1

Poslovni broj Gž-3787/2020-3

 

Poslovni broj Gž-3787/2020-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E NJ E

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan sutkinje izvjestiteljice i članice  vijeća i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnici J. N., odvjetnici u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku J. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva G. & G. u Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 85 P-3804/2019-14 od 29. travnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 11. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 85 P-3804/2019-14 od 29. travnja 2020., osim u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku platiti zateznu kamatu na iznos od 3,04 eura/22,88 kn[1] od 1. svibnja 2008. do isplate.

 

 

r i j e š i o   j e

 

 

              I Uvaženjem žalbe tuženika ukida se ista presuda u točki II. izreke, u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 3,04 eura/22,88 kn od 1. svibnja 2008. do isplate.

 

              II Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka. 

 

 

Obrazloženje

 

              1. Presudom suda prvog stupnja, u  točki  I. izreke je utvrđeno da su ništetni dijelovi odredbi Ugovora o kreditu broj ....9 sklopljenog 15. veljače 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u čl. 1. i 7. te dijelovi odredbe čl. 2. kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci kreditora, u točki II. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.826,01 eur/28.827,11 kn[2] sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, u točki III. izreke je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.038,70 eura/7.826,09 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznose specificirane u toj točki izreke, dok je u točki IV. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 985,33 eura/7.424,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od  presuđenja do isplate, sve u roku od  15 dana.

 

2. Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl.  353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

 

3. U žalbi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i to pravo na obrazloženu sudsku odluku i na procesnu jednakost budući da je sud dokazne prijedloge tuženika u potpunosti zanemario.

 

4. Tuženik smatra da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer da su razlozi presude nejasni i proturječni, da nema razloga o odlučnim činjenicama, a razlozi koji su izneseni da su proturječni. Pored toga da je počinjena i povreda čl. 191. st. 1. i čl. 190. ZPP-a jer je sud dopustio preinaku nakon zaključenja prethodnog postupka te povreda čl. 339. st. 4. ZPP-a jer presuda ne sadrži sve što je propisano kao obvezni sadržaj obrazloženja. Nadalje ističe da je počinjena i povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, budući da je prekoračen tužbeni zahtjev. Naime, sud da je naložio tuženiku isplatu iznosa od 28.827,11 kn s kamatama čiji zbroj iznosi 28.849,99 kn, dakle više nego li je tužitelj tužbom zatražio. Konkretno, tužitelju da su dosuđene zatezne kamate na anuitet s dospijećem od 1. svibnja 2008., na iznos kojeg tužitelj nije obuhvatio tužbom. Navodi da je tužitelju odredba o valutnoj klauzuli bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da su stranke pojedinačno pregovarale o valuti uz koju će tužitelj vezati svoj ugovor o kreditu, da je na te okolnosti predložio provesti dokaz saslušanjem tužitelja i svjedoka S. N., ali da je te prijedloge sud zanemario. Također osporava da bi valutna klauzula prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, o čemu da također nisu u presudi izneseni razlozi. Ističe da su stranke potpisom ugovora na jasan način izrazile svoju volju i glede promjenjive kamatne stope te da tužitelj nema pravo zahtijevati isplatu utuženog iznosa kao da je ugovorena fiksna kamatna stopa.  Smatra da je utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovoren iznos kredita, izreka presude postala proturječna jer se zahtjev za isplatu temelji na valjanosti odredbe kojom je ugovoren iznos kredita.

 

5. Nadalje navodi da unatoč presudi donesenoj povodom kolektivne tužbe, sud ima dužnost u svakoj pojedinačnoj parnici utvrditi je li povrijeđen i konkretan individualni interes i/ili pravo osobe koja se u pojedinačnoj parnici na takvu presudu poziva pa u tom kontekstu navodi da je tužitelj prihvatio ugovorne odredbe, da je ugovor štoviše i solemniziran kod javnog bilježnika čime je dobio dodatnu pravnu snagu pa zaključuje da je ugovor odraz stvarne volje ugovornih strana. Glede presuda na koje se poziva sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, ističe da presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 taj sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, već odredba o pravu jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, pri čemu nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača pa se presuda u tom postupku ne bi mogla izravno primijeniti na konkretan slučaj, a da se ne dokaže koji je to individualni interes tužitelja određenim postupanjem tuženika povrijeđen. U odnosu na presudu istog suda poslovni broj Pž-6632/17, navodi da je sud svoja utvrđenja ograničio na predugovornu fazu, dok je odnos pojedinačnog potrošača i banke prepustio utvrđenjima suda u pojedinačnom sporu. Tvrdi da je prilikom zaključenja prijepornog ugovora poštivao tada važeću zakonsku regulativu te postupao u skladu s Direktivom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Nadalje ističe da su pobijanom presudom pogrešno primijenjene odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 75/09 – dalje ZZP/07) koje se odnose na nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima, budući da nisu utvrđene pretpostavke iz čl. 96. st. 1. i čl. 99. tog Zakona temeljem kojih bi se mogao izvesti zaključak o nepoštenosti konkretnih ugovornih odredbi, niti je prethodno proveden test poštenosti.

 

6. Osporava stajalište suda o tome da nije zastupila zastara tužiteljeve tražbine te ukazuje da zastarni rok počinje teći od trenutka kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Također da nije obrazloženo zbog čega sud smatra da je tuženik nesavjestan u smislu čl. 1115. ZOO-a, pri čemu ponavlja da je postupao u skladu s propisima koji reguliraju poslovanje banke. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, ukazujući da tužitelj nema pravo na trošak pristupa na ročište održano 14. listopada 2019. u punom iznosu, jer da se na tom ročištu nisu izvodili dokazi. 

 

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu parničnog troška

 

8. Žalba tuženika je osnovana samo u dijelu u kojemu je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos od 3,04 eura/22,88 kuna.

 

9. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako niti povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje  žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Osnovano, međutim, tuženik ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a, budući da je u dijelu točke II. izreke, kojim je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos od 3,04 eura/22,88 kn prekoračen zahtjev. Naime, tužitelj je uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka, na način da je, između ostalog, zatražio isplatu iznosa od 3.826,01 eur/28.827,11 kn sa zateznom kamatom na pojedine iznose, u kojima, međutim, nema iznosa od 3,04 eura/22,88 kn na koji je dosuđena zatezna kamata od 1. svibnja 2008. do isplate. Kako tužitelj nije postavio zahtjev za isplatu zatezne kamate na taj iznos, dosudom tog iznosa tužitelju je došlo do prekoračenja zahtjeva (što ne utječe na zbroj preostalih iznosa koji odgovaraju glavnici iz točke II. izreke), što predstavlja povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a. Stoga je u u tom dijelu presuda ukinuta primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP-a.   

 

10. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetosti određenih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula te zahtjev za isplatu iznosa od 1.038,70 eura/7.826,09 kn sa zateznom kamatom, koji predstavlja razliku između kamate koju je tužitelj platio prema Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka 15. veljače 2007., te kamate koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te iznosa od 3.826,01 eur/28.827,11 kn kao razliku između iznosa koji je obračunat primjenom početnog tečaja valute CHF (švicarski franak) prema kuni te iznosa koji uključuje promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

 

11. Na temelju provedenih dokaza, sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 15. veljače 2007. koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, ugovoren iznos kredita od 41.800,00 CHF, uz primjenu valutne klauzule,da je početna kamatna stopa  iznosila  5,20% godišnje te da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata  mijenjao kamatnu stopu. Također je utvrđeno da je u čl. 2. Ugovora navedeno da se  korisnik kredita obvezuje plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, dok je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.

 

12. Glede materijalnog prava, sud prvog stupnja u nazočnom slučaju primjenjuje odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07 - dalje: ZZP/03) te utvrđuje da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je  tuženik u razdoblju od  10. rujna 2003. do  31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadaje je utvrđeno da je i glede valutne klauzule donesena presuda istog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno potrošači nisu u cijelosti informirani o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke, što je prouzročilo nepoštenost (ništetnost) odredbi o valutnoj klauzuli.

 

13. Kako je u ovom postupku nesporno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa,da je kamatna stopa tijekom trajanja ugovora mijenjana jednostranim odlukama banke te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo te da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prethodno tužitelj nije informiran o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tim dijelovima ugovor ništetan pa prihvaća tužbeni tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja.

 

              14. O parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak  zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu, te  trošak vještačenja, u ukupnom iznosu od  985,33 eura/7.424,00 kn.

 

              15. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenjivu kamatu, u odnosu na mogućnost izmjene na temelju jednostrane odluke banke te valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

 

              16. Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom,  koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja  obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem,  uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve  kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe  je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

              17. S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi  tužitelja H. s. u. z. z. p. protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

 

              18. Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od  10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu  pojedinačno pregovarale, i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a  što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, te suprotno odredbama ZOO-a. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. je utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na  potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

             

              19. Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope na temelju jednostranih odluka banke, te ugovaranja valutne klauzule vezane uz valutu CHF, bez prethodnog upoznavanja korisnika kredita o mogućim posljedicama izmjene odnosa tih valuta pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

 

              20. Točni su navodi tuženika da je u ovom postupku dopušteno dokazivati da se o ugovornim odredbama koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, upravo stoga što takva utvrđenja nisu bila predmetom raspravljanja i dokazivanja u kolektivnom sporu. Međutim, tuženik u ovom postupku nije dokazao da su tužitelju prilikom ugovaranja kredita, iznesene činjenice o spornim ugovornim odredbama te obavijesti o rizicima i posljedicama istih odredbi koje utječu na njegovu novčanu obvezu tijekom trajanja ugovora te da bi unatoč tome potrošač pristao na sklapanje takvog ugovora o kreditu. Glede predlaganja dokaza saslušanjem svjedokinje S. N., treba navesti da je taj dokaz predložen na okolnost uputa koje su osobni bankari davali korisnicima kredita o saznanjima banke o budućem kretanju tečaja valute CHF, budući da je svjedokinja bila voditeljica grupe poslovnica. Dakle, svjedokinja nije bila osobni bankar tužitelja, niti je s njim pregovarala o konkretnim odredbama ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka pa njezin iskaz ne može biti relevantan za utvrđenje činjenica koje bi mogle utjecati na ishod ovog postupka.

 

              21. Točne su i tvrdnje tuženika da stranke nisu ugovorile kredit sa fiksnom kamatnom stopom, međutim, u situaciji kada je ugovaranje promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane odluke banke utvrđeno ništetnim, proizlazi da ništetnošću nije zahvaćena samo početna kamatna stopa pa je utoliko sud prvog stupnja pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je visinu tražbine tužitelja utvrdio na temelju nalaza vještaka, a koji je obračunao preplatu na već opisani način. Utoliko je odredba o početnoj kamatnoj stopi mogla ostati na snazi u skladu s odredbom čl. 324. ZOO-a.    

 

              22. Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od  31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 3. lipnja 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

 

23. Pravilno je i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između kamate koju je tužitelj isplatio u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te razlike iznosa kredita obračunatog prema početnom odnosu valuta kune i CHF te  iznosa koji uključuje naknadne izmjene tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem. Pritom tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose  tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a i čl. 1115. ZOO-a, budući da je obveza povrata preplaćenih iznosa posljedica utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

 

              24. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio čl. 190. st. 2. ZPP-a kada je dopustio preinaku tužbe, budući da je vještačenje radi utvrđenja visine tužiteljeve tražbine provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka pa tužitelj nije mogao zahtjev određeno postaviti do tog stadija postupka.

 

25. Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je  trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za  rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15).

             

              26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, osim u dijelu u kojemu je došlo do prekoračenja zahtjeva, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, a u dijelu u kojem je prekoračen zahtjev, presudu ukinuti primjenom odredbe čl. 369. st. 5. ZPP-a. 

 

             

U Rijeci 11. listopada 2023.

 

 

                                                                                                        Predsjednica vijeća

                                                                                        Helena Vlahov Kozomara, v.r.