P-2957/2023

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu Vici Roščić, u pravnoj stvari tužitelja VD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Toniu Kurtoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tužene Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupana po punomoćniku Iris Šanjug, odvjetnici u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 25. studenoga 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Tonia Kurtovića, a u odsutnosti punomoćnika tuženika, objavljene istog dana.,

p r e s u d i o  j e

1. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, iznos od 1.746,43 eura, uvećan za zatezne kamate od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatezne kamate od 01. kolovoza 2015. god. do do 31. prosinca 2022. god. određene uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 01. siječnja 2023. god. do konačne isplate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na iznos od:

- 9,54 eura teku od 31. siječnja 2008.;

- 0,24 eura teku od 31. ožujka 2008.;

- 4,59 eura teku od 31. studenoga 2008.;

- 9,37 eura teku od 31. siječnja 2009.:

- 9,40 eura teku od 28. veljače 2009.;

- 6,15 eura teku od 31. ožujka 2009.;

- 7,02 eura teku od 30. travnja 2009.;

- 6,89 eura teku od 31. svibnja 2009.;

- 5,44 eura teku od 30. lipnja 2009.;

- 5,77 eura teku od 31. srpnja 2009.;

- 4,17 eura teku od 31. kolovoza 2009.;

- 6,12 eura teku od 30. rujna 2009.;

- 4,43 eura teku od 31. listopada 2009.;

- 5,42 eura teku od 30. studenoga 2009.;

- 5,23 eura teku od 31. prosinca 2009.;

- 8,15 eura teku od 31. siječnja 2010.;

- 9,99 eura teku od 28. veljače 2010.;

- 9,59 eura teku od 31. ožujka 2010.;

- 11,51 eura teku od 30. travnja 2010.;

- 14,80 eura teku od 31. svibnja 2010.;

- 13,43 eura teku od 30. lipnja 2010.;

- 21,05 eura teku od 31. srpnja 2010.;

- 19,79 eura teku od 31. kolovoza 2010.;

- 26,92 eura teku od 30. rujna 2010.;

- 21,71 eura teku od 31. listopada 2010.;

- 19,55 eura teku od 30. studenoga 2010.;

- 26,65 eura teku od 31. prosinca 2010.;

- 34,45 eura teku od 31. siječnja 2011.;

- 30,13 eura teku od 28. veljače 2011.;

- 30,63 eura teku od 31. ožujka 2011.;

- 27,99 eura teku od 30. travnja 2011.;

- 30,43 eura teku od 31. svibnja 2011.;

- 40,01 eura teku od 30. lipnja 2011.;

- 38,33 eura teku od 31. srpnja 2011.;

- 56,36 eura teku od 31. kolovoza 2011.;

- 56,42 eura teku od 30. rujna 2011.;

- 40,21 eura teku od 31. listopada 2011.;

- 40,56 eura teku od 30. studenoga 2011.;

- 38,79 eura teku od 31. prosinca 2011.;

- 42,47 eura teku od 31. siječnja 2012.;

- 44,31 eura teku od 29. veljače 2012.;

- 44,29 eura teku od 31. ožujka 2012.;

- 43,35 eura teku od 30. travnja 2012.;

- 43,43 eura teku od 31. svibnja 2012.;

- 45,19 eura teku od 30. lipnja 2012.;

- 43,22 eura teku od 31. srpnja 2012.;

- 43,65 eura teku od 31. kolovoza 2012.;

- 40,69 eura teku od 30. rujna 2012.;

- 41,23 eura teku od 31. listopada 2012.;

- 43,47 eura teku od 30. studenoga 2012.;

- 42,15 eura teku od 31. prosinca 2012.;

- 39,52 eura teku od 31. siječnja 2013.;

- 432,23 eura teku od 01. veljače 2013.;

2. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od 74,36 EUR-a sa pripadajućim zateznim kamatama kako slijedi

1,57- € EUR od 31.01.2007. do isplate

2,28- € EUR od 28.02.2007. do isplate

2,00- € EUR od 31.03.2007. do isplate

2,83- € EUR od 30.04.2007. do isplate

4,23- € EUR od 31.05.2007. do isplate

4,93- € EUR od 30.06.2007. do isplate

5,95- € EUR od 31.07.2007. do isplate

4,17- € EUR od 31.08.2007. do isplate

4,07- € EUR od 30.09.2007. do isplate

2 6,60- € EUR od 31.10.2007. do isplate

4,65- € EUR od 30.11.2007. do isplate

5,98- € EUR od 31.12.2007. do isplate

1,98- € EUR od 29.02.2008. do isplate

0,47- € EUR od 30.04.2008. do isplate

3,46- € EUR od 31.05.2008. do isplate

3,49- € EUR od 30.06.2008. do isplate

4,50- € EUR od 31.07.2008. do isplate

4,78- € EUR od 31.08.2008. do isplate

4,74- € EUR od 30.09.2008. do isplate

0,39- € EUR od 31.10.2008. do isplate

1,29- € EUR od 31.12.2008. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. godine određuje člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. određuje člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja se od dana 01.01.2023. godine određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

3. Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu 2.632,72 eura, uvećano za zatezne kamate po stopi određenoj uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena a koje na predmetni iznos teku od 25.11.2025. do isplate.

Obrazloženje

1.U tužbi se navodi kako su stranke sklopile ugovor o kreditu br. 216-726/2006 od 1.12.2006. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos od 13.375,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tužitelj da je svoje ugovorne obveze prema tuženiku u cijelosti ispunio. Predmetnom tužbom traži isplatu s osnova ništetno ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli, pozivajući se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 14.7.2013., odluku VTSRH broj Pž 6632/17 od 14.6.2018.kojima je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. koristeći nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta vezana uz CHF, a da prethodno potrošači nisu informirani o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke. Tuženik da je temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli stekao određeni novčani iznos na štetu tužitelja, radi čega tužitelj traži isplatu više uplaćenog. Nakon vještačenja po vještaku financijske struke tužitelj je konačno precizirao tužbeni zahtjev podneskom od 6.11.2024. kako isti glasi u izreci ove odluke. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika, tužitelj je istakao prigovor zastare i prekluzije.

2.Tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja u cijelosti. Ističe prigovor zatraže utuženog potraživanja, nedostatak pravnog interesa tužitelja za podnošenje tužbe, izostanak činjenične osnove tužbe, neosnovanost navoda o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora, te ističe kako je ugovaranje valutne klauzule u CHF dopušteno, kako je tužitelj prilikom potpisivanja ugovora o kreditu iskazao svoju pravnu volju, kako mu je javni bilježnik prilikom sklapanja ugovora objasnio posljedice pravnog posla i uvjerio se u pravu volju stranaka. Ističe kako odredbe spornog ugovora nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Ističe prigovor radi prijeboja u iznosu od 700,00 eura kojega je precizirao podneskom od 1.10.2025., tako da potražuje iznos od 74,36 eura.

3.U postupku su izvedeni dokazi pregledom ugovora o kreditu br. 216- 726/2006 od 1.12.2006. solemniziran 1. 12. 2026. kod javnog bilježnika Zoje Puljiz u Splitu br. OU-1028/06, specifikacija uplata tuženika na ime predmetnog kredita, otplatnog plana, podataka o izmjenama kamatne stope, saslušanjem tužitelja i svjedoka UD, te vještačenjem po vještaku financijske struke Marijanu Joviću.

4.Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

5.U postupku je kao sporno trebalo raspraviti i utvrditi jesu li u konkretnom slučaju ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 1. 12. 2006. u dijelu koji se odnosi na potraživanje s osnova tečajne razlike, odnosno valutne klauzule.

6.Među strankama nije sporno da su 1. 12. 2006. zaključile Ugovor o kreditu temeljem kojega je banka isplatila tužitelju iznos kredita od 13.375,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kreditnih sredstava. Nadalje, da je ugovorena visina kamatne stope od 5,25 % godišnje ( čl. 3 Ugovora), da se kredit trebao otplaćivati u jednakim mjesečnim anuitetima, i to početno od 190,62 CHF, te da je kao početak otplate utvrđen 4.12.2006. Nije sporno niti da je ugovorena interkalarna kamata u visini redovne kamatne stope dok je odredbom čl. 6 ugovorena promjena kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo alpe- adria bank d.d. (prednika tuženika). Rok otplate kredita ugovoren je u trajanju od 7 godina, odnosno 80 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 190,62 CHF, prvi anuitet dospio je na naplatu 31.1.2007., a kredit je prijevremeno otplaćen uplatom od 1.2.2013.

7.Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane. Također, poziva se u odnosu na tužbeni osnov na presudu VTSRH Pž- 6632/17 od 14.6.2018. kojom je utvrđeno da ju u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2018. tuženik koristio nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora bake kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama, a ugovornih strana na štetu potrošača.

8.Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje ZZP), koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate i koji, stoga, treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika pod 7)-ovdje tuženika utvrđeno je, između ostalog, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP-a te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), koji je bilo potrebno primijeniti u ovoj parnici temeljem odredbe čl. 1163. st. 1. tog Zakona.

10.Taj dio odluke Visoki trgovački sud potvrdio je svojom odlukom broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu odlukom Pž-6632/17 od 14.6.2018.

11.Tužitelj se u konkretnom slučaju poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača povodom tužbe tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka pa tako i protiv pravne prednice tuženice Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb kao petotuženice kojom je utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda u naprijed citiranom dijelu potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12.Tuženik i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Također, vezano uz prigovore tuženika koji se odnose na ulogu javnih bilježnika, utvrđeno je da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (Narodne novine broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

13.Sud je u postupku saslušao tužitelja i svjedoka UD, brata tužitelja, iz čijih iskaza proizlazi da je predmetni kredit poslužio za kupnju motora, te da su otplate prema dogovoru vršili njih dvojica. Tužitelj također navodi kako mu je prilikom sklapanja ugovora rečeno da je CHF najpovoljnija valuta, te da stoga nije postavljao daljnjih pitanja jer je vjerovao banci. Tvrdi kako nije upozoren na značaj ugovaranja valutne klauzule u CHF, niti su mu obrazloženi rizici ugovaranja iste. O sadržaju ugovora da nije mogao pregovarati, već da mu je ponuđen tipski ugovor. Sude nema razloga posumnjati u istinitost iskazivanja tužitelja i svjedoka, s obzirom da su mahom identični iskazima svih korisnika kredita u brojnim postupcima vođenim pred sudovima po istom činjeničnom pravnom osnovu. Stoga, pored svega naprijed navedenog, u postupku je saslušanjem tužitelja i svjedoka također utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora nije posebno pregovaralo o valutnoj klauzuli, već da mu je kredit u CHF s valutnom klauzulom ponuđen kao najpovoljniji na tržištu, bez posebnih dodatnih obrazloženja, te stoga tužitelj nije imao razloga sumnjati da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama.

14.To, nadalje, znači da je odredba predmetnog ugovora o kreditu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF ništetna, u smislu odredbe čl. 322. ZOO-a.

15.Temeljem čl. 324. ZOO-a, nadalje, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

16.Glede činjenice da tužitelj nije postavio zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, za navesti je da VSRH u odluci Rev 3142/18 navodi kako nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa kod zaštite potrošača iz istog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanju tuženika. Prema tome, navedene odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a.

17.Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještaku za knjigovodstvo i financije Marijanu Joviću, dipl. oec. na okolnost preplate s osnova ugovorene valutne klauzule za utuženo razdoblje.

18.U pisanom nalazu i mišljenju od 10.9.2024. vještak utvrđuje, temeljem dokaza koje su stranke priložile u spis, da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita u ukupnom iznosu od 1.746,43 anuiteta. Za vrijeme nižeg tečaja od početnog, pojedini anuiteti su manje plaćeni u ukupnom iznosu od 74,36 eura, što je sve prikazano tabelarno po mjesecima. Na prigovore tuženika vještak se usmeno očitovao na ročištu održanom 16.9.2025.ističići kako je vještačio sukladno ustaljenoj sudskoj praksi i postavljenom tužbenom zahtjevu, navodeći da su prigovori tuženika pravne prirode. Razliku naplaćenih anuiteta da je vršio po tečaju na dan plaćanja od čega je oduzeo iznos anuiteta naplaćenog po tečaju koji bi važio primjenom tečaja korištenog pri isplati kredita. Sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka budući je brižljivo analizirao predmet spora, te izračun dao temeljem dokaza priloženih u spisu, te sukladno načinu obračuna koji se na isti način obavio u brojnim postupcima vođenim pred sudovima po istom osnovu.

19.Kako je tužitelj uredio tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka, to je isti valjalo usvojiti u cijelosti. Sud smatra kako je pogrešna tvrdnja tuženik da bi kamata trebala ostati na razini početno ugovorene fiksne kamate, te da je trebalo utvrditi koliko bi bila kamatna stopa s obzirom na kamatnu stopu koja je vrijedila za kunske kredite. S tim u vezi, VSRH je u presudi broj Rev-1172/18 od 19. ožujka 2019. izrazio pravno shvaćanje prema kojem izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka, odlukom suda te zaštiti izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. U odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora i na temelju kojega bi tuženik bio ovlašten obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 5,25% nakon sklapanja ugovora do raskida istog. Odlukom suda ili koje druge vlasti nije intervenirano u predmetni odnos na način da se presudom dopunjava predmetni ugovor tako što bi sud odredio parametre za izračun promjenjive kamatne stope. Takva mogućnost intervencije suda nije ni bila predviđena odredbama zakona koji su se primjenjivali na predmetni ugovor. Nadalje, izostali su i pregovori stranaka radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, pa je u konkretnom slučaju visinu tužiteljeve tražbine trebalo utvrditi na osnovi početno ugovorene kamatne stope, odnosno valute, kako je vještak prikazao u svom nalazu i mišljenju.

20.Što se materijalnopravnog prigovora zastare tiče, u konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za utvrđenje ništetnih odredbi ugovora o kreditu i zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove, tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog s osnova ugovorene valutne klauzule, po osnovi ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenje ništetnosti može se postaviti u svako doba jer ne zastarijeva. Zahtjev za isplatom preplaćenih kamata koje su preplaćene po osnovi ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove koji zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina (čl. 371. ZOO, 53/91, te čl. 230. ZOO/05).

21.Prema odredbi čl. 215. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je čl. 241. ZOOa propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi ostvarivanja tražbine.

22.Odredba čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a prema odredbi st. 3 istog čl. kada je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe zastara počinje teći iznova od dana kad je spor završen ili okončan na neki drugi način.

23.Što se tiče valutne klauzule tužitelj se poziva na utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. g. U navedenoj presudu Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik skapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g. U presudi Visokog Trgovačkog suda a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. g. do 31.12.2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju do 06.08.2007. g. da od 07.08.2007.g. do 31.12.2008. g. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača ( NN-79/07 i dr. ) . Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak ( valutna klauzula ) a o tome se nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom navedenog, kako je naprijed navedeno, tužbeni zahtjev je trebalo usvojiti. Ovaj sud smatra da nije bilo potrebe saslušavati svjedoka predložene od tuženika na okolnost sklapanja ugovora o kreditu budući u niti jednom postupku koji se vodio vezano za spor kao predmetni nije utvrđeno da se pojedinačno pregovaralo kod sklapanja ugovora o kreditu u valuti švicarski franak slijedom čega je stajalište ovog suda da se vezano za osnov tužbenog zahtjeva dovoljno pozvati na utvrđenja iz Presuda Vrhovnog suda RH Rev-2221/2018 i Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Osim toga ovi predloženi svjedoci nemaju neposredna saznanja o sklapanju ugovora o kreditu sa tužiteljem jer sa njime nisu pregovarali kod sklapanja tog ugovora. Što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništave odredbe o valutnoj klauzuli, pravo tužitelja zastarijeva 14.6.2023., a predmetna tužba podnesena je 12.6.2023., pa je prigovor zastare neutemeljen.

24.Tuženik je prije zaključenja prethodnog postupka, na ročištu održanom 15.3.2024. istakao prigovor prijeboja, a podneskom od 1.10.2025. precizirao je svoj zahtjev, pa je razvidno da se radi o prigovoru radi prijeboja, budući traži da sud utvrdi postojanje njegove tražbine u vidu tzv. negativnih razlika, te izvrši prijeboj sa potraživanjem tužitelja.

25.Prema stavu VSRH broj Rev-549/2023 od 18.prosinca 2023., protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu se staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor može se istaknuti do zaključenja glavne rasprave.

26.Vezano uz tzv. negativne razlike, tuženik je prema mišljenju ovog suda pravodobno podnio prigovor radi prebijanja, te je isti kvantitativno uredio sukladno nalazu i mišljenju vještaka financijske struke. Glede ovog prigovora, prvenstveno je bitno da se osnovane tražbine stranaka susretnu vezano za tijek kamata. Međutim, tužitelj je u odnosu na ovaj zahtjev tuženika istakao prigovor zastare, kojega sud cijeni utemeljenim. Naime, tuženik u predmetnom postupku nema status potrošača i na njega se ne odnose odluke iz kolektivnih sporova, vezano za početak tijeka zastare, kako je to obrazloženo u ranijim točkama obrazloženja ove presude. Potraživanje tzv. negativne razlike odnosi se na razdoblje od siječnja 2007. do 31.12.2008. u ukupnom iznosu 74,36 eura, a zastara bi tekla, za slučaj da je potraživanje tuženika osnovano, od dana stjecanja. Prigovor radi prijeboja istaknut je na ročištu od 15.3.2024., pa bi potraživanje tuženika zastarjelo, sve i da je osnovano. Za navesti je kako je tuženik kao ugovaratelj u konkretnom slučaju nametnuo nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, da nema status potrošača, te cijelo vrijeme tvrdi kako se radi o poštenim i valjanim ugovornim odredbama, pa stoga ne može s uspjehom tražiti da mu tužitelj bilo što vrati temeljem ugovornih odredbi koje za sebe drži poštenim i valjanima. Također, tužena je tužitelju naplaćivala sve sukladno ugovoru kojega je sama koncipirala, pa ne može sada imati nikakva potraživanja u odnosu na nju. Ovdje treba spomenuti i odredbu čl. 323 stavak 2. ZOO-a, budući utvrđenja predmetnog postupka diskvalificiraju tuženika u zahtjevu za naknadu štete za koju tvrdi da je proizašla iz tako ništetnog ugovora.

27.Odluka o kamatnoj stopi temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

28.Tužitelj u predmetnom postupku ima status potrošača kako ga definira čl. 3. st. 1. ZPP-a, budući je kredit imao za svrhu kupnju motocikla za vlastite potrebe, a tijekom postupka tuženik ničim nije doveo u pitanje ugovorenu svrhu ugovora. Također, činjenica da je u konkretnom slučaju ugovor izvršen, ne sprječava tužitelja da utvrdi ništetnost spornih odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu, odnosno da traži isplatu više isplaćenog po tom osnovu.

29.Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a., a tužitelju je obistinjen trošak kako slijedi: za sastav tužbe, za sastav podnesaka od 28.8.2024., 14.3.2024., 7.11.2024. po 200,00 eura, za sastav podnesaka od 5.4.2024. i 16.4.2024. po 50 bodova, za zastupanje na ročištima od 15.3.2024., 15.11.2024., 18.2.2025., 29.4.2025., 16.9.2025. i 25.11.2025. po 200,00 eura, za ročište za objavu odluke 100,00 eura, trošak vještačenja u iznosu od 300,00 eura, te pristojba tužbe i presude od po 66,36 eura, što ukupno iznosi 2.632,72 eura.

U Splitu, 25. studenoga 2025.

S U D A C

Vica Roščić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjeraka, u roku 15 dana od dana dostave prijepisa presude.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika

- u spis