išli u posjetu FN zajedno sa pokojnim EN te je svjedok naveo da je tom prilikom vidio da PN odnosi prljavu odjeću, a kod nje je preuzeo čistu. Naveo je da su u braku prvotužiteljice i pokojnog UN nastali problemi jer je PN imao izlete izvan braka zbog toga što u braku nije imao ljubavi ni sreće te se osjećao odbačen i utjehu je tražio u drugim ženama, u smislu razgovora i prijateljstva, međutim, da je postojala i jedna ozbiljna veza negdje 2018. ili 2019. sa ženom po imenu U, ali da ta veza nije uspjela. Vezano uz podmirenje troškova pogreba pokojnog UN, svjedok je naveo da mu je DN na karminama rekla daje FN podmirila troškove pogreba. Svedok je naveo da se s EN u mladosti intenzivnije družio te da su zajedno počeli voziti taksi, a on je nakon toga našao drugi posao koji ga je onemogućavao u intenzivnim druženjima s EN te su se viđali jednom ili dvaput godišnje i to je trajalo otprilike nekih 7 godina. Nakon toga, ponovno je počeo voziti taksi te se i intenzivnije družio sa pokojnim EN. Prije nego što su počeli problemi u braku između DN i UN, EN su u kući posjećivali jedanput mjesečno, dok su se izvan kuće viđali češće. Nakon što su počeli problemu u braku, svjedok je u kuću dolazio većinom kada ŠN nije bilo, jer mu nije bilo ugodno slušati razgovore DN i EN. S ŠN, ovdje prvotužiteljicom je bio u dobrom odnosu i nikada se s njom nije posvađao, ali nije odobravao njezine postupke prema EN koji su prema njegovom mišljenju doveli do toga da je EN zbog svađe i neslaganja u braku potražio utjehu drugdje. Svjedok je naveo kako je on EN savjetovao da ne ide uokolo i da riješi situaciju u braku te da mu se EN povjerio kako ima namjeru rastave braka koja je kulminirala negdje 2018. te je prvotužiteljici predložio sporazumni razvod, no do toga nije došlo, ali da se odnos između prvotužiteljice i UN nije popravio niti nakon prekida Brankove veze s U. Na poseban upit punomoćnice drugotužitelja svjedok je naveo kako je to zadnje ljeto prije nego je EN umro od covida, EN bio na moru u "svojoj kući", jer FN tada nije bilo, a inače je boravio kod nje na moru. Na daljnji upit da pojasni pojam da je EN bio u svojoj kući, svjedok je naveo da je EN bio u kući koja glasi na njegova sina LN, ali da je EN financijski sudjelovao u gradnji te kuće te je bio idejni začetnik. Naveo je da je to ljeto i prvotužiteljica bila u toj kući, ali da mu je EN rekao kako on i DN spavaju u posebnim sobama. Dalje je naveo da je pokojni UN prije smrti bio otprilike mjesec ili dva u bolnici u Zadru, kamo ga je odvela hitna pomoć kad mu je pozlilo. Naveo je kako saznanja o tome da je UN u bolnici posjećivala FN, ovdje tuženica ima iz osobnog razgovara sa EN u prvih par dana Brankovog boravka u bolnici dok su još komunicirali telefonom, a nakon toga mu je FN rekla da ide kod oca ili da je bila kod njega, te mu je prenosila informacije o Brankovom stanju te da mu je FN rekla da ona jedina ide kod oca. Svjedok je naveo da se za Brankovo stanje nije informirao kod ŠN ili kod nekog drugog člana obitelji jer zbog svađe između EN i DN više nije bio ni u kakvim odnosima s njima. Na poseban upit suda, kako to da je naveo da je na karminama razgovarao s ŠN te da mu je ona rekla da je pogreb platila FN, a sada navodi da zbog svađe između supružnika nije bio ni u kakvom odnosu s DN, svjedok je odgovorio kako su na karminama posebne sentimentalne prilike, da je DN poznavao 40 godina, da mu je bilo žao zbog smrti EN te da je razgovarao i s njom, kao i sa LN te ostalim prisutnim ljudima. Svjedok je naveo da je ŠN sa kćeri FN bila u lošim odnosima te je ignorirala kćer u odnosu na sina, a što je on zaključio po načinu na koji je prvotužiteljica u razgovoru govorila o sinu i kćeri. Naveo je da je on sa tuženicom u prijateljskom odnosu jer je ona dijete njegovog prijatelja, da s njome nije u poslovnom odnosu, te da je od nje kupio stan i kuću, za što joj je i platio.

17. Svjedokinja ZN, saslušana na ročištu održanom 15. studenoga 2024. u svom iskazu je navela da joj je poznato da se tuženica spori sa svojom obitelji oko obiteljske kuće jer joj je to ona sama rekla. Navela je da tuženicu poznaje preko posla jer sam ona cvjećarka pa je FN dolazila kod nje kupovati cvijeće, a dolazio je i njezin otac UN koji je bio veseljak i vrlo društven čovjek pa se se brzo sprijateljili. UN je kod nje dolazio u razdoblju od 2011. do 2014., dok je radila u toj cvjećarni, a nakon toga ga je znala u cvjećarni susresti kada je došla posjetiti bivšu šeficu. Isprva je njezin odnos s EN bio profesionalniji međutim kako je EN češće dolazio, a volio je razgovarati nekako su počeli razgovarati i o osobnijim temama pa joj je pričao o svojoj obiteljskoj situaciji, o djeci, kćeri i sinu prema kojima je bio vrlo zaštitnički nastrojen, posebno prema kćeri dok je za odnos sa suprugom rekao da nije baš najbolji i da je neko vrijeme razmišljao o rastavi, međutim da ga o tome nije previše ispitivala. Kod EN joj se svidio taj zaštitnički odnos koji je imao prema djeci jer je ona sama rano ostala bez oca. Sjeća se da je pričao kako mu FN dolazi, kako se brine za njega, dolazi mu kući oprati rublje, skuhati nešto za pojesti, donijeti lijekove, te je brinula i o njegovoj hipertenziji, a to da je EN imao problema s visokim tlakom svjdokinja zna zato što joj je on to rekao jednom prilikom kada je došao u cvjećarnu po buket, a ona se požalila kako joj se cijeli dan vrti te su u razgovoru zaključili kako oboje pate od visokog tlaka. Svjedokinja je navela da je UN bio vitalan i pun života, a zadnji puta ga je vidjela negdje pred kraj 2020. Za postojanje ugovora između pokojnog UN i tužene je saznala jednom prilikom, ali ne sjeća točno kada, bilo je to 2020. godine, kada je bila kod EN doma u kući na [adresa] i tamo je bila i tužena te su svi troje zajedno pili kavu i razgovarali o svakodnevnim stvarima, a EN je tada rekao da je sa FN sklopio ugovor "o uzdržavanju". Pitala ga je zašto je to napravio, a on je rekao da se brine za dobrobit svoje kćeri i da kad on umre da ne bi želio da ostane nezbrinuta, te da bi želio da prizemlje kuće ostane FN. Tom prilikom kada je bila na kavi u prizemlju kuće UN, u prizemlju osim nje, UN i tužene nije bilo nikog drugog, te joj je EN rekao kako na katu kuće živi njegov sin sa suprugom i dvoje djece, ali da su odnosi između njih dosta zategnuti i da se njegov sin LN promijenio od kada se oženio te da su se odnosi zahladili, da zbog toga ne viđa unuke, jer mu to sin brani. Svjedokinja je navela da su se njezini razgovori s EN tijekom godina odvijali ili u cvjećarnici gdje je svjedokinja radila ili kod UN kod kuće ili negdje u kafiću na kavi s time da je kod UN u kući bila ne više od 3 puta, a tamo je dolazila na njegov poziv te je imala broj mobitela od UN. Svjedokinja je dalje navela da da ŠN nikada nije upoznala, ali da iz Brankovog pričanja zna da je ona često bila na moru ili u Slavoniji. Svjedokinja je još navela kako prema njezinom mišljenju UN u smislu zdravstvenog stanja nije bila potrebna posebna skrb i njega, već da mu je pomoć više bila potrebna u smislu obavljanja poslove koji se tradicionalno smatraju ženskim poslovima jer je UN po tom pitanju bio tradicionalan i da se zapravo nije htio baviti tim ženskim poslovima, a osim toga FN nije dolazila samo zbog obavljanja "ženskih poslova", već je bila podrška EN te joj se on mogao povjeriti i pojadati. Posljednji put kod kuće UN bila je 2020. godine u jesen, negdje u listopadu ili studenome, a te posjete uvijek su bile u popodnevnim satima. Navela je da je za postojanje ugovora između UN i tuženice saznala prije od tog posljednjeg posjeta EN. Na upit punomoćnice tužene svjedokinja je navela kako je prijateljica s tuženom, da se druže i znaju otići na kavu te da je to prije bilo učestalije, ali sada je rjeđe zbog smjena na poslu koje svjedokinja odrađuje od 10,00 do 22 sata. Svjedokinja je navela kako su ona i tužena prošle godine zajedno bile na Adventu u Zagrebu.

18. Svjedokinja IN, saslušana na ročištu održanom 15. studenoga 2024. Navela je da je UN poznavala preko posla jer sam ona vlasnica cvjetnog ateljea na Kvaternikovom trgu u Zagrebu te je UN koji je bio taksist dolazio u njezin atelje kupovati cvijeće. Ponekad je EN znao za njih obaviti neku dostavu te su se kroz taj neki poslovni odnos i zbližili te je ona u njemu vidjela očinsku figuru, a budući da je njezin otac umro vrlo mlad. U to vrijeme da je imala puno problema sa bivšim suprugom, a EN joj je pričao o bračnim problemima svoje kćeri te joj je pružao podršku i bilo mu je drago jer je svjedokinja znala što želi učiniti sa svojim brakom, dok njegova kćer nije bila sigurna u to da želi razvrgnuti svoj brak, a što je EN činilo nesretnim i razočaranim jer je želio najbolje za svoju kćer. Navela je da je njezin bliskiji odnos s EN započeo je negdje 2011., a trajao je do njegove smrti pri čemu su znali barem dva puta tjedno popiti kavu zajedno u kafiću preko puta cvjećarne ili u samoj cvjećarni, a što je ovisilo o njezinom i njegovom poslu. Navela je da je UN bio jako dobro zdravstvenog stanja i vitalan te da je bio vesele naravi i druželjubiv, da joj je rekao da nije zadovoljan sa svojim brakom, a što je ona i pretpostavila jer je cvijeće kupovao za neku drugu ženu, koja se zvala U i to nije bila tajna te su i iz cvjećarne znali za tu gospođu slati bukete. Navela je da se EN nije službeno rastao, te da njegova supruga zna za gospođu U, ali se nije željela rastati, te da su oni bili u nekom sporu. Navela je kako joj je EN rekao i da nije zadovoljan sa odnosom sa sinom i da se s njim baš i ne slaže i da FN jedina brine o njemu te da nema nje da mu ne bi bilo ni očišćeno. Svjedokinja navodi kako joj je UN rekao da njegova kćer dolazi k njemu kako bi mu očistila ili skuhala nešto za pojesti ili donijela tablete budući da je imao problema sa visokim tlakom. Osim toga EN joj nije govorio nikakve detalje vezane uz svoju imovinu ili druge osobne stvari. Navela je da je tuženicu upoznala kada je tuženica došla u cvjećarnu s UN, te su ona, EN i tuženica znali i zajedno popiti kavu, a u tim slučajevima primijetila je kako EN prema FN ima jedan topli i očinski odnos joj je znao govoriti da što bi on bez nje. Svjedokinja je navela kako nije bila na sprovodu UN jer je za njegovu smrt saznala tek kasnije i to od tuženice kada ju je tužena došla posjetiti te joj je tada i rekla da je EN preminuo. Navela je kako se ne može sjetiti kada je zadnji put vidjela UN jer je bilo vrijeme korone pa je i ona imala određene zdravstvene poteškoće i bila je u bolnici, a već je i prije korone počela imati težih zdravstvenih problema i ne može reći do kada je UN radio kao taksist te se ne može točno sjetiti ni kada ga je posljednji puta prije toga vidjela. Ona se razboljela negdje 2018. i tada dulje vrijeme, par godina, uopće nije bila u cvjećarni koja je jedno vrijeme bila i zatvorena, a u cvjećarnu se vratila prije nepune dvije godine, dok je prije toga kada bi joj zdravstveno stanje dopuštalo povremeno znala navratiti i provjeriti djelatnice. Na poseban upit svjedokinja je navela kako je vijest o smrti UN dobila od svojih djelatnica kojima je to rekla tuženica, ali da ona nije imala broj od tuženice tako da ju nije mogla kontaktirati i izraziti joj sućut. Na poseban upit suda svjedokinja je pojasnila kako je, kada je u prethodnom dijelu svog iskaza rekla da je za smrt UN saznala od tužene kada je došla po cvijeće, pod time mislila ne da joj je tuženica osobno rekla već da je rekla njezinim djelatnicima, a koje su njoj vijest prenijele. Svjedokinja je navela kako se inače ne druži s tuženicom niti zna gdje ona živi, da zna da je pokojni UN živio u kući u [adresa] i da je u toj kući živio i Brankov sin, a to zna jer joj je EN tako rekao. Na poseban upit svjedokinja je navela da je njezin dojam bio, kada bi joj EN pričao kako mu tuženica npr. donosi lijekove da tuženica njemu to čini ne zato što bi on bio nesposoban podići lijekove sam već da mu izađe u susret I učini to kao uslugu ako on zaboravi ili ako je to tuženici više usput. Dalje je navela kako joj pokojni UN nije ništa pričao o postojanju kakvog ugovora o doživotnom uzdržavanju.

19. Uvidom u otpravak Ugovora o doživotnom uzdržavanju od 20. svibnja 2020. sud je utvrdio da su ga sklopili tuženica FN kao davateljica uzdržavanja i UN kao primatelj uzdržavanja, da je u njemu navedeno da primatelj uzdržavanja UN ostavlja nakon svoje smrti davateljici uzdržavanja FN svoju nepokretnu i pokretnu imovinu, a osobito cijeli svoj ½ suvlasnički dio nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], u naravi kč. br. [katastarska čestica] kuća , dvorište i oranica u [adresa] i sve pokretnine koje se u toj nekretnini zateknu u trenutku njegove smrti, dok se davateljica uzdržavanja FN obvezuje uzdržavati primatelja uzdržavanja UN do njegove smrti, da je predaja tih nekretnina i pokretnine u vlasništvu davateljici uzdržavanja odgođena do smrti primatelja uzdržavanja (članak 1. Ugovora), da se davateljica uzdržavanja obvezuje doživotno pomagati primatelja uzdržavanja i to osobito brigom (donošenjem namirnica, ako to primatelj uzdržavanja zatraži, osigurati spremanje prostorija u kojima stanuje ako to bude potrebno i slično, u slučaju bolesti i nemoći skrbiti se o njemu na način da osigura odgovarajuće lijekove i liječničku brigu i skrb, odnosno, po potrebi mu osigurati smještaj u odgovarajućoj medicinskoj ustanovi, te ga nakon smrti pokopati prema mjesnim običajima (članak 2. Ugovora).

20. Uvidom u račune na listu 30, 32 i 34 spisa koji se odnose na naknadu za grobno mjesto i pogrebničke troškove prije ukopa te troškove pogreba sud je utvrdio da su izdani na ime drugotužitelja LN dok je uvidom u potvrde o plaćanju na listu 31. i 35 spisa sud utvrdio da je troškove pogreba primatelja uzdržavanja UN pomirio drugotužitelj LN.

21. Cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom članka 8. ZPP, dovevši u vezu rezultata dokaznog postupka s relevantnim zakonskim odredbama iz članka 285. ZOO i članka 479. ZOO ovaj sud je utvrdio da je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev osnovan te da osporeni ugovor predstavlja ugovor o darovanju dok ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ni nastao.

22. Sud je prihvatio iskaze stranaka i svjedoka u dijelu u kojem su suglasno iskazivali da su obiteljski odnosi bili narušeni, kao i iskaze prvotužiteljice ŠN i tuženice ON, te svjedoka BN, KN, CN, SN, ZN i IN u dijelu u kojem su suglasno iskazali da je primatelj uzdržavanja UN bio vitalan i dobrog zdravstvenog stanja, da se mogao brinuti sam o sebi, a što je uostalom i logično budući da su i stranke i svi saslušani svjedoci suglasno iskazali da je UN radio, odnosno vozio taksi sve do svoje smrti koja je uslijedila zbog komplikacija bolesti uzrokovane Covid-19 virusom. Sud je kao istinite prihvatio i iskaze svjedoka CN i ZN u dijelu u kojem su iskazali kako je pokojni UN bio sposoban brinuti se o sebi u smislu pripremanja obroka, pranja i glačanja odjeće i sličnih poslova, međutim da je te poslove smatrao tradicionalno "ženskim" poslovima zbog čega se njima nije ni bavio jer su u tom dijelu njihovi iskazi suglasni s iskazom prvotužiteljice koja je iskazala da je pokojni UN bio dosta komotan i da je volio da ga se "služi".

23. U dijelu u kojem su iskazivali da je sprovod pokojnog UN platila tuženica sud nije prihvatio iskaze same tuženice kao ni svjedoka KN te CN budući da iz priloženih isprava- računa i potvrda o uplati proizlazi da je troškove pogreba podmirio drugotužitelj LN dok iskaze tuženice i svjedoka KN u dijelu u kojem su iskazivali da je tuženica nakon sprovoda u kući na [adresa] ostavila novac i to četiri novčanice u apoenima od po 500,00 eura sud smatra prilagođenim i međusobno dogovorenim između tuženice i svjedoka koji su, osim što su nećakinja i stric iskazivali kako su bliski i da se redovito druže, te sud cijeni da je navedeni svjedok osobno zainteresiran da upravo tuženica uspije u sporu budući da je i sam iskazivao da je u lošim odnosima s tužiteljima. Ovdje valja napomenuti da je iskaz KN u većem dijelu kontradiktoran sam sebi jer u dijelu iskaza svjedok navodi kako je s bratom, UN komunicirao svakodnevno i viđao se s njim, te da je bio prisutan kada je tuženica donijela prvotužiteljici novac u kuverti i to četiri novčanice u apoenima od 500,00 eura, a u drugom dijelu iskaza navodi kako uopće nije dolazio u bratovu kuću na [adresa] zbog loših odnosa sa tužiteljima i da s bratom nije komunicirao sigurno pet godina. Stoga je njegov iskaz, osim u dijelu u kojem je suglasan s iskazom stranaka i drugih svjedoka, sud cijenio neuvjerljivim.

24. Iskaz prvotužiteljice ŠN i iskaz drugotužitelja LN u dijelu u kojem su iskazivali da je sprovod primatelja uzdržavanja, UN podmirio drugotužitelj LN sud je prihvatio kao istinit jer je u suglasju s priloženim računima i potvrdama o uplati te s iskazom tuženice koja je navela da, iako je znala da je njezina obveza po ugovoru o doživotnom uzdržavanju, platiti pokop primatelja uzdržavanja, to nije učinila. Pritom sud ne prihvaća kao istinit njezin iskaz u dijelu u kojem je iskazivala o razlozima zbog kojih to nije učinila budući da je u jednom dijelu iskaza tuženica navela da joj brat nije dozvolio da sudjeluje u organizaciji sprovoda, dok je u drugom dijelu iskaza navela da se bojala bratove reakcije ako mu kaže da je s ocem zaključila ugovor o doživotnom uzdržavanju i da je stoga ona dužna pokopati oca. U tom dijelu iskaz tuženice je kontradiktoran.

25. Analizirajući iskaze stranaka i svjedoka i dovevši ih u vezu s odredbom članka 579. ZOO-a sud je utvrdio da briga koju je tuženica vodila oko oca nije bila takvog sadržaja da bi ispunjavala svrhu ugovora o doživotnom uzdržavanju već da je prava volja stranaka tog ugovora, UN i tuženice bila da zapravo zaključe ugovor o darovanju, odnosno da imovina UN bez naknade prijeđe na tuženicu.

26. Naime, iz iskaza tuženice proizlazi da je ona i prije sklapanja predmetnog ugovora o doživotnom uzdržavanju o ocu vodila brigu dugi niz godina na način da mu je kuhala, spremala, prala rublje, nabavljala ljekove. Ne umanjujući naklonost tuženice ocu i brigu za njega, sud cijeni da takva briga koju je u iskazu opisivala tuženica ne prelazi uobičajenu brigu i pažnju te pomoć koju bi ona kao dijete i inače pružala roditelju, posebno kada se uzmu u obzir iskazi tužitelja i svjedoka da je UN živio u bračnoj zajednici s prvotužiteljicom pa je nelogično i neživotno da bi isključivo tuženica za oca kuhala, spremala i prala, osim povremeno, zbog majčine odsutnosti. Posebno stoga što iz iskaza svjedoka, pa i onih koje je predložila tuženica, proizlazi da je njezin otac UN bio dobrog zdravstvenog stanja, sposoban brinuti o sebi te da mu nije bila potrebna posebna briga vezana uz osiguravanje prehrane, njege i brige o zdravlju te zadovoljavanja njegovih ostalih osnovnih životnih potreba, a kakva briga je svojstvena svrsi ugovora o uzdržavanju. Također, iz iskaza svjedokinje ZN koja je navela da joj je UN rekao da je sa tuženicom zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju jer „ne bi želio da tuženica ostane nezbrinuta nakon što on umre“ proizlazi da svrha predmetnog ugovora nije bila u ispunjenju činidbe i protučinidbe, odnosno da tuženica pruža ocu, UN skrb, pomoć i njegu svojstvenu ugovoru o doživotnom uzdržavanju, a za uzvrat dobije u vlasništvo njegovu imovinu, već da na tuženicu bez protučinidbe i naknade prijeđe imovina UN. Da je tome tako sud zaključuje i na temelju iskaza tuženice da nije htjela da otac njoj prepiše cijelu kuću jer nije htjela da ju majka i brat tuže, a ujedno je i mislila da će se lakše dogovoriti ako ona dobije pola kuće.

26.1.Također, da je prava namjera prilikom zaključivanja osporenog ugovora bila da tuženica dobije udio u predmetnoj kući proizlazi i iz dijela njezinog iskaza u kojem je opisivala događaj kada je drugotužitelj sa suprugom želio prvotužiteljici i UN kupiti stan, a da njemu ostane kuća koja bi se tada uknjižila kao vlasništvo njega i supruge, svakog u ½ dijela dok bi se stan upisao na njegove roditelje, svakom u ½ dijela koji bi s njime raspolagali, a što je tuženica shvatila da bi se stana odrekao samo njezin brat, drugotužitelj, a ne i njegova žena i djeca pri čemu brat nju nije ni spomenuo nakon čega je ona nazvala oca koji je potom odustao od te ideje. Da kod tuženice nije postojala volja ni namjera da ispuni obveze iz ugovora o doživotnom uzdržavanju sud zaključuje i iz njezinih navoda kako je znala da otac nema gdje biti pokopan te da je potrebno kupiti grobno mjesto, a imajući u vidu da ga nije osigurala i kupila ona, iako iz iskaza drugotužitelja proizlazi da je tuženica prva saznala za smrt oca pa bi bilo logično i očekivano da je, u namjeri ispunjenja obveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju upravo ona kupila grobno mjesto za oca i organizirala i platila sprovod, a što, nesporno, nije učinila. Pritom, kao što je već prethodno navedeno sud je neuvjerljivima ocjenio navode tuženice da joj brat nije dozvolio da sudjeluje u organizaciji sprovoda i da se bojala bratove reakcije ako on organizira sprovod jer je u tom dijelu njezin iskaz proturječan. Naime, navod da joj brat nije dopustio organizaciju sprovoda pretpostavlja da je za time izrazila želju, odnosno upoznala brata da je to njezina obaveza iz ugovora o doživotnom uzdržavanju, dok je tuženica u iskazu navela da to bratu uopće nije ni rekla. Osim toga, tuženica je u svom iskazu navela da je nakon zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju ponudila bratu da joj riješi stambeno pitanje kako ne bi potraživala udio u kući, a što ukazuje na to da je namjera tuženice isključivo bila rješavanje svojeg statusa nasljednika, a ne pružanje pomoći i njege ocu.

27. Zaključno valja ukazati na to da je sud neposrednim opažanjem prilikom uzimanja iskaza uočio da su tuženica i svjedoci prilikom iskazivanja nesvjesno koristili terminologiju koja upućuje na to da svrha predmetnog ugovora nije bila doživotno uzdržavanje i naknada na dano uzdržavanje. Tako je tuženica u više navrata navodila da joj je otac htio „ostaviti“ cijelu kuću, da se nije slagala da joj otac „prepiše“ cijelu kuću, dok je svjedokinja ZN navela da joj je UN, kada ga je pitala zašto je s tuženicom zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju rekao da je to učinio za „dobrobit“ tuženice jer ne bi želio da nakon njegove smrti ostane nezbrinuta te bi žali da prizemlje kuće ostane tuženici, dok je svjedok KN u svom iskazu izričito naveo da je UN njemu i roditeljima rekao da je kuću na [adresa] darovao tuženici i da zna da prava namjera za zaključenje tog ugovora nije bila usluga za protuuslugu.

28. Slijedom iznijetih razloga sud je utvrdio da je prilikom zaključenja osporenog ugovora o doživotnom uzdržavanju između stranaka tog ugovora, tuženice i UN postajala suglasnost volja da se stvori privid o zaključenju ugovora o doživotnom uzdržavanju dok je prava volja stranaka bila da zaključe ugovor o darovanju.

28.1. Budući da u takvoj situaciji ugovor o doživotnom uzdržavanju nije ni nastao, on ne može biti ništav već se smatra nepostojećim ugovorom (tako i VSRH u Rev- 2757/16 od 16. kolovoza 2019.). Stoga je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti Ugovora o doživotnom uzdražavanju odbijen kao neosnovan te je presuđeno kao u točki I izreke ove presude.

29. Odredbom članka 285. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano je da prividan ugovor nema učinka među ugovornim stranama, ali ako prikriva neki drugi ugovor, taj drugi vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost.

30. Ispitujući valjanost prividnog ugovora, sud je utvrdio da je on valjan budući da su ga zaključile osobe poslovno sposobne, da je izjava volje dana slobodno i ozbiljno, da se odnosi na dopuštenu činidbu darovanja, odnosno prijenos imovine bez protučinidbe i pobudu, da tuženica stekne imovinu svog oca, a ispunjene su i zakonske pretpostavke vezane uz oblik tog ugovora iz članka 482. ZOO-a s obzirom na to da je zaključen i obliku javnobilježničkog akta.

30.1. S tim u vezi sud nije prihvatio navode tužitelja u dijelu u kojem su tužitelji ukazivali na to da je osporavanim ugovorom UN raspolagao s imovinom koja nije u cijelom tom omjeru bila njegova budući da prvotužiteljica polaže pravo suvlasništva u ½ nekretnina koje su predmet osporavanog ugovora. Naime, iz osporavanog ugovora je razvidno da je UN raspolagao s ½ suvlasničkog dijela nekretnine za koju prvotužiteljica tvrdi da je bračna stečevina. Dake, činjenica što suvlasnički omjeri nisu bili upisani u zemljišne knjige i što predmetna nekretnina nije etažirana ne utječe na pravo svakog suvlasnika da raspolaže svojim udjelom. S tim u vezi ne mogu se prihvatiti ni navodi tužitelja da je drugotuženik svojim ulaganjima u nekretninu stekao vlasnički udio budući da nije dokazao da je ulaganjima koja se odnose na uređenje potkrovlja, stavljanje novog krovišta i fasade, gradnjom garaže te uređenjem okućnice bitno izmijenio identitet nekretnine, niti je to bilo predmetom tužbenog zahtjeva. Stoga sud te navode cijeni neodlučnima u ovom sporu.

30.2. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da je prividni ugovor kojeg su stranke zaista željele zaključiti prilikom zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju valjan te da predstavlja ugovor o darovanju slijedom čega je prihvatio eventualno kumulirani tužbeni zahtjev i na temelju odredbe članka 285. stavak 1 i 2. ZOO-a u vezi s odredbom člnaka 479. i članka 482. ZOO-a presudio kao u točki II izreke ove presude.

31. Odluka o troškovima postupka iz točke III izreke presude temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a. Sud je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove imajući u vidu da su tužitelji uspjeli s jednom osnovom od postavljene dvije, dakle s 50% uspjeha, a u istom omjeru je u sporu uspjela i tuženica jer je uspješno osporila jednu osnovu od postavljene dvije.

Velika Gorica, 25. studenoga 2025.

Sutkinja:

Ivana Klaić Žlepalo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.