REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-789/2024-3

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EZ, vlasnika proizvodno trgovačkog obrta [obrt], [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Alan Klakočer, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Ambro promet d.o.o., Zagreb, Širinečka 24, OIB 92896896216, kojeg zastupa punomoćnik Marko Mučnjak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kuželički & Mučnjak, d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4109/2022-2 od 17. listopada 2022., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3816/2019 od 7. srpnja 2022., u sjednici održanoj 25. studenoga 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4109/2022-2 od 17. listopada 2022. u točkama I. i II. izreke i predmet u tome dijelu vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

„Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv- 3816/2019 od 7. srpnja 2022. u točkama I. i III. njene izreke i sudi:

I. Ukida se platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Anice Hukelj iz Zagreba, poslovni broj Ovrv-995/13 od 11. lipnja 2013. kojim je naloženo tuženiku da plati tužitelju iznos od 453.000,00 kuna / 60.123,43 euro sa zateznim kamatama od 8. ožujka 2012. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, kao i da mu nadoknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 12.380,00 kuna / 1.643,11 euro sa zateznim kamatama od 12. lipnja 2013. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora i tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 94.730,00 kuna / 12.572,83 eura u roku osam dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova u iznosu od 26.250,00 kuna / 3.483,97 eura.“

2. Protiv drugostupanjske presude, u dijelu u kojem nije uspio u postupku, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 2377/2023-2 od

5. rujna 2023., zbog pravnih pitanja:

- „Da li potpis dužnika/cesusa na ugovoru o cesiji ima pravni učinak priznanja duga?“ i

- „Da li promjena u osnovnom ugovoru sklopljenom između cedenta i cesusa koja bi dovela do oslobođenja od obveze na isplatu tražbine koja je predmet prijenosa, a koja se dogodi nakon sklapanja ugovora o cesiji, oslobađa dužnika/cesusa na ispunjenje obveze iz ugovora o cesiji?“.

Predložio je ovome sudu da preinači ili ukine pobijanu presudu.

3. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

4. U skladu s člankom 391. stavkom 3. ZPP ovaj je sud drugostupanjsku presudu ispitao u dijelu u kojem je tužitelj pobija i samo zbog pitanja zbog kojega je dopuštena.

5. Revizija je osnovana.

6.1. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu 453.000,00 kn sa zateznim kamatama na temelju ugovora o cesiji koji su sklopili Bonita nuova d.o.o. iz Dugopolja kao ustupitelj tražbine (cedent) i tužitelj kao primatelj tražbine (cesionar), kojim je cedent tužitelju ustupio svoju tražbinu koju ima prema tuženiku (cesusu).

6.2. Prvostupanjski je sud zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan nakon što je utvrdio da je postojala cedentova tražbina prema tuženiku, da je cedent tu tražbinu ustupio tužitelju, da je tuženik obaviješten o ustupanju i da je tužitelju priznao postojanje te tražbine. Pri tome prvostupanjski sud obrazlaže da iz isprave – ugovora o cesiji proizlazi da tuženik ne samo da je potpisao taj ugovor i ovjerio ga pečatom već i da iz te isprave proizlazi da se tuženik obvezao platiti tužitelju obvezu koju je imao prema cedentu.

6.3. Drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan nakon što je primjenom članka 373.a ZPP utvrdio drukčije činjenično stanje te se obrazloženje drugostupanjske presude svodi na zaključke:

- da ustupanjem tražbine ne prestaje obveznopravni odnos kakav je postojao između dužnika ustupljene tražbine i staroga vjerovnika jer se promjenom subjekata nekoga obveznopravnog odnosa ne mijenja njegov sadržaj, što u konkretnom slučaju znači da je, neovisno o ustupanju tražbine, za odlučivanje o osnovanosti tužbenoga zahtijeva bitno utvrditi postoji li obvezni odnos između društva Bonita nuova d.o.o. kao cedenta i tuženika kao cesusa iz računa broj 001-A-2012 od 3. veljače 2012. iz kojega proizlazi ustupljena tražbina,

- da u konkretnom slučaju cedent nije tužitelju predao nikakve dokaze o ustupljenoj tražbini, što je bila njegova dužnost prema članku 85. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23),

- da je iz sadržaja računa broj 001-A-2012 i izjava svih saslušanih svjedoka i tužitelja jasno da ustupljena tražbina predstavlja dio kupoprodajne cijene koju je tuženik trebao platiti cedentu na ime kupoprodaje više apartmana na Šolti, ali da proizlazi i to da ugovor o kupoprodaji nije sklopljen jer su apartmani nakon izdavanja računa i sklapanja ugovora o cesiji prodani trećim osobama.

Zato drugostupanjski sud zaključuje: „Ako prodavatelj nije predao kupcu stvar koja je predmet kupoprodaje u vlasništvo, ne postoji ni obveza kupca da plati kupoprodajnu cijenu (članak 376. ZOO-a). Ako ne postoji obveza tuženika da prodavatelju Bonita nuova d.o.o. plati kupoprodajnu cijenu, onda ne postoji ni njegova obveza da, zbog ugovora o cesiji o kojem je nedvojbeno obaviješten, plaćanje izvrši tužitelju.“

6.4. Dakle, drugostupanjski sud neodlučnima smatra činjenice da je tuženik kao cesus potpisao ugovor o cesiji, u vezi s čime je tužitelju revizija dopuštena u odnosu na prvo citirano revizijsko pitanje, pa i da tako potpisana isprava sadrži tuženikovu izjavu da će cediranu tražbinu u iznosu od 453.000,00 kn platiti tužitelju na njegov transakcijski račun kod banke, a odlučnom smatra činjenicu da je nakon cediranja tražbine došlo do opisane promjene u odnosu između cedenta i cesusa u smislu obveze plaćanja kupoprodajne cijene, u vezi s kojom je tužitelju revizija dopuštena u odnosu na drugo citirano pitanje.

7.1. Što se prvoga revizijskog pitanja tiče, tužitelj se poziva na to da je ovaj revizijski sud „zauzeo pravno stajalište o pitanju značaja potpisa ugovora o cesiji od strane dužnika/cesusa“ te se s tim u vezi poziva na odluku Rev 3087/1999 od 15. travnja 2003. U njoj je doista navedeno da „dužnik gubi pravo na takve prigovore priznanjem tražbine kao istinite supotpisom ugovora o cesiji“. Tužitelj se poziva i na dio obrazloženja odluke ovoga suda Revt 127/2015 od 29. listopada 2015. koji glasi: „Ugovor o ustupu potraživanja koji nije potpisan od strane dužnika nije dokaz o postojanju prenesenog potraživanja“, očito smatrajući da primjenom argumenta iz suprotnosti proizlazi da ugovor o cesiji koji je dužnik potpisao jest dokaz o postojanju ustupljene tražbine.

7.2. Pitanje značenja cesusova potpisa na ugovoru o cesiji zapravo je činjenično pitanje na koje odgovor ovisi o okolnostima konkretnoga slučaja. Neovisno o dijelovima obrazloženja odluka ovoga revizijskog suda na koje se tužitelj u reviziji poziva, ne može se u svakome od slučajeva u kojima je cesusov potpis na ugovoru o cesiji ta činjenica tumačiti tako da uvijek znači cesusovo priznanje ustupljene tražbine. Ovdje treba poći u prvome redu od toga da cesus nije stranka ugovora o cesiji, jer se radi o ugovoru koji sklapaju cedent i cesionar (članak 80. stavak 1. ZOO) pa, ako je taj ugovor o cesiji sklopljen u pisanome obliku, takvu ispravu cesus nije ni dužan popisati. Ako je na toj ispravi pak cesusov potpis, cesus bi, na naprimjer, mogao tvrditi da je ugovor potpisao samo kao znak da je o ustupu obaviješten, ali i da je istovremeno s potpisivanjem izjavio da ustupljena tražbina ne postoji. Dakle, na temelju same činjenice da je cesusov potpis na ugovoru o cesiji ne može se zauzeti pravno shvaćanje da taj potpis znači priznanje duga, a koje vrijedi za sve takve slučajeve, naprosto zato što ničim nije propisano da je to tako, te valja zaključiti da se dio iz presude ovoga revizijskog suda na koji se tužitelj u reviziji poziva odnosi na konkretan slučaj, u kojemu je, naime, doista i utvrđeno da cesusov potpis znači da je priznao dug iz ugovora o cesiji. Druga je pak stvar što cesusov potpis ima određenu dokaznu snagu pri utvrđenju činjenice priznaje li cesus ustupljenu tražbinu jer se valja upitati zašto bi cesus potpisao ispravu koju ne mora potpisati. Stoga odgovor na prvo revizijsko pitanje može biti tek taj da cesusov potpis na ugovoru o cesiji može upućivati na postojanje činjenice da je cesus priznao dug koji ima prema cedentu. Takav odgovor ne znači da je revizija samo zbog toga osnovana.

8.1. Međutim, u konkretnome slučaju ne treba zanemariti da je prvostupanjski sud utvrdio činjenicu da tuženik ne samo da je ugovor o cesiji potpisao, već ta isprava, što tuženik i ne osporava, sadrži i dio koji glasi: „Cesus se obvezuje izvršiti plaćanje Cesionaru u iznosu od 453.000,00 kuna na njegov transakcijski račun kod Zagrebačke banke“. Takva je isprava doista priložena spisu. Ako je tako, onda je tuženik tužitelju istoga trenutka kada je o cesiji obaviješten priznao obvezu. Drugostupanjska presuda o tome utvrđenju ništa ne govori. Ova se činjenica tiče drugoga revizijskog pitanja. Naime, drugostupanjski je sud pošao od toga da tuženikova obveza prema cedentu zapravo ne postoji. Iz šturoga obrazloženja s tim u vezi, opisanoga u točki 6.3. obrazloženja ovoga rješenja, nije jasno je li takva obveza uopće ikada postojala, odnosno je li postojala u trenutku kada je tuženik potpisao ugovor o cesiji a kasnije je otpala, a ako je tako, na temelju kojega materijalnoga prava je došlo do prestanka obveze.

8.2. Što se drugoga revizijskog pitanja tiče, valja poći od članka 84. stavka 2. ZOO kojim je propisano da dužnik može isticati primatelju, pored prigovora koje ima prema njemu, i one prigovore koje je mogao istaknuti prema ustupatelju do časa kada je saznao za ustupanje. Iz činjenice da je tuženik potpisao ispravu kojom se obvezao da će tužitelju platiti obvezu koja mu je istom ispravom ustupljena može se izvesti zaključak da ni do časa kada je saznao za zastupanje a ni u času samog saznanja za ustupanje ne samo da nije tužitelju istaknuo nikakav prigovor u smislu članka 84. stavka 2. ZOO, nego je izričito priznao da nikakvih prigovora nema. Upravo na temelju navedenoga propisa za zaključiti je da promjena u osnovnom ugovoru sklopljenom između cedenta i cesusa koja bi dovela do oslobođenja od obveze na isplatu tražbine koja je predmet prijenosa, a koja se dogodi nakon sklapanja ugovora o cesiji, ne oslobađa dužnika/cesusa na ispunjenje obveze iz ugovora o cesiji ako do časa kada je saznao za ustupanje nije istaknuo prigovore da tražbinu ne mora ispuniti cedentu, a takav je prigovor mogao istaknuti. To je i odgovor na dugo revizijsko pitanje. Inače, i u odluci ovoga suda Rev 3087/1999 od 15. travnja 2003., u primjeni odredbe članka 440. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), koja je istovjetna odredbi članka 84. stavka 2, ZOO, navedeno je: „Pravilno su nižestupanjski sudovi postupili kad su odbili raspravljati o prigovorima tuženika i umješača o nepostojanju potraživanja koje je bilo predmetom ugovora o cesiji, jer dužnik gubi pravo na takve prigovore priznanjem tražbine kao istinite supotpisom ugovora o cesiji, što je ovdje slučaj, dok umješač kao ustupilac potraživanja ne može osporavati potraživanje koje je ustupio primatelju (cesionaru), niti je ovlašten tim potraživanjem raspolagati, pa se upravo zato dužnik – ovdje tuženik – neosnovano poziva na obavijest umješača da ne mora ispuniti preuzetu obvezu. Naime, prema odredbi članka 440. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljem tekstu: ZOO) dužnik može isticati prema primatelju prigovore koje bi imao prema vjerovniku samo do časa saznanja za ustupanje. Kako je u ovom slučaju dužnik supotpisao ugovor o cesiji, priznao je time postojanje duga, pa ne može od časa saznanja za ugovor o cesiji stavljati primatelju (cesionaru) prigovore koje nije stavljao vjerovniku (cedentu).“.

9. Drugostupanjska presuda ne sadrži potpune razloge u vezi s okolnostima vezanima za primjenu članka 84. stavka 2. ZOO, odnosno, u vezi s okolnostima na koje se odnosi odgovor na drugo revizijsko pitanje, a njome nije odgovoreno ni na ostale žalbene navode, pa nema uvjeta za preinaku pobijane presude. Zato je na temelju članka 391. stavka 7. ZPP valjalo u pobijanome dijelu ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti drugostupanjskome sudu na ponovno suđenje (točka I. izreke).

10. Odluka iz točke II. izreke ovoga rješenja utemeljena je na članku 166. stavku 3. ZPP.

Zagreb, 25. studenoga 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek