REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2610/2021-37

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Vanesi Brizić Bahun, a po prijedlogu više sudske savjetnice Atine Matanov, u pravnoj stvari tužitelja KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariu Mikuliću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika BLUE IRIS RESOLUTION d.o.o., Zagreb, Ilica 1A/III, OIB: 87064273078, zastupanog po punomoćniku Josipu Grošeti, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika MO, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, 25. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o., Zagreb, ispatiti tužitelju KO iznos od 2.598,00 EUR (slovima: dvije tisuće petstodevedeset osam eura i nula centi) sa zateznim kamatama koje teku

- na iznos od 1,90 EUR, za razdoblje od 04.01.2007. do isplate,

- na iznos od 6,09 EUR, za razdoblje od 03.03.2008. do isplate,

- na iznos od 1,35 EUR, za razdoblje od 01.04.2008. do isplate,

- na iznos od 5,18 EUR, za razdoblje od 01.10.2008. do isplate,

- na iznos od 14,41 EUR, za razdoblje od 03.11.2008. do isplate,

- na iznos od 1,30 EUR, za razdoblje od 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 29,19 EUR, za razdoblje od 02.01.2009. do isplate,

- na iznos od 36,33 EUR, za razdoblje od 02.02.2009. do isplate,

- na iznos od 41,27 EUR, za razdoblje od 02.03.2009. do isplate,

- na iznos od 33,02 EUR, za razdoblje od 01.04.2009. do isplate,

- na iznos od 28,05 EUR, za razdoblje od 04.05.2009. do isplate,

- na iznos od 22,52 EUR, za razdoblje od 01.06.2009. do isplate,

- na iznos od 24,22 EUR, za razdoblje od 01.07.2009. do isplate,

- na iznos od 20,54 EUR, za razdoblje od 03.08.2009. do isplate,

- na iznos od 25,49 EUR, za razdoblje od 01.09.2009. do isplate,

- na iznos od 19,77 EUR, za razdoblje od 01.10.2009. do isplate,

- na iznos od 23,49 EUR, za razdoblje od 02.11.2009. do isplate,

- na iznos od 22,08 EUR, za razdoblje od 01.12.2009. do isplate,

- na iznos od 33,29 EUR, za razdoblje od 04.01.2010. do isplate,

- na iznos od 38,61 EUR, za razdoblje od 01.02.2010. do isplate,

- na iznos od 37,28 EUR, za razdoblje od 01.03.2010. do isplate,

- na iznos od 41,94 EUR, za razdoblje od 01.04.2010. do isplate,

- na iznos od 54,45 EUR, za razdoblje od 03.05.2010. do isplate,

- na iznos od 56,94 EUR, za razdoblje od 01.06.2010. do isplate,

- na iznos od 71,82 EUR, za razdoblje od 01.07.2010. do isplate,

- na iznos od 69,45 EUR, za razdoblje od 02.08.2010. do isplate,

- na iznos od 96,61 EUR, za razdoblje od 01.09.2010. do isplate,

- na iznos od 79,86 EUR, za razdoblje od 01.10.2010. do isplate,

- na iznos od 84,55 EUR, za razdoblje od 02.11.2010. do isplate,

- na iznos od 98,76 EUR, za razdoblje od 01.12.2010. do isplate,

- na iznos od 32,41 EUR, za razdoblje od 03.01.2011. do isplate,

- na iznos od 97,15 EUR, za razdoblje od 01.02.2011. do isplate,

- na iznos od 102,95 EUR, za razdoblje od 01.03.2011. do isplate,

- na iznos od 96,16 EUR, za razdoblje od 01.04.2011. do isplate,

- na iznos od 112,38 EUR, za razdoblje od 02.05.2011. do isplate,

- na iznos od 140,69 EUR, za razdoblje od 01.06.2011. do isplate,

- na iznos od 159,09 EUR, za razdoblje od 01.07.2011. do isplate,

- na iznos od 193,58 EUR, za razdoblje od 01.08.2011. do isplate,

- na iznos od 145,39 EUR, za razdoblje od 01.09.2011. do isplate,

- na iznos od 130,32 EUR, za razdoblje od 03.10.2011. do isplate,

- na iznos od 131,38 EUR, za razdoblje od 02.11.2011. do isplate,

- na iznos od 136,74 EUR, za razdoblje od 01.12.2011. do isplate.

sve po kamatnoj stopi određenoj u članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. prosinca 2007., nadalje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. a od dana 01.01.2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.393,10 eura (slovima: tisuću tristo devedeset tri eura i deset centi) sa zateznim kamatama koje teku od 25. studenoga 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi da je kao korisnik kredita sklopio sa tuženikom kao kreditorom dana 20. prosinca 2006. Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/1140475-S, a kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju motorno vozilo u obliku operatvinog leasinga za vrijeme trajanja od 60 mjeseci sa početnom mjesečnom ratom u iznosu od 652,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, dok se tužitelj obvezao isti iznos plaćati s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Iznos od 181.800,00 kn po Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/1140475-S isplaćen je dobavljaču Auto kuća Culak d.o.o. dana 04.01.2007. Ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda RH, br: Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. u točki I. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 04.07.2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. siječnja 2004. godine do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom predlaže naložiti tuženiku isplatiti iznos od 19.002,78 kn (2.522,10 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava u cijelosti osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Ističe da nije točno da je u kolektivnom postupku koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu bilo utvrđeno da bi tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditu. Slijedom navedenog, tuženik spori pasivnu legitimaciju. Također, tuženik ističe prigovor zastare utuženog iznosa, slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 13. travnja 2023. konačno specificirao tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 2.598,00 eura sa zateznim kamatama koje teku kako je navedeno u točki I. izreke presude, sve uvećano za troškove parničnog postupka.

4. U tijeku postupka došlo je do statusne promjene na strani tuženika na način da je promjenjena tvrtka iz HETA Asset Resolution Hrvatska d.o.o. u Blue Iris Resolution d.o.o. dok su ostali podaci ostali istovjetni.

5. U tijeku dokaznog postupka izvršen je uvid u pregled uplata kupca (list 5 i 103- 112 spis), plan otplate (list 6-8 spisa), karticu kupca za razdoblje od 13.06.2007. do 19.02.2021. (list 9-13 spisa), ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/1140475-S (list 14-15 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 16-101 spisa), e-mail poruke (list 102 spisa), izvod iz sudskog registra (list 125-127 spisa), nalaz i mišljenje sudskog vještaka Zrinka Ručevića (list 132-135 spisa), dopuna nalaza i mišljenja vještaka Zrinka Ručevića (list 152-153 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka (list 223 spisa).

5. Ocjenjujući rezultate svih provedenih dokaza, a sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Među strankama nije sporno da su parnične stranke 20. prosinca 2006. sklopile Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila kojim ugovorom se tuženik obvezao staviti na raspolaganje tužitelju motorno vozilo u obliku operativnog leasigna za vrijeme trajanja od 60 mjeseci.

7. Sporno je je li predmetni ugovor potrošački ugovor, je li nastupila zastara, je li postupanje tuženika bilo u skladu s odredbama zakona koji su uređivali pitanje zaštite potrošača odnosno potrošačkog kreditiranja, te jesu li ugovorene odredbe bile u skladu sa općim odredbama i načelima obveznog prava koje se tiče zasnivanja ovakve vrste obveza. Nadalje, sporna je i visina zahtjeva kao i jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, lako razumljive i uočljive, odnosno jesu li poštene.

8. U svrhu utvrđenja radi li se o potrošačkom ugovoru i je li se pojedinačno pregovaralo o predmetnim spornim odredbama Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila, sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja.

9. Tužitelj je u svom iskazu naveo da se 2006. odlučio za kupnju motornog vozila te da je u tu svrhu zaključio ugovor o operativnom leasingu. Autokuća je surađivala s tuženikom stoga su u autokući uvjetovali da ugovor bude zaključen s tuženikom. Nije mu bila poznata razlika između ugovora o kreditu i leasinga samo zna da je nakon isteka ugovora o leasingu morao platiti još i vrijednost vozila. Bilo mu je bitno da može kupiti vozilo i da od svoje plaće bez poteškoća otplaćuje mjesečne rate. Prvobitna rata bila je 2.630,00 kn što mu je bilo prihvatljivo pa je zbog toga i zaključio predmetni ugovor, međutim već nakon tri mjeseca rate su se počele povećavati i dosegle su iznos od oko 4.000,00 kn. Plaća mu je u to vrijeme bila 5.500,00 kn što mu je predstavljalo veliko opterećenje. Ugovor o leasingu je potpisao u poslovnici Hypo leasinga, ugovor je bio unaprijed sastavljen, nitko mu nije objašnjavao ugovorne odredbe već mu je djelatnica samo rekla da ode kod javnog bilježnika radi ovjere ugovora. Javni bilježnik mu nije čitao niti tumačio ugovorne odredbe već je samo dobio ovjeru i nakon čega se vratio u poslovnicu Hypo leasinga. Vozilo marke Renault Grand Scenic služilo mu je za osobne potrebe, a koristila ga je i supruga koja je bila udomitelj pa je vozilo služilo za prijevoz štićenika lišenih poslovne sposobnosti koji su živjeli u njihovom kućanstvu, a kojima je trebala učestalo liječnička pomoć. U vrijeme sklapanja ugovora niti za vrijeme otplate ugovora nije imao otvoren obrt, niti je bio osnivač ili direktor trgovačkog društva. Bio je zaposlen u društvu DE LISJAK d.o.o. u Ivanić Gradu, pa je vozilo koristio da dođe na posao. Nije mu nitko od djelatnika Hypo leasing društva objašnjavao moguće rizike sklapanja ovakvog ugovora sa valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom. Nije bio svjestan rizika koje nosi sklapanje ovakvog ugovora, nije pravne niti ekonomske struke, bilo mu je bitno samo koliko će novaca vratiti i da to može plaćati od svoje plaće.

10. Sud je u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja koji je iskazivao životno uvjerljivo i logično. Iz iskaza tužitelja sud utvrđuje da je osobno vozilo koje je bilo predmet ugovora o operativnom leasingu tužitelju služilo za obiteljske i osobne potrebe, da tužitelj nije imao otvoren obrt niti je bio osnivač trgovačkog društva, stoga se ima smatrati potrošačem. Također je utvrđeno da tužitelj nije pravne ili ekonomske struke, te da nije razumio značenje valutne klauzule, da se o ugovornim odredbama nije moglo pojedinačno pregovarati već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, da su odredbe ugovora bile visokostručne i nejasne prosječnom potrošaču, a da mu tuženik i javni bilježnik nisu pojašnjavali ugovorne odredbe niti upozoravali na rizike sklapanja takvog ugovora.

11. Na pravni odnos stranaka primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05.. – dalje: ZOO/05). uzimajući u obzir datum sklapanja ugovora.

12. Pritom prvenstveno valja istaknuti da se na konkretan odnos ne mogu primijeniti pravna shvaćanja iz odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka u odnosu na ugovore o kreditu vezanih uz CHF. Naime, upravo u odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd 2379/2021 od 1. lipnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora (a to je u konkretnom slučaju tuženik) ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

13. Međutim, valja navesti da tužitelj koji je isplatio leasing po navedenom Ugovoru ima pravni interes tražiti utvrđenje pojedinih odredbi tog Ugovora ništetnim jer se ništetnost Ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a je propisano da ništetan Ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti, niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Nemogućnost konvalidacije ništetnih Ugovora svoj ratio ima upravo u činjenici da isti predstavlja najtežu povredu javnih interesa, a razina zaštite javnih interesa izražena je kroz odredbu čl. 328. ZOO-a koja propisuje kako utvrđenje ništetnosti ne podliježe nikakvim zastarnim rokovima.

14. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj nema svojstvo potrošača, jer da to svojstvo nije dokazao, a da se svojstvo potrošača ne presumira, valja reći da iz iskaza tužitelja proizlazi da je osobni automobil kupljen za osobne potrebe, a koja tvrdnja ničim nije dovedena u sumnju. Pritom je na tuženiku, kao trgovcu, teret dokaza činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, a sud smatra da takve posebne okolnosti tuženik nije dokazao (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.), pa čak niti konkretno tvrdio.

15. Dakle, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj ima položaj potrošača, jer je predmet leasinga – osobni automobil korišten za odlazak na posao, odnosno osobne potrebe.

16. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

17. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o odredbama Ugovora, a sve sukladno članku 81. stavak 4. Zakona o zaštiti potrošača.

18. Tuženik nije predložio niti jedan dokaz na okolnost da su vođeni pojedinačni pregovori, već iz iskaza tužitelja proizlazi da mu ništa nije rečeno o rizičnosti valute CHF, iz čega onda slijedi da tužitelju od strane tuženika nisu niti pružene potpune i jasne informaciju o rizicima ugovaranja leasinga za vozilo vezanog uz tečaj CHF, niti o mogućnosti rasta tečaja u toj mjeri da značajno opterećuje plaćanja rate. Osim toga, iz predmetnih odredbi Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, sastavljenoj unaprijed od strane tuženika, bez mogućnosti bilo kakvog pregovaranja.

19. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

20. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

21. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao, mogao razumno očekivati da bi predmetna ugovorna odredba bila prihvaćena se o njoj pojedinačno pregovaralo.

22. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke. Prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Imajući u vidu da je prosječnom potrošaču u Republici Hrvatskoj pojam valutne klauzule poznat, jer je u Republici Hrvatskoj valutna klauzula dopuštena i često se koristi, za zaključiti da je prosječnom potrošaču iz tih odredaba bilo i jasno pa prema tome i razumljivo da iznos glavnice ovisi o tečaju švicarskog franka prema kuni.

24. Međutim, prema tumačenju članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od strane Suda Europske unije (u presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu poslovni broj C-26/13), propuštanje davanja odgovarajućih informacija potrošačima u predugovornoj fazi čini ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo nerazumljivima pa one podliježu testu poštenosti, u ovom postupku potrebno je utvrditi i činjenicu je li tuženik predočio tužitelju informacije koje sadrže točne, nedvosmislene, jasne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi prosječni potrošač, koji ne raspolaže stručnim znanjima i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima.

25. Prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kad su sklapani ugovori koji sadrže odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se najamnina veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan, nije razumljiva.

26. Budući da navedena odredbe prosječnom potrošaču nisu razumljive, imajući u vidu i da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, ima mjesta ispitivanju njihove (ne)poštenosti, u smislu utvrđenja je li eventualni propust obavještavanja bio počinjen u dobroj vjeri ili suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te je li sklapanjem ugovora čiji su sastavni dio odredbe o valutnoj klauzuli u CHF stvorena značajna neravnoteža između ugovornih strana na štetu potrošača.

27. Sustav zaštite potrošača uspostavljen Direktivom 93/13 temelji se na ideji da se potrošač, zbog činjenice da nije utjecao na sadržaj budućeg ugovora, nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti i položaja koji vodi do pristanka na uvjete koje je prethodno sastavio trgovac kao poslovni subjekt bez mogućnosti utjecaja potrošača na njihov sadržaj (osobito u Presudi Caja de Ahorros y Monte de Piedad de Madrid, C-484/08, EU:C:2010:309, t. 27).

28. Priroda i specifičnosti valute švicarski nije poznata prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, pa potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za CHF prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja.

29. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini potrošač taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer o tome nije bio informiran. I da tečaj CHF stvarno nije narastao, neravnoteža koja je prouzročena predmetnim ugovornim odredbama u tipskim formularnim ugovorima koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja, postojala bi. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute švicarski franak ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe.

30. Stoga je tužitelju trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu o valutnoj klauzuli kako bi mu bilo moguće predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj nije bilo moguće pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

31. Tijekom postupka nije utvrđeno da je jasno i potpuno objašnjena odredba o valutnoj klauzuli zbog čega za potrošača nije bilo moguće predvidjeti posljedice ugovaranja takve odredbe.

32. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da je ništetna odredba Ugovora o operativnom leasingu prema kojoj je ugovorena mjesečna rata u valuti CHF plaćanjem u kunama na dan uplate. Naime, ovakvim uređenjem plaćanje se veže za tečaj, a da tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora nije bio u potpunosti informiran o mogućnosti promjene toga tečaja i rizicima ugovaranja valutne klauzule. Stoga je navedeni dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u cijelosti prihvatio.

33. Nadalje, tijekom postupka je utvrđeno da u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili niti egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što također ima za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve na potencijalnu štetu tužitelja kao potrošača. Time je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.) u razdoblju do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, što dovodi do ništetnosti i toga dijela ugovora, slijedom čega je valjalo presuditi kao u izreci ove presude.

34. Kako je ugovor dakle ništav u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih, slijedom čega je sukladno čl. 1111. ZOO-a tuženik dužan vratiti sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništavim.

35. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa, i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene tečaja CHF i iznosa obračunatog prema tečaju CHF u trenutku sklapanja Ugovora.

36. Radi utvrđivanja visine preplaćenog iznosa odnosno tečjne razlike između tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate ugovornog iznosa i svih kasnijih povećanja tečaja za vrijeme trajanja predmetnog ugovora provedeno je knjigovodstveno- financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću. Vještak je u svom nalazu i mišljenju naveo da je ugovoreni iznos predmeta leasinga (181.800,00 kn) isplaćen dana 4. siječnja 2007., kada je srednji tečaj Hrvatske narodne banke iznosio 4,557809 kn za 1 CHF. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (4. siječnja 2007.) do dospijeća zadnje obveze (1. prosinca 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate ugovorenog iznosa, iznosi ukupno 2.113,83 eura (15.926,72 kn).

37. Tužitelj je prigovorio predmetnom izračunu navodeći da nije u skladu s pravilima struke jer da je vještak računao tečajnu razliku za neto ratu leasinga umjesto za bruto iznos tečajne razlike za svaki pojedini anuitet (s PDV-om), a što je bila ukupna obveza tužitelja. Tuženik je prigovorio da vještak nije uzeo u obzir tzv. "negativne razlike“ jer da je vidljivo da je u određenim razdobljima tijekom trajanja ugovora o leasingu tečaj CHF u odnosu na kunu, bio niži od tečaja u trenutku sklapanja ugovora.

38. Dopunom nalaza i mišljenja vještak Zrinko Ručević naveo je da u skladu s utvrđenjima i izračunima iz osnovnog i ovog dodatnog nalaza, na temelju postavljenog zadatka, mišljenja je da je ugovoreni iznos predmeta leasinga (181.800,00 kn) isplaćen dana 4. siječnja 2007., kada je srednji tečaj Hrvatske narodne banke iznosio 4,557809 kn za 1 CHF, da razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (4. siječnja 2007.) do konačne otplate kredita (1. prosinca 2011.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita, iznosi ukupno: 19.574,71 kn, odnosno 2.598,00 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako sud utvrdi da se u obzir trebaju uzeti samo pozitivne tečajne razlike ili 18.443,28 kn, odnosno 2.447,83 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako sud utvrdi da se u obzir trebaju uzeti i pozitivne i negativne tečajne razlike. Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

39. Na ovako sačinjeni nalaz i mišljenja vještaka stranke nisu imale daljnjih primjedbi te ga i sud u cijelosti prihvaća smatrajući da je dan stručno, jasno i obrazloženo te u skladu s člankom 258. ZPP-a.

40. U odnosu na navode tuženika da se u obzir trebaju uzeti i iznosi pojedinih anuiteta plaćenih tijekom razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen tužitelju (tzv. negativne razlike), treba reći da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužitelja u smislu čl. 323. ZOO-a, prema kojoj odredbi svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora (to jest u ovom slučaju ugovorne odredbe). Kao što je naprijed već rečeno, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta, no tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za povrat iznosa koje je tužitelj manje platio zbog pada tečaja. Stoga sud, koji odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP), ne može odlučivati o zahtjevu tuženika koji nije niti postavljen tijekom postupka. Isto tako, tuženik tijekom postupka nije istaknuo niti prigovor prijeboja pa ne može biti izvršen niti prijeboj s tražbinom tužitelja budući da prijeboj ex lege nije predviđen pozitivnim zakonskim propisima.

41. Što se tiče istaknutog prigovora zastare, među strankama je bilo prijeporno je li postupak koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu u tzv. kolektivnoj parnici potrošača doveo do prekida zastare tj. do primjene odredbe čl. 241. ZOO-a prema kojem se zastara prekida podnošenjem tužbe odnosno do primjene odredbe čl. 245. st. 1 ZOO-a, a koji propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je preteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru.

42. Prema shvaćanju Vrhovnog suda RH iz presude Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje dakle za ništetnost s osnova valutne klauzule 14. lipnja 2018.), zbog čega zastara nije nastupila. Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebice se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO/05). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredaba koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći i računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, revizijski sud nalazi da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05, jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

43. Pritom valja posebno istaknuti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je također sadržavao odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima. Tako je odredbom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebice ako potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj. Nastavno, i odredba čl. 96. st. 1. ZZP/07 i dalje uređuje pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

44. Slijedom navedenog prigovor zastare istaknut po tuženiku u tom smislu utvrđen je neosnovanim te je tužitelju valjalo dosuditi pune iznose preplaćenih anuiteta u ukupnom iznosu od 2.598,00 eura sa pripadajućim zateznim kamatama, a kako je to navedeno u toč. I izreke presude.

45. Na svaki preplaćeni mjesečni iznos tužitelju pripadaju zakonske zatezne sukladno članku 1114. ZOO-a i članku 29. ZOO-a i to od dana kada su izvršene pojedine uplate, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka. Naime, tuženik je bio nesavjestan od trenutka kada je primio svaku pojedinu uplatu, pa je dužan kamate platiti od dana plaćanja.

46. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno članku 29. stavak 2. ZOO-a.

47. Na temelju čl. 154. st. 1 ZPP-a, tužitelju zastupanom po odvjetniku, a s obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev i vrijednost predmeta spora dosuđena je naknada koja se odnosi na: sastav tužbe (tbr. 7/1 Tarife) 100 bodova, sastav podnesaka od 30. svibnja 2022. i 13. travnja 2023. (tbr. 8/4 Tarife) 2 x 25 bodova, zastupanje na ročištima održanim 9. veljače 2022., 10. srpnja 2025. i 16. listopada 2025. (tbr. 9/1 Tarife) 3 x 100 bodova, ukupno 450 bodova, a što uvećano za vrijednost jednog boda od 2,00 eura i iznos PDV-a od 25% iznosi 1.125,00 eura. Tom iznosu pridodan je predujam za vještačenje u iznosu od 199,08 eura, trošak pristupa vještaka na ročište 33,18 eura, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 35,84 eura. Dakle, ukupan trošak koji pripada tužitelju iznosi 1.393,10 eura sve primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23), Tarife sudskih pristojbi te čl. 155. ZPP-a.

48. Na tako utvrđeni trošak tužitelju pripada zakonska zatezna kamata od dana donošenja odluke po stopi čl. 29. ZOO-a, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

49. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 7. travnja 2021. kojim dostavlja potvrdu o uplati sudske pristojbe na tužbu jer je navedeno mogao učiniti u trenutku podnošenje tužbe, a u svakom slučaju se ne smatra nužnim za vođenje parnice sukladno članku 155. ZPP-a. Iz istih razloga nije priznat niti trošak sastava podneska od 14. veljače 2022. kojim tužitelj dostavlja potvrdu o uplati predujma za određeno financijsko vještačenje. Tužitelju nije priznat sastav podneska od 23. svibnja 2023. kojim na upit suda da pojasni dokazni prijedlog istaknut na pripremnom ročištu te navede koju osobu predlaže saslušati na strani tuženika, navodi da ne predlaže saslušanje tuženika, a što se ima smatrati odustajanjem od predloženog dokaza. Navedena radnja također nije bila nužna u smislu članka 155. ZPP-a.

50. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke presude.

U Zagrebu 25. studenoga 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku