REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-898/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužitelja ŠŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Štefičić, odvjetnik u Zagrebu, Preradovićeva 16, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, nakon 26. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Josipa Štefičića i zamjenika punomoćnika tuženika GŽ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, dana 25. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb isplatiti tužitelju ŠŽ, temeljem ništetnih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210270797/07, broj kreditne partije 7103739565 iznos od 19.315,26 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 155/23), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodiš te referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠŽ za isplatu preostalog iznosa od 522,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti te tužbeni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata tekućih na iznos od 19.315,26 EUR za razdoblje do 30. rujna 2015.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja ŠŽ, koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da tužitelju s osnova nastale štete po tečaju konverzije isplati iznos od 14.177,66 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznos od 30. rujna 2015. i to za razdoblje od dospijeća po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana."

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužitelju ŠŽ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.383,93 EUR, sa zakonskim zateznim kamata tekućima od 25. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja ŠŽ za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke.

Obrazloženje

1. 1. Tužitelj je u tužbi naveo da je 17. srpnja 2007. kao korisnik kredita s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3210270797/07 radi kupnje stana i to u iznosu od 281.800,00 CHF, s valutnom klauzulom te je kredit konvertiran sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu od 5. siječnja 2016. Tužitelj je naveo da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u povrijeđeno načelo jednake vrijednosti činidbi, da je tuženik svjesno sastavio ugovor s nepoštenim i neodređenim odredbama te da je valutna klauzula u predmetnom ugovoru protivna načelu savjesnosti i poštenja, načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu zabrane zlouporabe prava, načelu jednake vrijednosti činidaba i načelu zabrane prouzročenja štete . Nadalje, tužitelj je naveo da je u predmetnom ugovoru o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovne kamate sukladno odluci o kamatnim stopama banke ili drugog akta banke, a da visina kamatne stope nije određena, niti odrediva jer je ugovorena kao p romjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Naveo je da kamate predstavljaju cijenu kredita i da su stoga bitan sastojak ugovora, a da je tuženik tužitelja samo formalno obavještavao o promjeni kamatne stope te da mu nije omogućio pregovaranje o tome, zbog čega tužitelj tvrdi da su ništetne i ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

1. 2. Tužitelj se u tužbi pozvao na pravna utvrđenja sadržana u pravomoćnim presudama donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača te je naveo da je ovaj sud vezan tim pravnim utvrđenjima u ovom predmetu.

1. 3. Vezano uz provedenu konverziju kredita, tužitelj je naveo da sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu te da mu nije niti djelomično podmiren dug po osnovi preplaćene kamate i tečaja CHF-a.

1. 4. Tužitelj je tužbenim zahtjevom zatražio isplatu iznosa od 30.058,87 EUR temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u iz osnovnog ugovora o kreditu i to sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog preplaćenog iznosa te isplatu iznosa od 11.067,81 EUR temeljem neosnovanog uvećanja glavnice i manjka utvrđenog dodatkom ugovoru o kreditu sa zakonskim zateznim kamatama, bez naznačenog početka tijeka istih.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačku svrhu ugovora, navodeći da je na tužitelju teret dokazivanja tih činjenica. Osim toga, tuženik je naveo da predmetni ugovor o kreditu ne može biti potrošački ugovor u smislu odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju jer je iznos kredita veći od 1.000.000,00 kn. Također je istaknuo prigovor zastare tužiteljevih tražbina.

2. 2. Nadalje, tuženik je naveo da je dodatak ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita, sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) i u skladu s voljom stranaka te da proizvodi pravne učinke od samog početka i da je pravno valjan. Tuženik je naveo da je dodatkom ugovoru promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da su cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisani odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. navedene odredbe propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZID ZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Nadalje, tuženik je naveo da je postupio u skladu s odredbom čl. 19.d navedenoga zakona te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na svojim mrežnim stranicama u zakonom određenom roku. Tuženik je također naveo da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, uzimajući pri tome u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju dodatka ugovoru je prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Tuženik je istaknuo da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom te je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slobodnim očitovanjem volje tužitelj je odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku, prema kojoj sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

2. 3. Tuženik je zaključno naveo da je dodatak ugovora o kreditu između stranaka sklopljen na temelju posebnog zakona i voljom stranaka te da isti proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, da je sklapanjem toga dodatka ugovoru stvorena nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenj ivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, da je prihvatom konverzije pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te da ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

2. 4. Tuženik je osporio i tužiteljev zahtjev za isplatu navodne razlike glavnice jer je utvrđeni iznos nedospjele glavnice utemeljen na pravno valjanom dodatku ugovoru o kreditu te je i u odnosu na takav zahtjev istaknuo prigovor zastare. Tuženik je osporio i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, navodeći da ga treba smatrati sav jesnim stjecateljem i da bi na eventualne tužiteljeve tražbine (koje tuženik osporava i u pogledu osnove, i u pogledu visine), kamata mogla početi teći tek od dana podnošenja zahtjeva, a ne od ranije.

2. 5. Tuženik je stoga predložio da sud u cijelosti odbije sve tužbene zahtjeve .

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj je podneskom od 11. ožujka 2025. postavio tužbene zahtjeve, potražujući s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, iznos od 19.837,29 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog iznosa, pa do isplate, a s osnova razlike glavnice iznos od 14.177,66 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 30. rujna 2015. do isplate.

4. Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na zahtjev za isplatu temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do 30. rujna 2015., a u odnosu na zahtjev za isplatu po osnovi razlike glavnice protivio se preinaci tužbe jer je u tom dijelu tužbeni zahtjev povećan te je ujedno istaknuo prigovor zastare na preinačeni dio zahtjeva

5. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršenu podneskom tužitelja od 11. ožujka 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogao istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka, a povećani iznos tražbine temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnove kao i u tužbi. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.

6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju na stranicama 18- 68, 133-149 i 238-356 spisa, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za financije – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama br. 379-395 spisa te u dopunski nalaz i mišljenje na stranicama br. 433-437 spisa te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

7. Tužbeni zahtjevi su djelomično osnovani.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu te dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u CHF-u u kredit s valutnom klauzulom u EUR-u.

8. 2. Sporno je bilo tužiteljevo svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, pravna valjanost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, je li nastupila zastara tužiteljeve tražbine, može li tužitelj osnovano bilo što potraživati od tuženika nakon prihvaćene konverzije kredita, odnosno nakon sklapanja dodatka ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, mogu li se pravna utvrđenja iz kolektivnog spora primijeniti u ovom predmetu, sporan je bio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te općenito osnov i visina tužbenih zahtjeva.

9. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 18-24 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 17. srpnja 2007. između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, a ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Velimira Čerića iz Zagreba 21. srpnja 2007., pod brojem OV-12857/07. Navedenim ugovorom tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 281.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a tužitelj se obvezao kredit vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Redovna kamata je ugovorena kao promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,50% godišnje. Otplata kredita ugovorena je na razdoblje od 30 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja za CHF. Kao namjena kredita navedena je kupnja stana.

10. Uvidom u dodatak ugovoru o kreditu (25-38 spisa) utvrđeno je da je isti sklopljen 5. siječnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem ZID ZPK/15 te je istim provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Dodatkom ugovoru o kreditu utvrđeno je da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 241.929,21 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.688.852,66 kn. Također je utvrđeno da je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF, preračunatih u EUR po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do 30. rujna 2015. te da njihova razlika predstavlja preplatu koja na dan 30. rujna 2015. iznosi 53.404,02 kn.

11. Tužitelj je iskazao da se sa suprugom vjenčao 2005. te su stanovali u iznajmljenom stanu i nakon dvije godine odlučili su riješiti stambeno pitanje i kupiti stan. U to vrijeme postojala je mogućnost kreditiranja bez jamaca i s relativno povoljnom kamatom te su odlučili uzeti kredit i iz sredstava kredita kupiti stan. On je bio dugogodišnji klijent Zagrebačke banke te je otišao na razgovor osobnom bankaru, koji mu je prikazao opciju kreditiranja u CHF te opciju kreditiranja u EUR. Kod kredita s valutnom klauzulom u CHF-u mogao je s obzirom na kreditnu sposobnost dobiti veći iznos kredita nego da se radilo o kreditu vezanom uz EUR, manja je bila kamatna stopa, a manja je bila i mjesečna rata kredita. O valuti CHF nije ništa znao, niti mu je u banci bilo što o tome rečeno, nisu spomenute nikakve opasnosti koje bi bile uzrokovane promjenom tečaja CHF-a u odnosu na kunu i takav kredit mu je prezentiran kao novi proizvod banke i najpovoljnija opcija kreditiranja. Sredstvima kredita kupili su stan te u njemu još uvijek žive zajedno sa članovima obitelji. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio je zaposlen u jednom trgovačkom društvu u Osijeku, nije imao obrt, niti trgovačko društvo te nije obavljao nikakvu samostalnu poslovnu, niti profesionalnu djelatnost. Tuž itelj je naveo da su se tijekom otplate kredita mjesečni anuiteti postepeno povećavali, u početku su iznosili oko 6.800,00 kn, da bi kroz tri ili četiri godine narasli na 11.500,00 kn te je bilo gotovo nemoguće otplaćivati kredit, zbog čega je od članova obitelji i od rodbine pozajmljivao novac kako bi mogao ispunjavati kreditnu obvezu i imati sredstava za osnovne životne potrebe. Napomenuo je da je u tom razdoblju njegova supruga ostala trudna, firma u kojoj je radila došla je u financijske probleme i otišla u stečaj, tako da je povećanje mjesečnih anuiteta kredita ugrozilo materijalnu egzistenciju cijele obitelji. Odlučio je stoga prihvatiti konverziju kredita, jer je to zapravo bio spas da se donekle izvuče iz financijskih problema.

12. 1. Sud je prije svega utvrđivao je li tužitelj ugovor sklopio u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe. Vezano uz tuženikov prigovor da se ne može raditi o potrošačkom kreditiranju zbog iznosa kredita koji je bio veći od 1.000.000,00 kn, ističe se da je odredbom čl. 3. st. 1.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23. – u daljnjem tekstu: ZPK) propisano da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o kreditu koji obuhvaćaju ukupan iznos kredita veći od 132.722,81 eura, odnosno ranije 1.000.000,00 kn. Nesporno je da iznos kredita iz predmetnog ugovora prelazi spomenuti iznos. Međutim, ističe se da je ZPK stupio na snagu 1. siječnja 2010., a predmetni ugovor o kreditu je sklopljen 2007. godine, odnosno prije stupanja na snagu ZPK, pa se taj zakon ne može retroaktivno primijeniti na predmetni ugovor o kreditu. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu niti jednim propisom (npr. propisima koji su regulirali poslovanje banaka ili zaštitu potrošača) nije bio određen izuzetak od primjene odredbi o potrošačkim ugovorima o kreditu u smislu iznosa kredita.

12. 2. Prema čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., Š,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. 3. Iz iskaza tužitelja te iz predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da on ugovor nije sklopio u okviru bilo kakve poslovne djelatnosti, već kao potrošač i da je svrha kredita bila potrošačka za kupnju stana u kojem tužitelj i sada stanuje. Takav zaključak suda potvrđuje i činjenica da je tuženik tužitelju ponudio sklapanje dodatka ugovoru o kreditu kojim se provodi konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15, a navedeni propis regulira upravo potrošačke kredite.

12. 4. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03, koje su u tom dijelu u bitnome jednake definiciji potrošača iz odredbi Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te se također primjenjuju utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

13. 3. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

13. 4. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž -6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate sukladno jednostranoj odluci banke.

13. 5. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate prema jednostranoj odluci banke. Tuženik je time povrijedio i prava tužitelja kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula prema kojoj je tužitelj bio u obvezi otplaćivati kredit u kunama prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta i time što ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se tijekom otplate kredita mijenjala sukladno jednostranoj odluci banke, a bez naznačenih parametara i kriterija o kojima je ovisila promjena kamatne stope.

14. 1. Odredbom čl. 138.a ZZP/07, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli CHF, uz koju je vezana glavnica kredita, kao i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednostranoj odluci banke, sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

14. 5. Prije i tijekom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali o valutnoj klauzuli u CHF-u, niti o promjenjivoj kamatnoj stopi, a navedena valutna klauzula nametnuta je tužitelju od strane tuženika kao najpovoljnija opcija kreditiranja i s najnižom kamatnom stopom tako da je tužitelj s upravo takvom valutnom klauzulom mogao dobiti znatno veći iznos kredita od onoga kojeg bi mogao dobiti temeljem ugovora s valutnom klauzulom u EUR. Djelatnici tuženika tužitelja nisu upozorili na moguć rizik od nekontroliranog rasta tečaja CHF-a i na činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, zbog čega nije imala mehanizme kontroliranja tečaja te valute kad je isti počeo značajno rasti.

14. 6. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 17. srpnja 2007., a solemniziran kod javnog bilježnika 21. srpnja 2007., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF-u i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužitelju bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik tijekom postupka nije dokazao.

14. 7. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14. 8. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

15. 1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. 2. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

15. 3. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su mu djelatnici tuženika predmetni ugovor o kreditu ponudili kao najpovoljniju opciju kreditiranja, a da ga nisu informirali o riziku ugovaranja valutne klauzule u CHF-u, koji je proizlazio iz toga što Hrvatska narodna banke nije štitila tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što ga je štitila u odnosu na EUR, tako da u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu počeo znatno rasti, Hrvatska narodna banka nije imala mehanizme za kontrolu tečaja te valute. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik kao bankarska institucija nepotpuno informirao tužitelja kao potrošača o svim okolnostima koje bi u mogućnosti mogle utjecati na rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu i posljedično tome na izrazito velik rast mjesečnih anuiteta kredita tijekom razdoblja otplate istoga. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF-a. Kod ugovaranja promjenjive kamatne stope redovne kamate tuženik tužitelja nije informirao, niti je u ugovoru naveo parametre o kojima će ovisiti promjena kamatne stope, a ugovor o kreditu unaprijed je sastavljen od tuženika kao trgovca te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj istoga u odnosu na sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su mjesečni anuiteti kredita tijekom otplate istoga znatno povećani u odnosu na prvotne iznose istih te su iznosili više od polovice njegove plaće, tako da bez materijalne pomoći svojih roditelja ne bi mogao ispunjavati kreditnu obvezu, a tužitelj je konverziju kredita prihvatio očekujući da će mu tako biti olakšana otplata kredita. Iz navedenoga proizlazi da je ugovaranjem valutne klauzule u CHF-u i ugovaranjem promjenjive stope redovne kamate prema jednostranoj odluci tuženika značajno narušena ekonomska ravnoteža ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača jer je valutni, odnosno tečajni rizik tuženik u cijelosti prebacio na njega, a osim toga tuženik je jednostrano povisivao stopu redovne kamate, što je dodatno utjecalo na kontinuirani rast anuiteta. Tuženik je stoga postupio protivno čl. 81. i 82. ZZP/03.

16. 1. Iako je utvrđeno da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu, kojima je ugovorena promjenjiva stopa redovne kamate sukladno jednostranoj odluci tuženika i kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, prema kojoj je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan dospijeća anuiteta kredita, sud je utvrdio da zbog ništetnosti tih ugovornih odredbi nije ništetan cijeli ugovor o kreditu , kako je to tužitelj u historijatu tužbe navodio, iako je tužbeni zahtjev postavio samo temeljem djelomične ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u.

16. 2. Prema odredbi čl. 1021. ZOO-a, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

16. 3. Predmetnim ugovorom o kreditu bila je ugovorena početna kamatna stopa te iznos kredita prema tečaju CHF-a na dan isplate kredita, koje kao bitni elementi ugovora o kreditu i dalje mogu egzistirati i primjenjivati se kao takvi. Ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, makar i u dijelu o kojem ovisi mogućnost opstojnosti ugovora o kreditu u cijelosti, ne odnose se na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO-a, a to su iznos kredita, uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita . Ništetnost spornih ugovornih odredbi ustanovljena je upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen istih, a nakon gubitka pravnog učinka odredbi temeljem kojih se tijekom razdoblja otplate kredita povisivala kamatna stopa te tečaj CHF -a u odnosu na kunu, stopu redovne kamate i tečaj CHF-a treba primijeniti prema početnim vrijednostima, odnosno kamatnu stopu kakva je bila u trenutku sklapanja ugovora i tečaj CHF-a kakav je bio u trenutku isplate kredita.

17. Sud je također utvrdio da je pravno valjan dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Iz provedenih dokaza utvrđeno je da je dodatak ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u cijelosti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15, da je tužitelju dostavljen izračun konverzije i da je tuženik prilikom konverzije kredita uzeo u obzir sve uplate izvršene po osnovnom ugovoru o kreditu do 30. rujna 2015. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog dodatka ugovora bile ništetne.

18. Temeljem gore navedenih razloga, sud je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojima je tužitelj bio dužan otplaćivati kredit prema tečaju CHF-a na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, a koje su sadržane u čl. 7. ugovora, a o kojem prethodnom pitanju ovisi odluka o kondemnatornim tužbenim zahtjevima.

19. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa koje je platio uslijed povećanja tečaja CHF- a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužitelj je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF- a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogao predvidjeti jer nije bio upoznat s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužitelj platio u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

20. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka društva Darfin d.o.o. Zagreb utvrđeno je da razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđenja preplata, iznosi 19.837,29 EUR.

20. 2. Prema informativnom izračunu konverzije, utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR te iznosi 53.404,02 kn, odnosno 7.087,93 EUR.

20. 3. Vještak je također utvrdio da razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije, iznosi 106.821,56 kn, odnosno 14.177,66 EUR.

20. 4. Iz dopunskog nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da zakonske zatezne kamate obračunate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja do konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., iznose 6.565,90 EUR.

21. 1. Stranke nisu imale primjedbi na matematičke izračune financijskog vještaka, s time da je tuženik i nadalje osporavao osnovu tužbenog zahtjeva smatrajući da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu za bilo kakvu restituciju, zbog čega nalaz vještaka smatra irelevantnim za donošenje meritorne odluke.

21. 2. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka te dopunu istoga jer se nalazi i mišljenja temelje na cjelokupnoj dokumentaciji u spisu, izrađeni su u skladu sa zadatkom suda te u skladu s prijedlogom stranaka, a izračun i metodologija vještačenja jasno su prikazani u nalazu.

22. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljeve tražbine, koja se temelji na ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi od 13. lipnja 2014., a u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., do dana podnošenja tužbe nije protekao je opći zastarni rok od pet godina i navedena tužiteljeva tražbina nije zastarjela. Sud je ocijenio da nije nastupila zastara niti u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva jer se isti temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotno postavljen tužbeni zahtjev, a prije financijskog vještačenja tužitelj bez svoje krivnje nije mogao točno postaviti tužbeni zahtjev jer nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine. Stoga je podnošenjem tužbe u ovom predmetu prekinut tijek roka zastare i u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva.

23. 1. Tužitelj pod točkom I. tužbenog zahtjeva potražuje isplatu preplaćenih iznosa anuiteta zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i to u iznosu od 19.837,29 EUR. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se navedene odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

23. 2. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetn ima. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je plat io na temelju obračuna tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

24. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF- u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati utvrđenom konverzijom te o daljnjoj otplati kredita s valutnom klauzulom u EUR. Potrebno je stoga utvrditi je li dodatkom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljevu tražbinu.

24. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: G 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli jer je u ovom predmetu utvrđeno da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan, ali po ocjeni ovog suda sklapanje dodatka tom ugovoru ne isključuje pravni interes tužitelja za podnošenje zahtjeva za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta temeljem ništetnih odredbi.

25. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da je tužitelj konverzijom kredita djelomično obeštećen zbog preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule u CHF-u i to s iznosom preplate utvrđene prilikom konverzije kredita na dan 30. rujna 2015., koja iznosi 7.087,93 EUR, koji iznos je potrebno uzeti u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine s osnova preplaćenih iznosa do konverzije kredita, a imajući u vidu red uračunavanja prema čl. 172. ZOO-a.

25. 2. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju do 15. siječnja 2016., temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, preplatio svoju obvezu za iznos od 19.837,29 EUR. Zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose anuiteta po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do 30. rujna 2015. iznose 6.565,90 EUR-a, koje je u smislu odredbe čl. 172. ZOO-a potrebno smatrati u cijelosti podmirenima iznosom preplate utvrđene prilikom konverzije kredita, nakon čega ostaje još iznos konverzijske preplate od 522,03 EUR, za koji je potrebno umanjiti iznos glavnice, nakon čega preostaje nepodmirenim iznos glavnice od 19.315,26 EUR, kojeg tuženik tužitelju još uvijek duguje i na koji iznos tužitelj ima pravo na zakonske zatezne kamate od 1. listopada 2015., jer su kamate do 30. rujna 2015. izračunate i prikazane u apsolutnom iznosu te su u cijelosti namirene konverzijskom preplatom. Dakle, za preostali iznos preplate anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, bez osnove se povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe o obvezi otplate mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja. Tuženik je stoga navedeni iznos tužitelju dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO -a te u skladu s redom uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a i prema izračunu financijskog vještaka, teče od 1. listopada 2015. do isplate. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO -a), s time da su kamate do 30. rujna 2015. namirene konverzijskom preplatom.

25. 3. Sukladno navedenome, sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 19.315,26 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, dok je odbio tužbeni zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015., kao i zahtjev za isplatu dijela glavne tražbine od 522,03 EUR sa zakonskim zateznim kamatama u cijelosti.

26. Tzv. negativne tečajne razlike, odnosno negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužitelj platio u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita (koje prema izračunu vještaka iznose 106,67 EUR), sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine njegove tražbine, jer to nije ovlašten, niti dužan učiniti s obzirom da tuženik u odnosu na negativne tečajne razlike nije istaknuo protutužbeni zahtjev, procesno-pravni prigovor radi prebijanja, niti materijalno-pravni prigovor prijeboja. Osim toga, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj kao ugovorna strana nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužitelju nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužitelj bilo što primio ili stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije uzimao u obzir kod utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine.

27. 1. Osim iznosa po osnovi preplate zbog ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije, tužitelj potražuje i isplatu dijela iznosa razlike preostale glavnice prema obračunu banke primjenom promjenjive kamatne stope i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita i početne kamatne stope. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tužitelj nije dokazao da bi takav dodatak ugovoru bio ništetan i da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi. Razlika glavnice posljedica je sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a nije dokazano da su odredbe tog dodatka ništetne, niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), kao što je već gore obrazloženo. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužitelj mogao odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne.

27. 2. Sud je stoga ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na razliku preostale glavnice sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama te je istoga odbio.

28. 1. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 2. ZPP-a, odnosno razmjerno uspjehu stranaka u postupku. Vrijednost predmeta spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iznosi 34.014,95 EUR, od čega je tužitelju dosuđen ukupni iznos od 19.315,26 EUR, tako da kvantitativni uspjeh tužitelja u postupku iznosi 56,78%, dok kvantitativni uspjeh tuženika iznosi 43,22%. Tuženik je tijekom postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva, s time da je i u pogledu osnove uspjeh stranaka jednak jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužitelju. Sud je stoga tužitelju dosudio troškove zastupanja po punomoćniku koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka i to razmjerno uspjehu stranaka u parnici, odnosno u visini razlike između postotaka njihovih uspjeha (56,78 – 43,22), koja iznosi 13,56%.

28. 2. Tužitelju su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 250 bodova,

- za sastav podnesaka od 24. listopada 2024. i 11. ožujka 2025. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podneska od 27. studenoga 2024. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova,

- za zastupanje na ročištima 5. studenoga 2024., 27. ožujka 2025. i 26. rujna 2025. po tbr. 9./1. u visini od 250 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu 3. lipnja 2025. po tbr. 9./5. u visini od 50 bodova,

- što ukupno iznosi 1575 bodova, a uz vrijednost jednog boda od 2,00 EUR, ukupni troškovi zastupanja tužitelja po punomoćniku iznose 3.150,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% (787,50 EUR), pa sveukupni tužiteljevi troškovi iznose 3.937,50 EUR.

28. 3. Od tako utvrđenog iznosa troškova zastupanja, tužitelju je dosuđeno 13,56% ili 533,93 EUR.

28. 4. Tužitelju su u cijelosti dosuđeni troškovi s osnova plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja, jer je financijsko vještačenja bilo neophodno neovisno o uspjehu stranaka u postupku. Tužitelj je za provedeno financijsko vještačenje uplatio ukupno 850,00 EUR, što zajedno s dosuđenim troškovima zastupanja po punomoćniku, ukupno iznosi 1.383,93 EUR.

28. 5. Tužitelju nisu dosuđeni troškovi s osnova sudskih pristojbi jer je prema odredbi čl. 11. st. 1. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) oslobođen od plaćanja istih. Također mu nisu dosuđeni niti troškovi zastupanja za pristup punomoćnika na ročište za objavu i uručenje presude jer je u trenutku izrade ove presude neizvjesno hoće li pristupiti na to ročište, odnosno hoće li za tužitelja taj trošak nastati ili ne, pa će prema potrebi sud o tome odlučiti naknadno.

28. 6. Preko dosuđenog iznosa troškova postupka, sud je odbio tužiteljev zahtjev kao neosnovan.

28. 7. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe te se istome protivi, ističe se da tužitelj bez svoje krivnje prije provedenog financijskog vještačenja nije mogao znati za točan opseg i visinu svoje tražbine. Ističe se nadalje da se tumačenje čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ protivi sustavu u kojem potrošač snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa zbog utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, jer to može odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor te ne smije rezultirati nepravednim raspodjelama troškova koje bi obeshrabrile potrošača u ostvarivanju prava. Osim toga, kada se smanjenje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 191. st. 3. ZPP -a ne smatra preinakom tužbe kojoj bi se tuženik mogao protiviti, onda bi bilo pogrešno pravno shvaćanje da se tuženik može protiviti djelomičnom povlačenju tužbe u s ituaciji kada tužitelj iz iste činjenične i pravne osnove, a nakon izrade nalaza i mišljenja financijskog vještaka, zahtijeva isplatu manjeg iznosa tražbine. U takvim bi okolnostima inzistiranje na primjeni odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a i na odlučivanju o prethodno postavljenom tužbenom zahtjevu predstavljalo pretjerani formalizam, kojim se ne bi ostvarila svrha vođenja parničnog postupka. Sud stoga smanjenje tužbenog zahtjeva nije smatrao djelomičnim povlačenjem tužbe te je meritorno odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i ujedno je ocijenio da smanjenje tužbenog zahtjeva ne utječe na odluku suda o troškovima postupka te je uspjeh stranaka u postupku utvrdio prema posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 25. studenoga 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke može se podnijeti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje odluke, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetnik Josip Štefičić, Zagreb, Preradovićeva 16

2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6