REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U RIJECI
[adresa] L 5
Poslovni broj: Us I-1252/2025-11
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E NJ E
Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Đeni Broznić, u upravnom sporu tužitelja 1. LG (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], 2. PG (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], koje zastupa opunomoćenik Ivan Borna Ninčević (OIB: [osobni identifikacijski broj]), odvjetnik u Karlovcu, Ulica Frana Supila 11, protiv tuženika Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike (OIB: 53969486500), Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi šutnje uprave - oglašivanje rješenja ništavim - inkluzivni dodatak, 25. studenoga 2025.,
r i j e š i o j e
I. Upravni spor se obustavlja.
II. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj, Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike da tužiteljima LG i PG LG nadoknadi troškove ovog upravnog spora u ukupnom iznosu od 275,00 (dvjesto sedamdeset pet) eura, u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke o troškovima ovoga upravnog spora, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužiteljâ za naknadu troškova spora.
Obrazloženje
1. Tužba tužiteljâ podnesena je 25. lipnja 2025. zbog šutnje uprave, tj. zbog propuštanja tuženika kao drugostupanjskog tijela da u propisanom roku odluči o žalbi tužiteljâ izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja donesenog u ovoj upravnoj stvari.
2. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio svoje drugostupanjsko rješenje, KLASA: UP/II-551-09/25-01/4049, URBROJ: 524-11-02/5-25-4 od 30. rujna 2025., kojim rješenjem je odlučeno o konkretnoj tužiteljevoj žalbi.
3. Tuženik je donošenjem navedenog rješenja u tijeku spora postupio prema tužbenom zahtjevu. K tomu, tužitelji su žalbu predali 16. travnja 2025., a o žalbi je odlučeno rješenjem tuženika od 30. rujna 2025., dakle nakon proteka roka propisanog člankom 121. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broje 49/07 i 110/21). Tužba je, pak, podnesena po proteku dilatornog roka propisanog člankom 40. stavkom 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24, u nastavku teksta: ZUS). Na koncu, tužitelji su se podneskom od 4. studenoga 2025. izjasnili da su zadovoljni naknadno donesenom odlukom, budući da je tom odlukom poništeno prvostupanjsko rješenje. Radi provjere postoji li zlouporaba prava kasnijim podnošenjem tužbe unatoč izjašnjenju tužitelja da je zadovoljan naknadno donesenom odlukom, provjerom u sudskoj pisarnici ovog Suda utvrđeno je da nije pokrenut novi upravni spor radi ocjene zakonitosti rješenja tuženika od 30. rujna 2025. godine.
4. Sud je, stoga, na temelju članka 103. stavka 1. i članka 106. stavka 1. točke
2. ZUS-a, odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
5. Pri obustavi spora slijedom postupanja prema tužbenom zahtjevu za vrijeme spora tužiteljima pripada pravo na naknadu troškova spora, u skladu sa člancima 144. i 147. ZUS-a. Međutim, stajalište je Suda da pri dosuđenju naknade troškova tužiteljima na teret tuženika u okolnostima konkretnog predmeta nema mjesta mehaničkoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23 i 107/25, u nastavku teksta: Tarifa), prema kojoj bi tužiteljima pripala naknada troška sastava tužbe u iznosu od 1.100,00 eura.
5.1. Naime, ovdje nema nikakvog akta čija se zakonitost osporava, a cijeli se spor svodi na pitanje je li javnopravno tijelo riješilo žalbu u roku od 60 dana u skladu s odredbom članka 121. Zakona o općem upravnom (''Narodne novine'', broj 47/09 i 110/21, u nastavku teksta: ZUP). Stoga se ovaj spor u smatra posve jednostavnim, uz tužbu koja je stereotipna (tipizirana) i ne kompleksnija od zahtjeva za pokretanje upravnog postupka. Predmetnom se tužbom traži donošenje odluke (bilo kakve), njezina svrha je isključivo ubrzavajuća, pa je po bitnim obilježjima svoga sadržaja vrlo slična običnoj požurnici. Ako se tužba zbog šutnje uprave u kojoj se traži isključivo donošenje odluke o žalbi, kakva je podnesena u konkretnom slučaju, podnese protekom navedenoga roka iz ZUP-a (60 dana) i dodatnog paricijskog roka od osam dana iz članka 40. stavka 2. ZUS-a, spor je de facto riješen, uspjeh u sporu za tužitelja nije jedan od mogućih ishoda, nego je to jedini mogući ishod. Posrijedi je, u osnovi, za tužitelja (i za njegova opunomoćenika - odvjetnika) ''win-win'' situacija, jer su dosuđenje i naplata troškova zastupanja sigurni. Tako se ni ovaj spor iz perspektive tužitelja nije mogao izgubiti. U tom je svjetlu potrebno sagledavati i zakonski kriterij uspjeha u sporu. Usporedbe radi, iznos od 1.000,00 eura (500 bodova) priznaje se odvjetniku za sastav tužbe u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora od 33.181,01 do 66.361,00 eura, a u kaznenom postupku odvjetniku za zastupanje na raspravi za kaznena djela za koja je predviđena kazna dugotrajnog zatvora (dakle, za najteža kaznena djela).
5.2. Pravne norme ne treba tumačiti na način koji bi doveo do zaključka da pravni poredak razumijeva i prihvaća očito nerazumne, čak i apsurdne ishode njihove primjene. Zadaća je sudova da to spriječe, ne dovodeći u pitanje samu bit prava na pristup sudu. Pritom se pri odlučivanju o naknadi troškova spora odlučuje o pravu stranke, a ne o pravu njezina opunomoćenika.
5.3. Usto, Europski sud za ljudska prava u svojoj praksi puno šire tumači mogućnost ocjene sudova pri donošenju odluke o troškovima postupka, te ne veže suce isključivo za pravilo da ona stranka koja je izgubila spor snosi troškove postupka, već taj Sud često ističe da troškove postupka treba pomno odmjeriti, uzevši u obzir pravne i sve druge okolnosti svakog pojedinog slučaja. Ni propis (zakon) ni dugotrajna sudska praksa nisu, sâmi po sebi, dovoljan razlog za određenu odluku, nego svaki slučaj valja promatrati u kontekstu posebnih okolnosti, kao i vrste postupka o kojemu je riječ. Pritom se svi pojedinačni i opći interesi trebaju respektirati, prije svega pravo stranke na pristup sudu (jer odluka o troškovima spora može to pravo ograničiti), ali nije bez utjecaja i potreba zaštite države od plaćanja neopravdanih troškova, jer ni država ne raspolaže neograničenim resursima. Svaka od odluka koja se bavi troškovima postupka donesena je u specifičnim okolnostima, pa je i pravna shvaćanja sudova moguće razumjeti samo ako se imaju u vidu činjenične okolnosti svakoga predmeta. Uzgred, tužitelji su kao vrijednost predmeta ovoga spora označili iznos od 1.327,22 eura, a za sastav tipizirane tužbe u predmetu šutnje uprave zatražili su naknadu u iznosu od 1.100,00 eura.
5.4. Zbog toga ima mjesta i sadašnjoj postupnoj promjeni upravnosudske prakse do koje dolazi vezano uz naknadu troškova upravnog spora pokrenutog zbog šutnje uprave, kako kod donošenja presude kojom se nalaže prekid šutnje uprave, tako i pri obustavi spora kada tuženik donošenjem rješenja prekine šutnju i uprave i na taj način postupi prema tužbenom zahtjevu. Postoje primjeri novije prakse u kojima se tada zahtjev za naknadu troškova spora u cijelosti odbija (npr. Upravni sud u Osijeku, rješenje posl. br. Us I-1121/2024-20 od 23. rujna 2025.). No, ovaj Sud je stajališta da bi nerazmjerno bilo tužiteljima u cijelosti odreći pravo na naknadu troška sastava tužbe, osim kada na strani tužitelja ili njegova opunomoćenika postoji zlouporaba prava (članak 147. stavak 8. ZUS-a). Zasad su poznata dva tipična načina takve zlouporabe. Prvo, izjašnjenje tužitelja da je zadovoljan donesenim rješenjem, kako bi spor bio obustavljen, nakon čega tužitelj svejedno pokrene upravni spor radi ocjene zakonitosti novog rješenja (iz čega proizlazi da tim rješenjem nije zadovoljan). Drugo, zlouporaba od strane opunomoćenika tužitelja serijskim podnošenjem tužbi zbog šutnje uprave netom nakon isteka roka iz članka 40. stavka 2. ZUS-a, naročito kod šutnje u odnosu na prigovore u jednostupanjskim postupcima. U odnosu na potonji primjer, ovaj Sud je u nekoliko slučajeva od pojedinih tuženika zatražio detaljnu obradu podataka o s time povezanim radnjama odnosnih opunomoćenika.
5.5. U ovome sporu Sud nije utvrdio zlouporabu prava od strane tužiteljâ ili njihova opunomoćenika, ali je, imajući na umu dosad izneseno u točki 5. ovog obrazloženja, ocijenio da bi dosuđenje naknade troška za sastav konkretne tužbe u iznosu većem od četvrtine onoga koji Tarifa predviđa za sve vrste tužbi (uključujući one u najkompleksnijim upravnim sporovima) bilo nerazmjerno i nerazumno. Pritom Sud ocjenjuje i da priznavanjem naknade troška sastava jednostavne tipizirane tužbe u predmetu šutnje uprave u iznosu od 275,00 eura, nije u pitanje dovedena sâma bit prava tužiteljâ na pristup sudu.
6. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.
U Rijeci 25. studenoga 2025.
S u d a c
dr. sc. Alen Rajko
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ovog rješenja dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave rješenja. Žalba protiv rješenja ne odgađa izvršenje rješenja (čl. 128. st. 3. ZUS-a).
Dostaviti:
- Odvjetniku Ivanu Borni Ninčeviću, Karlovac, Ulica Frana Supila 11
- Ministarstvu rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78
