Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

P-197/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Marku Šimuniću, u pravnoj stvari tužitelja VĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupani po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 24. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno i punomoćnika parničnih stranaka, 25. studenoga 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 2. točke e) Ugovora o kreditu broj 3245055620, broj kreditne partije: 7107259678, sklopljenog dana 13.10.2015. između tužitelja VĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, a koja glasi: “Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 331,81 EUR (tristotridesetjedaneuroiosamdeset jedancent) na ime naplaćene naknade za troškove obrade kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 17. listopada 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine prema stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju VĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 218,75 EUR (dvijestoosamnaesteuraisedamdesetpetcenti) sa zateznim kamatama počev od 25. studenog 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve to u roku 15 dana.

IV. Djelomično se odbija zahtjev tužitelja VĆ za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 906,25 EUR (devetstošesteuraidvadesetpetcenti) uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo kako je sa tuženikom dana 13.10.2015.god. sklopio Ugovor o kreditu broj broj 3245055620, broj kreditne partije: 7107259678, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 50.000,00 EUR po kupovnom deviznom tečaju kreditora, vrijedećem za valutu Eur, na dan korištenja kredita. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji iznosi 20 godina u mjesečnim anuitetima, prvi anuitet iznosi 325,58 EUR. Tuženik je u članku 2. predmetnog ugovora o kreditu ugovorio odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o visini naknada za usluge kreditora. Tužitelj ovakvu ugovornu odredbu smatra nepoštenom i ništetnom iz razloga što je takva odredba potpuno nejasna, općenita i uopće ne ukazuje na bilo kakvu potrebu plaćanja troškova obrade kredita te tužitelj niti danas ne zna koji su to točno troškovi plaćeni tim iznosom, jer sve troškove javnog bilježnika i ostale administrativne troškove i slično je snosio sam tužitelj mimo toga. U nijednom dijelu predmetnog ugovora se ne spominje nijednom riječju bilo što o stvarnim troškovima zaključenja ugovora. Prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.g. (dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Nadalje je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Nadalje, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Za istaknuti je da je Sud Europske Unije u svojim presudama broj C-84/19 i C-224/19 potvrdio da je nepošteno bez pregovaranja s potrošačem tipskim ugovorom ugovarati na početku kredita nekakve ulazne troškove obrade za koje ne postoji nikakvo obrazloženje na temelju čega su nastali, koji su netransparentni i konačno koji su neproporcionalni. Dakle kreditor svoje troškove obrade kredita namiruje kroz ugovorne kamate koje je ugovorio s tužiteljem i to je jedina realna cijena i činidba ovih ugovornih odnosa, dok ovi troškovi predstavljaju samo dodatan namet tužitelju kao potrošaču oko kojeg tužitelj nije mogao pregovarati, niti na isti utjecati. Iz dopisa tuženika koji se prilaže uz tužbu proizlazi da je tuženik tužitelju naplatio navedenu naknadu, trošak obrade kredita koji je iznosio 50.000,00 EUR pa je time ulazna naknada naplaćena u iznosu od 339,49 EUR. Uzimajući u obzir odredbe članka 96. i članka 102. ZZP-a, te povrh svega odredbu članka 3., 4. i 10. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Tužitelj ističe da je prethodno od tuženika pribavio potrebnu kreditnu dokumentaciju iz koje se vidi iznos naplaćene naknade (isplatnog naloga, ugovora o kreditu, dopisa tuženika), no ukoliko tuženik bude osporavao visinu tužbenog zahtjeva tužitelj ipak pridržava pravo postavljanja točne visine tužbenog zahtjeva nakon izvođenja dokaza financijskim vještačenjem na okolnost koliko i s kojim datumom je tužitelju naplaćena naknada za troškove obrade kredita s tim da sud vještaka ovlasti da po potrebi pribavi dodatnu kreditnu dokumentaciju od tuženika.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo kako tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor“ te s osnove navodne ništetnosti te odredbe postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 339,49 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. U samom uvodu tuženik prigovara vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi. Naime, tužitelj je vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 1.666,50 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 339,49 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Tuženik ovdje upućuje i na odluku Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-286/2024-2 od dana 15. svibnja 2024. godine. Također, isto potvrđuje i odluka Županijskog suda Zagrebu posl. br. Gž-4623/2023-2 od dana 16. travnja 2024. Slijedom navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka. 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 339,49 EUR. Tuženik u cijelosti spori osnovanost tužbe, odnosno tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se prethodno navedena ugovorna odredba imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom, a iz razloga kako je obrazloženo u nastavku ovog odgovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice,upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Tužitelj u tužbi postavlja deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to na utvrđenje ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva. S gore navedene osnove tužitelj postavlja kondematorni tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 339,49 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Sve okolnosti koje će tuženik iznijeti predstavljaju dokaz da je tuženik prema tužitelju postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, poštujući primjenjive zakonske propise, slijedom čega se ne može smatrati da bi bilo koja odredba iz bilo kojeg ugovora o kreditu bila nepoštena odnosno ništetna. Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita imala smatrati nepoštenom odnosno ništetnom i to iz sljedećih razloga. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na ugovorne odnose između potrošača i banke kao lex specialis primjenjivao se Zakon o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13. – dalje u tekstu: ZPK/14). ZPK/14 je predviđao pravo Banke da naplaćuje razne naknade, pa tako i naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Već iz odredbe čl. 2. st. 1. toč. 15. ZPK/14, a kojom odredbom se definiralo potrošačko kreditiranje, razvidno je da je tuženik imao pravo na naplatu naknade. Naime, navedenom odredbom propisano je da je potrošačko kreditiranje pravni posao kojim se jedna ugovorna strana obvezuje drugoj staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a druga se ugovorna strana obvezuje plaćati ugovorene kamate, odnosno ugovorene naknade, te 4 iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno, kao i svaki drugi pravni posao, koji je po svojoj gospodarskoj biti jednak ovome pravnome poslu (čl. 2. st. 1. toč. 15. ZPK-a). Nadalje, i odredbom čl. 2. st. 1. toč. 7. ZPK/14 bilo je propisano pravo Banke na naplatu naknada, pa je u tom smislu zakonodavac propisao da ukupni troškovi kredita za potrošača uključuju kamate, naknade, poreze i sve druge naknade koje potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu te koji su poznati vjerovniku, osim troškova javnog bilježnika. Naknade na odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita. Nakon sklapanja ugovora o kreditu, nije dopušteno uvođenje novih naknada. Troškovi dodatnih usluga koje se odnose na ugovor o kreditu, posebice premije osiguranja, također su uključeni ako je sklapanje ugovora o pružanju drugih usluga obvezno u cilju dobivanja kredita ili dobivanja kredita prema uvjetima koji vrijede na tržištu. Osim što je već u samom ZPK/14 ustanovljeno pravo tuženika na naplaćivanje naknada, ističe se da je sukladno zakonskom ovlaštenju iz ZPK/14, Ministar financija 2014. godine donio i Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite ("Narodne novine" br. 15/14. – dalje u tekstu: Pravilnik) koji je propisivao da je naknada fiksni ili varijabilni iznos koji vjerovnik naplaćuje za pružene usluge te da vjerovnik u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje naknade sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita. ZPK/14 je pored prava banke da od korisnika kredita naplati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, propisao i određene informacije koje je banka u pisanom obliku dužna prezentirati potrošaču prije sklapanja samog ugovora o kreditu (čl. 5. ZPK/14). Dodatno, propisivala se i obveza banke da potrošača obavijesti o efektivnoj kamatnoj stopi, a koja je sadržavala ukupne troškove kredita, tj. uključivala je ne samo ugovorene kamate, nego i predmetnu naknadu za obradu kredita. U konkretnom slučaju razvidno je da je u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sudjelovao tužitelj i predstavnik tuženika, koji je prilikom ugovaranja ovog Ugovora o kreditu u cijelosti postupila sukladno zakonom propisanim obvezama. Naime, prije potpisivanja ugovora o kreditu i prilikom obrade samog kreditnog zahtjeva, tužitelj je od strane djelatnika tuženika, bankarskog službenika tuženika, bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog, iz svih materijalnih dokaza kao i iz komunikacije između tužitelja i službenika banke, razvidno je da je tužitelj na više načina bio informiran o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, pri čemu je evidentno da je tuženik u cijelosti postupao sukladno pozitivnim zakonskim propisima u informiranju tužitelja o svim njegovim obvezama po kreditu, pa tako i obvezi plaćanja naknade za obradu kredita. Tuženik ističe da je naplaćeni iznos nakande za obradu kreditnog zahtjeva u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu odražavao stvarne troškove odobravanja kredita, sve sukladno odredbi čl. 2. st. 1. toč. 7. ZPK/14 koja je propisivala: “Naknade na odobrene kredite moraju biti vezane uz stvarni trošak odobravanja kredita.” U konačnici, a upravo po pitanju stvarnog troška naknade za obradu kredita, tuženik ističe da je Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite propisivao obvezu tuženika da Ministarstvu financija dostavlja visine naknada te je i Ministarstvo financija bilo dužno objavljivati na svojim internetskim stranicama usporedni prikaz visine naknada za obavljanje usluga potrošačkog kreditiranja. U razdoblju od 1. siječnja 2014. g. pa nadalje, tuženik nikada nije imao primjedbi ili propisanih mjera od strane Ministarstva financija i/ili Hrvatske narodne banke u pogledu visine naknada za obradu kredita, koje je bilo dopušteno naplaćivati prema korisnicima kredita sukladno primjenjivom zakonodavstu. Slijedom navedenog, razvidno je da je naknada za obradu kredita, koja je naplaćena tužitelju, odražavala stvarne troškove obrade kredita, te je tuženik u svojem poslovanju prema korisnicima kredita postupao sukladno primjenjivom zakonodavstvu poštujući zahtjeve dobre vjere. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, osim ZPK/14 po kojem je tuženik nedvojbeno postupao i koji je tuženiku davao pravo na naplatu naknade za obradu kredita od strane tužitelja, na snazi je bio i ZZP/14. Odredbom čl. 53. ZZP/14 propisano je da ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i razumljivo te moraju biti lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Tako je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Dakle, Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. Osim toga, ovdje valja ukazati i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir priroda proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Prvenstveno što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Tuženik je tužitelja o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirala da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita. Tuženik u privitku dostavlja izvadak iz Upute službenicima za odobravanje kredita građanima – osnovna uputa, a u kojoj se navodi da se naknada za obradu kredita naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge te da se naknada od strane korisnika kredita (samo u slučaju da se odobri kredit) može platiti iz sredstava kredita ili iz vlastitih sredstava. Navedeno znači da su sigurno službenici tuženika komunicirali s tužiteljem vezano za plaćanje naknade za obradu kredita, iz razloga što se plaćala nakon odobrenja kredita i iz razloga što se morao utvrditi model plaćanja naknade. Drugim riječima, tužitelj ne može tvrditi da nije bio svjestan ekonomskih posljedica vezano za ugovaranje odredbe kojom se utvrđuje njegova obveza za plaćanjem naknade. Dodatno se napominje da naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput: operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Tuženik ukazuje na recentnu odluku Suda EU u predmetu broj C-621/17 (ZĆ protiv CIB Bank Zrt.). Naime u tom predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. U glavnom postupku koji je povod pokretanja prethodnog postupka pred Sudom EU tužitelj je podnio tužbu s ciljem da se utvrdi nepoštenost odredbi o naknadi za upravljanje koja je bila određena u visini od 2,4% godišnje za razdoblje od 20 godina i isplatnoj naknadi koja je bila određena u iznosu od 40 000 mađarskih forinti i to jer u ugovoru nisu konkretno navedene zauzvrat ponuđene usluge. I u ovome pojedinačnom predmetu tužitelj također navodi kako je riječ o ugovornoj odredbi koja jasno ne navodi koje usluge Banka naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Sud koji je uputio zahtjev Sudu EU smatra da određivanje usluga koje se pružaju u zamjenu za naknadu za upravljanje i isplatnu naknadu može biti relevantno prilikom utvrđivanja jesu li odredbe ugovora što ga je sklopio tužitelj u glavnom postupku dovoljno jasne i razumljive u smislu čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive 93/13. Sud EU je također stajališta da je u svakom pojedinačnom slučaju potrebno voditi računa o svim relevantnim činjeničnim elementima među kojima su, ne samo odredbe dotičnog ugovora, nego i oglašavanje i obavijesti koje je davatelj zajma učinio dostupnima u sklopu pregovora o njegovu sklapanju. S obzirom na sve navedeno, očito je da su navodi tužitelja o nerazumljivosti naplaćene naknade u ovome pojedinačnom postupku u cijelosti neosnovani s obzirom na ista ne mora sadržavati koje se sve usluge i troškovi pokrivaju u zamjenu za predmetne iznose koji se naplaćuju temeljem navedene ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita. Tuženik također ističe (suprotno navodima tužitelja) da odredba o ulaznoj naknadi ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. ZZP-a. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. U konačnici, tuženik ističe prigovor zastare na ovo potraživanje tužitelja, jer je naknada naplaćena 17. listopada 2015. godine. Naime, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi cit. odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja. Obzirom da je plaćanje naknade izvršeno 17. listopada 2015. godine, što dakle čini da je potraživanje tužitelja u zastari. Također, niti jedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača, a ni neka druga pravomoćna presuda ne utvrđuje ništetnima ugovorne odredbe o naknadama za obradu kredita. Stoga, jasno je da nema ni tužbe koja bi prekinula tijek zastarnog roka za ovu navodnu tražbinu tužitelja. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima, a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim. Tužitelj navodi kako se na ovaj pojedinačni postupak trebaju primijeniti zaključci Suda EU u predmetima C- 224/19 i C-259/19 s obzirom da je riječ o činjenično identičnim slučajevima kao i u ovome pojedinačnom postupku. Međutim, tuženik ističe kako se predmetne odluke uopće ne mogu primijeniti na ovaj pojedinačni postupak te da su tumačenja tužitelja u cijelosti samoinicijativna i neosnovana. Dakle, zakonodavac niti je ograničavao mogućnost naplate naknade za obradu kredita, niti je to omogućavao pod određenim uvjetima niti je bio propisan određeni maksimalni iznos naknade koji se može naplatiti. Točnije, tek je Zakonom o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine”, broj 75/2009) i njegovim izmjenama i dopunama iz 2013. godine (“Narodne novine”, broj 143/2013) zakonodavac u čl. 1. i 14. dao ovlaštenje ministru financija da pravilnikom “pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi” pa je tako 31. siječnja 2014. godine donesen Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014), kojim je izrijekom bila u članku 3. kao dopuštena predviđena i naknada za obradu kredita, a vjerovnik ih „u kreditnom poslovanju obračunava i naplaćuje…sukladno tarifi odnosno aktu vjerovnika kojim su određene naknade, a ovisno o vrsti kredita“. Sve do stupanja na snagu navedenog zakonodavstva nije postojalo nikakvo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade za obradu kredita. Spomenuta odredba članka 3. Pravilnika o naknadama na potrošačke kredite („Narodne novine“, broj 15/2014) Slijedom svega navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica, sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u prijedlog za uknjižbu založnog prava i Ugovor o namjenskom kreditu (stranice 5-15 spisa), dopis tuženika (stranice 16 spisa), otplatni plan (list 17-24 spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (stranice 45-48 spisa), te je saslušao tužitelja VĆ.

3.1. Na raspravi održanoj kod ovog suda 24. listopada 2025., punomoćnica tužitelja je odustala od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstveno vještačenja, a također je na istoj raspravi punomoćnika tužitelja navela kako je došlo do omaške u sastavu tužbenog zahtjeva, te je zbog toga uređena točka II. tužbenog zahtjeva na način da je istaknuto kako umjesto iznosa od 339,49 EUR, potražuje iznos od 331,81 EUR, dok u preostalom dijelu ostaje neizmjenjeno.

3.2. Sud je na pripremnom ročištu 24. listopada 2025. koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, po prigovoru tuženika, u odnosu na vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi, donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 331,81 eura, sukladno članku 40. stavku 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 331,81 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 9.5.2002., Rev 688/00-2 od 7.1.2004.).

4. Saslušan na raspravi, tužitelj VĆ iskazao je kako je kod tuženika podigao namjenski hipotekarni kredit 2015. godine radi adaptacije nekretnine za osobne potrebe, odnosno za stanovanje. Ističe nadalje kako je kod tuženika podigao predmetni kredit jer je već ranije bio njihov klijent, misli od 2010. godine, a predmetni kredit je podigao 2015. godine. Navodi kako mu je prilikom dolaska u prostorije tuženika samo rečeno koliki iznos kredita može dobiti, odnosno kredit koji može dobiti koji mu je bio potreban, a nije bilo pregovora, već je to bilo po principu uzmi ili ostavi, te nakon što je prvo pribavio svu potrebnu dokumentaciju radi realizacije kredita, došao je ponovno u prostorije tuženika, gdje ga je dočekao unaprijed sastavljeni ugovor koji je bio na njihovom obrascu, te mu je tom prilikom zaposlenik tuženika rekao samo iznos kredita. Ne sjeća se je li spominjao vezano uz naknadu za obradu kredita, sve zbog proteka vremena. Sjeća se da je pročitao predmetni ugovor, međutim ne sjeća se niti je li u istome bila stavka vezana uz naknadu za obradu kredita. Ističe također kako mu je tom prilikom zaposlenik tuženika pričao samo o iznosu kredita, a nije bilo govora o naknadi za obradu kredita. Nadalje, iskazuje kako je potom s tim ugovorom otišao kod javnog bilježnika koji misli da mu nije taj ugovor pročitao niti protumačio, a potom je taj ugovor i potpisao.

4.1. Na upit punomoćnice tužitelja odgovara kako je sve platio vezano uz realizaciju predmetnog ugovora o kreditu, pa tako i sve troškove koji se odnose na javnog bilježnika procjenu vrijednosti nekretnine i drugo. Nadalje iskazuje kako on osobno nije mogao utjecati da se nešto ne plati, a kako bi se realizirao predmetni kredit. Ističe kako u vrijeme podizanja kredita nije bio vlasnik obrta, OPG-a, odnosno trgovačkog društva.

4.2. Na upit punomoćnika tuženika odgovara kako se ne sjeća na koji način je točno naplaćena naknada, odnosno je li to bilo iz kredita ili je predmetni novac bio skinut s njegovog tekućeg računa, budući da je on već ranije bio tuženikov klijent. Iskazuje kako je kredit još uvijek u otplati i to do 2035. godine, a predmetni stan je još uvijek u njegovom vlasništvu.

5. Iz prijedloga za uknjižbu založnog prava i Ugovora o namjenskom kreditu (stranice 5-15 spisa) proizlazi kako je tužitelju odobren kredit od strane tuženika na iznos od 50.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate, te u odredbi članka 2. točke e) propisano je kako se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.

6. Iz potvrde tuženika (stranice 16 spisa) proizlazi kako je tuženik izdao potvrdu tužitelju, a u svezi predmetnog kredita, te da je po istom naplaćena naknada u iznosu od 2.500,00 kuna odnosno 331,81 EUR/fiksni tečaj konverzije 7,53450, sukladno članku 2. e) predmetnog ugovora.

7. Iz otplatnog plana (list 17-24 spisa) proizlazi kako je tužitelj zatražio kredit u iznosu od 50.000,00 EUR gdje će otplati anuiteti biti 325,57 EUR mjesečno počevši od 1.12.2015., pa svakomjesečno do isplate, odnosno do 1.11.2035.

8. Iz obveznih radnji pri odobravanju kredita (stranice 45-48 spisa) proizlazi kako je osnovica za obradu kreditnog zahtjeva iznos odobrenog kredita, a moguće je ostvariti i popuste na isto, ovisno o tarifnom modelu kod tuženika, a visina se naplaćuje sukladno Odluci o tarifi naknada za usluge ili Odluci o pojedinom kreditnom proizvodu.

9. Tužbeni zahtjev tužitelja je u cijelosti osnovan.

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti odredbe članka 2. točke e) Ugovora o kreditu broj 3245055620, broj kreditne partije: 7107259678, sklopljenog dana 13.10.2015. između tužitelja i tuženika, a koja glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge Kreditora.“, te isplata iznosa od 2.500,00 kuna, odnosno 331,81 eura zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2015., do isplate.

11. Među parničnim strankama je sporno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade sukladno odluci tuženika, sadržana u članku 2. e) Ugovora o kreditu, ništetna. Spornim se ukazuje i je li nastupila zastara potraživanja.

12. U ovom postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor, 13.10.2015. sklopili Ugovor o kreditu broj 3245055620, broj kreditne partije: 7107259678, kojim je kreditor stavio tužitelju na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 50.000,00 EUR po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita,

- da je ugovorena naknada za obradu zahtjeva sukladno odluci tuženika,

- da je odobren kredit za adaptaciju nekretnine,

- da je tuženik tužitelju na ime predmetne naknade naplatio iznos od 331,81 eura.

13. Pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima normativno je regulirano prije svega Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14. – dalje: ZZP).

13.1. Člankom 83. ZZP propisano je: "Obavijest o financijskoj usluzi koja je predmet ugovora sadrži: 1. opis osnovnih obilježja financijske usluge 2. ukupnu cijenu koju je potrošač dužan platiti za tu uslugu, uključujući sve poreze, pristojbe, naknade i ostale troškove, odnosno, kad točan iznos ukupne cijene nije moguće utvrditi, elemente za izračun ukupne cijene koji omogućavaju potrošaču da sam utvrdi cijenu...".

13.2. Člankom 49. stavkom 1. ZZP propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.). Drugim riječima, na tuženoj je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

13.3. Člankom 52. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 52. ZZP samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 52. ZZP ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

13.4. Osim toga, tekst članka 52. ZZP treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 2. e) Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

13.5. U okviru te ocjene, potrebno je u skladu s člankom 49. stavkom 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

13.6. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 49. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 2. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

13.7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

13.8. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. – dalje u tekstu: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Prema odredbi članka 49. stavka 1. i 2. i članka 50. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13.9. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Tužitelj je potrošač u smislu članka 5. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14.), kojom je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Naime, iz Ugovora o kreditu proizlazi da ga je sklopio tužitelj kao fizička osoba, te da se radi o namjenskom kreditu – za adaptaciju nekretnine, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit utrošio za adaptaciju koja mu služi za osobne potrebe, nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke. Tuženik pak tijekom postupka nije dokazao da je ugovor sklopljen u okviru tužiteljeve poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti. Dakle, tužitelj je potrošač, a tužena trgovac te se radi o potrošačkom ugovoru.

15. Slijedom naprijed navedenog, valjalo je prije svega utvrditi jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita (članak 2. e) Ugovora o kreditu), odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora. Radi utvrđenja tih okolnosti, ovaj sud je saslušao tužitelja, te pročitao predmetni ugovor o kreditu.

16. Temeljem tako provedenih dokaza, ovaj sud zaključuje da tuženik, na kojemu je teret dokaza, nije dokazao da su među strankama vođeni bilo kakvi stvarni pregovori u pogledu naknade za obradu kredita, već se radilo o uvjetima koje je odredio tuženik, a prosječni klijent mogao ih je uzeti ili ostaviti.

17. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

17.1. Plaćanje troškova obrade kredita uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, i to sukladno odluci tuženika, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17.2. Predmetna odredba je transparenta u smislu članka 52. ZZP-a jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

17.3. Budući se o odredbi članka 2. e) Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, primjenom članka 49. stavka 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu članka 55. stavak 1. ZZP-a.

17.4. Slijedom navedenog, ovaj sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 2. e) Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade kredita.

18. Neosnovan je prigovor zastare tuženika. Naime, odredbom članka 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa nije zastarjelo pravo tužitelja na isticanje ništetnosti članka 2. e) Ugovora o kreditu. Tužitelj je postavio zahtjev za isplatu, pa se radi o restitucijskom zahtjevu, a u odnosu na kojeg je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 2. Ugovora o kreditu, pa zastarni rok propisan člankom 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

19. Prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Odredbom članka 1115. ZOO je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik je nepošten od dana stjecanja predmetnog iznosa jer to proizlazi iz isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u sudskom spisu.

19.1. Tužitelju zatezna kamata pripada od dana uplate iznosa 331,81 eura, koji iznos je među strankama nesporan, a koja uplata je prema potvrdi tuženika izvršena 17.10.2015., pa kako tužitelj potražuje zateznu kamatu počevši od 13.10.2015 do isplate, to mu je ista dosuđena od uplate, odnosno od 17.10.2015. Visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2022. određena je sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

20. S obzirom na iznijeto, ovaj sud nalazi osnovanim zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje jednokratnih troškova obrade sukladno odluci tuženika, sadržano u članku 2. e) Ugovora o kreditu, kao i zahtjev tužitelja za povrat plaćenog iznosa temeljem ništetne odredbe u iznosu 331,81 eura s kamatom počevši od 17.10.2015 do isplate.

21. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

22. Tužitelj je u uspio u sporu u cijelosti, pa mu pripada naknada troška postupka sukladno članku 154. stavku 1. ZPP-a u vezi članka 155. stavka 1. ZPP-a.

23. Tužitelju je priznata naknada troška postupka, sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno članku 40. stavku 3. ZPP-a, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja i to naknada troška sastava tužbe u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 7. točci 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarifa), za sastav podneska od 10.4.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 8. točci 1. Tarife, te zastupanja na ročištu od 24.10.2025. u visini od 25 bodova sukladno Tbr. 9. točci 1. Tarife, kao i zastupanja na ročištu za objavu odluke u visini od 12,50 bodova, sukladno Tbr. 9. točci 3. Tarife, odnosno ukupno 87,50 bodova, a što s obzirom na vrijednost boda i uvećano za PDV 25% iznosi 218,75 eura, sa zateznim kamatama tekućim od dana presuđenja, odnosno od 25. studenog 2025. pa do isplate sukladno članku 29. stavku 1. i 2. ZOO, stoga je odlučeno kao u točci III. izreke ove presude.

24. Zahtjev tužitelja za naknadu troška od 906,25 eura nije osnovan jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora koju je sud odredio sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku, po prigovoru tuženika, kao što je obrazloženo pod točkom 3.2. obrazloženja, dok zatraženi trošak sudskih pristojbi tužitelj nije niti zatražio u kojem iznosu, već samo da iste odredi sud. Također je isti odbijen i u cijelosti za zatražen trošak za sastav podneska od 29.4.2025. u ukupnom iznosu od 250,00 eura, budući da je isti samo vezan uz prigovor zastare tuženika, a koji prigovor zastare je tuženik već istaknuo u odgovoru na tužbu, pa se za navedeno mogao tužitelj i očitovati u podnesku od 10.4.2025., te sud smatra kako navedeni podnesak, sukladno članku 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ove parnice, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

25. Tuženik je u cijelosti odbijen za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 600,00 eura, budući da je isti u cijelosti izgubio parnicu, sukladno članku 154. stavku 1. ZPP.

Osijek, 25. studenoga 2025.

Sudac

Marko Šimunić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ove presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP). Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP). O žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Punomoćnici tužitelja

2. Punomoćniku tuženika