Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Pr-3386/2021-39

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A  I  R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i partneri u Rijeci, protiv tuženika ViR 1898 d.d., Rijeka, Školjić 16, OIB: 84873325307, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. listopada 2025., u prisutnosti odvjetničkog vježbenika ŠD, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika – zaposlenice AD, dipl.iur., **.**.2025., javno objavivši,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ViR 1898 d.d. Rijeka OIB: 84873325307 da tužitelju PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 14.596,39 EURA zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 354,87 EURA od 15.07.2018. godine pa do isplate,

- na iznos od 292,02 EURA od 15.02.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 371,92 EURA od 15.03.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 371,92 EURA od 15.04.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 371,92 EURA od 15.05.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 371,92 EURA od 15.06.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 371,92 EURA od 15.07.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 309,48 EURA od 15.08.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 312,24 EURA od 15.09.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,49 EURA od 15.10.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,49 EURA od 15.11.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,49 EURA od 15.12.2019. godine pa do isplate,

- na iznos od 363,31 EURA od 15.01.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 361,11 EURA od 15.02.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 361,11 EURA od 15.03.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 361,11 EURA od 15.04.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 361,11 EURA od 15.05.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 361,11 EURA od 15.06.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 361,11 EURA od 15.07.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,99 EURA od 15.08.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,99 EURA od 15.09.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,99 EURA od 15.10.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,99 EURA od 15.11.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 356,99 EURA od 15.12.2020. godine pa do isplate,

- na iznos od 363,95 EURA od 15.01.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 397,02 EURA od 15.02.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 397,02 EURA od 15.03.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 397,02 EURA od 15.04.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 397,02 EURA od 15.05.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 211,14 EURA od 15.06.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 195,97 EURA od 15.07.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 202,53 EURA od 15.08.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 197,23 EURA od 15.09.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 389,71 EURA od 15.10.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 389,71 EURA od 15.11.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 389,71 EURA od 15.12.2021. godine pa do isplate,

- na iznos od 389,71 EURA od 15.01.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 419,05 EURA od 15.02.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 419,05 EURA od 15.03.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 419,05 EURA od 15.04.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,40 EURA od 15.05.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,40 EURA od 15.06.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 35,40 EURA od 15.07.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,79 EURA od 15.08.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,53 EURA od 15.09.2022. godine pa do isplate,

- na iznos od 361,38 EURA od 15.10.2022. godine pa do isplate,

do 31.12.2022. godine po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II Nalaže se tuženiku ViR 1898 d.d. Rijeka OIB: 84873325307 da tužitelju PD, OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 3.650,00 eura, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske odluke (25. studenog 2025.) do isplate, po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se u preostalom dijelu (iznad odmjerenih 3.650,00 eura, do zatraženih 6.025,00 eura) tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška odbija kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe (sadržajem tužiteljevog podneska od 22. travnja 2025.) povećanjem tužbenog zahtjeva.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 1. srpnja 2021. navodi da je 4.12.2003. kao radnik zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu mesara u proizvodnji (rasjekaoni) doživio ozljedu na radu. Poziva se na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-308/2007 od 12.03.2015. Nadalje, da se zbog teškog narušenja fizičkog i psihičkog zdravlja prouzročenog predmetnim ozljeđivanjem na radu neprekidno nalazio na bolovanju u periodu od 4.12.2003. do 28.2.2011., a nakon čega da je ponovno bio na bolovanju od 14.3.2011. do 5.7.2011., da je povodom prijedloga nadležnog liječnika od 31.1.2007. u odnosu na njega pokrenut postupak za ostvarivanje prava na invalidsku mirovinu koji da je rezultirao donošenjem pravomoćnog privremenog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci broj predmeta: 118626, osobni broj: 03425632021 od 8.5.2007. godine kojim da mu je priznato počevši od 21.2.2007. pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, da je unatoč priznatom pravu na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad nastavio raditi kod tuženika sve do 11.10.2011. kada mu je isteklo trajanje otkaznog roka sukladno otkazu ugovora o radu koji mu je tuženik uručio sa danom 11.7.2011., da obrazloženju odluke o otkazu ugovora o radu tuženik navodi da mu se otkazuje ugovor o radu iz razloga što zbog profesionalne nesposobnosti za rad više ne može obavljati dosadašnje poslove mesara u rasjekaoni. Nakon razmatranja mogućnosti da mu se ponude drugi poslovi koji eventualno odgovaraju njegovim sposobnostima i zdravstvenom stanju od strane tuženika da je utvrđeno da on ne može obavljati niti jedan posao u proizvodnom procesu tuženika, da se niti promjenom tehnologije ili organizacije rada ne mogu osigurati poslovi koji odgovaraju njegovom zdravstvenom stanju i sposobnostima, da kod tuženika nema slobodnog radnog mjesta administrativne naravi koje bi on mogao obavljati uz prekvalifikaciju ili dokvalifikaciju, da u odnosu na njega ne postoji mogućnost rada u nepunom radnom vremenu te da konačno niti kod drugih poslodavaca nema mogućnosti njegova zapošljavanja, a zbog kojih je razloga prema sadržaju obrazloženja odluke o otkazu ugovora o radu bilo neophodno otkazati mu ugovor o radu. Osim toga, tužitelj ističe da mu je temeljem konačnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci Klasa: 341-14-5/3-2011-1 OB: 03425632021, Ur.broj: 341-14- 5/3-2011-24327, od 28.10.2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu koja je određena u svoti od 1.810,88 kuna mjesečno, s time da mu isplata mirovine pripada od 14.10.2011. od prvog idućeg dana nakon prestanka radnog odnosa tužitelja. Tvrdi da je od dana odlaska u invalidsku mirovinu imao gubitak na zaradi, koji odgovara plaći koju bi kod tuženika ostvarivao da nije doživio ozljedu na radu koja da je u konačnici rezultirala odlaskom u invalidsku mirovinu i samog iznosa invalidske mirovine koju ostvaruje nakon prestanka radnog odnosa kod tuženika, to da je protiv tuženika pokrenuo i vodi parnične postupke koji su se pred ovim sudom vodili pod poslovnim broj P-2497/14 i Pr-313/2018 u kojim postupcima još uvijek nisu donijete pravomoćne presude, a u kojim parnicama da je obuhvatio tužbenim zahtjevima period zaključno do 15.6.2018., da su u tim parnicama provedena financijska vještačenja te da je utvrđeno da njegov gubitak na zaradi od mjeseca svibnja 2018. pa nadalje iznosi 1.062,54 kuna mjesečno. Poziva se na članak 1095. stavak 2 ZOO-a. Predlaže donošenje kondemnatorne presude kojom zahtjeva od tuženika isplatu iznosa od 38.251,44 kuna zajedno sa zateznom kamatom na mjesečne iznose od 1.062,54 kuna i to od 15.07.2018. do 15.06.2021. Potražuje i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik, u bitnom, osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, da je točno da je tužitelju 13.10.2011. prestao radni odnos osobno uvjetovanim otkazom, da je tužitelj prihvatio tu Odluku nije ju osporavao, a otpremninu da je prihvatio, da je nesporno da je tužitelju konačnim rješenjem HZMIO od 28.10.2011. priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad koja da je bila određena u iznosu od 1.810,88 kuna mjesečno, ali da se u obrazloženju navedenog rješenja ne navodi da je tužitelj postao profesionalno nesposoban za rad upravo i isključivo zbog povrede na radu koju je zadobio kod njega 4.12.2003., dakle da nedostaje uzročno-posljedična veza između utvrđene profesionalne nesposobnosti za rad tužitelja i povrede koju je tužitelj doživio kod njega, da razlozi tužiteljeve profesionalne nesposobnosti za rad uslijed koje da mu je priznato pravo na invalidsku mirovinu uopće nisu navedeni. Tuženik nadalje ističe prigovor podijeljene odgovornosti jer je tužitelj vlastitim postupanjem pridonio svom povrjeđivanju, da je 4.12.2003. došlo do oštećenja amonijačne cijevi i posljedičnog istjecanja manje količine amonijaka nehatnom radnjom njegova radnika za vrijeme dok je obavljao uobičajenu radnu operaciju manipulacije paletama smrznutog mesa, da do oštećenja amonijačne cijevi nije došlo iz razloga slabog održavanja ili neispravnosti opreme ili amonijačnih vodova, da je tužitelj umjesto da se udalji od amonijačnog oblaka radno mjesto napustio prolazom kroz vidljivi bjeličasti oblak amonijaka, te su mu iz tog razloga nastale posljedice, da su mjerodavne inspekcije 6 mjeseci prije predmetne nesreće provjeravale sigurnosno stanje pogona i potvrdile su optimalno tehničko-tehnološki status kompletne oprem, da su sudovi su u pojedinim slučajevima utvrđivali postojanje određenog stupnja suodgovornosti njegovih radnika, primjerice u ovosudnom predmetu posl.br. P-2947/04. Tuženik smatra nije učinio niti jedan propust u provođenju mjera zaštite na radu koji da bi bio u uzročno-posljedičnoj vezi s povrjeđivanjem tuženika. Poziva se na predmet Trgovačkog suda u Rijeci posl.br. 9/2 P-794/2014 (nalaz vještaka Eola Buića). Podredno predlaže provođenje vještačenja po vještaku zaštite na radu na okolnost postojanja ili nepostojanja odgovornosti tuženika za štetu koju trpi tužitelj, da nije točno da je u druga dva prije pokrenuta parnična postupka financijskim vještačenjem utvrđeno da tužiteljev gubitak na zaradi od mjeseca svibnja 2018. godine pa nadalje iznosi 1.062,54 kune mjesečno, da tužitelj nije priložio dokaze o tome koliki su mu mjesečni iznosi isplaćivani od strane HZMO tijekom utuženog razdoblja, tako da je nemoguće utvrditi da li je i koliko uopće postojala razlika u zaradi, da tužitelj ima određeni stupanj radne sposobnosti jer bi mu u protivnom bila utvrđena opća nesposobnost za rad, da iako je tužitelj radno sposoban za čitav niz poslova i za poslove djelatnika na odjelu mesnice nije ničim doprinio da mu nastala šteta bude manja u smislu članka 1092. Zakona o obveznim odnosima, da je u razdoblju od povrjeđivanja (gotovo 18 godina) tužitelj radio kod dva poslodavca svega nekoliko mjeseci, da nije prijavljen na Zavod za zapošljavanje, da se šteta koju trpi tužitelj sastoji u tome što je tužitelj nezaposlen jer da se niti ne trudi pronaći zaposlenje u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću, a ne zbog toga što mu je tuženik otkazao ugovor o radu. Dakle, da tužitelj nije niti pokušao poduzeti bilo kakve radnje da bi mu šteta bila manja ili da štete ne bude, da ne postoji uzročno- posljedična veza između predmetnog štetnog događaja i eventualnog gubitka na zaradi tužitelja jer tužitelj ne gubi na zaradi zbog toga što je povrijeđen kod tuženika, već zbog toga što je nezaposlen nakon odluke o otkazu. Predlaže da se provede vještačenje po vještaku specijalisti medicine rada na okolnosti da li može i koje poslove može tužitelj obavljati s obzirom na preostalu radnu sposobnost. Smatra da tužitelj ništa od svojih tvrdnji nije dokazao. Predlaže da se tužitelja odbije s njegovim zahtjevom. Potražuje trošak postupka.

3. Tijekom glavne rasprave podneskom od 22. travnja 2025. (stranice 189 i 190 spisa), nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao.

4. Ovakvu preinaku tužbe, kojoj se tuženik protivio navodeći u tom kontekstu o preinačenju tužbenog zahtjeva (tako i podnesak tuženika od 6.6.2025. – stranica 191 spisa), sud je dopustio (donošenjem odluke sa sadržajem u izreci rješenja) i to temeljem odredbe članka 190. stavci 2. i 3. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023; u nastavku teksta: ZPP) smatrajući ju svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Točno je da je u Zaključku sa sastanka predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 15. lipnja 2018. broj Su IV- 148/2018 zaključeno da se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva, a nakon zaključenja prethodnog postupka jer su provedenim vještačenjem utvrđene nove činjenice od kojih ovisi visina tužbenog zahtjeva, ne može tražiti ni kao iznimka prema čl. 299. st. 2. ZPP-a. Međutim, treba ukazati da je člankom 39. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a («Narodne novine» broj 70/19, dalje: ZID ZPP) izmijenjena ranija odredba čl. 190. ZPP-a na način da je dodan novi stavak 2. kojim je propisano da iznimno od odredbe st. 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a koja izmjena se primjenjuje i u ovome postupku na temelju čl. 117. st. 2. ZID ZPP-a, pa je po shvaćanju ovoga suda preinaka dopuštena, odnosno o osnovanosti tužbenog zahtjeva glede visine odlučiti po konačno preciziranom tužbenom zahtjevu. Ovo osobito u konkretnim okolnostima kada se tuženik tijekom prethodnog postupka (pa i na ročištu 7. veljače 2023.) protivio pribavljanju te korištenju rezultata financijskih vještačenja iz prije pokrenutih postupaka (posl.br. P-2497/14 i Pr-313/2018) između istih stranaka povodom iste pravne i činjenične osnove, ali za druge (ranije) periode od onog u ovom sporu koji je započeo s lipnjem 2018., pa bi se nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju nametnulo ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčeno odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda («Narodne novine» Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06). Legitimna je svrha zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a iz provedenog postupka evidentno je da takve zlouporabe u konkretnom slučaju nije bilo, te zato ovaj sud ocjenjuje da tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka (tako i Ustavni sud u odluci broj: U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022.).

5. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (isprave) sadržane u spisu koje su pročitane. Provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Tomislavu Prpiću, čiji nalazi i mišljenje od 10. veljače 2025. prileže spisu (stranice od 154 do 161 spisa). Saslušan je tužitelj na ročištu 5. listopada 2023. (stranice 133 i 134 spisa). Izvršen je uvid u ovosudne predmete pod poslovnim brojem P-308/2007 i Pr-313/2018.

6. Temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadu imovinske štete u vidu izgubljene zarade, koja se, po navodima tužbe, sastoji u razlici između mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi ostvarivao da nije došlo do profesionalne nesposobnosti za rad, a što je bio razlog njegova umirovljenja (invalidska mirovina).

8. Među strankama je nesporna činjenica da je tužitelj u vrijeme zadobivanja ozljede na radu 4. prosinca 2003. (uzrok je bio istjecanje amonijaka u tuženikovom poslovnom pogonu) bio tuženikov radnik (za obavljanje poslova mesara u rasjekaoni) temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 1. veljače 2001. Tužitelju je taj Ugovor o radu otkazan tuženikovom Odlukom o otkazu od 7. srpnja 2011. (stranice 7 do 9 spisa) zbog nemogućnosti izvršavanja obveza iz radnog odnosa (osobno uvjetovani otkaz). Iz obrazloženja Odluke o otkazu slijedi da se tužitelj od dana stradavanja na radu nalazio na bolovanju kontinuirano do 28. veljače 2011., nakon čega je ponovno bio na bolovanju od 14. ožujka 2011. do 5. srpnja 2011.

9. Nadalje, uvidom u ovosudni predmet pod poslovnim brojem P-308/07 utvrđeno je da je vezano uz štetni događaj od 4. prosinca 2003. koji je rezultirao tužiteljevim ozljeđivanjem vođen postupak radi naknade štete, a koji je okončan pravomoćno presudom pod poslovnim brojem P-308/07-70 od 12. ožujka 2015., kojom je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju 98.360,00 kuna sa zateznim kamatama po osnovi naknade neimovinske i imovinske štete uzrokovane ozljedom na radu.

10. Tijekom postupka tuženik je učinio spornim postojanje uzročno posljedične veze između tužiteljeve ozljede na radu i njegova umirovljenja, a posljedično tome i svoju odgovornost za nastalu mu štetu i njezinu visinu (svotu).

11. U pogledu tuženikove teze o nepostojanju uzročno posljedične veze između tužiteljeve ozljede na radu i štete koja se sastoji od razlike plaće koju bi tužitelj ostvarivao i invalidske mirovine, ukazuje se da je Rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područna služba u Rijeci Klasa:

341-14-5/3-2011, Ur.broj: 341-14-05/3-2011-24327 od 28. listopada 2011., broj spisa HZMO: 118626 (stranica 10 i 11 spisa) tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad.

12. U smislu odredbe članka 12. stavka 1. ZPP-a sud je vezan pravomoćnim i konačnim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje u odnosu na utvrđenje razloga gubitka radne sposobnosti tužitelja kojem je priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede na radu (100%), slijedom čega ovaj sud ne može ispitivati pravilnost pravomoćne odluke donesene u upravnom postupku, niti odlučivati o sadržaju tog rješenja kao o prethodnom pitanju. Naime, uvidom u Mišljenje stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Sektora provedbe, Stručnog povjerenstva za reviziju nalaza i mišljenja o invalidnosti od 3. travnja 2007. (stranice od 66 do 68 ovosudnog spisa pod poslovnim brojem P-313/2018), koje mišljenje je dio predmeta osiguranika KD, broj spisa HZMO: 118626, prvostupanjski sud utvrđuje da kod tužitelja postoji profesionalna nesposobnost za rad, da je datum nastanka invalidnosti 21. veljače 2007., dok je uzrok invalidnosti ozljeda na radu. Navedeno iz razloga što je tužitelj na radnom mjestu bio intoksiran amonijakom, što je izazvalo opekotine po licu, rukama i nogama, te respiratornom insuficijencijom, uz sniženje difuzijskog kapaciteta za CO i laringitis, uz napomenu da su se javile i psihičke tegobe u smislu PTSP-a zbog čega se kontinuirano psihijatrijski liječi. Dakle, upravo je ozljeda na radu bila od presudnog značaja na utvrđenje profesionalne nesposobnosti za rad tužitelja, zbog čega je i umirovljen. Dalje, sud ističe da je tužitelju Privremenim rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Rijeci od 8. svibnja 2007., broj predmeta HZMO: 118626 (stanice 12 i 13 spisa) priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne djelatnosti za rad, počevši upravo od 21. veljače 2007. Uzimajući u obzir da je upravno tijelo odlučilo baš o onim okolnostima vezanim uz razloge tužiteljeve nesposobnosti za rad koji su od krucijalne relevantnosti za odluku o predmetnom tužbenom zahtjevu, ovaj sud je vezan konkretnom pravomoćnom odlukom nadležnog upravnog tijela (čiju zakonitost ne može ispitivati) i ta ga odluka obvezuje u granicama njegove pravomoćnosti o tome da postoji priznato pravo tužitelja, a također postoji i identitet predmetnih stranaka jer je i tuženik sudjelovao u tom upravnom postupku (broj spisa / predmeta HZMO: 118626), a to nedvojbeno slijedi iz činjenice što je i njemu Rješenje od 28. listopada 2011. bilo dostavljeno (dostavna naredba na str. 11 spisa).

13. Odredba članka 1089. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; nadalje u tekstu: ZOO) regulira da oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi, dok je stavkom 3. istog članka propisano da se pri ocjeni visine izmakle koristi uzima u obzir dobitak koji se mogao osnovano očekivati prema redovitom tijeku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem.

14. Budući je uzrok tužiteljeve nesposobnosti za rad ozljeda na radu (argumentirano u točkama 11. i 12. obrazloženja), tuženikova odgovornost proizlazi iz sadržaja odredbe članka 1095. stavka 1. ZOO-a kojom je normirano da tko drugome nanese tjelesnu ozljedu ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i zaradu izgubljenu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja, dok je stavkom 2. propisano da ako ozlijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljnjeg razvijanja i napredovanja uništene ili umanjene, odgovorna osoba dužna je plaćati ozlijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za štetu. Tuženikova odgovornost slijedi i iz odredbe članka 111. stavka 1 Zakona o radu («Narodne novine» broj 93/2014, 127/2017 i 98/2019 - nadalje: ZR) jer postoji uzročno - posljedična veza između tužiteljeve ozljede na radu i njegova umirovljenja, odnosno štete koju tužitelj trpi kroz razliku između plaće koju bi primao da nije nastradao na poslu i mirovine koju prima.

15. Prema ustaljenoj sudskoj praksi poslodavac odgovara radniku za štetu nastalu na radu i u vezi s radom sve dok takva šteta postoji i dok traje, neovisno o tome je li u međuvremenu radniku prestao radni odnos kod tog poslodavca (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr-675/05 od 6. 9. 2007.).

16. Tuženik se tijekom parnice pozivao (počev od odgovora na tužbu) na presudu Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-289/2018 (stranice od 79 do 81 spisa) u parnici istih stranaka u istim procesnim ulogama, radi naknade imovinske štete - izgubljene zarade odnosno razlike između mirovine koju tužitelj prima i plaće koju bi ostvarivao da nije došlo do profesionalne nesposobnosti za rad koja je bila razlog njegova umirovljenja (invalidske mirovine) za period od rujna 2011. do travnja 2015., a kojom presudom je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen. Prema stanju stvari, te izvršenom provjerom kroz sustav e-spis aplikacija, slijedi da se radi o nepravomoćnoj odluci kojom uostalom ovaj sud nije niti vezan, pa prema tome predmetno pozivanje tuženika je neosnovano.

17. Nadalje, tuženik je isticao i prigovor podijeljene odgovornosti. U odnosu na navedeno nužno je ukazati da nikakav doprinos tužitelja kao oštećenika vlastitoj šteti nije utvrđena pravomoćnom presudom ovoga suda poslovni broj P-308/2007-70 od 12. ožujka 2015. (izvršen je uvid i u taj spis), a što jasno slijedi iz njezina obrazloženja, dok je tuženik konkretan prigovor isticao i tada u tom okončanom postupku koji se vodio radi naknade tužitelju neimovinske i imovinske štete iz istog štetnog događaja. U odnosu na isticanja tuženika da su sudovi u pojedinim slučajevima utvrđivali postojanje određenog stupnja suodgovornosti njegovih radnika, primjerice u ovosudnom predmetu posl.br. P-2947/04, takva argumentacija nije osnovana jer vezano uz te «pojedine slučajeve» tuženik nije dokazao da je tužitelj u tim drugim parnicama bio stranka ili barem umješač. Tako u predmetu na koji se tuženik posebno pozvao pod posl.br. P-2947/04 tužitelj je bio UD (presuda na str. od 41 do 50 spisa pod posl. br. P-313/2018).

18. Tuženik je tvrdio da se šteta koju tužitelj trpi sastoji u tome što je nezaposlen i ne trudi se pronaći zaposlenje u skladu sa svojom preostalom radnom sposobnošću, te da iz odredbe članka 1092. ZOO-a proizlazi obveza oštećenika da poduzme sve radnje da šteta ne nastane, odnosno da šteta bude što manja.

19. U iskazu na ročištu 5. listopada 2023. tužitelj navodi da je doživio ozljedu na poslu 4. prosinca 2003., da je osam godina kontinuirano proveo na bolovanju, da se 2011. vratio raditi, da tuženik nije imao adekvatno radno mjesto pa je dobio otkaz. Također 2011. da je dobio od Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje rješenje o invalidskoj mirovini zbog profesionalne nesposobnosti za rad, da je od tada kontinuirano u mirovini, da mu tuženik nije ponudio nikakvu prekvalifikaciju. Tvrdi da se u razdoblju od lipanja 2018. do rujan 2022. pokušavao zaposliti i da je radio u nekoliko perioda, da je pred kraj 2018. radio u firmi InterSpar u Tower centru (Pećine, predio Rijeke), da je taman tada kad je počeo raditi došlo do uključivanja alarma, da su svi morali svi izaći van iz objekta, međutim on da se „ukipio“, „zaledio“, da se od stresa nije mogao pomaknuti, da su mu kolege na poslu pomogli da izađe tada iz trgovačkog centra. Također, da je tijekom 2021. radio u [adresa] na otoku Krku oko tri mjeseca na poslu mesar (pomoćni radnik pakiranja mesa), kod poslodavca Tomašić HD, da je nakon toga i 2022. radio u firmi Batista također negdje 2 do 3 mjeseca na istim poslovima kao i na otoku Krku. Kao primjer situacija na poslu tužitelj je naveo da u firmi Batista postoje komore, frižideri gdje da se sprema meso za daljnju obradu odnosno pripremu, da komore predstavljaju mjesta za duboko smrzavanje mesa te prilikom posla kako bi se one otvarale i u njih ulazilo, a i vezano uz sam njihov rad kao električnih uređaja znale su ispuštati i maglicu, maglu, da je dolazilo do kondenzacije ledenog i toplog zraka, pa bi se pojavljivala magla i to da ga je sve podsjećalo na događaj iz 2003.

20. Sud je prihvatio istinitim tužiteljev iskaz je jer sukladan sadržaju dopisa HZMO-a Područne službe Rijeka od 30. listopada 2023. (stranica 142 spisa)

1 0

iz sadržaja kojeg dokumenta proizlazi da je tužitelj u razdoblju obuhvaćenom tužbenim zahtjevom radio kod većeg broja poslodavaca i to; Spar Hrvatska d.o.o. od 9. srpnja 2018. do 6. siječnja 2019., Kauzlarić Miljenko od 19. srpnja 2019. do 23. kolovoza 2019., obrtnik HD ([adresa]) od 6. svibnja 2021. do 31. kolovoza 2021. i Batista d.o.o od 1. travnja 2022. do 5. rujna 2022.

21. Tuženikova plediranja i prigovor na stranački iskaz tužitelja i to da ničim nije dokazao bi se osim na dva radna mjesta u [adresa] i kod K makar pokušao bilo gdje drugdje zaposliti, time su u potpunosti neprihvatljiva jer upravo suprotno slijedi iz sadržaja naprijed citiranog dopisa HZMO-a od 30. listopada 2023. kojim se potvrđuju istinitim navodi tužitelja. Protivno tezama tuženika da tužitelj nije doprinio da mu šteta (gubitak na zaradi) bude što manja, zaključak je ovog suda kako je tužitelj pokazivao evidentne aktivnosti u traženju posla nakon pretrpljene ozljede na radu, a u okviru preostale radne sposobnosti. Njegove radnje se nisu sastojale u propuštanju (ne traženju posla ili odbijanju rada). On je radio. Osim toga, sama za sebe činjenica što u razdoblju relevantnom za ovaj spor nije bio prijavljen na Zavodu za zapošljavanje, ne ukazuje ni na kakvu tužiteljevu pasivnost ili odbijanje posla (otklon ostvarivanju zarade) jer radnik do posla na tržištu rada može doći i svojim vlastitim angažmanom (dostavljanjem molbi potencijalnim poslodavcima) neovisno od formalne prijave na Zavodu i statističkog vođenja istog u evidencijama, a tako je uostalom tužitelj i postupao jer je nedvojbeno radio kod većeg broja poslodavaca. Na ovakav način, odnosno time tužitelj je kao oštećenik pridonio smanjenju vlastite štete, dakle činio je ono što je bio dužan činiti u okviru sadržaja i smisla pravne norme iz odredbe članka 1092. ZOO-a. Svakako se pri tome treba uzeti u obzir da se tužitelj i dalje liječi (prema iskazu pred sudom, na koji dio sadržaja tuženik nije prigovarao, uvijek sa sobom ima apaurine), kao i konkretne događaje na radnim mjestima od 2019. pa nadalje kada je doživio situacije koje su ga neposredno asocirale na okolnosti iz štetnog događaja (oglašavanje alarma, kondenzacijska maglica i slično).

22. Obzirom je u postupku utvrđeno da je tuženik odgovoran za nastanak štetnog događaja, posljedično tome odgovoran je i za naknadu štete tužitelju jer da nije zadobio ozljedu na radu, za pretpostaviti je da bi po redovnom tijeku stvari i dalje bio u radnom odnosu (rođen 1978.), odnosno da ne bi ostvario pravo na invalidsku mirovinu s danom 21. veljače 2007., koja je bila niža od iznosa plaće koju bi ostvario da je nastavio s radom kod tuženika. Budući je kod tužitelja zbog posljedica povrjeđivanja došlo do smanjene radne sposobnosti i odlaska u invalidsku mirovinu, to je sud temeljem odredbe čl. 1095. st. 2. ZOO-a tužitelju dosudio štetu zbog izgubljene zarade tj. razlike između pretpostavljene plaće i invalidske mirovine, s tim da prema rezultatima provedenog dokaznog postupka nije utvrđen nikakav doprinos tužitelja nastanku štete u smislu odredbe čl. 1092. ZOO-a, pa je tuženik dužan tužitelju naknaditi nastalu štetu u punom opsegu.

23. Visina tužbenog zahtjeva utvrđena je temeljem provedenog vještačenja po stalnom sudskom vještaku Tomislavu Prpiću, odnosno sadržaja nalaza i mišljenja od 10. veljače 2025. koji prileži spisu (stranice od 154 do 161).

1 1

24. Vještak je izračun napravio temeljem po sudu pribavljenih podataka od Državnog zavoda za statistiku (dalje: DZS), ali ne kako je sud tražio prema bruto plaći radnika na radnom mjestu na kojem je radio tužitelj, mesar u rasjekaoni, i to iz osnovnog razloga što Zavod uopće ne prati kretanje iznosa plaća po zanimanjima, takve evidencije nema, nego prema stupnju stručne spreme, te su dostavljeni podaci prosječne bruto plaće KV radnika u Republici Hrvatskoj za period od lipnja 2018. do rujna 2022. (stranica 143 spisa, dopis DZS od 2. studenog 2023.). Iz rezultata provedenog vještačenja proizlazi da je vještak izračunao uzevši u obzir prosječne mjesečne bruto plaće KV radnika u Republici Hrvatskoj u odnosu sa iznosom koji je tužitelj zaista uprihodio (od povremenih pojedinih poslodavca i HZZO-a ukupno) za period od lipnja 2018. pa do rujna 2022., da je tužitelj manje uprihodio neto iznos od 14.596,39 €. Prilikom obavljanja zadatka vještak je, kako to slijedi iz sadržaja nalaza, temeljem podataka u spisu projicirao neto iznose iz prosječnih mjesečnih bruto plaća.

25. Sud je u cijelosti prihvatio predmetni nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića jer je sačinjen detaljno, stručno, te u skladu s dokumentacijom u spisu. Tužitelj nije isticao prigovore na nalaz i mišljenje.

26. Tuženik se nalazu i mišljenju protivio glede podataka koje je koristio vještak kod izračuna. Konkretno, radi se pribavljenim podacima od DZS-a. Ističe da kod njega više nema radnika koji obavljaju poslove mesara u rasjekaoni čije plaće bi bio moguće uzeti za komparaciju prilikom određivanja pretpostavljene plaće tužitelja, ali da su približno slični poslovima mesara u rasjekaoni poslovi operatera koji se obavljaju u istim uvjetima, a nema razlike u naravi poslova. Tuženik je dostavio usporedni pregled plaća radnika OD koji da ima približne godine kao tužitelj i slične kvalifikacije (str. od 181 do 185 spisa). Tuženik dakle, osporava obračun kojeg je sačinio vještak u kojem je glede izračuna razlike primanja tužitelja primijenio podatke za KV radnike dobivene od DZS-a.

27. Prethodno isticane navode i osporavanja tuženika sud ne prihvaća. Prije svega, tuženik se već tijekom prethodnog postupka (ročište 7.2.2023. / str. 124 spisa, i dr.) protivio korištenju rezultata financijskih vještačenja iz ranijih predmeta istih stranaka po istoj osnovi za prethodna razdoblja. U postupku je nesporno da kod tuženika više ne postoji radno mjesto na kojem je tužitelj radio u vrijeme stradavanja, pa ne postoji radnik komparant u tom smislu. Međutim, ni iz čega ne proizlazi točnom tuženikova tvrdnja da bi s tužiteljevim bivšim radnim mjestom i poslovima približno slični sada bili poslovi operatera, a po tuženikovom stavu i izboru, da bi usporedni radnik bio OD. Naime, u tom kontekstu tuženik nije dostavio odgovarajući interni akt kojim je regulirana unutarnja sistematizacija radnih mjesta kako bi sud to mogao utvrditi analizom opisa poslova operatera i njihovom komparacijom sa sistematizacijom koja je bila na snazi dok je postojalo radno mjesto mesar u rasjekaoni. Ovo stoga što te tuženikove tvrdnje da bi najprikladniji komparant za izračun tužiteljevih pretpostavljenih plaća bio upravo radnik OD, same za sebe sudu nisu općepoznate, niti je to u području zakonskih presumpcija, pa da ih zato stranka koja se na njih

1 2

poziva ne bi trebala i dokazati. Dalje, u vještačenju su korišteni podaci o stvarnim primanjima tužitelja u periodu na koji se odnosi ova parnica čime je otklonjen tuženikov prigovor o promjenama iznosa mirovine tijekom vremena. Tužitelj je zatražio i pribavljanje podataka o plaćama radnika na istom radnom mjestu kod drugih poslodavaca, no takvi podaci nisu zatraženi kako se ne bi povrijedila pravila o zaštiti osobnih podataka jer bi to neprijeporno zahtijevalo prikupljanje i daljnju obradu podataka trećih osoba (ime, iznos plaće i sl.). Prvostupanjski sud je smatrao primjerenim obzirom na stanje stvari pribaviti podatke za potrebe vještačenja od DZS-a, a ne podatke o plaćama radnika kod drugih poslodavaca, čime je izbjegnuto kršenje prava na zaštitu osobnih podataka fizičkih osoba. Time je osigurana stručna i objektivna osnova za utvrđivanje visine naknade štete. Ovo osobito stoga budući je DZS ovlašteni izvor službene statistike koji redovito objavljuje podatke o plaćama. Takvi podaci su reprezentativni na državnoj razini i služe kao prihvatljiv statistički pokazatelj u situacijama kada relevantnih podataka od samog poslodavca ili uže populacije nema. Korištenje službene statistike radi izračuna očekivanih primanja ne predstavlja nikakvu proizvoljnost, već primjenu pouzdanog i provjerljivog izvora relevantnih informacija, dok su pribavljeni, a ujedno i jedini dostupni, podaci verificirani i neosobni. Tuženik je dostavio uz podnesak od 3. travnja 2025. ispravu - preglednik plaća radnika OD i tužitelja, međutim ničim nije argumentirao zašto ovaj, ali i druge dokaze na koje je u ovom odlomku obrazloženja već ukazano nije mogao predložiti pravovremeno i dostaviti ih do zaključenja prethodnog postupka. Iz svih prezentiranih razloga tuženikovo osporavanje nalaza i mišljenja vještaka Prpića je neosnovano, te sud nije prihvatio niti njegov prijedlog za dopunom obavljenog vještačenja.

28. Odluka o zateznim kamatama pravni izvor ima u odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, koja propisuje da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Stopa zatezne kamate određena je prema članku 29. stavci 2. i 8. ZOO-a do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. prema članku 2. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 114/22) i članku 1. Uredbe Vlade Republike Hrvatske o izmjeni Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 156/22) kojima je noveliran članak 29. stavci 2. i 8. ZOO-a te članka 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23). Odlučivanje o zateznim kamata podrazumijeva primjenu materijalnog prava.

29. Slijedom svega navedenog, te pozivom na ranije citirane odredbe materijalnog prava (pod t. 13., 14. i 22. obrazloženja) presuđeno je kao u točki I izreke.

30. Kod ovako utvrđenog i argumentiranog stanja stvari ostali dokazi nisu analizirani obzirom njihovi sadržaji nisu od utjecaja za drugačiju odluku o meritumu od one koja je donesena.

31. Odluka o trošku (točka II izreke) temelji se na odredbi iz članka 154. stavka 1., u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir ostvareni potpuni uspjeh tužitelja, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» broj 138/2023, dalje: Tarifa) koja je stupila na

1 3

snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Uspjeh stranke ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, dok se istodobno odvjetnička nagrada odmjerava prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja pojedine parnične radnje. U ovoj parnici do tužiteljeva podneska od 8.11.2022. vrijednost predmeta spora iznosila je 38.251,44 kune, zatim od 8.11.2022. vps je bio 55.252,08 kuna, da bi konačni zahtjev tužitelj postavio podneskom od 22. travnja 2025. u svoti od 14.596,39 eura.

32. Prema tome, tužitelju su priznati zatraženi troškovi zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima prema troškovniku od 8.9.2025. (str. 196 spisa), uz dopunu na ročištu od 23.10.2025. i to za sastav tužbe (Tbr. 7. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 8.11.2022. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), zastupanje na ročištima 14.11.2022., 7.2.2023., i 5.10.2023. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od pet (5) radnji po 200,00 eura, dakle 1.000,00 eura, zatim pristup na ročište 25.5.2023. – 100,00 eura (Tbr. 9.2. Tarife) jer je raspravljalo samo o procesnim pitanjima (odgoda ročišta zbog nedolaska tužitelja radi saslušanja), potom sastav obrazloženog podneska od 22.4.2025. (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), pristup na ročišta 8.9.2025. i 23.10.2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od tri (3) radnje po 500,00 eura, dakle 1.500,00 eura, pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 650,00 eura (Tbr. 46. Tarife), kao i 400,00 eura za provedeno financijsko vještačenje jer je taj trošak bio potreban za vođenje parnice obzirom je tuženik osporavao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva (čl. 155. st.1. ZPP-a), dakle sveukupno 3.650,00 eura. U preostalom dijelu zahtijevani trošak nije priznat.

33. Na odmjereni parnični trošak dosuđena je zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP-a, u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a i člankom 1. Zakona o izmjenama Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 155/23).

34. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2., u vezi s čl. 433. ZPP-a).

U Rijeci 25. studenog 2025.

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

1 4

Dostaviti:

- pun. tužitelja – e.komunikacijom

- tuženiku - e.komunikacijom