REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U POŽEGI
Sv. Florijana 2, POŽEGA
Poslovni broj: P-225/2019-24
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Požegi, po sucu Ljubomiru Mirković, kao sucu pojedincu, u građansko-pravnoj stvari tužitelja BE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po opunomoćeniku Velimiru Galiću, odvjetniku u Požegi, Dragutina Lermana 6, 34000 Požega, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, zastupan po opunomoćenicima iz OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, 10000 Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vr. p. s. 4.244,14 EUR, nakon javne glavne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u nazočnosti opunomoćenik tužitelja i zamjenice opunomoćenika tuženika VE, odvjetničke vježbenice iz OD Porobija & Porobija j.t.d., Zagreb, na temelju članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 25. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se, da je ništetna odredba članka 2. Ugovora o kreditu broj 158/2006 od dana 17. veljače 2006., koji je tužitelj BE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zaključio sa tuženikom Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, koja glasi: "Korisnik kredita dužan je Kreditoru platiti u anuitetima iznos od 92.000 CHF i redovnu kamatu koje je tijekom postojanja obaveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu sa promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 4,5% godišnje, interkalarnu kamatu po s topi jednakoj stopi redovne kamate, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Interkalarna kamata obračunava se na iskorišteni iznos kredita do stavljanja kredita u otplatu, a dospijeva 15 dana od dana do kojeg je izvršen obračun. O visini obračunate interkalarne kamate Kreditor će pisanim putem obavijestiti Korisnika kredita. U slučaju dospjele, a nepodmirene bilo koje tražbine koja proizlazi iz ovog ugovora, korisnik kredita se obavezuje platiti kamatu po dospijeću sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, koja je promjenjiva, odnosno zakonsku zateznu kamatu ukoliko ista bude viša, računajući od dospjelosti tražbine do namirenja. "
II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10000 Zagreb, OIB: 92963223473, da tužitelju ĆE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.244,14 EUR (četiritisućedvjestočetrdesetčetirieuračetrnaestcenti) na ime stečenog bez osnove, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 % poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referetno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, od 1. siječnja 2023., pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3% poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke za 3 % poena ( u daljnjem tekstu: zatezna kamata), a sve to u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe i to na dolje navedene iznose kako slijedi:
- za iznos od 20,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. studenog 2007. do isplate;
- za iznos od 20,67 EUR sa z.z.kamatom počevši od 6. prosinca 2007. do isplate;
- za iznos od 20,80 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. siječnja 2008. do isplate;
- za iznos od 20,99 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. veljače 2008. do isplate;
- za iznos od 40,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. ožujka 2008. do isplate;
- za iznos od 40,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. travnja 2008. do isplate;
- za iznos od 39,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. svibnja 2008. do isplate;
- za iznos od 39,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 6. lipnja 2008. do isplate;
- za iznos od 39,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. srpnja 2008. do isplate;
- za iznos od 38,96 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. kolovoza 2008. do isplate;
- za iznos od 39,50 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. rujna 2008. do isplate;
- za iznos od 40,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. listopada 2008. do isplate;
- za iznos od 42,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 5. studenog 2008. do isplate;
- za iznos od 40,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10. prosinca 2008. do isplate;
- za iznos od 42,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. siječnja 2009. do isplate;
- za iznos od 43,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. veljače 2009. do isplate;
- za iznos od 44,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10. ožujka 2009. do isplate;
- za iznos od 43,00 EUR sa z.z.kamatom počevši od 9. travnja 2009. do isplate;
- za iznos od 43,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. svibnja 2009. do isplate;
- za iznos od 42,56 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. lipnja 2009. do isplate;
- za iznos od 42,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. srpnja 2009. do isplate;
- za iznos od 56,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. kolovoza 2009. do isplate;
- za iznos od 57,18 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. rujna 2009. do isplate;
- za iznos od 56,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. listopada 2009. do isplate;
- za iznos od 56,88 EUR sa z.z.kamatom počevši od 6. studenog 2009. do isplate;
- za iznos od 57,45 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. prosinca 2009. do isplate;
- za iznos od 58,14 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. siječnja 2010. do isplate;
- za iznos od 58,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 5. veljače 2010. do isplate;
- za iznos od 58,75 EUR sa z.z.kamatom počevši od 5. ožujka 2010. do isplate;
- za iznos od 60,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. travnja 2010. do isplate;
- za iznos od 60,34 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. svibnja 2010. do isplate;
- za iznos od 61,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. lipnja 2010. do isplate;
- za iznos od 63,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. srpnja 2010. do isplate;
- za iznos od 62,02 EUR sa z.z.kamatom počevši od 9. kolovoza 2010. do isplate;
- za iznos od 66,76 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. rujna 2010. do isplate;
- za iznos od 64,59 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. listopada 2010. do isplate;
- za iznos od 64,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. studenog 2010. do isplate;
- za iznos od 66,82 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. prosinca 2010. do isplate;
- za iznos od 69,43 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. siječnja 2011. do isplate;
- za iznos od 67,95 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. veljače 2011. do isplate;
- za iznos od 67,53 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. ožujka 2011. do isplate;
- za iznos od 66,46 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. travnja 2011. do isplate;
- za iznos od 69,32 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. svibnja 2011. do isplate;
- za iznos od 72,13 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. lipnja 2011. do isplate;
- za iznos od 72,37 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. srpnja 2011. do isplate;
- za iznos od 70,60 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16. kolovoza 2011. do isplate;
- za iznos od 64,49 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12. rujna 2011. do isplate;
- za iznos od 63,26 EUR sa z.z.kamatom počevši od 12. listopada 2011. do isplate;
- za iznos od 63,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 9. studenog 2011. do isplate;
- za iznos od 63,42 EUR sa z.z.kamatom počevši od 9. prosinca 2011. do isplate;
- za iznos od 64,70 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10. siječnja 2012. do isplate;
- za iznos od 65,51 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. veljače 2012. do isplate;
- za iznos od 65,55 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. ožujka 2012. do isplate;
- za iznos od 65,03 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. travnja 2012. do isplate;
- za iznos od 65,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. svibnja 2012. do isplate;
- za iznos od 65,83 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. lipnja 2012. do isplate;
- za iznos od 65,20 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10. srpnja 2012. do isplate;
- za iznos od 64,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 17. kolovoza 2012. do isplate;
- za iznos od 64,16 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. rujna 2012. do isplate;
- za iznos od 64,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10. listopada 2012. do isplate;
- za iznos od 65,11 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. studenog 2012. do isplate;
- za iznos od 65,06 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. prosinca 2012. do isplate;
- za iznos od 65,33 EUR sa z.z.kamatom počevši od 7. siječnja 2013. do isplate;
- za iznos od 64,23 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13. veljače 2013. do isplate;
- za iznos od 64,36 EUR sa z.z.kamatom počevši od 18. ožujka 2013. do isplate;
- za iznos od 65,19 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10. travnja 2013. do isplate;
- za iznos od 63,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 13. svibnja 2013. do isplate;
- za iznos od 63,94 EUR sa z.z.kamatom počevši od 10. lipnja 2013. do isplate;
- za iznos od 63,28 EUR sa z.z.kamatom počevši od 11. srpnja 2013. do isplate;
- za iznos od 63,69 EUR sa z.z.kamatom počevši od 8. kolovoza 2013. do isplate;
- za iznos od 63,90 EUR sa z.z.kamatom počevši od 9. rujna 2013. do isplate;
- za iznos od 64,54 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14. listopada 2013. do isplate;
- za iznos od 64,77 EUR sa z.z.kamatom počevši od 9. studenog 2013. do isplate;
- za iznos od 65,31 EUR sa z.z.kamatom počevši od 14. prosinca 2013. do isplate;
- za iznos od 64,52 EUR sa z.z.kamatom počevši od 16. siječnja 2014. do isplate;
- te naknadi parnični trošak tužitelju, sve to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., OIB: 92963223473, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužitelju ĆE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.951,26 EUR (tisućudevetstopedesetjedaneurodvadesetšestcenti) sa zateznom kamatom počev od 25. studenog 2025. pa do isplate, a u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj BE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], podnio je tužbu protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., OIB 92963223473, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb (u daljnjem tekstu: tužitelj i tuženik), navodeći u tužbi da je sa tuženikom dana 23. ožujka 2006., sklopio kreditni odnos temeljen na Ugovoru o namjenskom kreditu broj: 158/2006, šifra namjene: 758, partija broj: 7103068691, koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 17. veljače 2016.
2. U tužbi je istakao da je rečeni Ugovor u dijelu glavnice vezan uz valutu švicarski franak (dalje u tekstu: CHF), a u pogledu ugovorene redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika ništetna ugovorna odredba, a jer je presudom Trgovačkog suda u zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2006. do 6. kolovoza 2007., a što znači da je tuženik postupao suprotno člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno Zakonu o obveznim odnosima te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima i u istima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, a slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to suprotno člancima 81., 82. i 90, a od 7. kolovoza 2007. pa na dalje protivno odredbama tada važećeg ZZP/07 te i suprotno Zakonu o obveznim odnosima.
3. Tužitelj ističe kako je odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2012. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., pod točkom II izreke djelomično odbio žalbu tuženika kao neosnovanu te potvrdio prvostupanjsku presudu od 4. srpnja 2012. u dijelu u kojemu je u odnosu na tuženika utvrđeno da je u navedenom razdoblju, a to znači od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tako što je u Potrošačkim ugovorima o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.
4. Tužitelj ocjenjuje da je donošenje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. postala pravomoćnom u odnosu na tuženika ona odluka koja je sadržana u presudi povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, a kojom je potvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača tj. korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tj. Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a jer prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre. Tužitelj nadalje ističe da je kao potrošač bio u situaciji da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora od 23. ožujka 2006. tuženik kao trgovac nije njem pružio mogućnost pojedinačnog pregovaranja kako bi se utvrdili egzaktni parametri vezano za redovnu kamatnu stopu, a pozivajući se na odredbu članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP) smatra da je u ovom sporu, u dijelu nepoštenosti odnosno ništetnosti jednostrane promjenjivosti redovne kamate bez pojedinačnog pregovaranja, ovaj sud vezan za pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tužitelj ocjenjuje da je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,5 % godišnje naknadno tijekom ugovornog razdoblja jednostrano mijenjana pri čemu je svako dalje zaduženje, nakon promjene kamatne stope za njega bilo veće i on je kroz otplatu kredita na ime redovne kamate, zbog njenih promjena tuženiku isplatio više novčanih sredstava nego što je ugovoreno.
5. Zbog djelomične ništetnosti odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2006., u pogledu promjene redovne kamate tužitelj ocjenjuje kako ostvaruje pojedinačni restitucijski zahtjev kojim potražuje od tuženika kao kreditora uslijed promjene redovne kamatne stope iznos koji prelazi iznos ugovorene redovne kamatne stope, a naplaćen je temeljem tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu broj: 158/2006, koji su tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili 23. ožujka 2006., a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu dana 17. veljače 2016., a koji novčani iznos će sud utvrditi nakon što se provede vještačenje i izvedu drugi dokazi na okolnost utvrđivanja visine iznosa naplaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope. Tužitelj je zahtijevao od tuženika i zateznu kamatu od dana naplate svakog preplaćenog iznosa pa do isplate zajedno s troškom parničnog postupka.
6. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava istaknuti tužbeni zahtjev kao neosnovan, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu. Tuženik se protivi tužiteljevom dokaznom prijedlogu o provođenju financijskog vještačenja i svih ostalih dokaza predloženih od tužitelja radi utvrđivanja činjenica s obzirom da se u konkretnom slučaju spor vodi u vezi s pravnim pitanjem.
7. Tuženik je istakao da tužitelj nije podnio stupnjevitu tužbu i ne postavlja manifestacijski zahtjev te se paušalno poziva na odredbu članka 186.b ZPP-a, a radi čega se tuženik protivio naknadnom određivanju tužbenog zahtjeva jer bi takovo postupanje tužitelja značilo zloupotrebu procesnih ovlaštenja. Tuženik je obrazložio da je tužitelj prije podnošenja tužbe imao sve podatke na temelju kojih je mogao potpuno odrediti tužbeni zahtjev. U nastavku je tuženik isticao kako je on kao kreditor svim korisnicima kredita, a koji su svoje kredite konvertirali u EUR kredite omogućio dostupan izračun konverzije i tužitelj je mogao, ako je izgubio izračun konverzije, vrlo jednostavno kroz unošenjem broja svog OIB [osobni identifikacijski broj]a i broja svoje kreditne partije doći do izračuna konverzije svoje kreditne partije prije podnošenja tužbe, a jer u izračunu konverzije stoje potpuni, točni i precizni podaci o kreditnoj partiji tužitelja.
8. Tuženik je istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da tužitelj nije dokazao da je otplaćivao kredit i zbog toga je osnovna pretpostavka instituta stjecanja bez osnove da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao i taj je aktivno legitimiran zahtijevati povrat.
9. Tuženik je istakao da tužitelj nije potrošač jer da na temelju Ugovora o namjenskom kreditu proizlazi da je namjena kredita kupnja stambenog – poslovnog objekta i adaptacija istog, a kako je predmetni kredit konvertiran i to sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje u tekstu: ZID ZPK/15) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 17. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i da su sve tužiteljeve uplate, kako s osnova povišenja CHF kamatne stope tako i s osnova povišenja CHF tečaja, uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, a u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tada je tuženik postupajući po Zakonu i na temelju očitovanja volje tužitelja da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti eura u skladu s odredbama ZID ZPK/15, a koji je prethodno bio zadužen uz valutnu klauzulu u CHF tada je tužitelj stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR i time je u cijelosti po svom slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen, na valjano od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate.
10. Tuženik ističe kako je sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja, a koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom Zakonom propisanih sankcija, takav pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja riješile sve svoje pravne odnose, kako prije tako i poslije konverzije i to na način propisan Zakonom, a kako su sklapanjem Dodatka Ugovoru tužitelj i tuženik kao ugovorne stranke trajno i konačno uredile svoje pravne odnose tada tuženik izvodi zaključak da tužitelj, ako je iz bilo kojeg razloga smatrao da joj Zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, nije trebao prihvatiti konverziju koja je bila pravno moguća samo pod uvjetima koji su bili striktno propisani u rečenom Zakonu i tužitelj je, za razliku od tuženika imao punu slobodu izbora kojom se i koristio.
11. Kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) pa je obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor), tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a za potvrdu svog stajališta tuženik ističe kako u prilog tome govori i shvaćanje VSRH iz odluke Rev 1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita, a da i sudska praksa potvrđuje stav tuženika o neosnovanosti tužbenog zahtijeva.
12. Tuženik ukazuje na pravno shvaćanje Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu od 7. lipnja 2023. u svezi restitucijskih zahtjeva potrošača koji su s bankama sklopili dodatke/anekse ugovora o kreditu kojima je provedena konverzija, a koje glasi: „Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.“ (b) Tuženik ukazuje na odluku Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž- 1145/2020-3 od 23. kolovoza 2023. S obzirom da se radi o recentnoj sudskoj praksi, smatra se potrebnim ukazati na obrazloženje spomenute sudske odluke, koja potkrjepljuje navode tuženika: „17.1. Stranke su dodatkom ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji je sadržavao ništetnu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, izvršile konverziju kredita u cijelosti u skladu s prisilnom odredbom članka 19.c ZPK-a na način da su svi iznosi plaćeni na ime otplate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF od 23. ožujka 2006., osim onih koji su eventualno plaćeni na ime zateznih kamata zbog zakašnjenja tužitelja, iskorišteni u njegovu korist i to za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovora o kreditu. Drugim riječima, u obračun konverzije uzeti su i iznosi koji su plaćeni na ime ništetne ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i ništene ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.
U tom smislu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, iako ZID ZPK/2015 ne propisuje ništetnost spornih ugovornih odredbi pa stoga niti način restitucije potrošača, u pravnoj situaciji kad su isplate koje je tužitelj učinio na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, na temelju među strankama sklopljenog valjanog dodatka tom ugovoru, iskorištene za ispunjenje njegove obveze prema tom dodatku, a utvrđena je preplata iskorištena za ispunjenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR, ne može se zaključiti da dodatak ugovoru o kreditu nema restitucijski učinak za tužitelja u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštene ugovorne obveze o valutnoj klauzuli koje su bile sadržane u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF bez obzira na to što ZID ZPK/2015 ne predviđa da se iznosi koji su plaćeni na temelju ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorne kamate ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF vraćaju tužitelju, nego da se iskorištavaju u njegovu korist za ispunjenje ugovornih obveza koje su ugovorene valjanim dodatkom ugovoru o kreditu.
Pritom je za dodati da je u oglednom postupku koji se pred tim sudom vodio u predmetu Gos-1/2019, Vrhovni sud Republike Hrvatske, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, dao sljedeći odgovor: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 10 („Narodne novine“ br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“
Osim toga, Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom ZID ZPK/2015 na temelju kojeg Zakona je među strankama sklopljen sporazum o konverziji, ocijenivši taj Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske.
Naposljetku, dodatak ugovoru koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK/2015 sadrži odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, ali su te odredbe odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK/2015 koje je unaprijed odredio zakonodavac, a ne tužena banka. Zbog toga ugovoreni sadržaj aneksa ugovoru o kreditu u smislu članka 49. stavka 5. ZZP/2014 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja aneksa, ne podliježu primjeni druge glave („Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima“) trećeg dijela tog Zakona.
13. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2006., u odnosu na jednostranu promjenu kamatne stope, a koji je naknadno izmijenjen sklapanjem Dodatka Ugovoru o namjenskom kreditu od 17. veljače 2016.
14. Naime, nije sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 23. ožujka 2006. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu i da kreditor odobrava tužitelju kredit u iznosu od 92.000,00 CHF u protuvrijednosti u HRK, na rok otplate od 20 godina, za kupovinu stana (u Ugovoru utvrđeno: namjena kredita je kupnja stana – članak 6.) Također nije sporno da se tužitelj obvezao vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu CHF, a nije sporno da su tužitelj i tuženik 17. veljače 2016. zaključili Dodatak Ugovoru o navedenom kreditu i da su Dodatkom Ugovoru o namjenskom kreditu suglasno mijenjane i dopunjavane pojedine odredbe osnovnog Ugovora o kreditu tako da je radi osiguranja cjelokupne tražbine kreditora prema korisniku kredita tako da je utvrđeno da je neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 60.608,36 CHF tj. na dan 30. rujna 2015. tj. da iznosi 423.093,14 HRK a da na dan 30. rujna 2015. preostali rok otplate kredita u mjesecima iznosi 128 mjeseci (članak 4.)
Također je utvrđeno (članak 5. Dodatka) da je je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, a prema izračunu konverzije, preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za EUR računajući do dana 30. rujna 2015., a ta razlika predstavlja iznos od 25.273,93 HRK (članak 5. Dodatka).
Stranke spora tj. ugovorne stranke su se sporazumjele da ako je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja iznosa potrebnog za podmirenje duga u skladu s otplatnim planom za kreditu u EUR u smislu zakona smatrati će se preplatom te kreditor neće zahtijevati njezino ispunjenje, a korisnik kredita da je suglasan s otpustom duga koji u smislu zakona predstavlja iznos preplate. Ako iznos utvrđen kao preplata ne prelazi ukupan zbroj anuiteta preostalih za otplatu kredita u EUR koristi se za namirenje budućih dospjelih anuiteta po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate, dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dosjeli iznos anuiteta, a zadnjom uplatom iz preplate podmiruje se dio anuiteta koji može biti manji od 50 % anuiteta te je korisnik u obvezi podmiriti preostali iznos anuiteta. Nakon iskorištenja preplate korisnik kredita je obvezan nadalje podmirivati anuitete u punom iznosu.
Ako je iznos utvrđen kao preplata veći od 50% ukupnog zbroja preostalih anuiteta po kreditu u EUR, ali ne prelazi ukupni zbroj anuiteta tada se ukupan iznos preplate koristi za podmirenje iznosa u visini 50% svih preostalih anuiteta, a ostatkom preplate korisnik ima pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije u skladu sa zaključenim dodatkom ugovoru. Ako iznos utvrđen kao preplata prelazi zbroj anuiteta po kreditu u EUR preostalih na dan 30. rujna 2015. korisnik kredita ima pravo raspolagati s ukupnim iznosom preplate odmah nakon provedene konverzije. Na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR, utvrđena prinudnim utvrđenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz članka 4. Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije, kojega na temelju zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 39.988,10 EUR koji je korisnik kredita kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama članka 8. Dodatka ugovoru, a koja kamata iznosu 3,48 postotnih poena, te se kamata ne mijenja do konačne otplate kredita, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.
15. Tijekom ovog parničnog postupka ostalo je sporno je li odredba osnovnog Ugovora o kreditu kojim je ugovorena redovna kamatna stopa, a koja je tijekom otplate kredita mijenjana jednostranom odlukom tuženika nepoštena ugovorna odredba, a posljedično tome i ništetna. Ostalo je sporno je li tužitelj aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), 29. siječnja 2016.
16. Imajući u vidu da je predmet spora između parničnih stranaka utvrđenje nepoštenosti, a posljedično tome ništetnosti Ugovora o kreditu koji su parnične stranke kao ugovorne sklopile 23. ožujka 2006., a u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,50 % godišnje promjenjiva kao i restitucijski zahtjev tužitelja koji je posljedica ništetnosti ugovorne odredbe, razmatrajući sporno pravno pitanje o postojanju ili nepostojanju prava tužitelja za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštene ugovorne odredbe trebalo je poći od odredaba Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje ZZP/03).
17. Odredbom članka 81. stavak 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a odredbom članka 87. stavak 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. ovog članka propisano je da ništavost pojedine odredbe Ugovora ne povlači ništavost iz samog Ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
18. Proizlazi da ako se u postupku utvrdi da je odredba Ugovora u potrošačkom Ugovoru nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost iste. Odredbe ovog Zakona ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi pa se sukladno članku 2. stavak 2. ZZP/03 imaju primijeniti odredbe o obvezno pravnim odnosima , a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).
19. Odredbom članka 323. stavak 1. ZOO/05, a koja regulira posljedicu ništetnosti, propisano je da u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana ima obvezu vratiti drugoj strani sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju tada se ima dati odgovarajuća naknada u novcu i to prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje.
20. Odredbe članka 81. stavak 1. i članak 87. stavak 1. ZZP/03 i članak 323. stavak 1 ZOO/05 dovoljno govore da je osnovna materijalno pravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe pravo potrošača na restituciju tj. njegovo osobno pravo da mu trgovac vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i na taj način da ponovno uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da te ništetne odredbe nije bilo.
21. Treba istaći da nije pravilno pozivanje tuženika na Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje: ZPK/09) jer ZPK/09 regulira drugačije obvezni odnos, a koji je nastao sklapanjem Ugovora o kreditu. Ovdje tužitelj tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvan ugovornog odnosa tj. stjecanja bez osnove, a koji je nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u Potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama iz Sporazuma o konverziji (Dodatak Ugovoru o kreditu) nije moguće osnažiti nešto što je od početka bilo ništetno i nema pravni učinak tako da tuženik neosnovano ocjenjuje da je tužitelj sklapanjem Sporazuma o konverziji izgubio pravo i pravni temelj da restitucijskih zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, ocjena je ovog suda da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ako se najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava onda to mora biti propisano u jasnoj odredbi Zakona, a ne može se osnovno pravo potrošača tj. pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba Potrošačkog ugovora, ukidati i ograničiti posredno kroz ekstenzivno tumačenje propisa čija svrha praktično i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u Potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača te pravo na potpunu restituciju treba biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama Zakona i imati razumnu svrhu. Svako drugo tumačenje odredbi koje bi u konačnosti možda moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju mora biti restriktivno i stav je ovog suda da ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju, kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu tada je to zakonodavac trebao jasno i nedvosmisleno prepisati odredbama ZID ZPK/15. Kako zakonodavac to nije učinio tada i ne postoji pravna osnova u smislu odredbe Zakona, a koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na potpunu restituciju. Upravo je iz odredaba ZID ZPK/15 moguće utvrditi da iste reguliraju konverziju, a ne restituciju i onda s obzirom da je predmet reguliranja ovog Zakona konverzija, a ne restitucija, nedvojbeno treba zaključiti da ovaj Zakon ne sadrži bilo koju odredbu iz koje bi se moglo utvrditi da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Analizirajući odredbe ZID ZPK/15 razumno se može zaključiti da svrha donošenja ovog Zakona nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu već zaštita potrošača koji su sklopili Ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od promjenjivog tj. rastućeg tečaja CHF. Ako bi sud prihvatio da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, bez obzira što o tome ne govori nijedna odredba Zakona postavlja se pitanje koji bi razlozi opravdavali takvo, prema njima, ipak diskriminirajuće postupanje. U tom pravcu treba istaći i da je ipak potpuno neprihvatljivo da npr. potrošač koji je podigao kredit 2007., kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u EUR ili uz valutnu klauzulu u EUR ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Nejasno je i zašto bi tužitelj koja je konvertirao kredit, u slučaju nepostojanja potpune restitucije ili ograničenja, trebala biti u slabijoj pravnoj poziciji od ostalih tj. drugih kategorija potrošača. U ovom sporu je ključno bilo odgovoriti na pravno pitanje, a u pravcu imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili takvo pravo nemaju. Ocjena je ovog suda da potrošači koji su kredit konvertirali imaju pravo na potpunu restituciju jer to pravo nijednom odredbom Zakona nije ukinuto, ograničeno ili dokinuto. Dakle, nema razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite stvarno imaju manju razinu zaštite potrošačkih prava i koja im ne omogućavaju ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači, neovisno o tome dali su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom obimu.
22. Nije u pravu tuženik koji ističe da tužitelj nema pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev prema tuženiku. Ocjena je ovog suda da bi tužitelj pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva, a koji nije određeno postavio u tužbi, ali ga je kasnije uredio nakon pribavljanja pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijsko knjigovodstvene struke imao pravo postavljati i deklaratorni i kondemnatorni tužbeni zahtjev prema tuženiku. Naime, odredbom članka 328. ZOO/05 propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a kada se ova odredba dovede u vezu s procesnom odredbom članka 187. stavak 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a koja odredba regulira mogućnost isticanja deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem postojanja ili nepostojanja pravnog odnosa, a koji je između stranaka sporan. Dakle, u tužbi je tužitelj postavio deklaratorni tužbeni zahtjev uz kondemnatorni i ima pravni interes za podnošenjem tužbe na utvrđenje jer potpisani Sporazum o konverziji temeljem odredbi ZID ZPK/15, a kojim su izmijenili kao ugovorne stranke osnovni Ugovor o kreditu u pogledu valutne obveze i iznosa glavnice koja je ostala neotplaćena, ne znači da je tužitelj kao korisnik kredita izgubio pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019., Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022., Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i Rev- 1070/2019 od 21. prosinca 2022., upravo zauzeo takvo pravno shvaćanje pa je ovaj sud u obvezi isto cijeniti upravo na taj način.
23. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji 17. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti dijela osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom 23. ožujka 2006. Također, sklapanjem Sporazuma o konverziji tužitelj nije izgubio pravo na potpunu restituciju jer je odredba Ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2006. (članak 2.) a u kojem je ugovorena redovna kamata od 4,50 % godišnje, a koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u s odlukom o kamatnih stopama Zagrebačke banke d.d. ništetna.
24. Saslušan na glavnoj raspravi od 19. veljače 2024. tužitelj je istakao da je Ugovor o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2006. potpisao u poslovnici tuženika u [adresa] 23. ožujka 2006., a javni bilježnik Niko Bagarić je solemnizirao ovaj Ugovor u predmetu poslovni broj OU-179/2006 27. ožujka 2006. u [adresa], da je realiziranim kreditom kupio stan u [adresa], na adresi B [adresa], da je mislio da će kamatna stopa ostati za cijelo vrijeme otplate kredita ista, a upravo mu je službena osoba u banci priopćila kako je kredit u CHF najpovoljniji kredit za korisnike kredita te da za sklapanje Ugovora u valuti EUR on nije solventan. Nisu mu u banci obrazložili zašto nije solventan za sklapanje Ugovora u valuti EUR. Istakao je da ni na koju odredbu Ugovora nije mogao utjecati, kako vezano za osnovni Ugovor o kreditu tako ni na Dodatak osnovnom Ugovoru jer je tuženik unaprijed otiskao i osnovni Ugovor o kreditu i Dodatak. Osim toga tužitelj je kao bitno istakao da mu je službena osoba u banci priopćila kako je kredit u CHF najpovoljniji kredit.
25. Sud poklanja vjeru iskazu tužitelja i zaključuje da tužitelj nije mogao utjecati na odredbu Ugovora o namjenskom kreditu vezano za redovnu kamatnu stopu koja je tijekom otplate kredita bila mijenjana jednostranom odlukom banke, a što znači da je tužitelj po preporuci službene osobe banke prihvatio zaključiti kredit u CHF jer je bio najpovoljniji.
25.1. Dakle, iskaz tužitelja je uvjerljiv, istinit i logičan i uzimajući u obzir sve naprijed istaknuto, ali i utvrđenja iz kolektivne presude utvrđeno je da tuženik nije dokazao da se o odredbama ugovora o kreditu koje se tiču primjenjive kamatne stope pojedinačno pregovaralo. Tuženik nije dokazao da odredbe ugovora o namjenskom kreditu nisu bile unaprijed formulirane s tuženikove strane te nije dokazao niti da bi tužitelj mogao utjecati na njihov sadržaj, a upravo to uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.
26. Odredba o kamatnoj stopi tužitelju je bila nerazumljiva, a ista je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu i zato je ta odredba vezano za promjenu kamatne stope i nepoštena, a time i ništetna. Dakle, tuženik je trebao dokazati da se u spornoj odredbi Ugovora pojedinačno pregovaralo, a kako to nije dokazao tada poklanjajući vjeru tužitelju sud utvrđuje da tužitelj nije bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope. Upravo utvrđujući da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo i da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, navedena odredba je nepoštena u smislu članka 81. stavak 1. ZZP/03 i onda tvrdnja tuženika o dopuštenosti ugovaranja promjenjive kamatne stope ne može utjecati na pravilnost utvrđenja ovog suda da je navedena odredba nepoštena, a time i ništetna.
27. Nije u pravu tuženik kada ističe da u ovom sporu tužitelj ne može isticati utvrđenja iz kolektivnog spora jer je odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Tumačeći ovu odredbu teleološki, imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa, te cijeneći svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i cjelokupne Glave XXXII-a treba zaključiti da se presuda iz kolektivne pravne zaštite ne odnosi samo na postupke naknade štete jer je izmijenjenom odredbom članka 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 70/19) naprijed rečena odredba članka 502.c ZPP-a izmijenjena na način da je izričito propisano da se vezanost presudom donesenom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.
28. Na temelju svega naprijed iznesenog, ocjena je ovog suda da sklapanjem Sporazuma o konverziji tj. sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu od 17. veljače 2016. tužitelj nije izgubio pravo potraživati eventualno preplaćene iznose temeljem nepoštene odredbe osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu u CHF.
29. Na glavnoj raspravi održanoj 19. veljače 2024., uz suglasnost stranaka sud je saslušao u svrhu dokazivanja tužitelja, a njegov iskaz je kao zadnji izvedeni dokaz, uz suglasnost stranaka sud pročitao nakon što je na raspravi održanoj 11. studenog 2025.
izvršio uvide u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 158/2006, šifra namjene: 758, partija broj: 7103068691, koji su zaključili tužitelj BE kao korisnik kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. kao kreditor, 23. ožujka 2006., a koji je potvrđen kod javnog bilježnika u predmetu OU-179/2006 od 27. ožujka 2006. i Dodatak Ugovoru o kreditu koji su ugovorne stranke BE i Zagrebačka banka d.d. zaključili 17. veljače 2016., pročitao je pisani nalaz s mišljenjem vještaka Borisa Belunjaka (stranice 157 – 175 spisa) zajedno s Tabličnim prikazima, a kako stranke nisu predlagale neposredno saslušanje vještaka na raspravi tada sud vještaka nije pozivao na raspravu radi neposrednog saslušanja.
30. Na temelju ovako izvedenih dokaza, savjesnom analizom svakog dokaza zasebno, svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata čitavog dokaznog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev koji je postavila nakon provedenog vještačenja u podnesku od 18. listopada 2025. u cijelosti osnovan, a prigovori tuženika o nedostatku aktivne legitimacije tužitelja i oni vezani uz zastaru potraživanja nisu osnovani.
31. Naime, na temelju izvršenog uvida u Ugovor na namjenskom kreditu (stranice 6 - 12 spisa) sud je mogao utvrditi da su ugovor o kreditu zaključili kreditor Zagrebačka banka d.d. i korisnik kredita BE, a to znači da je obveza vraćanja kredita bila isključivo na korisniku kredita ĆE, ali ne i na njegovoj supruzi ŠE koja je bila založni dužnik. Radi toga je prigovor tuženika o nedostatku aktivne legitimacije na strani tužitelja neosnovan.
Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare jer prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom, klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Sudska odluka u kolektivnom sporu, a vezano za ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi postala je pravomoćna 13. lipnja 2014. jer je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio presudu posl. broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a kojom je potvrdio ranije donesenu prvostupanjsku presudu. Kako je tužitelj tužbu protiv tuženika podnio 7. lipnja 2019. tada je nedvojbeno da je istu podnio prije nego li je došlo do zastare, a imajući u vidu nesporno utvrđeni rok od pet godina iz članka 225. ZOO/05.
Vezano za isticanje prigovora tuženika u odnosu na preinaku tužbe koja je uslijedila 2025. treba istaći da se zastarni rok ne računa od dana preinake, a imajući u vidu dan podnošenja tužbe jer je na sjednici održanoj 27. svibnja 2024. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske donio pravno shvaćanje pod brojem Su-IV- 123/2024-5, a koje znači da kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinake. U pravu je tužitelj kada ističe da uređenje tužbenog zahtjeva koji je neodređeno postavljen u stupnjevitoj tužbi ne predstavlja niti djelomično povlačenje tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu manja od vrijednosti predmeta spora označenoj u tužbi), a niti preinaku tužbe (u situaciji ako je vrijednost predmeta spora prema uređenom tužbenom zahtjevu veća od vrijednosti predmeta spora koja je bila označena u tužbi). Ova utvrđenja proizlaze iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 589/2021-2 od 11. listopada 2022., a što znači da tužitelj koji je u tužbi označio vrijednost predmeta spora sa iznosom od 10.000,00 HRK (1.327,23 EUR) nije preinačio tužbu već je uredio tužbeni zahtjev kada je umjesto 1.327,23 EUR zahtijevao onaj novčani iznos koji je u svom pisanom nalazu i mišljenju ukupno utvrdio vještak, a to je iznos od 4.244,14 EUR. Sve kada bi se radilo o preinaci tužbe, preinaka tužbe bi bila utemeljena na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, a jer se tužba odnosi na restitucijski zahtjev zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu denominiranog u CHF i onda potraživanje tužitelja nakon uređenog tužbenog zahtjeva ne predstavlja novu tražbinu već se radi o takozvanoj nepravoj preinaci tužbe zbog kvantitativnog povećanja tražbine.
32. Dakle, predmet spora između tužitelja i tuženika je, osim utvrđenja ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu od 23. ožujka 2006. u dijelu promjene redovne kamatne stope tijekom otplate kredita prema Odluci po kamatnim stopama tuženika od 4,50 % godišnje i restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.
33. Naime, potrebno je istaći da je konverzija kredita od strane tuženika sačinjena prema kalkulatoru konverzije, a kojeg sadržavaju odredbe ZID ZPK/15. U članku 19.c ovog zakona propisan je način izračuna konverzije i ova odredba propisuje da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je kredit denominiran. Prema izračunu banke, a vezano za sačinjeni dodatak ugovoru o kreditu tj. prema sporazumu između stranaka banka je konverziju sačinila na način da je zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30. rujna 2015. smatrala početnom glavnicom kredita, a da bi uopće mogla sačiniti konverziju banka je najprije napravila projekciju kredita u eurima odnosno projekciju kakav bi kredit bio da je od početka bio u eurima s tim što je na tu projekciju kredita banka primijenila jednostrano primjenjivu kamatnu stopu koja se u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima. Proizlazi da je tuženik tj. banka tuženika smatrala početnom glavnicom onu zatečenu glavicu dužnika u CHF koja je zatečena na dan 30. rujna 2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužiteljice, a koje su stvarne uplate na dan 30. rujna 2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, proizlazi da je banka prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je on od početka bio u eurima, obračunavala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužiteljica učinila do tada. Banka je na dalje utvrđivala je li potrošač banci preplatio po kreditu određena novčana sredstva ili je nešto ostao dužan. Ako je potrošak tj. korisnik kredita bio u preplati tada se ta preplata nije vraćala potrošaču već je bila iskorištena za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu. Banka prilikom konverzije ni na koji način nije računala a niti utvrdila do tada preplaćeni iznos po kamati već je uspoređivala početni otplatni plan kredita u CHF s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, a da bi naposljetku preplatu utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u CHF i projeciranog otplatnog plana kredita u euru, a kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima. Razlika koja je mogla nastati između ta dva otplatna plana predstavlja bi tzv. preplatu ili eventualni manjak koji su potrošači bili dužni platiti banci odnosno za koji su dalje terećeni.
34. Odredbama navedenog ZID ZPK/15, a niti Dodatkom Ugovoru o kreditu od 23. ožujka 2006., a koji je sklopljen 17. veljače 2016., na temelju ovog propisa nigdje se izričito ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti se spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope. Navedenim Dodatkom osnovnom ugovoru uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, a što znači da se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u periodu koji je prethodio konverziji, a do koje preplate je došlo nepoštenim postupanjem banaka tj. primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Posljedice ništetnosti ugovornih odredbi nisu riješene dodatkom tj. sporazumom iz 2016. jer se može utvrditi da je učinjena konverzija kredita iz valute CHF u kredit u valutu EUR jest izvršena na temelju ZID ZPK/15 i odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, a ne i na izvanugovorne obveze stranaka kao što su restitucijski zahtjevi korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.
35. Ocjena je ovog suda tužitelju kao korisniku kredita i unatoč sklopljenom dodatku tj. sporazumu iz 2016., a kojim je izvršena konverzija stvarno pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih tj. preplaćenih iznosa na temelju ništetnih odredbi odnosnog ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu. Iz iskaza tužitelja ne proizlazi da bi se on odrekao zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a izvršenim uvidom u dodatak tj. sporazum iz 2016. nigdje se ne spominje promjenjiva kamatna stopa u valuti CHF, a koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom odredbom zbog jednostrane odluke tuženika o promjeni kamatne stope. Treba istaći da utvrđeni iznos preplate u konkretnom slučaju nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru iz 2006. već je postojanje navedene preplate posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan, a u sklopu zbog različitih parametara izračuna (kamatne stope, tečaja, urednosti ispunjavanja kreditnih obaveza itd.) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike tj. ili preplate ili manjka. To znači da u konkretnom slučaju konverzijom kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača jer dodatkom iz 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama stranaka već je za ubuduće utvrđen ugovorni odnos na temelju kojeg tužitelju nije vraćeno ono što je u cijelosti preplatio, a to znači da tužitelj nije obeštećen u cijelosti.
36. Kako bi sud mogao utvrditi za koji iznos tužitelj eventualno nije obeštećen zbog tuženikove jednostrane promjene kamatne stope iz Ugovora o namjenskom kreditu od 23. ožujka 2006., rješenjem posl broj P-225/2019-15 od 11. rujna 2025. određeno je izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem radi utvrđenja iznosa svake mjesečne eventualne preplate po osnovi povećanja kamatne stope u odnosu na kamatnu stopu na dan sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu broj 158/2006, šifra namjene: 758, partija broj: 7103068691 od 23. ožujka 2006., sklopljen između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, za razdoblje od 23. lipnja 2006. pa do 30. rujna 2015. Vještakom je imenovan stalni sudski vještak Boris Belunjak, mag. oec. iz [adresa], a koji je po pozivu suda dostavio pisani nalaz i mišljenje 10. listopada 2025. i sud je taj pisani nalaz i mišljenje dostavio opunomoćenicima stranaka.
37. Na temelju pisanog nalaza i mišljenja vještaka Borisa Belunjaka, a prethodno vršeći uvide u Ugovor o namjenskom kreditu, nedvojbeno je utvrđeno da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 23. ožujka 2006. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana, a tužitelju je odobren kredit u iznosu od 92.000,00 CHF, na rok otplate od 20 godina, a sve obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan plasmana tj. isplate kredita i otplate kredita na dane plaćanja i mogućih obračuna. Početno je ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa i početno je primjenjivana od 4,50 % godišnje, uz ugovoreni početni mjesečni anuitet od 577,57 CHF i to prema početno ugovorenim uvjetima. Naknadno su se redovne kamatne stope i anuiteti mijenjali od strane tuženika uz primjenu srednjeg tečaja HNB za CHF za kune na dan plaćanja kredita. Kredit je plasiran 28. travnja 2006. i otplaćivan u CHF u protuvrijednosti kuna do 30. rujna 2015. Tuženik je početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 % i početno ugovoreni i primijenjen anuitet od 577,57 CHF primjenjivao i zaduživao do uključivo 17-og anuiteta i to do 30. rujna 2007., a od 1. listopada 2007. tj. od 18-og anuiteta promijenjene su redovne kamatne stope. Na temelju podataka o dokumentaciji o kreditu vještak je utvrdio stvarne podatke o primjeni redovnih kamatnih stopa i anuiteta u otplati kredita tako da je primijenjene redovne kamatne stope u otplati kredita utvrdio u dokumentu tuženika pod nazivom "Izračun konverzije na dan 30. rujan 2015." Primijenjene redovne kamatne stope u nalazu vještaka navedene su po svakom anuitetu u Prilogu 1 u koloni 9, u stvarnom otplatnom planu i u Tablici 2 u koloni 6A. Proizlazi (Tablica 1 Pregled primijenjenih redovnih kamatnih stopa i anuiteta tijekom otplate kredita u CHF) da je tužitelj do 30. rujna 2007. plaćao kamatnu stopu od 4,50 % godišnje, anuitet je iznosio 577,57 CHF do 17-og anuiteta, od 1. listopada 2007. primijenjena je nominalna redovna kamatna stopa od 5,15 % godišnje do 31. siječnja 2008., od 1. veljače 2008. primijenjena je nominalna redovna kamatna stopa u iznosu od 5,80 % godišnje do 30. lipnja 2009., od 1. srpnja 2009. do 30. lipnja 2011. primijenjena je nominalna redovna kamatna stopa od 6,30 % godišnje, a od 1. srpnja 2011. do 31. prosinca 2013. primijenjena je redovna kamatna stopa u iznosu od 6,05 % godišnje sve do 1. siječnja 2014. kada je primijenjena nominalna redovna kamatna stopa u iznosu od 3,23 % godišnje i tako snižena primijenjena je za anuitete 93-112 (do konverzije).
37.1. Vještak je naglasio da je u koloni 15 u Prilogu 1 (P-1) izračunao, do provedbe konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR do 30. rujna 2015. razliku ukupno plaćenih anuiteta u CHF po svakom pojedinačnom anuitetu zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope i ukupno, između stvarno plaćenih anuiteta u CHF u ukupnom iznosu plaćanja od 70.112,53 CHF i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi od 4,50 % što ukupno iznosi 64.687,84 CHF ili izračunata razlika anuiteta zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope iznosi da je ukupno više plaćeno 5.424,69 CHF, a što preračunato srednjim tečajem HNB za CHF za HRK na dan plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama u iznosu od 29,801,69 HRK što preračunato tečajem konverzije 1,00 EUR = 7,5340 HRK, zbog uvođenja eura u Republici Hrvatskoj od 1. siječnja 2023. iznosi 3.955,37 EUR. Iznos plaćene razlike anuiteta koji proizlazi zbog promjene tj. i povećanja i smanjenja redovne kamatne stope vještak je izračunao pojedinačno po svakom anuitetu u koloni 15 Priloga 1, za iznose u CHF, a u Prilogu P-1 u koloni 15A izračunao je protuvrijednost u kunama. U koloni 15B vještak je preračunao iznose iz kuna u euro a u ukupno izračunatim iznosima sadržani su iznosi i više plaćenog i manje plaćenog.
37.2. Vještak je naglasio da samo više plaćeni iznosi predstavljaju razliku anuiteta zbog povećanja redovne kamatne stope, kada je redovna kamatna stopa bila veća u odnosu na početno ugovorenu i samo više plaćene iznose vještak je utvrdio iznosom od 5.768,29 CHF, što preračunato srednjim tečajem HNB za 1,00 CHF za kune na dane plaćanja svakog pojedinačnog iznosa razlike samo više plaćenih anuiteta čini ukupnu razliku više plaćenih anuiteta u kunama zbog povećanja redovne kamatne stope od samo više plaćenog u iznosu do 31.977,48 HRK, a što preračunato tečajem konverzije iznosi 4.244,14 EUR. U Tablici broj 2 utvrđen je pregled razlika plaćenih anuiteta zbog primjene promjenjivih kamatnih stopa u odnosu na početno ugovorenu redovnu kamatnu stopu od 4,50 % po svakom pojedinačnom anuitetu, izračunatih u kunama i euru pa iz kolone 8 ove tablice proizlazi da je po osnovi promjenjive redovne kamatne stope tužitelj samo više platio ukupno 4.244,14 EUR, a pojedinačno utvrđeni iznosi su također određeno izračunati te je vještak i utvrdio datume dospijeća plaćanja i datume plaćanja anuiteta i obračuna anuiteta iz CHF u kune (od 7. studenog 2007. pa zaključno sa 16. siječnja 2014.)
38. Tužitelj nije prigovorio nalazu i mišljenju vještaka već ga je u cijelosti prihvatio i uredio tužbeni zahtjev upravo na temelju utvrđenja vještaka o samo više plaćenim novčanim iznosima po osnovi promjenjive kamatne stope, a to znači da je vještak u podnesku od 18. listopada 2025. zahtijevao pojedinačne novčane iznose sa zateznom kamatom od dana kada su za korist tuženika više plaćeni novčani iznosi po osnovi promjenjive kamatne stope, pa sve do isplate (uređeni tužbeni zahtjev na stranicama 180 – 183 spisa).
39. Tuženik također nije prigovorio nalazu vještaka, ali je i dalje isticao kako ustraje na osporavanju postavljenog tužbenog zahtjeva, sa svim prigovorima i činjenicama, uz navođenja odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odbacio reviziju tužitelja podnesenu protiv drugostupanjske odluke kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev tužitelja iz konvertiranog kredita (Rev-1359/2019-8 od 17. rujna 2024.), presudom poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. preinačio drugostupanjsku presudu u korist tužitelja te odbio tužiteljev tužbeni zahtjev po osnovi preplaćene CHF kamate, a uz obrazloženje da tužitelj nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u HRK s valutnom klauzulom u CHF, a koji je s trgovcem – kreditorom zaključio Dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu na temelju odredaba ZID ZPK/15, a budući da su i uplate izvršene po osnovi preplaćene kamate uračunate prilikom obračuna konverzije kredita, a zbog čega da je obveza kreditora na povrat tih iznosa prestala.
39.1. Tuženik je isticao kako su u Odlukama Županijskog suda u Zagrebu i to poslovni broj Gž-729/2025-2 od 1. travnja 2025., poslovni broj GŽ-253/2023 od 25. ožujka 2025., poslovni broj Gž-4717/2024-2 od 18. ožujka 2025. i poslovni broj Gž- 2819/2023-2 od 18. siječnja 2025. prihvaćeni stavovi Vrhovnog suda Republike Hrvatske o neosnovanosti zahtjeva za isplatu u predmetima u kojima je predmet spora kredit konvertiran iz CHF u EUR valutu temeljem ZID ZPK/15, a jer drugostupanjski sud odbija tužbene zahtjeve za isplatu upravo zbog zauzetog stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
40. Ovaj sud prihvaća tvrdnju tužitelja da je sud Europske unije u više navrata zauzeo stav da odricanje potrošača od prava koja proizlaze iz nepoštenih odredaba ne proizvodi pravne učinke ako prethodno nije postojao informirani, svjesni i slobodni pristanak. Tužitelju u konkretnom slučaju tuženik nije pružio transparentnu informaciju
o pravnim učincima ništetnosti ugovornih odredba iz osnovnog namjenskog ugovora u kojem je utvrđena valuta CHF, a još manje o pravnim posljedicama koje bi proizašle iz eventualnog sudskog priznanja tih odredaba ništetnim. Sud prihvaća stav tužitelja i da je konverzijom obuhvaćena samo razlika između zatečenog stanja u CHF kreditima i modela izračuna temeljenog na eurima, ali nije obuhvatila naknadne pravne posljedice koje proizlaze iz ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, a nakon što je tužitelj sukladno nalazu i mišljenju vještaka uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 18. listopada 2025. taj tužbeni zahtjev sud prihvaća u cijelosti jer je sud utvrdio da je tuženik temeljem nepoštenih ugovornih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove i onda je dužan tužitelju vratiti navedene novčane iznose sukladno odredbi članka 1111. ZOO/05 jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je propisano odredbom članka 1115. ZOO/05. Sud je tužitelju dosudio zateznu kamatu na svaki pojedinačni novčani iznos kada je izvršena uplata razlike pa sve do isplate, sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05 jer je tuženik nepošteni stjecatelj navedenih novčanih iznosa od dana plaćanja preplaćenih iznosa.
41. Naime, do 1. siječnja 2008. bio je na snazi Zakon o kamatama ("Narodne novine" broj: 94/04), a prema Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj: 72/02) ista je do 31. prosinca 2007. iznosila 15 % godišnje dok je nakon toga bila definirana ZOO/05, a i izmijenjenim odredbama članka 29. stavak 2. ZOO/05 i to Zakonom i izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 78/15, 114/22 i 155/23) i Uredbom o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).
42. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer je tužitelj u cijelosti uspio u parnici pa je sud pravilno primjenjujući Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) tužitelju priznao izdatke koje je imao jer mu je opunomoćenik – odvjetnik sastavio tužbu, sastavio obrazloženi podnesak 18. listopada 2025. u kojem je uređen konačno postavljeni tužbeni zahtjev i zastupao tužitelja na ročištima od 2. listopada 2020. kada je zaključen prethodni postupak te i na raspravama od 6. studenog 2023., 19. veljače 2024. i 10. studenog 2025. Prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora za sastav tužbe odvjetniku pripada nagrada u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. točka 1. OT), a kako je vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) tada je odvjetniku valjalo priznati nagradu u istom iznosu i za sastav podneska od 18. listopada 2025. (Tbr. 8. točka 1. OT). Za nazočnost pripremnom ročištu od 2. listopada 2020. te i raspravama od 19. veljače 2024. i 10. studenog 2025. opunomoćeniku - odvjetniku je također priznata nagrada temeljem Tbr. 9. točka 1. OT u iznosu od po 100 bodova ili 200,00 EUR, a za raspravu od 6. studenog 2023. odvjetniku je priznata nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100,00 EUR temeljem Tbr. 9. točka 2 OT jer se na tom ročištu raspravljalo o procesnim razlozima za nastavak postupka. Zamjenik opunomoćenika tužitelja odvjetnik Marko Brekalo je nazočio i ročištu za donošenje, objavu i uručenje pisanog sastava presude na dan 25. studenog 2025. pa opunomoćeniku tužitelja temeljem Tbr. 9. točka 3. OT pripada nagrada u iznosu od 50 bodova ili 100,00 EUR. Osnovica za obračun PDV-a iznosi 1.200,00 EUR, PDV po stopi od 25% iznosi 300,00 EUR pa je ukupan trošak zastupanja utvrđen iznosom od 1.500,00 EUR.
Tužitelj je u vrijeme podnošenja tužbe bio obveznik plaćanja sudske pristojbe na tužbu i tu pristojbu je platio u iznosu od 53,09 EUR. Također je platio i troškove vještačenja u iznosu od 398,17 eura pa kada se ukupno zbroje iznosi po osnovi zastupanja, plaćene pristojbe i plaćenog troška za vještačenje dobije se iznos od ukupno 1.951,26 EUR koji je sud tužitelju dosudio uz zateznu kamatu od dana donošenja presude pa sve do isplate jer je tužitelj zateznu kamatu na trošak zahtijevao sukladno odredbi članka 151. stavak 3. ZPP-a
43. Zbog iznesenih razloga odlučeno je kao u izreci.
U Požegi 25. studenog 2025.
Sudac:
Ljubomir Mirković
Uputa o pravu na žalbu
Protiv ove presude dozvoljena je žalba. Podnosi se ovome sudu pismeno u roku od 15 dana od dana primitka presude. O žalbi odlučuje županijski sud.
Dna:
1. Odvjetnik Velimir Galić, Dragutina Lermana 6, [adresa] Požega
2. OD Porobija & Porobija, Iblerov trg 10/VII, [adresa] Zagreb
