Republika Hrvatska

Općinski sud u Crikvenici

Kralja Tomislava 85A, Crikvenica

Posl.br. P-2927/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Crikvenici, po sutkinji toga suda Kristini Pavelić, u parničnom predmetu tužiteljice ZČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćnici Hermini Baraković, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, zastupana po punomoćima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o., Rijeka, radi isplate, nakon rasprave zaključene 13.listopada 2025. prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 25.studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba Ugovora o kreditu br. 96140/05 od 28.studenog 2005., a koji ugovor je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao pravnog slijednika kreditora i to u dijelu:

-čl. 1. st. 1. i 2. Ugovora kojim korisniku kredita kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 23.500,00 CHF, a kredit će se isplatiti u „kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja.“

-čl. 10 . a) st. 1. …. Jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 354 ,30 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 355,50 „CHF“.

-u čl. 10. d.) st. 1. mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u „ kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajno j listi Kreditora na dan dospijeća“

-čl. 15. st. 1. „ korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa primjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svejedno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HKR, a kreditom otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora. „

II Nalaže se tuženiku OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833 da tužiteljici ZČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.755,07 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 2,35 EUR počev od 13. svibnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,16 EUR počev od 12. lipnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,84 EUR počev od 13. srpnja 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,65 EUR počev od 13. kolovoza 2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,91 EUR počev od 11. rujna 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,60 EUR počev od 13. listopada 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,46 EUR počev od 12. studenog 2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,82 EUR počev od 14. prosinca 2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,39 EUR počev od 13. listopada 2010. pa do isplate,

- na iznos od 21,72 EUR počev od 11. studenog 2010. pa do isplate,

- na iznos od 36,75 EUR počev od 13. prosinca 2010. pa do isplate

- na iznos od 36,88 EUR počev od 12. siječnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 37,51 EUR počev od 11. veljače 2011. pa do isplate,

- na iznos od 39,45 EUR počev od 11. ožujka 2011. pa do isplate,

- na iznos od 38,81 EUR počev od 11. travnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 39,85 EUR počev od 12. svibnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 60,71 EUR počev od 13. lipnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 61,73 EUR počev od 12. srpnja 2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,30 EUR počev od 12. kolovoza 2011. pa do isplate

- na iznos od 85,99 EUR počev od 13. rujna 2011. pa do isplate,

- na iznos od 86,98 EUR počev od 11. listopada 2011. pa do isplate,

- na iznos od 87,41 EUR počev od 14. studenog 2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,37 EUR počev od 13. prosinca 2011. pa do isplate

- na iznos od 88,87 EUR počev od 11. siječnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 89,62 EUR počev od 10. veljače 2012. pa do isplate,

- na iznos od 90,69 EUR počev od 13. ožujka 2012. pa do isplate,

- na iznos od 91,13 EUR počev od 12. travnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 92,03 EUR počev od 11. svibnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 92,69 EUR počev od 13. lipnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 93,57 EUR počev od 12. srpnja 2012. pa do isplate,

- na iznos od 94,30 EUR počev od 14. kolovoza 2012. pa do isplate,

- na iznos od 95,12 EUR počev od 13. rujna 2012. pa do isplate,

- na iznos od 95,45 EUR počev od 15. listopada 2012. pa do isplate

sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate, a od 1. studenog 2007.g. pa do 31. prosinca 2022. prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

III Nalaže se tuženoj da tužiteljici naknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.662,50 eura, uvećan za pripadajuće zatezne kamate po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja teče od dana presuđenja pa do isplate, a određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana, dok se tužiteljica sa preostalim zatraženim troškom parničnog postupka odbija.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi navodi da je 28.studenog 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 96140/05 sa HVB Splitska banka sa sjedištem u [adresa], za iznos od 23.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Predmetni ugovor da je bio nenamjenski, sa rokom otplate 84 mjeseca, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa kao i da je mjesečne anuitete otplaćivala u kunskoj protuvrijednosti prema kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja. Ugovor da je ugovoren uz valutnu klauzulu, i jednostrano promjenjivu stopu, a nakon sklapanja predmetnog ugovora da je došlo d povećanja tečaja CHF kao i povećanja kamatne stope slijedom čega da je tužiteljica otežano ispunjavala svoje obveze. Tužiteljica se u tužbi poziva na presudu Visokog trgovačkog suda posl.br. Pž-66327/2017 od 14.lipnja 2018., kojom da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne odredbe jer je u ugovorima o kreditu ugovoreno da je glavnica vezana uz švicarski franak, a da korisnik kredita nije u cijelosti informiran o svim parametrima, a i tijekom pregovora, što da je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Tužiteljica navodi da je tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su ništetne. Tužiteljica predlaže da sud prihvati njen tužben zahtjev uz dosudu troška parničnog postupka.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava kako osnovu tako i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare. Navodi da u slučaju da bi se zauzelo pravno stajalište o ništetnost dijela odredaba ugovora o kreditu, kako to navodi tužiteljica, da petogodišnji zastarni rok teče od dana sklapanja ugovora, odnosno isplate iznosa čiji se povrat zahtjeva. Slijedom toga da utuženi iznosi, a isplaćeni tuženiku po osnovi navodne nezakonite odnosno ništetne odredbe ugovora su zastarjeli. Tuženik navodi da, što se tiče odredbi ugovora koje reguliraju vezanje kredita uz kunsku protuvrijednost uz CHF odnosno valutnu klauzulu, da takve klauzule nisu zabranjene niti jednim propisom u RH, te ne postoji niti jedna pravomoćna odluka koja valutne klauzule smatra ništavim ili zabranjenima, stoga, odredba ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu nisu ništetne . Tužiteljica da je izričito pristala na primjenu valutne klauzule pa time i na mogućnost osciliranja tečaja švicarskog franka tijekom trajanja ugovora o kreditu, rast, ali pad tečaja valute ugovorene valutnom klauzulom, što je tužitelj i mogao objektivno predvidjeti prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik navodi da valutna klauzula kao oblik ugovaranja u domaćim odnosima ne predstavlja iznimku od pravila monetarnog nominalizma, tuženica da je upoznala sve svoje korisnike kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima o monetarnoj politici Hrvatske narodne banke te nije ostvarila dobit koju ne bi mogla ostvariti da su ugovorili valutnu klauzulu vezanu uz euro. Tužena da je u više navrata svim svojim korisnicima kredita u švicarskim francima još 2008. ponudila besplatnu konverziju kredita u kredite bez valutne klauzule ili sa valutnom klauzulom u eurima, što tužiteljica nije iskoristila. Tužitelj da se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine (dio potvrđen presudom VTSRH Pž-6632/2017 od14.06.2018.g.) kojom je utvrđeno da je pravni prednik tuženika povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetna i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditimana način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana… Tužiteljica da očito smatra da osnovu tužbenog zahtjeva ne treba dokazivati, nego samo navodi presudu Pž-6632/2017 od 14.06.2018.. Tuženik da smatra da to nije tako, jer članak 1111. ZOO-a propisuje „Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.“ U ovom slučaju da nije tako, jer se radi o pravnom poslu sklopljenom između stranaka. Tuženik da smatra da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa svakog potrošača, te je svaki pojedini potrošači dužan pokrenuti parnicu i radi naknade štete i radi poništenja ugovora ili određenih ugovornih odredaba. Presuda da nije dala subjektivna prava potrošačima, nego je pružila apstraktnu zaštitu, što znači da u svakoj pojedinoj parnici ima mjesta kako utvrđivanju i dokazivanju postojanja osnove, tako i utvrđivanju visine tužbenog zahtjeva. Tuženik navodi da je tužiteljica bila u potpunosti upoznata s valutnom klauzulom te je svjesno i dobrovoljno na sebe preuzela rizik mogućeg nepovoljnog tečaja, a što da je i potvrdila svojim potpisom: „Korisnik kredita potpisom ovog Ugovora potvrđuje da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po ovom kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a Kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute Ugovora.“ Tužiteljica da je potpisom predmetnog Ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata sa valutnom klauzulom CHF-a te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo na sebe rizik mogućeg nepovoljnog tečaja izabrane valute Ugovora o kreditu. Tuženik osporava da bi bilo koja odredba Ugovora o kreditu bila ništetna kao i što se osporava da bi tuženik nešto stekao bez osnove. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tuženik ističe da je tužiteljica u svoj obračun potraživanja obuhvati la tražbine koje su u svakom slučaju zastarjele. Da nije jasno na koji je način tužiteljica došla do iznosa koji potražuje u tužbenom zahtjevu te se isti osporava u cijelosti. Tuženik dalje navodi da koliko bi sud smatrao zahtjeve tužiteljice glede valutnog tečaja opravdanim te odredio vještačenje, tada da traži da se prilikom vještačenja potraživanja utvrde i iznosi "minusa" odnosno razdoblja otplate kredita u kojima je tužiteljica bila u potplati, odnosno valutni tečaj bio niži od onog utvrđenog osnovnim ugovorom , jer ukoliko se radi o ništavim odredbama onda pravo povrata odnosno potraživanja vrijedi jednako za obije strane, te niti tužitelj ne može uživati u plodovima stjecanja bez osnove. Sve takve iznose koji bi bili potplaćeni tuženik da stavlja tužiteljici u prijeboj i traži da se za te iznose i pripadajuću kamatu umanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku. Tuženik navodi da smatra da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna lako uočljiva i razumljiva slijedom čega ta odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača). U ovom konkretnom slučaju da pretpostavka neravnoteže u pravu i obvezama na štetu tužiteljice nije ispunjena, pa tuženik predlaže da sud odbije istu sa tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tuženik potražuje trošak parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu ( str. 6-9 spisa), ispis uplata ( str. 12-18 spisa), vještački nalaz ( str. 138-165 spisa), te je saslušao tužiteljicu kao stranku.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe čl. 8 Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023), sud je odlučio kao u izreci ove presude.

5. U svojem iskazu tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor sklopljen 2005., da je u cijelosti otplaćen, da je nitko nije upozorio da bi se mogla očekivati eskalacija tečaja.

6. Nije sporno da su tužitelj i tuženik sklopili ugovor o kreditu na iznos od 23.500,00 chf, te da su u čl. 10. Ugovora ugovorili da se iznos mjesečnog anuiteta odnosno zbroj glavnice i kamate vezuje uz tečaj CHF na dan plaćanja, u dijelu koji glasi „mjesečni anuiteti plaćaju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, po prodajnom tečaju za valutu Ugovora prema tečajnoj listi Kreditora na dan dospijeća.

7. U svome pisanom nalazu i mišljenju vještak financijsko- računovodstvene struke Darko Hanik je izračunao kako su se anuiteti mijenjali s obzirom na promjenu tečaja, te je sve prikazao u ukupnom iznosu i po mjesecima, a naveo je da je negativna razlika 226,78 eura.

8. Nije sporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod posl. br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. Pž-7129/13 od 13.06.2014.g. i Presudom Vrhovnog suda RH pod posl. br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g. utvrđeno da je, između ostalih i tuženik, u razdoblju od 10.09.2003.g. do 31.12.2008.g., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 ) u razdoblju od 10.09.2003.g. do 06.08.2007.g. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a. Konačno nije sporno niti da je Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev- 2221/18 od 03.09.2019.g. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g. kojom je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i ovdje tuženik, u razdoblju od 01.10.2004.g. do 31.12.2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 ) u razdoblju do 6.08.2007. da od 7.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Nedvojbeno je naprijed citiranim pravomoćnim sudskim odlukama pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno da je, između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača- korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ( NN 96/03, dalje ZZP iz 2003.g. ) koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, nastavno ZOO-a). Međutim, obzirom na utuženo razdoblje u konkretnom slučaju mjerodavne su i odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. ( NN 79/07 i 125/07). Odredbom čl. 84. ZZP-a iz 2003.g. i čl. 99. ZZP-a iz 2007.g. propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Tijekom postupka status tužitelja kao potrošača nije doveden u pitanje.

10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog među strankama proizlazi da je odredba koje su odnosile na obvezu povrata kredita u valutnoj klauzuli bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se obveza isplata anuiteta u kunama vezuje uz srednji tečaj CHF prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća. Međutim tijekom postupka je utvrđeno da o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bio informiran o svim rizicima koja prati ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva. Stoga je i navedena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja jer su banke kao savjesni gospodarstvenici i stručne osobe trebale same, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, te tužitelja kao potrošača informirati o svim rizicima koje sklapanjem predloženog ugovora prihvaća ili te iste informacije uklop iti u ugovor kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i o tome donijeti informiranu odluku. Navedeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu potrošača koja je k tome i značajna jer je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena jer se i kamata plaća u istoj valuti tj. u CHF, a čime su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetne odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to su iste također ništetne. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima. Stoga tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o v isini tečaja koja je tužitelju u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji mu je uručen, te na koji je pristao. Isto tako Presuda VTS pod posl. br. Pž6632/17 od 14.06.2018.g. ima učinak pravno relevantne činjenice i u ovom postupku iz razloga što se ista odnosi na kolektivni spor koji je vođen i protiv tuženika, a u svezi potrošačkih ugovora koji su sklapani u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. u kojem razdoblju je zaključen i predmetni Ugovor o kreditu.

11. Nadalje, valja istaknuti i da je Vrhovni sud u svojoj odluci Rev- 3142/2018 od 19.03.2019.g. jasno izrazio pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14 i 110/15 ) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

12. Dakle, iz svega gore navedenog proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli.

13. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO- a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužan vratiti tužitelju. Iako je vještak je u svome nalazu i mišljenju utvrdio i da je razlika manje uplaćenih anuiteta 226,78 EUR-a po mišljenju ovoga suda isto nije od značaja jer tužitelj tu negativnu razliku nije primio, već je tuženiku vršio isplatu kako je zatraženo, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i obratno.

14. U odnosu na prigovor zastare valja reći da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 13. lipnja 2014. za odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu), a prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. godine iz kojeg proizlazi da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz čl. 225. ZOO, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 16.prosinca 2019. primjenom odredbe čl. 225. ZOO- a proizlazi da zastara nije nastupila pa je predmetni prigovor tuženika neosnovan.

15. Slijedom navedenog, a uvažavajući izračun iz nalaza i mišljenja vještaka tuženik je dužan tužitelju temeljem čl. 1111. u svezi s čl. 323 st. 1. ZOO-a vratiti iznose primljene primjenom ništetnih odredbi uz zatezne kamate primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a i to od dana stjecanja obzirom na utvrđeno nesavjesno postupanje tuženika, te je odlučeno je kao u točci III. izreke ove presude.

16. Budući je tuženik izgubio u sporu, u obvezi je na plaćanje troškova parničnog postupka tužitelju, a na temelju odredbe čl. 154. ZPP i sukladno Tarifi o nagradama i naknadama za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/2023), a tužitelja je u ovom postupku zastupao odvjetnik i sve sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora. Sud je priznao tužitelju sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, trošak pristupa na ročišta i to dana 24.rujna 2021. u iznosu od 200,00 eura, 1.srpnja 2025., 13.listopada 2025., svako u iznosu od po 150,00 eura, trošak sastav podneska od 28.travnja 2025. u iznosu od 150,00 eura, sve uvećano za trošak PDV, ukupno 1.062,50 eura, uvećano za trošak provođenja vještačenja u iznosu od 600,00 eura, ukupno 1.662,50 eura. Ostali zatraženi trošak nije bio nužan niti potreban radi vođenja ovog postupka.

Crikvenici, 25.studenog 2025.

S U T K I NJ A:

Kristina Pavelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude, donesene u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude.

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku. Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda postane pravomoćna u dijelu koji se pobija žalbom. O žalbi protiv presude odlučuje drugostupanjski sud.

Dostiviti:

-punomoćniku tužitelja

-punomoćniku tuženika