Republika Hrvatska Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: 13 Gž-509/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Igora Delina,
predsjednika vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Blanke
Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB: …, zastupane po O. D. O. u Z., G.- U O., protiv tuženika Z. K., OIB: …, iz T., zastupanog po punomoćniku J B, odvjetniku u Z. O. U. J. B. i D. J. u N. G., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice i žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-2215/2022-29 od 14. veljače 2023., u sjednici održanoj 11. listopada 2023.,

p r e s u d i o j e

I. Odbijaju se djelomično žalbe tužiteljice R. H. i tuženika Z. K. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P- 2215/2022-29 od 14. veljače 2023. u dijelu pod toč. I. izreke.

II. Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-
2215/2022-29 od 14. veljače 2023. u dijelu pod toč. II. izreke, tako da u tom dijelu
ista sada glasi:

Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Z. K. OIB: …, da tužiteljici R. H. OIB: …, isplati iznos stečen bez osnove u ukupnom iznosu od 34.686,49 EUR (261.328,00 kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. veljače 2017. godine, kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revr-1555/16 od 3. siječnja 2017. godine do namirenja ovrhovoditelja, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana, dok se zahtjev tužitelja za preostali iznos od

Poslovni broj: 13 Gž-509/2023-2

2

20.713,98 EUR (156.059,14 kuna) do zatraženih 55.400,47 EUR (417.387,14 kuna) odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu
od 935,19 EUR (7.045,72 kuna), u roku od 15 dana sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, dok se u preostalom dijelu zatraženom u iznosu većem od dosuđenog zahtjev za naknadom troška odbija kao neosnovan."

2. Protiv citirane presude u odbijajućem dijelu pod toč. I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod toč. II. izreke žalbu je izjavila tužiteljica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se udovolji postavljenom tužbenom zahtjevu u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženici, uvećanog za trošak sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe kako nije prihvatljivo obrazloženje odbijajućeg dijela presude koje ne odgovara ispravama priloženim spisu predmeta i koje ne daje definiciju imovine, što je potrebno za zakonitu odluku u predmetnoj pravnoj stvari, a niti obrazlaže odluku u odnosu na odredbu čl. 1111. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Zakon o doprinosima u čl. 12. razlikuje doprinose za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti od onog na temelju individualne kapitalizirane štednje koja se plaća u korist osobnog računa člana obveznog mirovinskog fonda. Također, plaćeni doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti služe za utvrđivanje staža osiguranja i svote mirovine osiguranika, pa iz svega navedenog jasno slijedi da su navedeni doprinosi imovina tuženika, a podredno je uplatom istih tuženik stekao korist. Nadalje, Zakon o porezu na dohodak propisuje da je porezni obveznik fizička osoba koja ostvaruje dohodak, odnosno tuženik u konkretnom slučaju, a obveza se odnosi na porez na dohodak.
Ističe kako za tužiteljicu nije potrebno da ishodi ovršni naslov temeljem kojeg će
tražiti povrat sredstava, već je ovlaštena jednostrano vršiti prijenos uplaćenih
doprinosa, poreza i drugih davanja bez pravomoćne presude, što se ne može
opravdati bez štetnih posljedica po načelo vladavine prava kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske. Prema tome, nije relevantno što sva sredstva nisu izravno prenesena na račun tuženika te isti nije oslobođen obveze postupiti po odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. U pogledu opsega vraćanja, odnosno da bruto plaća predstavlja imovinu radnika i postoji obveza vraćanje iste ukazuje na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske. U odnosu na trošak izravne naplate od Financijske agencije u iznosu od 780,00 kn ističe da je i taj trošak naplaćen po ovrhovoditelju, ovdje tuženiku temeljem osnove koja je otpala pa je nastupila obveza vraćanja primljenog iznosa i u tom dijelu. Odluka o trošku je nezakonita i nije donijeta na temelju čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku. Naime, tužiteljica je u cijelosti uspjela u odnosu na osnovu, a što uopće nije uvaženo u odluci suda prvog stupnja. Također, nije zakonit ni izvršen prijeboj parničnih troškova te isti nije sukladan čl. 154. navedenog Zakona. Na ročište od 17. prosinca 2018. pristupio je zakonski zastupnik tužiteljice te mu za isto pripada 25% od nagrade. Također, tuženiku ne pripada 750 bodova za sastav žalbe od 24. svibnja 2022., već 625 bodova.

Poslovni broj: 13 Gž-509/2023-2

3

3. Žalbu protiv citirane presude u dosuđujućem dijelu pod toč. I. izreke te u odbijajućem dijelu pod toč. II. izreke izjavio je tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te joj se naloži plaćanje parničnog troška kako je isti zatražen, uvećan za trošak sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi ističe kako je u postupku proveden dokaz saslušanja svjedoka i tuženika, ali isti dokazi nisu valjano vrednovani te prvostupanjski sud nije donio pravilnu odluku o prigovoru tuženika na poštivanje prava vlasništva i prigovoru na poštivanje načela pravne sigurnosti. Zaključak suda prvog stupnja da je tuženik postupao s povjerenjem u institucije i institut pravomoćne odluke, a zatim da je mogao očekivati da iste institucije u trećem stupnju na temelju istih činjenica donesu drugačiju odluku je kontradiktoran i time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, jer takva presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. U konkretnom slučaju je identična situacija kao u predmetu Europskog suda za ljudska prava iz slučaja Solomun, jer je i tamo policijski službenik bio prisiljen vraćati iznose plaće koje je naplatio i to samo zato što je revizijski sud imao drugačiji pogled na primjenu materijalnog prava. Sud prvog stupnja je pogrešno zaključio da je tuženik bio svjestan (u trenutku stjecanja!) da mu na ime rada ne pripada onoliko koliko je naplatio, budući da tuženik nije mogao znati da treba naplatiti manje i da mu pripada manje kada je tako stajalo u pravomoćnoj sudskoj odluci. U ponovljenom postupku po tužbi ovdje tuženika sada mu je pravomoćno dosuđen iznos od svega 103.502,50 kn te se radi o ogromnoj razlici i tuženika se ovdje obvezuje da vrati tužiteljici za njega enorman iznos od preko 150.000,00 kn čime je doveden u tešku i bezizlaznu materijalnu situaciju bez ikakve svoje krivnje. Prvostupanjski sud se nije bavio pitanjem "krivnje" tuženika za nastalu situaciju te njegovim materijalnim stanjem i prilikama, te nije raspravio kako će obvezivanje tuženika na plaćanje tolikog iznosa utjecati na njegovu egzistenciju, kao niti pitanjem da je tuženik s punim povjerenjem postupao sukladno pravomoćnoj odluci koje se u se donosile u desecima predmeta po tužbama njegovih kolega i prijatelja, pa kako je uopće mogao imati pogrešno uvjerenje da mu ne pripada pravo na dosuđenu tražbinu. Odredbe Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda te odluke Europskog suda za ljudska prava su po pravnoj snazi iznad zakona Republike Hrvatske i odluka nacionalnih sudova. Tuženik se pozvao na svoje pravo na poštivanje vlasništva i načela pravne sigurnosti. Europski sud za ljudska prava zaključuje u svojoj odluci da kada su prvostupanjski i drugostupanjski sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev osnovan,
činjenica da se sud višeg stupnja nije složio s ocjenom viših sudova nije mogla sama
po sebi predstavljati okolnost koja opravdava ukidanje obvezujuće i izvršive presude i
ponavljanje postupka, a o kojem pitanju prvostupanjski sud nije dao valjano
obrazloženje. Moguće neslaganje Vrhovnog suda s utvrđenjima nižih sudova ne
može se smatrati okolnošću koja opravdava ukidanje obvezujuće i izvršive presude
taj sud zaključuje da postojanje duga potvrđeno pravomoćnom presudom u korist tuženika pruža "legitimno očekivanje" da će se dug platiti i predstavlja vlasništvo tuženika u smislu čl. 1. Protokola broj 1 navedene Konvencije. U pogledu visine dosuđenog iznosa ističe da se ne može prihvatiti zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dužan platiti tužiteljici sav iznos troška postupka

Poslovni broj: 13 Gž-509/2023-2

4

s kamatama od 28.409,61kn, jer je u troškove postupka uračunat i porez na dodanu vrijednost od 25%, a koji iznos poreza tuženik nije naplatio za sebe već je to prihod državnog proračuna.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su djelomično osnovane.

6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu
povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom
postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14 - dalje
ZPP), koji se ovdje primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i
dopunama ZPP ("Narodne novine", broj 70/19 – dalje ZID ZPP), na koju u žalbi
ukazuje tuženik, budući da je izreka presude jasna i razumljiva, ista ne proturječi
sama sebi niti razlozima presude, pobijana presuda ima razloga o odlučnim
činjenicama, dani razlozi su jasni i neproturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji
proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i
zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega
se ista može ispitati.

7. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog
postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski
sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tuženik isplati iznos od 417.387,14 kn sa
zakonskom zateznom kamatom koja na iznos od 289.076,04 kn teče od 27. veljače

2017., kao dana primitka revizijske odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj
Rev-1555/16 od 3. siječnja 2017. pa do namirenja, budući da je osnova na temelju
koje je tužiteljica tuženiku izvršila navedenu isplatu otpala.

9. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza i postupajući po uputi iz
ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž-715/2022-2 od 8.
studenoga 2022., utvrdio kako je presudom istog prvostupanjskog suda poslovni broj
Pr-73/2015 od 7. prosinca 2015., koja je potvrđena presudom Županijskog suda u
Bjelovaru poslovni broj Gž R-35/2016-3 od 1. rujna 2016., naloženo tužiteljici isplatiti
tuženiku uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 262.265,42 kn uz pripadajuću
zakonsku zateznu kamatu, da je tuženik naplatio ukupan iznos od 417.387,14 kn te
da su navedene presude ukinute odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske
poslovni broj Revr-1555/16 od 3. siječnja 2017. i predmet vraćen sudu prvog stupnja
na ponovno suđenje, čime je otpala pravna osnova na temelju koje je tužiteljica
izvršila isplatu utuženog iznosa, i time se ostvarile pretpostavke iz čl. 1111. st. 1. i 3.
Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 –
dalje: ZOO) na kojima tužiteljica temelji svoj tužbeni zahtjev te nastupila obveza
vraćanja primljenog iznosa.

9.1. U odnosu na iznos od 780,00 kn sud prvog stupnja smatra kako se radi o
samostalnoj tražbini koja je posljedica ne postupanja tužiteljice po pravomoćnoj
sudskoj odluci u odnosu na koju se ne primjenjuje odredba čl. 1117. st. 2. ZOO,
budući da potraživanje troška Financijske agencije (dalje: Agencija) ne proizlazi iz
osnove koja je kasnije otpala.

Poslovni broj: 13 Gž-509/2023-2

5

10. Tužiteljica svoj zahtjev temelji na obveznom odnosu stjecanja bez osnove iz čl.

1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 1117. st. 2. ZOO, dok je tuženik zahtjevu tužiteljice
suprotstavio svoje pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno Konvencijom za
zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori
broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje Konvencija) te se
pozvao na pravna stajališta izražena u odlukama Europskog suda za ljudska prava u
Strasbourgu u predmetu Solomun protiv Hrvatske od 2. travnja 2015. (Zahtjev br.
679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev br. 48921/13) u pogledu konvencijskih
načela mirnog uživanja prava vlasništva, pravičnog suđenja i pravne sigurnosti.

11. Iz odluke Europskog suda za ljudska prava Solomun protiv Hrvatske (br. 679/11)
proizlazi da odluke domaćih tijela, kojima se u okolnostima kada je isplata tražbine
izvršena temeljem pravomoćne i ovršne odluke suda traži vraćanje onoga što je već
isplaćeno, predstavljaju miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva, koje
miješanje je pravno utemeljeno, jer su odluke domaćih tijela donesene sukladno
relevantnim domaćim propisima i usmjerene na postizanje legitimnog cilja (koji se
sastoji u ispravljanju pogreške domaćeg tijela), ali je Europski sud za ljudska prava
zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u
pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. U tom
predmetu posebno se cijenilo i to da je ukidanje pravomoćne presude donesene u
korist tužitelja bilo protivno načelu pravne sigurnosti, zbog čega je zaključeno i da je
povrijeđeno pravo tužitelja na pošteno suđenje, a sve jer Europski sud za ljudska
prava nije ustanovio postojanje nikakvih izvanrednih okolnosti koje bi opravdale
ukidanje pravomoćne sudske odluke, a u koju se tužitelj imao pravo pouzdati.

12. Dakle, iz odluka Europskog suda za ljudska prava, a vezano za institut povrata
stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, a
što je u konkretnome slučaj, za zaključiti je da je sud dužan razmotriti pravnu prirodu
onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno
potraživanje već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje
povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu
na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo.

13. Stoga je u okolnostima konkretnog slučaja trebalo ispitati predstavlja li vraćanje
onoga što je već isplaćeno miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva u smislu
čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

14. Pravilno je sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prigovor
tuženika iznesen u tom pravcu otklonio, budući da je u predmetu Solomun protiv
Hrvatske Vrhovni sud Republike Hrvatske ukinuo drugostupanjsku presudu i vratio
predmet općinskom sudu na ponovno suđenje povodom zahtjeva za zaštitu
zakonitosti koji je podnijelo Državno odvjetništvo, a radi se o pravnom lijeku koji je
mogao podnijeti samo državni organ, a ne i svaka stranka u postupku, a koje je
prema shvaćanju Europskog suda za ljudska prava imalo puno diskrecijsko pravo o
odlučivanju o korištenju ili ne korištenju tog pravnog sredstva, čime se otvorilo pitanje
o jednakosti stranaka u postupku, jer je samo jedna strana imala mehanizam za
stavljanje izvan snage pravomoćne presude nepovoljne po nju.

Poslovni broj: 13 Gž-509/2023-2

6

14.1. U ovom predmetu je Vrhovni sud ukinuo nižestupanjske presude i vratio
predmet na ponovno suđenje povodom revizije, kao pravnog lijeka kojeg može izjaviti
svaka stranka u postupku te se stoga u tom smislu ne može postaviti pitanje o
jednakosti strana u postupku.

14.2. Osim toga, u presudi Solomun protiv Hrvatske radilo se o dodatnom, ponovnom
razmatranju istih činjenica, dok u ovom predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske
nižestupanjskim sudovima nije dao uputu da ponovno razmotre iste činjenice, već je
u svojoj odluci naveo da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne
činjenice.

15. Nadalje, iz stanja spisa proizlazi kako je tuženik zahtjev za izravnu naplatu
podnio u vrijeme kada je nedvojbeno znao da je tužiteljica podnijela reviziju kao
izvanredni pravni lijek, slijedom čega na njegovoj strani nije moglo postojati legitimno
očekivanje da će mu i ostati ono što mu je isplaćeno na temelju pravomoćne i ovršne
presude. Naime, reviziju kao izvanredni pravni lijek može izjaviti svaka stranka u
postupku, radi čega se ne bi moglo govoriti o legitimnom očekivanju za zaštitu
vlasništva tuženika primjenom čl. 1. Protokola broj 1 ili pravne sigurnosti primjenom
čl. 6. Konvencije, posebno što postupanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije
protivno pravnoj sigurnosti kao jednom od aspekata vladavine prava.

16. Tuženikovo bi legitimno očekivanje da je ono što je primio na temelju odluka nižih
sudova bilo njegovo vlasništvo tek kada bi te odluke bile potvrđene od strane
Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prema praksi nacionalnog zakonodavstva i
sudske prakse, pa se stoga tuženik ne može staviti u povoljniji položaj u odnosu na
tužiteljicu, kao i druge pojedince, koji poznavajući principe nacionalnog
zakonodavstva u duhu vladavine prave nisu izvršili odluke nižih sudova ili su vratili
ono što su primili po principu stjecanja bez osnova.

17. Stoga je pravilan zaključak suda prvog stupnja kako je upravo u javnom, odnosno
općem interesu zajednice bilo obvezati tuženika na vraćanje onoga što je primio na
temelju ranijih presuda štiteći time raniji interes i imovinu tužiteljice.

18. Sud prvog stupnja naložio je tuženiku povrat iznosa koji je primio na svoj račun, a
radi se o iznosu od 232.918,39 kn, uvećan za iznos koji je uplaćen na račun
njegovog punomoćnika (28.409,61 kn), koji se odnosi na dosuđeni trošak zastupanja
tuženika, koji je tuženik svojom voljom preusmjerio na račun punomoćnika, odnosno
sveukupno 261.328,00 kn (34.686,49 EUR), smatrajući da tužiteljica nema osnova
od tuženika tražiti isplatu iznosa s osnova poreza i prireza, kao i iznosa uplaćenog na
račun državnog proračuna, jer njihova uplata nije ni predstavljala obvezu tuženika.

19. I po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, tužiteljica od tuženika može osnovano
potraživati iznos od 261.328,00 kn, koji je tuženiku nesporno isplaćen, a odnosi se na
iznos uplaćen na račun tuženika uvećan za iznos zastupanja uplaćen na račun
njegovog punomoćnika po nalogu tuženika, dok tužiteljica ne može na temelju
instituta stjecanja bez osnova sa uspjehom potraživati od tuženika da joj vrati i iznose
poreza i prireza te iznose uplaćene na račun državnog proračuna kada su ti iznosi
isplaćeni drugome, a ne tuženiku, koji te iznose nije niti primio niti htio primiti, a

Poslovni broj: 13 Gž-509/2023-2

7

tužiteljica niti ne tvrdi da je tuženik htio da se ti iznosi plate na njegovo ime i za njegov račun pa na iste ne polaže nikakvo pravo.

19.1. Stoga se tuženik po zahtjevu tužiteljice, kako ga ona temelji, ne može teretiti
obvezom da joj vrati i iznos kojeg je ona prethodno bez osnove platila u državni
proračun, a okolnost što vraćanje tog iznosa tužiteljica nije zahtijevala od tog
drugoga ovu ne može dovesti u povoljniju poziciju prema tuženiku, koji tužiteljici niti
ne može vratiti ono što od nje nije niti dobio niti htio (pristao) dobiti (tako i u odluci
Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2616/2019 od 12. rujna 2019.).

20. Također, pravilno sud prvog stupnja ocjenjuje kako trošak naplaćen od strane
FINA u iznosu od 780,00 kn ne proizlazi iz osnove koja je kasnije otpala, već se radi
o samostalnoj tražbini koja je posljedica tužiteljičinog ne postupanja po pravomoćnoj
sudskoj odluci i koja kao takva nije prešla u imovinu tuženika, slijedom čega se i u
odnosu na tu tražbinu ne primjenjuje odredba čl. 1117. st. 2. ZOO.

21. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje
pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o tužbenom zahtjevu
tužiteljice, dok je pogrešno primjenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o
troškovima postupka.

22. Naime, prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud prvog stupnja
pozvao se na ZPP, iako je u konkretnom slučaju valjalo primijeniti Zakon o parničnom
postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 –
dalje ZPP/19) i to temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama
ZPP/19 ("Narodne novine", broj 80/22), pa kako su stranke, po ocjeni ovog
drugostupanjskog suda, podjednako uspjele u sporu, to je po odredbi čl. 154. st. 4.
ZPP/19 valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

23. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, djelomično odbiti
žalbe tužiteljice i tuženika kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja pod
toč. I. izreke, a temeljem odredbe čl. 373. toč. 3. istoga Zakona djelomično preinačiti
presudu suda prvog stupnja pod toč. II. izreke i u tom dijelu odlučiti kao pod toč. II.
izreke ove drugostupanjske presude.

Zadar, 11. listopada 2023.

Predsjednik vijeća

Igor Delin