Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-499/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Ivančici Klinec, u pravnoj stvari tužiteljice ŠU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćnici Ani Petrić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Petrić i partneri u Varaždinu, protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku, Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić& Lui u Zagrebu, radi vraćanja stečenog bez osnove, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 6. studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice i zamjenice punomoćnika tuženika, te objave presude dana 25. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužiteljici, ŠU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 407,63 EUR (četiristo sedam eura i šezdeset tri centa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- Na iznos od 362,60 EUR od 25. veljače 2006. do isplate,

- Na iznos od 45,03 EUR od 15. kolovoza 2012. do isplate,

i to: po stopi od 15% godišnje od 25. veljače 2006. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. , po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, da tužiteljici, ŠU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 414,81 EUR (četiristo četrnaest eura i osamdeset jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica, ŠU, podnijela je 7. studenog 2024. tužbu protiv tuženika, Raiffeisenbank Austria d.d., u kojoj navodi da je kao korisnica kredita sa tuženikom kao bankom, sklopila Ugovor o kreditu broj 320-50-3282461, u [adresa], dana 22. veljače 2006., a kojim ugovorom je tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje iznos od 17.664,30 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, na rok otplate od 84 mjeseca na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu uz promjenjivu kamatnu stopu. Nadalje ističe kako je člankom 3. Ugovora o kreditu propisano da tuženik ima pravo na naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno i da se ista naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, dok je člankom 9. Ugovora propisano da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik. Navodi kako je prilikom isplate kredita tuženiku platila naknadu za obradu kredita sukladno čl. 3. Ugovora te da je prijevremeno otplatila kredit u kolovozu 2012., umjesto u veljači 2013., kojom prilikom je tuženiku platila naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno čl. 9. Ugovora o kreditu. Ističe kako je tuženiku na ime naknade za obradu kredita platila iznos od 2.732,05 kn, odnosno 3,30% od iznosa kredita, što preračunato u EUR iznosi 362,60 EUR, a na ime naknade za konačnu otplatu kredita iznos od 339,31 kn, što preračunato u EUR iznosi 45,03 EUR. Tužiteljica smatra da je tuženik navedene iznose stekao bez valjane pravne osnove te ističe kako je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita protivna prisilnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, kao i odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja dijela obveza tužitelja po Ugovoru o kreditu. Ističe kako o navedenoj odredbi tužiteljica s tuženikom nije pojedinačno pregovarala te se tužiteljici nije jasno i nedvosmisleno prezentiralo u čemu se sastoje stvarni troškovi tuženika koji se podmiruju iz te usluge te da je predmetna odredba uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, pri čemu je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe ništetnost. Također ističe kako je i odredba čl. 9. Ugovora o kreditu ništetna, te ukazuje na odredbu čl. 1024. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnos ima sukladno kojoj korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te joj je dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio, kao i odredbu čl. 25. st. 1. i 3. ZOO -a prema kojoj dužnik novčane obveze može istu ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveza ima samo ako je na to ovlašten ugovorom. Zaključno navodi kako je shvaćanje da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti zbog gubitka kamata potvrđeno donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 101/2017), te da se o ništetnosti predmetnih ugovornih obveza već izjasnila najviša sudbena instanca u Republici Hrvatskoj u pojedinačno navedenim presudama koje tužiteljica navodi u tužbi

2. U odgovoru na tužbu tuženik je potvrdio sklapanje ugovora o kreditu s tužiteljicom te naveo kako je ugovor o kreditu sklopljen u skladu s odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Ističe kako je tužiteljica svojom voljom sklopila ugovor u valutnoj klauzuli CHF te da su joj prilikom sklapanja Ugovora uručeni i opći akti kreditora, a tužiteljica da se svojim potpisom usuglasila sa svim odredbama ugovora o kreditu i uručenim općim aktima. Navodi kako je pravna osnova za naplatu naknade za obradu kredita sadržana u odredbi čl. 3. ugovora o kreditu koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, te da je ista tužiteljici pojašnjena a da je ista razumijevanje i prihvat potvrdila javnom bilježniku kao povjereniku suda prilikom solemnizacije ugovora. Također navodi kako tužiteljica nikada nije izjavila prigovor u pogledu ugovorene odnosno naplaćene naknade, da je tuženik prije zaključenja ugovora objasnio svaku odredbu ugovora tužiteljici, a obzirom tužiteljica nije prigovarala odredbama, stranke su zaključile ugovor. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare utuženog potraživanja.

3. Tužiteljica se podneskom od 13. veljače 2025. očitovala na odgovor na tužbu. Navela je kako je istaknuti prigovor zastare tuženika neosnovan pozivajući se pritom na činjenicu da se u ovom predmetu radi o restitucijskom zahtjevu s osnove ništetne ugovorne odredbe, a ista prije pokretanja ovog postupka nije bila predmet sudskog ispitivanja te tužiteljica tek podnošenjem ove tužbe ističe prigovor ništetnosti ugovornih odredbi čl. 3. i 9. Ugovora o kreditu te temeljem tog prigovora traži nazad iznos koji je platila. Ističe kako se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a zastarni rok za zahtjev tužiteljice počet će teći tek nastupom pravomoćnosti presude kojom je ništetnost ustanovljena. Tužiteljica ujedno upućuje na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. nadalje ističe kako su odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu po tužbi tužiteljice pravomoćno ustanovljene ništetnim presudom Općinskog suda u Varaždinu, P-167/2019-27 od 27.04.2022., a da je činjenični supstrat koji je utvrđen u predmetu P-167/2019 koji se odnosi na svojstvo tužiteljice kao potrošača, način na koji je došlo do sklapanja Ugovora, koraci koji ni(su) poduzeti prije sklapanja Ugovora, informacije koje tužiteljica (ni)je primila prije i prilikom sklapanja Ugovora primjenjiv i u ovom predmetu. Navodi kako nije točno da bi joj kod sklapanja Ugovora o kreditu bili uručeni opći uvjeti tuženika s kojima se suglasila te ističe kako prije sklapanja ugovora ona uopće nije bila u banci tuženika već je ugovor sklopila i sve radnje vezano uz kredit obavila u auto kući i kod bilježnika. Tužiteljica navodi kako joj niti jedna odredba Ugovora nije bila posebno protumačena te da niti o jednoj odredbi nije pojedinačno pregovarala s tuženikom budući se radilo o tipskom ugovoru čiji sadržaj je unaprijed definirao tuženik i tužiteljica ni na koji način nije imala utjecaj na njegov sadržaj, te da joj tuženik uopće nije objasnio u čemu bi se sastojali stvarni troškovi tuženika koji bi se imali podmiriti iz usluge "Obrade kredita". Zaključno ističe kako tuženik nije pretrpio objektivno nastale troškove prijevremenom otplatom kredita od strane tužiteljice te da nije čak ni u odgovoru na tužbu pokušao dokazati na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, iz čega proizlazi da je naplaćivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita za tuženika predstavljalo nadoknadu dijela iznosa kamate koju je "Izgubio" ranijim podmirenjem kreditne obveze.

4. Iako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 393,16 EUR, prema čemu bi se obzirom na vrijednost predmeta spora imale primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti prema kojem je postupak u sporovima male vrijednosti pisani postupak, tužiteljica je u tužbi i podnesku od 13. veljače 2025. predložila provesti dokaz njenim saslušanjem. Slijedom navedenog, iako niti jedna od stranaka nije izričito predložila održavanje usmene rasprave, dokazni prijedlog saslušanja stranaka je sam po sebi prijedlog koji u sebi sadržava i prijedlog za održavanje usmene rasprave, obzirom je izvođenje dokaza saslušanjem stranaka po prirodi stvari moguće izvesti jedino održavanjem ročišta za glavnu raspravu. Zbog navedenog je sud zakazao ročište na kojem je izveo predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovog suda pod brojem P-499/2024, i to: Ugovor o kreditu broj: 320-50-3282461 od 22.02.2006. (listovi 7-11 spisa), otplatnu tablicu od 22.02.2006. (listovi 12-15 spisa), otplatni plan (listovi 16-18 spisa), obavijest o otplati kredita od 14.08.2012. (list 19 spisa), zahtjev za dostavom dokumentacije od 11.10.2024. (list 20 spisa), potvrda o naplaćenim naknadama od 24.10.2024. (listovi 22-23 spisa) te je u dokaznom postupku saslušao i tužiteljicu. Druge dokaze sud nije provodio obzirom ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje u dovoljnoj je mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke suda.

6. Temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat iznosa od 407,63 EUR, plaćenog po osnovi odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i čl. 9. Ugovora o kreditu kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik.

7.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je kao kreditor, sa tužiteljicom, kao korisnikom kredita, dana 22. veljače 2026. sklopio Ugovor o kreditu broj 320-50-3282461, kojim ugovorom je stavio istoj na raspolaganje iznos od 17.664,30 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Tuženik ne osporava ni činjenicu da je čl. 3. Ugovora o kreditu propisano da tuženik ima pravo na naknadu u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno i da se ista naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao ni da je čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik. Konačno, tuženik ne osporava ni činjenicu da mu je tužiteljica, kao kreditoru, iz sredstava odobrenog kredita podmirila jednokratnu naknadu u iznosu od 2.732,05 kn / 362,60 EUR, kao ni da mu je tužiteljica uplatila iznos od 339,31 kn / 45,03 EUR kao naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Nesporno je da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, a nesporna je i visina tužbenog zahtjeva (tuženik je i na pripremnom ročištu održanom dana 6. studenog 2025. izričito izjavio kako visina tužbenog zahtjeva, u slučaju da se utvrdi egzistentnost osnove tužbenog zahtjeva, nije sporna).

7.2. Sporno je jesu li odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu 320-50-3282461 od 22.02.2006. kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu kredita i dio odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu 320-50-3282461 od 22.02.2006. kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi tuženik, ništetne, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te jesu li uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja te pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZPP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. istog članka ZZP/03 propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Ista odredba sadržana je i u čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07; dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja obaveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 i odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Tužiteljica je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 6. studenog 2025. navela da je novac isplaćen temeljem predmetnog ugovora o kreditu utrošila za kupnju osobnog vozila koji je koristila isključivo u osobne svrhe, te da isti nije koristila radi obavljanja nekakvih poslovnih aktivnosti niti je imala obrt ili trgovačko društvo. Navela je kako prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije mogla pregovarati o niti jednoj ugovornoj odredbi, te da ugovor o kreditu uopće nije ni sklapala u banci već u auto kući u kojoj je kupovala automobil te joj je ugovor o kreditu koji je bio unaprijed pripremljen i tipiziran uručen u auto kući. Istaknula je kako o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita koja joj je naplaćena od kredita s bankom nije mogla ništa pregovarati, da joj je rečeno da naknada iznosi 3,3 posto od iznosa kredita međutim da joj nije objašnjeno koji bi troškovi trebali biti sadržani u toj naknadi. Naknada za obradu kredita ustegnuta je prilikom isplate kredita, a tužiteljica da je bila u poziciji ili uzeti kredit pod ponuđenim uvjetima ili isti ne uzeti. Navela je kako je prilikom sklapanja ugovora o kreditu vidjela odredbu o naknadi za obradu kredita jer je ugovor ovjeravala kod javnog bilježnika međutim, ponovno je istaknula kako na tu odredbu nije imala apsolutno nikakvog utjecaja. Tužiteljica je iskazala kako joj je prva rata kredita bila cca 1100 kuna dok je ustegnuta naknada za obradu kredita premašila taj iznos te je iznosila 2732,05 kn. Nadalje, vezano uz naplaćenu naknadu za prijevremenu otplatu kred ita tužiteljica je navela kako joj je bilo rečeno da u slučaju da želi prijevremeno otplatiti kredit mora platiti naknadu, a kako je ona doista željela prijevremeno otplatiti kredit zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita da je uputila odmah nakon što je skupila novac za otplatu jer joj je bilo prestresno čekati svaki mjesec koliko će iznositi nova rata kredita. Istaknula je kako ni odnosu na navedenu odredbu nije mogla pregovarati sa bankom te joj je bilo stavljeno na izbor ili platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita i kredit otplatiti ili nastaviti sa plaćanjem anuiteta kredita. Tužiteljica je u svom iskazu navela kako joj vezano uz naknadu za obradu kredita nije objašnjeno zašto je visina naknade određena u postotku od odobrenog iznosa kredita te da joj to ni nije imao tko objasniti obzirom je ugovor sklapala u auto kući, te da joj prilikom sklapanja ugovora ili prilikom podnošenja zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita nije objašnjeno koji su to uvjeti pod kojima banka odobrava prijevremenu otplatu kredita. Istaknula je kako je protiv tuženika vodila i postupak radi isplate preplaćenih kamata na kredit te da je navedeni postupak pravomoćno okončan u njezinu korist. Zaključno je navela kako je detaljno pročitala ugovor o kreditu, a da je isti razumjela toliko koliko joj to njezino znanje dopušta, pri čemu nije imala izbora niti mogućnost vođenja pregovora o ugovorenim naknadama, da vezano uz naknade nije imala od koga tražiti pojašnjenje obzirom ju je u auto kući dočekao gotov ugovor o kreditu te da nije tražila ugovor bez naknada obzirom joj ista opcija nije bila ponuđena.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužiteljica iskazivala neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično.

9.2. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj ica nije pregovarala niti o spornoj odredbi čl. 3 niti dijela odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita te da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se to uopće ta naknada odnosi, jednako kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita.

9.3. Vezano uz ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, tužiteljica je zapravo imala dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavila sredstva potrebna za kupnju osobnog automobila. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužiteljici prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije ni na koji način objašnjena svrha naknade. Na taj je način povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužiteljici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako, doista, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, pri čemu tužiteljici nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, čime je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužitelj imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. ZZP/03, koja je time ništetna sukladno odredbi čl. 87. ZZP/03.

9.4. Glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) sud je utvrdio da je formulacija sadržana u dijelu odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu, sastavljena od tuženika i da stranke o istoj nisu pregovarale niti je tužiteljica imala utjecaja na njezin sadržaj, što i sama tužiteljica potvrđuje u svom iskazu. Osim toga, formulacija dijela odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu "korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor" je neodređena i neodrediva ugovorna odredba u vezi koje tužiteljica nije upoznata sa parametrima odlučnim za njenu primjenu, a koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njezinu štetu jer osim što je podložna isključivo uvjetima koje diktira tuženik (važeća odluka Banke), njome je tužiteljica stavljena u poziciju platiti naknadu za koju ne može znati na koji će se način formirati njezina visina i o čemu će ovisiti. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama povodom restitucijskih zahtjeva potrošača s osnove nepoštene odredbe o ugovorenoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita (npr. Rev 112/2018-2 od 9. ožujka 2022., Rev-43/2022-2 od 14. lipnja 2022.) izrazio pravno shvaćanje da banka ima pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji su izravno povezani s prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), a da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je banka trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Kako tuženik nije dokazao koje je to opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi naplaćena naknada, ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita predstavlja odredbu koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

10. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva (shvaćanje od 30. siječnja 2020.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita još nije ni utvrđena, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a još nije počela ni teći. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

11. Na naprijed opisani način sud je utvrdio da su odredbe čl. 3. i dijela čl. 9. Ugovora o kreditu ništetne, a obzirom je u slučaju ništetnosti ugovora (ugovornih odredaba) svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (ugovorne odredbe), slijedom čega je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZPP ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je stekao bez valjane pravne osnove, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe .

12. Iako visina tužbenog zahtjeva nije ni bila sporna, valja tek reći da je tužitelj ica istu dokazala dostavom potvrde koju je tuženik izdao tuženici, a iz koje je razvidna visina naplaćene naknade, pri čemu je i sam tuženik visinu utužene tražbine učinio nespornom danom izjavom na ročištu održanom dana 6. studenog 2025.navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i u visini.

13. Zakonske zatezne kamate sud je tužiteljici dosudio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, sukladno zahtjevu tužiteljice, a obzirom je banka stekla određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sama banka inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana koji slijedi danu kada je nesporno naplaćena predmetna naknada od tužiteljice.

14. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužiteljica uspjela u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

14.1. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR, temeljem Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), trošak sastava podneska od 13. veljače 2025. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, te trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom dana 6. studenog 2025. u iznosu od 100,00 EUR temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife, kao i PDV na ukupno priznate troškove postupka u iznosu od 75,00 EUR, temeljem Tbr. 46. Tarife. Osim navedenog, tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 13,27 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 26,54 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

14.2. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 414,81 EUR, koje joj je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka.

15. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 25. studenog 2025.

Sutkinja

Ivančica Klinec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica, po punomoćnici Ani Petrić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Petrić i partneri u Varaždinu.

2. Tuženik po punomoćniku, Josipu Mađariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mađarić& Lui u Zagrebu.