REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kž-217/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Tihane Bokan kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene PM, zbog kaznenog djela iz članka 149. stavka 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi privatnog tužitelja HM, podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 23. travnja 2024. broj K-2005/2023-13, u javnoj sjednici održanoj 25. studenog 2025., u prisutnosti zamjenika opunomoćenika privatnog tužitelja HM, odvjetnika Ante Burića, a u odsutnosti optužene PM i njenog branitelja, odvjetnika Ivana Jelavića,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba privatnog tužitelja HM kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, optužena PM je na temelju članka 453. točke 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP/08.) oslobođena optužbe da bi počinila kazneno djelo klevete, iz članka 149. stavka 2. KZ/11.

1.1. Na temelju članka 149. stavka 3. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 6. i 7. ZKP/08. privatni tužitelj je dužan nadoknaditi trošak kaznenog postupka u iznosu 300,00 eura, na ime paušalne svote, kao i trošak zastupanja optuženice po branitelju, u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

2. Protiv ove presude žalbu je podnio privatni tužitelj HM putem opunomoćenika Frana Olujića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Olujić, Pezić i partneri d.o.o. u Zagrebu, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti te optuženicu proglasiti krivom, odnosno pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izviješteni su optužena PM i njezin branitelj Ivan Jelavić, odvjetnik u Zagrebu, te opunomoćenik privatnog tužitelja, odvjetnik Fran Olujić, sukladno zahtjevu u žalbi. Sjednici je pristupio zamjenik opunomoćenika privatnog tužitelja, odvjetnik Ante Burić, a nisu pristupili optuženica i njezin branitelj, iako su prema potvrdama o obavljenim dostavama bili uredno obaviješteni, te je sjednica, u skladu s člankom 475. stavkom 3. ZKP/08., održana u njihovoj odsutnosti.

5. Žalba je neosnovana.

6. Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

6.1. Nasuprot paušalnim tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima se zasniva izreka presude. Izreka pobijane presude nije nerazumljiva niti je proturječna sama sebi i razlozima presude, a izneseni razlozi nisu proturječni niti međusobno niti ispravama i iskazima danih u postupku. Žalitelj ustrajno ponavlja kako je istaknuta povreda počinjena jer je "presuda nerazumljiva te proturječna sama sebi odnosno razlozima presude", što ne predstavlja niti jedan od oblika bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., a izražavajući nezadovoljstvo zaključcima prvostupanjskog suda, što predstavlja žaliteljevu vlastitu vrijednosnu ocjenu izvedenih dokaza, žalitelj ne argumentira istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

6.2. Napominje se žalitelju kako se istaknuta bitna povreda ne ostvaruje niti navodnom povredom članka 449. stavka 2. ZKP/08. Sud je respektirao upute drugostupanjskog suda iz ukidne odluke, a to što je ranijom ukidnom odlukom ovog suda prvostupanjski sud upućen na razmatranje odredbe članka 449. stavka 2. ZKP/08. te imajući u vidu da se ranija odluka suda prvog stupnja, u dijelu pod točkom II. izreke te odluke, problematizirala isključivo u odnosu na pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda o podnošenju privatne tužbe izvan zakonskog roka, a slijedom toga i na (u tom dijelu) nepravilno odbijenu optužbu, ne znači potvrdu žaliteljeve teze kako su ranije sudovi "nedvojbeno utvrdili" kako inkriminirane tvrdnje predstavljaju kazneno djelo uvrede.

6.3. Žalitelj nije u pravu niti kad pod istu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka podvodi svoje nezadovoljstvo odbijanjem prijedloga za ponovno ispitivanje privatnog tužitelja. Međutim, ističe se žalitelju kako, prema članku 418. stavku 1. ZKP/08., dokazivanje obuhvaća sve činjenice za koje sud i stranke smatraju da su važne za pravilno presuđenje. No, to ne znači da je sud obvezan prihvatiti i provesti sve dokaze koje stranke predlože. Pod uvjetima iz članka 421. stavka 1. ZKP/08., sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza. Prvostupanjski sud je cijenio dokazne prijedloge privatnog tužitelja, te je isto tako sud izložio jasno obrazloženje odluke o odbijanju prijedloga.

7. Žalitelj nije u pravu niti kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., jer je privatnom tužitelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/10., 85/10. – pročišćeni tekst i 5/14. – dalje: Ustav), ujedno ističući i povrede njegovih prava iz članka 8. točke 1. i iz članka 10. točke 2. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06., 2/10., 13/17. i 6/24. – dalje: Konvencija). Žalitelj niti u ovom dijelu ne iznosi argumentaciju kojom opravdava istaknute oblike povrede ustavnog ili konvencijskog prava, a njegovo neslaganje s izraženim stavom prvostupanjskog suda istodobno ne znači da bi već samim tim, nekim automatizmom, bila ostvarena povreda nekog od prava zajamčenih Ustavom ili Konvencijom. Po tom principu bi se svaka stranka u postupku, već samim provođenjem postupka, mogla naći povrijeđenom zbog odluke koja joj ne ide u prilog ili s kojom nije zadovoljna.

8. Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

8.1. Žalitelj konkretno ne navodi koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. ima u vidu, niti se to iz sadržaja žalbe može razabrati, a odredbom članka 469. ZKP/08. nije predviđena povreda kaznenog zakona "na štetu privatnog tužitelja". Ispitujući u ovom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavku 1. točki 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio povrede kaznenog zakona na štetu optuženice.

9. Premda uvodno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalitelj ne argumentira tvrdnju o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nego smatra kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako nije dokazano da bi optuženica ostvarila obilježja kaznenog djela za koje se tereti privatnom tužbom.

9.1. Suprotno ovom žalbenom prigovoru, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

9.2. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio kako nije dokazano da bi optuženica počinila kazneno djelo klevete na način kako joj se stavlja na teret činjeničnim opisom privatne tužbe, te je pravilno primijenio odredbu članka 453. točke 3. ZKP/08. kada ju je oslobodio optužbe.

9.2.1. Ova pravilna ocjena suda prvog stupnja nije s uspjehom dovedena u sumnju žaliteljevim navodima kojima se ponavljaju pojedini inkriminirani navodi iz teksta činjeničnog opisa privatne tužbe i za koje se zahtijeva drugačije vrednovanje od onog izraženog u pobijanoj presudi. Naime, kazneno djelo protiv časti i ugleda, klevetu, čini onaj počinitelj koji postupa s izravnom namjerom i u cilju klevetanja, znajući da je riječ o neistini, dakle uz objektivno mora postojati i subjektivno obilježje kaznenog djela. U konkretnom slučaju optuženici se inkriminira iznošenje neistinitih tvrdnji. Da bi se radilo o protupravnom ponašanju, pored objektivne neistinitosti, to iznošenje moralo bi biti zlonamjerno, difamantno. Oba ova obilježja moraju u postupku biti nedvojbeno dokazana, da bi se zbog istog optuženica mogla proglasiti krivom.

9.2.2. S tim u vezi je prvostupanjski sud pravilno ocijenio logičnim i uvjerljivim motive zbog kojih je optuženica istupila u javnosti i koje je navela u obrani, smatrajući da nije imala adekvatnu zaštitu institucija, te je pravilno zaključio kako nije dokazano da bi optuženica postupala u difamantnom cilju. Pravilnost ovog zaključaka suda prvog stupnja nije otklonjena žaliteljevim upiranjem na nesporne činjenice da se protiv privatnog tužitelja nije vodio nikakav postupak u povodu prijava optuženice te da presuda kojom je privatni tužitelj pravomoćno osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest godina i šest mjeseci, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. u vezi s člankom 329. stavkom 1. točkom 4. KZ/11., datira 2021., odnosno dvije godine nakon objave inkriminiranog teksta. Razvidno je da je ovu presudu prvostupanjski sud razmatrao tek kao činjenicu koja se ne može zanemariti, koja je postala općepoznata i u svim medijima objavljena. Premda se radi o naknadno nastaloj okolnosti, ona se svejedno ne može smetnuti s uma prilikom ocjene obrane optuženice, iznesene u studenom 2021. i ponovljene u travnju 2024., u dijelu u kojem optuženica iskazuje o privatnom tužitelju kao kriminalcu. Uz to, težinu ovog i ostalih navoda iz obrane optuženice treba razmatrati u svjetlu načela pravičnosti suđenja iz članka 11. stavka 1. ZKP/08., a pritom imati u vidu presudu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u predmetu PM protiv Hrvatske, u zahtjevu broj 5151/15, na koju je prvostupanjski sud stavio pravilan naglasak, a koju žalitelj u potpunosti zanemaruje. Razumljivost optuženičinog pribjegavanju istupima u javnosti, kao krajnjem pokušaju obrane svojih prava, nakon neuspjelog podnošenja prijava protiv privatnog tužitelja i nakon logično zadobivenog osjećaja kako nema adekvatnu zaštitu državnih institucija, odnosno pravosudnog aparata, dobila je svoju konačnu afirmaciju u navedenoj presudi ESLJP, koja je zatim i bila povod za objavu inkriminiranog teksta, kako to navodi i svjedok BM. Kako je već navedeno u ranijoj odluci ovog suda, iz ove presude je razvidno kako ESLJP "… nije uvjeren da su domaća tijela učinkovito i sveobuhvatno pristupila predmetu podnositeljice zahtjeva … nema naznaka da je bilo ikakvih ozbiljnih pokušaja da se istraži događaj od 22. prosinca 2010. (požar u zgradi u kojoj je živjela optuženica) … nije poduzeta nijedna konkretna radnja da ih se identificira (muškarce koji su dolazili u zgradu). Iako su na mjestu događaja pronađeni tragovi DNK, nije ih se ni pokušalo usporediti s uzorcima DNK osoba za koje je izrijekom navedeno da jesu ili bi mogle biti odgovorne za požar. To se osobito odnosi na .. i O.Č., koji je odbio poligrafski test i nije mogao dokazati gdje se nalazio…". Pri tomu, iz ove presude proizlazi kako je ESLJP naglasio da je "državno odvjetništvo prigovore podnositeljice zahtjeva (sada optuženice), o prijetnjama O.Č. ispitalo i obradilo kao izolirani predmet, umjesto u kontekstu cijele situacije …", što "… ukazuje i na to da domaća tijela nisu prepoznala ni riješila temeljni problem prigovora podnositeljice zahtjeva". ESLJP je zatim zaključio da "… domaća tijela nisu ispunila svoju obvezu učinkovitog i pravodobnog odgovora na navode podnositeljice zahtjeva o uznemiravanju, podmetanju požara i prijetnjama. Stoga Sud utvrđuje da je u okolnostima ovog predmeta način primjene kaznenopravnih mehanizama bio manjkav u tolikoj mjeri da predstavlja povredu postupovnih obveza tužene države, iz članka 8. Konvencije.".

9.2.3. Dodatno se ističe žalitelju kako dokazi koji služe kao temelj osuđujuće presude moraju biti do kraja jasni i pouzdani, odnosno utvrđene indicije moraju logički zatvarati krug, a ni jedno ni drugo u ovom postupku nije ostvareno. Nasuprot stajalištu žalitelja, prvostupanjski sud je, na temelju izvedenih dokaza, potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te je savjesnom ocjenom dokaza osnovano zaključio kako nema pouzdanih dokaza koji, na nedvojbeni način, upućuju na zaključak da bi optuženica počinila inkriminirano joj kazneno djelo, kako joj je to privatnom tužbom stavljeno na teret. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, na koje se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje žalitelj.

10. Nije u pravu privatni tužitelj kada pobija presudu zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

10.1. Paušalnom tvrdnjom kako je zbog počinjenih ranije istaknutih žalbenih osnova donesena i pogrešna odluka o troškovima postupka, žalitelj ne opravdava istaknute žalbene navode.

10.2. Nakon što je optuženu PM oslobodio optužbe da bi počinila kazneno djelo koje joj je privatnom tužbom stavljeno na teret, prvostupanjski sud je pravilno, sukladno odredbi članka 149. stavka 3. ZKP/08., obvezao privatnog tužitelja na naknadu troškova kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točaka 6. i 7. ZKP/08., odnosno paušalne svote te nužnih izdataka i nagradu njezinog branitelja, u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem.

11. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija.

11.1. Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točaka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bile ostvarene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka ni ostale povrede kaznenog zakona na štetu optuženice, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

12. Imajući u vidu izloženo, primjenom odredbe 482. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

Velika Gorica, 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Paljevec