Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-436/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Ivančici Klinec, u pravnoj stvari tužitelja ĆIĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćniku, Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović&Partneri u Zagrebu, radi radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 6. studenog 2025., u prisutnosti tužitelja i punomoćnika tužitelja, te objave presude 25. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136- 279/2006 sklopljenog dana 13. rujna 2006. između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, kao prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6 i tužitelja RIĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao korisnika kredita, koji Ugovor je dana 14. rujna 2006. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić Sevšek iz Varaždina pod brojem OU- 1173/2006-1, a koja glasi:

"Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita."

II. Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju, RIĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 970,07 EUR (devetsto sedamdeset eura i sedam centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na predmetni iznos od 23. rujna 2006. do isplate, i to po stopi od 15% godišnje od 23. rujna 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku, Addiko bank d.d., OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, da tužitelju, RIĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 715,98 EUR (dvijesto trideset osam eura i šezdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj, RIĐ, podnio je 28. kolovoza 2025. tužbu protiv tuženika, Addiko bank d.d., u kojoj navodi da je kao korisnik kredita zaključio s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Zagreb, dana 13. rujna 2006. Ugovor o kreditu br. 136-279/2006, koji je dana 14. rujna 2006. solemniziran kod javne bilježnice Jagode Vajdić-Sevšek iz [adresa] pod brojem OU- 1173/2006-1, kao i Aneks predmetnog Ugovora o kreditu dana 4. veljače 2016. Ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 173.900,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, a da se radilo o refinanciranju postojećeg kredita te dogradnji i rekonstrukciji kuće. Navodi da mu je tuženik dana 22. rujna 2006. prilikom isplate naznačenog kredita obračunao i naplatio naknadu na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva u visini 0,90% od iznosa kredita, odnosno tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 7.309,01 kn odnosno 970,07 EUR. Odredbom čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu određeno je kako se tužitelju prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u visini od 0,90% iznosa kredita, pri čemu tužitelj ističe da je riječ o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora o kojoj tužiteljica nije mogla pregovarati. Predmetnom odredbom da nije određeno koja je naknade, koje troškove obuhvaća i na što se isti odnose s obzirom da su utvrđeni u postotku (0,90%) iznosa kredita. Ističe kako se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 0,90% od iznosa kredita, tako da je u konkretnom slučaju tužitelj na ime ulazne naknade tuženiku platio iznos od 970,07 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo iznosu od gotovo dva anuiteta kredita. Tužitelj je isto tako istaknuo kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima pa je shodno tome odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava. Tužitelj ističe kako u Ugovoru nisu jasno i određeno navedeni troškovi koje banka tom naknadom podmiruje, niti su tužitelju kao potrošaču te slabijoj ugovornoj strani prilikom sklapanja Ugovora jasno i određeno navedeni i ukazani troškovi koji će biti podmireni naplatom te naknade. Tužitelj ukazuje na ustaljenu sudsku praksu u korist potrošača u parnicama gdje se tražilo utvrđenje ništetnosti naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita. Poziva se na načelo savjesnosti i poštenja propisanog odredbom čl. 4. Zakona o obveznim odnosima kojih su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava iz tih odnosa stranke dužne pridržavati, te načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidbi iz odredbe čl. 7. Zakona o obveznim odnosima. Zaključno navodi da budući je tuženik utuženi iznos na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stekao bez valjane pravne osnove, to ih je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je na štetu tužiteljice ugradio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan vratiti tužitelju zajedno sa zakonskim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare. Ističe kako je tuženik tužitelju ugovorom o kreditu stavio na raspolaganje iznos od 173.900,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, a naknada je naplaćena u neznatnom dijelu od 0,90% iznosa kredita, slijedom čega ističe da je u slučaju ništetnosti spornih odredbi riječ o zabrani manjeg značaja u smislu čl. 326. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik tužitelju osporava status potrošača. Navodi kako je u čl. 5. Ugovora o kreditu jasno navedeno da se prije isplate kredita korisniku kredita jednokratno odbijaju troškovi u iznosu od 0,90% iznosa kredita, slijedom čega je činidba na koju se tužitelj obvezao u potpunosti određena. Ukazuje na odredbu čl. 1022. st. 2. Zakona o obveznim odnosima te navodi kako su troškovi obrade kredita uvjeti davanja kredita, što da je naknadno potvrdio i zakonodavac u čl. 2. st. 1. t. 7. Zakona o potrošačkom kreditiranju. Ističe kako se troškovi obrade kredita iskazuju kroz efektivnu kamatnu stopu te da je sukladno odredbi čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, Hrvatska narodna banka donijela Odluku o jedinstvenom iskazivanju efektivne kamatne stope na kredite i depozite. Nadalje ističe kako je ulazna naknada, prema stavu Hrvatske narodne banke dio efektivne kamatne stope koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a te se posljedično istom ne provode testovi transparentnosti i poštenosti. Navodi kako je u smislu odredbe čl. 173. Zakona o bankama tuženik u svojim poslovnim prostorijama učinio dostupnim podatke koji se odnose na naknade odnosno provizije koje banka zaračunava korisniku kredita te smatra kako je čl. 5. Ugovora o kreditu ugovorna odredba koja je uvjet davanja kredita i koja se iskazuje kroz efektivnu kamatnu stopu, pa za njezino ugovaranje postoji valjani pravni temelj. Tuženik nadalje ističe kako se predmetna naknada izrijekom navodi u čl. 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite. U odnosu na tužiteljeve tvrdnje o nepoštenosti i ništetnosti čl. 5. Ugovora o kreditu navodi kako je članak jasan, lako uočljiv i razumljiv. Napominje kako je naknada koja se odnosi na trošak obrade kredita bila predmet prosudbe Suda Europske unije u kontekstu Direktiva 93/13 te u presudi C-621/17 od 3. listopada 2017. poziva se i na presudu Suda Europske unije C-84/19 od 3. rujna 2020. ističući kako je prema stavu Suda Europske unije, ako je odredba kojom je banka ugovorila tzv. ulaznu naknadu jasno predočena potrošaču i ako je potrošač shvatio ekonomsku posljedicu njezina ugovaranja, ona je valjana i proizvodi sve pravne učinke. Osim navedenog, tuženik ukazuje i na presude Suda Europske unije broj: C- 224/19, C-259/19, C-565/21 i C-186/16. Ističe kako je naknada za obradu troškova kredita standard bankarskog poslovanja u svim državama svijeta s razvijenim tržišnim gospodarstvom te navodi kako je tuženik konstantno pod intenzivnim nadzorom Hrvatske narodne banke koja nikada nije dovodila u pitanje zakonitost naplaćivanja predmetne naknade, a ni danas je ne dovodi u pitanje. Zaključno se poziva na sudsku praksu Trgovačkog suda u Osijeku P-2/2021, Visokog trgovačkog suda RH Pž- 2437/2022 te Županijskog suda u Splitu, Gž-279/2023, te na shvaćanje Vrhovnog suda RH o pravu na tijek zateznih kamata od dana podnošenja zahtjeva, a ne kako to tužitelj traži, od dana naplaćene naknade. Zbog svega iznesenog, tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu te predlaže isti odbiti uz naknadu troška tuženiku.

3. Tužitelj se podneskom od 7. listopada 2025. očitovao na odgovor na tužbu. U odnosu na osnovanost tužbenog zahtjeva, tužitelj se poziva na odredbu čl. 323.st.1. ZOO-a te ističe kako se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO- a. Navodi kako je na okolnost da su odredbe Ugovora kojima je tuženik pozvao tužitelja na platež naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90% nepoštene i ništetne predložio da sud sasluša tužitelja kao stranku u svrhu dokazivanja. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj ističe kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sukladno kojem shvaćanju tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći tek pravomoćnošću prvostupanjske odluke kojom će biti utvrđena ništetnom predmetna odredba Ugovora na temelju čije ništetnosti se zahtjeva vraćanje. Tužitelj ponovno ističe, kao i u tužbi, da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva tipska, prethodno formulirana po pravnom predniku tužitelja i unesena u tekst Ugovora o kreditu te da tužitelj ni na koji način nije mogao pregovarati o istoj, niti u pogledu visine, niti u pogledu usluga koje bi eventualno bile pružane za naznačenu naknadu, odnosno da prilikom sklapanja ugovora tužitelju uopće nije bila objašnjena i predočena struktura troškova ulazne naknade slijedom čega nije bila ni jasna, ni razumljiva, a niti je tužitelj mogao na nju bilo kako utjecati. Tužitelj ističe kako je sporna ugovorna odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, te je nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, budući se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te je bila unaprijed formulirana, kao što je u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZPP ništetna, dok je na tuženiku teret dokaza o suprotnome. U odnosu na osporavanje statusa potrošača tužitelju, isti ističe kako je iz dostavljene kreditne dokumentacije vidljivo da je isti podignut u svrhu dogradnje i rekonstrukcije kuće te refinanciranja postojećeg kredita, a tužitelj je sklopio Ugovor s tuženikom u svojstvu potrošača. Zaključno se tužitelj osvrnuo na tuženikovo tumačenje vezano uz početak tijeka zateznih kamata na povrat onoga što je dano na temelju ništetnih odredbi ugovora te je istaknuo kako se zatezne kamate imaju računati od datuma plaćanja novčanog iznosa za ulaznu naknadu sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

4. Iako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 970,07 EUR, prema čemu bi se obzirom na vrijednost predmeta spora imale primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti, dio tužbenog zahtjeva odnosi se i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, bez obzira na vrijednost spora koja je navedena u tužbi, ovaj spor ne predstavlja spor male vrijednosti, zbog čega je i proveden redovni postupak i održano ročište za glavnu raspravu na kojem je izveden predloženi dokaz saslušanjem tužitelja.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovog suda pod brojem P-436/2025 i to: Ugovor o kreditu broj 136-279/2006 od 13. rujna 200. (listovi 6-14 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 136-279/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (listovi 15-19 spisa), specifikacija isplate kredita (list 20 spisa), popis uplata za namirenje obveza po kreditu od 5.11.2015. (listovi 21-24 spisa), Odluka o naknadama za usluge Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. (listovi 186-213 spisa) te je u dokaznom postupku saslušao i tužitelja, Ovdje tek uzgredno valja spomenuti da je dokazni prijedlog tuženika za traženjem očitovanja (pomoći) od Hrvatske narodne banke o značenju efektivne kamatne stope sud nije ocijenio kao dokaz potreban za rješavanje ove pravne stvari zbog čega je je ocijenio nepotrebnim slijedom čega ga nije ni izvodio. Dok druge dokaze sud nije provodio obzirom ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje u dovoljnoj je mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke suda.

6. Temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnom odredbe članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136-279/2006 sklopljenog dana 13. rujna 2006. koja glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nulacijelihdevedesetposto) iznosa kredita.", kao i zahtjev za povrat iznosa od 970,07 EUR, plaćenog po navedenoj osnovi.

7.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je kao kreditor, sa tužiteljem, kao korisnikom kredita, dana 13. rujna 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 136-279/2006, kojim Ugovorom je tužitelju odobren kredit u iznosu od 173.900,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važećem na dan korištenja kredita, da je čl. 5 st. 2. ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje jednokratne naknade u visini od 0,90% od iznosa kredita koja se naplaćuje prije isplate kredita (odbijaju se od iznosa kredita), kao i da je tužitelj tuženiku, kao kreditoru, platio jednokratnu naknadu u visini od 0,90% kredita, odnosno iznos od 7.309,01 kn / 970,07 EUR. Visina tužbenog zahtjeva nije bila sporna, obzirom je tuženik učinio nespornom činjenicu da je tužitelj dana 22. rujna 2006. na ime naknade za obradu kredita uplatio iznos od 7.309,01 kn.

7.2. Sporno je je li odredba članka 5. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 136-279/2006 sklopljenog dana 13. rujna 2006. koja glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90% (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita." ništetna, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata, kao i činjenica ima li tužitelj svojstvo potrošača.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZPP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. istog članka ZZP/03 propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Ista odredba sadržana je i u čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07; dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja obaveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 i odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Tužitelj je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 6. studenog 2025. naveo da je novac isplaćen temeljem predmetnog ugovora o kreditu utrošen za kupnju i adaptaciju kuće koja se koristi isključivo u osobne svrhe te ista nikada nije korištena radi obavljanja nekakvih poslovnih aktivnosti, niti je tužitelj ikada imao obrt ili trgovačko društvo. Naveo je kako kod sklapanja ugovora o kreditu o ugovornim odredbama općenito, pa ni o predmetnoj ugovornoj odredbi s bankom nije mogao ništa pregovarati niti je u banci bilo pojedinačno riječi o plaćanju te naknade. Tužitelj je istaknuo kako je u banci općenito razgovarao o ukupnom iznosu koji će mu biti isplaćen po obradi kredita, kamatnoj stopi i visini anuiteta te roku otplate kredita, a da mu u banci nitko nije pojasnio od kojih bi se troškova imala sastojati predmetna naknada. Tužitelj se nije mogao izjasniti koliko je točno iznosila ustegnuta naknada, međutim bio je siguran da je ona bila veća od samog iznosa mjesečnog anuiteta. Istaknuo je kako je prilikom sklapanja ugovora pročitao ugovor, ali se ne sjeća je li vidio odredbu o naknadi za obradu kredit, a da se nakon što mu je taj iznos ustegnut nije dodatno raspitivao na što se isti odnosi. Obzirom je tužitelj po zanimanju diplomirani ekonomist naveo je kako dugi niz godina ne radi u struci te da obnaša funkciju ravnatelja Gradskog muzeja u Varaždinu. Zaključno je naveo kako je ugovor o kreditu prije potpisivanja pročitao, ali ga nije analizirao, da ga je javni bilježnik upoznao s odredbama Ugovora te da mu je djelatnik banke prije potpisivanja ugovora spomenuo da je u ugovoru sadržana odredba o naknadi za obradu kredita, ali nije posebno pojašnjavao na šta se odnosi i šta sadržava te je na kraju istaknuo kako mu prije potpisivanja ugovora nije predočen iznos naknade koji bi morao podmiriti niti u postotnom niti u nominalnom iznosu.

9.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužitelj iskazivao neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično.

9.2. Analizirajući iskaz tužitelja sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj nije pregovarao o spornoj odredbi čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu te da tuženik nije tužitelja, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se to uopće ta naknada odnosi. Naime, tužitelj je zapravo imala dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila sredstva potrebna za refinanciranje postojećeg kredita, dogradnju i rekonstrukciju kuće. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije ni na koji način objašnjena svrha naknade. Na taj je način povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,90% iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelju zapravo nije isplaćen, već mu je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako, doista, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, pri čemu tužitelju nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, čime je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužitelj imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 96. st. 1. ZZP/07, koja je time ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega je odlučeno kao u točci I/ izreke presude.

10. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva (shvaćanje od 30. siječnja 2020.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek predmetnom presudom (t. I izreke) utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, odnosno isti još nije počeo teći. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

11. Vezano uz tuženikov prigovor da tužitelj ne bi imao status potrošača, valja istaknuti kako je odredbom čl. 3. ZZP/07 propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je tužitelj, kao fizička osoba, sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu (pravni posao), kojim su istome plasirana novčana sredstva u svrhu dogradnje i rekonstrukcije kuće te refinanciranja postojećeg kredita, dakle tužitelj je djelovao izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, to se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača isti ima smatrati potrošačem, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Slijedom navedenog, prigovor tuženika da tužitelj ne bi imao status potrošača sud je ocijenio neosnovanim.

12. Temeljem svega naprijed navedenog sud je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZPP ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je stekao bez valjane pravne osnove, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe.

13. Iako visina tužbenog zahtjeva nije ni bila sporna, valja tek reći da je tužitelj istu dokazao dostavom specifikacije isplate kredita, iz kojeg je razvidna visina naplaćene naknade, pri čemu je i sam tuženik naveo da visina i datum naplaćene naknade nisu sporni, dakle samim time ni visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Zbog navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i u visini.

14. Zakonske zatezne kamate sud je tužitelju dosudio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, sukladno zahtjevu tužitelja, a obzirom je banka stekla određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sama banka inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužitelja kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana koji slijedi danu kada je nesporno naplaćena predmetna naknada od tužitelja.

15. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužitelj uspio u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužitelju u cijelosti naknaditi troškove postupka.

15.1. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 150,00 EUR, temeljem Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), trošak sastava podneska od 7. listopada 2025. u iznosu od 150,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom dana 6. studenog 2025. u iznosu od 150,00 EUR temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude održanom dana 25. studenog 2025. u iznosu od 75,00 EUR, temeljem Tbr. 9. t. 3. Tarife, kao i PDV na ukupno priznate troškove postupka u iznosu od 131,25 EUR, temeljem Tbr. 46. Tarife. Osim navedenog, tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 19,91 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 39,82 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

15.2. Slijedom navedenog, tužitelju su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 715,98 EUR, koje mu je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka.

16. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 25. studenog 2025.

Sutkinja

Ivančica Klinec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćniku, Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu.

2. Tuženik po punomoćniku, Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović&Partneri u Zagrebu.