Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: P-1697/2020-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Damiru Vinketi, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CI iz [adresa] (čiji je OIB: [osobni identifikacijski broj]), zastupanog po punomoćnici CIN iz [adresa] protiv tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3 A (čiji je OIB: 23057039320), zastupanog po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, vrijednost predmeta spora 13.441,55 €, nakon zaključene javne, glavne rasprave dana 15. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja CI i zamjenice punomoćnika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d., dana 25. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5102132650 koji je sklopljen dana 29. studenog 2004. godine između tužitelja CI iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Zvonimira Vrbana pod brojem OV-2885/04 dana 7. prosinca 2004. godine u dijelu koji glasi: "(...) u skladu s važećim odukama Banke (...)" pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

II. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja CI koji glasi:

"II. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 513,69 EUR (slovima: petstotrinaesteuraišezdesetidevetcenti) / 3.870,40 kn (slovima: tritisućeosamstosedamdesetkunaičetrdesetlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 2. veljače 2005. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00%godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,01 € od dana 02.02.2005. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.06.2005. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.10.2005. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.11.2005. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.12.2005. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.01.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.03.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.04.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.05.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.06.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.07.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.09.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.10.2006. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.02.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.06.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.07.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.08.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.09.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.11.2007. pa do isplate

- na iznos od 0,01 € od dana 02.12.2007. pa do isplate

- na iznos od 2,95 € od dana 02.02.2008. pa do isplate

- na iznos od 3,00 € od dana 02.03.2008. pa do isplate

- na iznos od 3,02 € od dana 02.04.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,94 € od dana 02.05.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,91 € od dana 02.06.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,94 € od dana 02.07.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,89 € od dana 02.08.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,90 € od dana 02.09.2008. pa do isplate

- na iznos od 2,96 € od dana 02.10.2008. pa do isplate

- na iznos od 3,20 € od dana 02.11.2008. pa do isplate

- na iznos od 3,00 € od dana 02.12.2008. pa do isplate

- na iznos od 3,23 € od dana 02.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,24 € od dana 02.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,25 € od dana 02.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 3,21 € od dana 02.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,56 € od dana 02.05.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,24 € od dana 02.06.2009. pa do isplate

- na iznos od 20,88 € od dana 02.07.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,02 € od dana 02.08.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,28 € od dana 02.09.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,02 € od dana 02.10.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,00 € od dana 02.11.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,30 € od dana 02.12.2009. pa do isplate

- na iznos od 21,54 € od dana 02.01.2010. pa do isplate

- na iznos od 21,84 € od dana 02.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 21,77 € od dana 02.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,31 € od dana 02.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,18 € od dana 02.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 22,31 € od dana 02.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,76 € od dana 02.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 23,43 € od dana 02.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 24,61 € od dana 02.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 24,02 € od dana 02.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 9,53 € od dana 02.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,14 € od dana 02.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,45 € od dana 02.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 10,21 € od dana 02.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 10,28 € od dana 02.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 10,07 € od dana 02.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 10,10 € od dana 02.05.2011. pa do isplate

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 5102132650 koji je sklopljen dana 29. studenog 2004. godine između tužitelja CI iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Zvonimira Vrbana pod brojem OV-2885/04 dana 7. prosinca 2004. godine kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja CI koji glas:

"IV. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 5.159,21 EUR (slovima: pettisućastopedesetideveteuraidvadesetijedancent) / 38.872,07 kn (slovima: tridesetiosamtisućaosamstosedamdesetidvijekuneisedamlipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 2. siječnja 2005. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00%godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to na iznose kako slijedi:

- na iznos od 2,85 € od dana 02.01.2005. pa do isplate

- na iznos od 3,29 € od dana 02.01.2009. pa do isplate

- na iznos od 4,95 € od dana 02.02.2009. pa do isplate

- na iznos od 6,61 € od dana 02.03.2009. pa do isplate

- na iznos od 1,64 € od dana 02.04.2009. pa do isplate

- na iznos od 2,04 € od dana 02.02.2010. pa do isplate

- na iznos od 0,70 € od dana 02.03.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,21 € od dana 02.04.2010. pa do isplate

- na iznos od 8,17 € od dana 02.05.2010. pa do isplate

- na iznos od 10,43 € od dana 02.06.2010. pa do isplate

- na iznos od 35,75 € od dana 02.07.2010. pa do isplate

- na iznos od 30,16 € od dana 02.08.2010. pa do isplate

- na iznos od 50,76 € od dana 02.09.2010. pa do isplate

- na iznos od 40,55 € od dana 02.10.2010. pa do isplate

- na iznos od 35,66 € od dana 02.11.2010. pa do isplate

- na iznos od 62,25 € od dana 02.12.2010. pa do isplate

- na iznos od 78,82 € od dana 02.01.2011. pa do isplate

- na iznos od 65,68 € od dana 02.02.2011. pa do isplate

- na iznos od 68,81 € od dana 02.03.2011. pa do isplate

- na iznos od 60,32 € od dana 02.04.2011. pa do isplate

- na iznos od 61,26 € od dana 02.05.2011. pa do isplate

- na iznos od 85,74 € od dana 02.06.2011. pa do isplate

- na iznos od 90,17 € od dana 02.07.2011. pa do isplate

- na iznos od 120,71 € od dana 02.08.2011. pa do isplate

- na iznos od 116,39 € od dana 02.09.2011. pa do isplate

- na iznos od 92,42 € od dana 02.10.2011. pa do isplate

- na iznos od 76,70 € od dana 02.11.2011. pa do isplate

- na iznos od 75,07 € od dana 02.12.2011. pa do isplate

- na iznos od 81,08 € od dana 02.01.2012. pa do isplate

- na iznos od 87,78 € od dana 02.02.2012. pa do isplate

- na iznos od 87,94 € od dana 02.03.2012. pa do isplate

- na iznos od 83,75 € od dana 02.04.2012. pa do isplate

- na iznos od 85,75 € od dana 02.05.2012. pa do isplate

- na iznos od 87,71 € od dana 02.06.2012. pa do isplate

- na iznos od 85,25 € od dana 02.07.2012. pa do isplate

- na iznos od 85,44 € od dana 02.08.2012. pa do isplate

- na iznos od 83,08 € od dana 02.09.2012. pa do isplate

- na iznos od 78,41 € od dana 02.10.2012. pa do isplate

- na iznos od 84,21 € od dana 02.11.2012. pa do isplate

- na iznos od 85,32 € od dana 02.12.2012. pa do isplate

- na iznos od 85,44 € od dana 02.01.2013. pa do isplate

- na iznos od 78,98 € od dana 02.02.2013. pa do isplate

- na iznos od 82,05 € od dana 02.03.2013. pa do isplate

- na iznos od 84,52 € od dana 02.04.2013. pa do isplate

- na iznos od 72,85 € od dana 02.05.2013. pa do isplate

- na iznos od 72,73 € od dana 02.06.2013. pa do isplate

- na iznos od 69,25 € od dana 02.07.2013. pa do isplate

- na iznos od 73,40 € od dana 02.08.2013. pa do isplate

- na iznos od 79,60 € od dana 02.09.2013. pa do isplate

- na iznos od 79,13 € od dana 02.10.2013. pa do isplate

- na iznos od 81,61 € od dana 02.11.2013. pa do isplate

- na iznos od 83,23 € od dana 02.12.2013. pa do isplate

- na iznos od 80,28 € od dana 02.01.2014. pa do isplate

- na iznos od 87,74 € od dana 02.02.2014. pa do isplate

- na iznos od 87,83 € od dana 02.03.2014. pa do isplate

- na iznos od 85,84 € od dana 02.04.2014. pa do isplate

- na iznos od 83,40 € od dana 02.05.2014. pa do isplate

- na iznos od 84,12 € od dana 02.06.2014. pa do isplate

- na iznos od 84,41 € od dana 02.07.2014. pa do isplate

- na iznos od 88,53 € od dana 02.08.2014. pa do isplate

- na iznos od 90,08 € od dana 02.09.2014. pa do isplate

- na iznos od 92,28 € od dana 02.10.2014. pa do isplate

- na iznos od 94,38 € od dana 02.11.2014. pa do isplate

- na iznos od 93,37 € od dana 02.12.2014. pa do isplate

- na iznos od 95,01 € od dana 02.01.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.02.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.03.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.04.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.05.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.06.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.07.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.08.2015. pa do isplate

- na iznos od 94,79 € od dana 02.09.2015. pa do isplate

V. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja CI koji glasi:

"V. Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 7.768,65 EUR (slovima: sedam tisuća sedamsto šezdeset i osam eura i šezdeset i pet centi) / 58.532,89 kn (slovima: pedeset osam tisuća petsto trideset i dvije kune i osamdeset devet lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. listopada 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine do dana 31. prosinca 2020. godine, po stopi od 5,75% godišnje tekućim od 1. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine, po stopi od 5,61% godišnje tekućim od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. godine, po stopi od 5,49% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2022. godine do dana 30. lipnja 2022. godine, po stopi od 5,31% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2022. godine do dana 31. prosinca 2022. godine, po stopi od 5,50% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine, po stopi od 7,00%godišnje tekućim od 1. srpnja 2023. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

VI. Svaka strana snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Dana 23. prosinca 2020. zaprimljena je tužba tužitelja CI koji tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. zaključio dana 29. studenog 2004. godine Ugovor o kreditu broj 5102132650, koji je solemniziran kod javnog bilježnika Zvonimira Vrbana iz [adresa] pod brojem OV-2885/04 dana 7. prosinca 2004. godine. Njemu je kredit odobren za kupovinu nekretnine i to u kunskom iznosu koji odgovara protuvrijednosti od 102.950,00 CHF (švicarskih franaka) po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, odnosno uz čvrstu valutnu klauzulu (čl. 2. i 3.). Ugovoren je i način vraćanja u 360 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Odredbom čl. 7. st. 3. ugovorena je valutna klauzula: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.“ Pritom su stranke ugovorile kamatnu stopu od 5,49 % godišnje, promjenjivu sukladno važećim odlukama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., kao i način obračuna i naplate (čl. 8. st. 1. i 2.). U dokaz navedenog tužitelj CI predlaže uvid u presliku Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. i Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 27. 27. rujna 2010. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, tužitelj CI ističe da je od dana sklapanja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004., tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. internim odlukama, koje njemu nisu niti dostavljene na uvid niti je isti pozvan od strane tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na pregovore glede promjena, mijenjao kamatnu stopu u nekoliko navrata. Naglašava se da takve su odluke tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., uz promjenu tečaja CHF-a, nesporno utjecale i na iznos mjesečnih anuiteta koje je tužitelj CI bio dužan podmirivati po kreditu broj 5102132650. Naime, iako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, iz odredbe čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu razvidno je da je istu jednostrano mijenjao isključivo tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., a temeljem vlastite, interne odluke o kamatnim stopama. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je, unošenjem takve odredbe u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. za sebe ugovorio mogućnost da po vlastitom nahođenju i vlastitim, netransparentnim kriterijima mijenja tu kamatnu stopu, bez prethodne konzultacije niti objašnjenja tužitelju CI kao korisniku kreditu koji su parametri uistinu konačno utjecali na promjenu kamatne stope. Prema tvrdnjama tužitelja CI iz samoga Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. razvidno je da nisu transparentno i nedvojbeno utvrđeni kriteriji po kojima se kamatne stope imaju mijenjati, odnosno odredbe o kamati nisu bile razumljive, čime je on stavljen u neravnopravni položaj, a što je protivno zakonu te osnovnim načelima obveznog prava, dok sama neizvjesnost takve kamate mijenjane odlukama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. čini obvezu tužitelja CI neodređenom, a predstavlja bitan sastojak ugovora. U dokaz navedenih tvrdnji pored njegovog saslušanja tužitelj CI predlaže saslušanje svjedokinje NI iz [adresa]. Također se predlaže uvid u: a) presliku prvog otplatnog plana, b) presliku pregleda prometa po partiji kredita 5102132650 za razdoblje od 03.12.2004. do 30.09.2015., c) presliku pregleda prometa po partiji kredita 5114128299 za razdoblje od 1.9.2015. do 04.11.2020. i d) presliku obavijesti o promjenama kamatnih stopa. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF, naglašava se da niti na temelju sklopljenog predmetnog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj CI tvrdi da nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF koje su nedvojbeno, zajedno sa odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi, utjecale na ukupan trošak kredita, a koje su posljedice u trenutku sklapanja kredita bile poznate tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije obavijestio tužitelja CI da postoji mogućnost povećanja rizika u odnosu na CHF u zemljama Istočne Europe gdje je CHF bio najzastupljenija valuta kod ugovora o kreditu zbog čega je MMF podržao strogi nadzor takvih udruženja da bi se ograničili rizici. Osim toga, prilikom sklapanja ugovora o kreditu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije obavijestio tužitelja CI da Hrvatska narodna banka (HNB) ne štiti kunu u odnosu na CHF kako to čini u odnosu na EUR, a niti ga je obavijestio o postojećim studijama MMF-a u kojima je već tada bio predviđen porast CHF-a nakon uvođenja eurozone. Suprotno tome, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prezentirao tužitelju CI CHF kao stabilnu valutu (vidljivo iz čl. 3. Ugovora - “Stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu”). Znači, tužitelj CI suprotno savjesnosti i poštenju, nije bio u cijelosti informiran o svim bitnim parametrima što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka. Također, ugovaranje valutne klauzule ne zadovoljava test proporcionalnosti jer se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije zadužio u CHF kako bi tužitelju CI isplatio kredit, a niti je tužitelju CI ikad isplatio bilo koji iznos CHF-a. Zbog toga nije bila opravdana primjena valutne klauzule. Ugovaranjem valutne klauzule tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je povrijedio i načelo jednake vrijednosti činidaba jer odredbu o valutnoj klauzuli nije ugovorio sa ciljem i svrhom postojanja valutne klauzule. U tom smislu ističe se da su cilj i svrha valutne klauzule prema Zakonu o obveznim odnosima uspostavljanje ravnoteže između činidaba u uvjetima visoke stope inflacije koja dovodi do obezvređivanja domaće valute kao valutne obveze. Taj cilj i svrha u konkretnom slučaju nisu postignuti jer u vrijeme sklapanja ugovora nije postojala visoka stopa inflacije u Republici Hrvatskoj pa je time grubo prekršeno načelo jednake vrijednosti činidaba. Nadalje, se naglašava da Ugovor o kreditu broj 5102132650 sklopljen između stranaka predstavlja tipski ugovor. Tipski ugovor predstavlja skup ugovornih klauzula određen unaprijed kao model za sklapanje budućih ugovora. Dakle, takav ugovor je samo obrazac s tipičnim klauzulama za pojedinu vrstu poslovne transakcije koji olakšava sklapanje samog ugovora. Pod navedenim pojmom "tipskih ugovora" treba razlikovati ugovore po pristupu (adhezijske ugovore), što predstavlja ugovor o kreditu koji je tužitelj CI sklopio s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. Adhezijski ugovori u potpunosti isključuju mogućnost pregovaranja ugovornih strana, odnosno jedna strana određuje sadržaj ugovora i nudi ga budućem suugovaratelju koji može samo prihvatiti ugovor u cijelosti ili odbiti njegovo sklapanje. U konkretnom slučaju, tužitelj CI nije mogao pregovarati s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. o niti jednoj odredbi ugovora pa tako niti o kamatnoj stopi ili o valutnoj klauzuli i kriterijima po kojima bi se isti mogli mijenjati. Također, tužitelj CI ni na koji način nije mogao utjecati na uvjete kredita koji su sadržani u ugovoru, a radi se o ugovorima koje tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sklapa s različitim fizičkim i pravnim osobama u velikom broju na razini jedne godine. No, prema članku 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. istoga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sve navedeno prema tvrdnjama tužitelja CI ukazuje da su odredbe čl. 7. st. 3., čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5102132650 od dana 29. studenog 2004. godine koje se odnose na valutnu klauzulu te na promjenjivost kamatne stope nepoštene, a stoga i ništetne. Valja naglasiti da ukoliko tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. bude sporio da se o navedenim odredbama iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora pojedinačno pregovaralo, isti je to sukladno odredbi članka 81. stavak 4. ZZP/03 dužan i dokazati. Nadalje, u konkretnom se slučaju ima primijeniti i odredba članka 82. stavak 1. alineja 11. ZZP/03 kojom je regulirano da bi se odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga imala smatrati nepoštenom, a što ju posljedično čini i ništetnom. Posebno se ističe da sve dosad navedeno potvrđuju i presude koje su donijeli sudovi diljem Republike Hrvatske, a kojima je utvrđena ništetnost odredbi o promjenjivosti kamatnih stopa te valutne klauzule zbog nezakonitog i nepoštenog postupanja banaka, po pojedinačnim tužbama u korist klijenata različitih banaka. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 kao nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu, a time i ništetna, proglašena je odredba kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s jednostranim odlukama banaka. Razloge za takvu odluku Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi da su te odredbe ugovora bile potrošačima jasne i uočljive, ali iste nisu bile razumljive. Isto tako, nakon odluke Ustavnog suda RH broj U-III-2521/215 te odluke VSRH broj Revt-575/16 donesena je nova odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/17 kojom su odbijene žalbe banaka i kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, a naknadno je donesena i presuda Vrhovnog suda RH, posl. br. Rev-2221/18. Razlozi za donošenje takve odluke bili su da potrošači nisu bili u cijelosti informirani o svim bitnim parametrima što je suprotno savjesnosti i poštenju, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, što je sve ranije detaljno elaborirano. Navedene odluke viših sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138. a navedenog Zakona kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Isto tako, Sud Europske unije u više predmeta (C- 186/16, C-118/17 i dr.) donio presude koje su obvezujuće za sve sudove država

1 0

članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u RH, a u kojima je donesena prethodna odluka vezano uz nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima propisane Direktivom 93/13. Tužitelj CI ističe da je s tuženikom Erste & Steiermärkische bank d.d. dana 8. siječnja 2016. godine sklopio Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102132650 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF (Ugovor o kreditu broj 5102132650) u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine. Međutim u provedenoj konverziji utvrđena je nova nedospjela glavnica EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan 30. rujna 2015. godine koja je iznosila 459.666,63 kn. Činjenica da su stranke sklopile Aneks broj 2 Ugovora te da je provedena konverzija CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR, ne znači da je time tužitelj CI kao potrošač izgubio pravo za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, kao ni pravo na povrat preplaćenog iznosa. Takav je stav u skladu s pravom Europske unije i sudskom praksom, posebice presudom C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine. Prema tome, imajući u vidu da su navedene odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, te ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezana uz valutu CHF ništetne, to je na dan konverzije, tj. dan 30. rujna 2015. godine postojala razlika između neotplaćenog iznosa glavnice kredita u CHF uz početnu kamatnu stopu (prvotno ugovorenu) i početni tečaj (na dan isplate kredita) što je iznosilo 401.133,66 kn te ranije navedene neotplaćene glavnice EUR kredita u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije u iznosu od 459.666,63 kn. Prema tome, nastala je razlika u glavnicama u iznosu od 58.532,97 kn. Svaka je strana u slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe, sukladno odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Također, u slučaju vraćanja onog što je primljeno na temelju ništavog ugovora, sukladno stavu Vrhovnog suda RH (Rev-x 474/10), primjenjuju se odredbe ZOO-a o stjecanju bez osnove, pa tako i odredba čl. 1115. ZOO-a kojom je određeno da u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate. Slijedom iznijetoga, bez obzira što je tužitelj CI pristao na konverziju te sukladno tome s tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. sklopio Aneks broj 2 Ugovora o kreditu dana 8. siječnja 2016. godine ima pravo na preplaćene iznose kako se preciziraju tužbenim zahtjevom. Slijedom iznijetoga, s obzirom na obvezu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da tužitelju CI vrati sve one iznose koje je od njega primio po osnovi ništetnih ugovornih odredbi (stekao bez osnove) i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana kada mu je tužitelj CI te isplate izvršio, tužitelj CI predlaže da se naloži tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. da istome isplati ukupan iznos od 101.201,59 kn, odnosno s osnova preplate kamata iznos od 3.869,83 kn, preplate s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) iznos od 38.798,79 kn, te iznosa razlike glavnice od 58.532,97 kn, sve u svrhu uspostave pravne i činjenične pozicije u kojoj bi se tužitelj CI nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Stoga se tijekom postupka predlaže provesti dokaz financijskim vještačenjem sa zadaćom vještaku da izračuna preplatu s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da isti u svom izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 5102132650 (5,49%) i tečaj CHF-a na dan isplate kredita – dan 9. prosinca 2004. godine (1 CHF = 4,883900 kn) te da vještak sačini izračun pozitivne preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama. Vještak je u svom nalazu dužan iskazati preplatu koja predstavlja pozitivnu razliku koja je nastala uslijed izračuna

1 1

plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj bio u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 5,49% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31. prosinca 2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine, primjenom zakonske kamate 3,23%. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze. Potom vještak treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, do 31. prosinca 2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamate 3,23% od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine. Navedenu tečajnu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja. Zadaća vještaka bila bi i da utvrdi razliku u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. godine prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30. rujna 2015. godine, a prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita. Slijedom svega iznijetoga, tužitelj CI predlaže da po provođenju dokaznog postupka naslovni sud temeljem citiranih odredbi Zakona o zaštiti potrošača (lex specialis) te odredbi Zakona o obveznim odnosima, kao i s obzirom na citiranu sudsku praksu donese slijedeću presudu: "I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu broj 5102132650 koji je sklopljen dana 29. studenog 2004. godine između tužitelja CI iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Zvonimira Vrbana pod brojem OV-2885/04 dana 7. prosinca 2004. godine u dijelu koji glasi: "(...) u skladu s važećim odukama Banke (...)" pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. II Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 3.869,83 kn (slovima: tri tisuće osamsto šezdeset i devet kuna i osamdeset tri lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 15% godišnje od dana 1. veljače 2005. godine do dana 31. prosinca 2007. godine, po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2008. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri

1 2

postotna poena, i to na svaki pojedini specificirani novčani iznos od njegovog dospijeća pa do isplate. III Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 5102132650 koji je sklopljen dana 29. studenog 2004. godine između tužitelja CI iz [adresa] (ranije na adresi u [adresa]), OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, kao kreditora solemniziran kod Javnog bilježnika Zvonimira Vrbana pod brojem OV-2885/04 dana 7. prosinca 2004. godine kojom se otplata kredita vezuje uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi: „Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro – računa Banke. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja. Potpisom na ovom Ugovoru korisnik potvrđuje da ga je Banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja.“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane. IV Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 38.798,79 kn (slovima: trideset i osam tisuća sedamsto devedeset osam kuna i sedamdeset devet lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2009. godine do dana 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2011. godine do dana 31. srpnja 2015. godine, po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 1. kolovoza 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to na svaki pojedini specificirani novčani iznos od njegovog dospijeća pa do isplate. V Nalaže se tuženiku Erste&Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, da u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove Presude, tužitelju CI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 58.532,97 kn (slovima: pedeset osam tisuća petsto trideset i dvije kune i devedeset sedam lipa) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim po stopi od 8,14% godišnje tekućim od dana 30. rujna 2015. godine do dana 31. prosinca 2015. godine, po stopi od 8,05% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2016. godine do dana 30. lipnja 2016. godine, po stopi od 7,88% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2016. godine do dana 31. prosinca 2016. godine, po stopi od 7,68% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2017. godine do dana 30. lipnja 2017. godine, po stopi od 7,41% godišnje tekućim od dana

1 3

1. srpnja 2017. godine do dana 31. prosinca 2017. godine, po stopi od 7,09% godišnje tekućim od dana 1. siječnja 2018. godine do dana 30. lipnja 2018. godine, po stopi od 6,82% godišnje tekućim od dana 1. srpnja 2018. godine do dana 31. prosinca 2018. godine, po stopi od 6,54% godišnje tekućim od 1. siječnja 2019. godine do dana 30. lipnja 2019. godine, po stopi od 6,30% godišnje tekućim od 1. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine, po stopi od 6,11% tekućim od 1. siječnja 2020. godine do dana 30. lipnja 2020. godine, po stopi od 5,89% godišnje tekućim od 1. srpnja 2020. godine pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. VI Tuženik je dužan tužitelju naknaditi prouzročeni parnični trošak postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 5,89% godišnje tekućom od dana presuđenja pa do isplate, a u slučaju promjene stope zateznih kamata prema stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana."

2. U svom odgovoru na tužbu od 18. siječnja 2022. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u cijelosti osporio osnovanost tužbenih zahtjeva tužitelja CI kao i visinu. Ističe se prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja CI. Naime, tužitelj CI ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja CI, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj CI mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja MI bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Naime, iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene i od strane NI. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže izvršiti uvid u pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu kao knjigovodstveno vještačenje na okolnost izračuna ukupnog iznosa uplata koje nisu izvršene od strane tužitelja CI. Dodatno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da je NI sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja CI. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO-a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da uz ovaj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke

1 4

proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Potom tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja CI u zastari. Po prosudi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na zahtjev tužitelja CI za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj CI vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO). Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 23. prosinca 2020. godine, to tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj CI vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja CI u zastari. U dokaz navedenog predlaže se uvid u pregled prometa po partiji kredita koji prileži spisu. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari. Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj CI je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj CI podnošenjem tužbe na dan 23. prosinca 2020. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. Da je potraživanje tužitelja po osnovi navodne ništetne kamatne stope u zastari potvrdio je i Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici u rješenju poslovnog broja Gž-1252/2021 od 20. listopada 2021. godine. Zatim tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da odredbom članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju CI. Da je u svakom pojedinačnom predmetu potrebno utvrditi i dokazati status potrošača proizlazi i iz recentne sudske prakse županijskih sudova te se tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. poziva na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1748/2021 od 27. svibnja 2021.

1 5

godine i rješenje Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1562/2021 od 5. listopada 2021. godine. Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj CI i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. dana 08. siječnja 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). U dokaz navedenog tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže izvršiti uvid u u Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016., zatim prihvat konverzije kao i obračun konverzije. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja CI je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: VSRH) odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima jasno pravno stajalište da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom RH. Slijedom prethodno rečenoga, po mišljenju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. pravna stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj su sljedeća: a) Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja CI i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je; b) Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja CI i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja CI kao potrošača i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao trgovca; c) tužitelj CI kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove i d) tužitelj CI je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova Hrvatske, koji su sukladno uputama Vrhovnog Republike suda Republike Hrvatske, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude

1 6

kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom. U dokaz navedene tvrdnje tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. se poziva na: 1) presuda Županijski sud u Splitu, Gž- 2460/17 od 04.03.2020., 2) presuda Županijski sud Pula, Gž-9/19 od 16.03.2020., 3) presuda Županijski sud Pula, Gž-925/17 od 20.03.2020., 4) presuda Županijski sud Karlovac, Gž-73/19 od 28.04.2020., 5) presuda Županijski sud u Sisku, Gž-604/17 od 08.05.2020., 6) presuda Županijski sud u Splitu, Gž-2427/18 od 10.06.2020. i 7) presuda Županijski sud u Varaždinu, Gž-1658/18 od 07.12.2020. Dodatno, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja CI (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi. U tom smislu tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu u presudi Gž-1780/2019 od 7. srpnja 2020. kao i presudu Županijskog suda u Dubrovniku u presudi Gž-706/2019 od 29. travnja 2020. Također se naglašava da i sud Europske unije je u više svojih odluka, a osobito u odlukama C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iznio pravni stav iz kojeg proizlazi da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je konverzija kredita tužitelja CI iz CHF u EUR, koja je isto tako odraz zakonskih odredbi ZIDZPK/15, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da su stoga svi učinci konverzije (koji su usput rečeno nesporno retroaktivni), isključeni iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Uostalom, upravo navedeno stajalište VSRH je izložio u svojoj odluci u oglednom postupku Gos- 1/2019. Slijedom navedenog, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. smatra da među strankama pojedinačnih potrošačkih sporova u kojima je provedena konverzija iz CHF u EUR, pa tako i između ovdje tužitelja CI i tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d., jedino može biti sporno da li je ovo-predmetna konverzija kredita iz CHF u EUR provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 pa stoga tuženik ustraje u već predloženom zadatku za vještaka, a to je da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja CI vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR). Iz navedenih razloga na te okolnosti predlaže se provođenje financijskog vještačenja. Slijedom svega navedenog, predlaže se naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja CI, podredno odbije sve tužbene zahtjeve tužitelja CI i naloži tužitelju CI da tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. naknadi prouzročene troškove ovog parničnog postupka. Ukoliko naslovni sud ne bi odbacio tužbu odnosno odbio tužbeni zahtjev tužitelja CI iz prethodno navedenih razloga, tuženik

1 7

Erste&Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Prema miišljenju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo- predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja CI kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka Visokog trgovačkoga suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. se očituje kako slijedi. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ističe kako su tužitelju CI bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima: a) u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF); b) ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja CI na bilo koju opciju iz ponude; c) težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca; d) isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj CI mora biti svjestan; i e) na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. U dokaz navedenih tvrdnji tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže uvid u njegove reklamne materijala za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR, USD, zatim uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. Nadalje predlaže se uvid u informaciju Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom kao i brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj CI. Nadalje predlaže se saslušanje tužitelja CI te svjedokinje gđe. JI, na adresi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i DI iz [adresa]. Osim toga, tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uz ovaj odgovor na tužbu dostavlja i pisani iskaz gđe. AI (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju rada zastupnika tuženika u pogledu ugovaranja ugovora o kreditu ovakve vrste te predlaže da se isti uzme u obzir.Naime, pisani iskaz gđe AI, ovjeren je po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj: OV-1386/2020. Također predlaže se uvidom u mail korespondencija gđe RI upućena nadležnim službama s word dokumentom u prilogu u kojem se nalaze hipotetska pitanja klijenata i odgovori službenika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. također ističe kako on niti je ostvaro, niti može ostvariti ekstra profit na tečajnim razlikama jer je i sam zadužen u CHF te tako trpi isti tečajni rizik u CHF. Tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Naime, prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio u obvezi samo prethodno

1 8

izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308. NN 117/08,) tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je to u ovoj stvari uredno činio te ukoliko to nije nesporno predlaže se po potrebi dostava obavijesti o promjeni kamatne stope. Potom tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. posebno napominje da je tužitelju CI već 01.05.2011. godine kamatna stopa snižena ispod početno ugovorene. Naime, početno ugovorena kamatna stopa iznosila je 5,49%, a dana 01.05.2011. godine snižena je na 5,35%, potom 01.10.2011. godine na 5,00%, te je 01.01.2014. godine fiksirana na 3,23%. U svjetlu prethodno navedenog, tuženik ističe da, sve i kada bi naslovni sud smatrao da bi odredba Ugovora o kreditu bila nerazumljiva tužitelju CI, a što se osporava u cijelosti, iz gore navedenog jasno proizlazi da to zasigurno nije prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, jer je tužitelju CI kamatna stopa za vrijeme otplate kredita bila snižena i ispod početno ugovorene. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. isto tako ističe kako je tužitelju CI pružena zaštita sukladno noveli Zakona o potrošačkom kreditiranju, koja je objavljena dana 02.12.2013., a stupila je na snagu dana 01.01.2014. (dalje u tekstu ZIDZPK NN 143/13). Naime, sukladno navedenoj noveli ZIDZPK tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je kao Banka bio u obvezi donijeti novu Metodologiju utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata (dalje u tekstu Metodologija), a kojom Metodologijom se sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiraju parametar, fiksna marža te razdoblje promjene kamatnih stopa. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. tvrdi da je postupio sukladno navedenoj obvezi te je donio Metodologiju, koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je istom i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu tako da je za predmetni ugovorni odnos u novoj Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata usklađenje proveo u skladu s vrijednošću parametra na dan 01.12.2013. s primjenom od 01.01.2014. U dokaz prethodno navedenog predlaže se uvid u citirano Metodologiju kao i obavijest o usklađenju kamatne stope. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je, dakle, tek od stupanja na snagu Metodologije kojom je sukladno zakonom predviđenoj obvezi definiran parametar, fiksna marža te razdoblja promjena kamatnih stopa, odnosno od 01.01.2014. mogao definirati navedene elemente promjenjive kamatne stope, odnosno izmijeniti sadržaj svih ugovornih odnosa s promjenjivom kamatnom stopom, što je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. i učinio.Posebno se ističe da ZIDZPK NN 143/13 je na ovaj ugovorni odnos imao utjecaj i kroz odredbu čl.11.a st.5., kojom je potrošačima, pa tako i ovdje tužitelju, omogućio izravnu, progresivnu, mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija je visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjega. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. skreće sudu pozornost da se navedena zakonska odredba odnosi isključivo na ugovore u kojima je inicijalno ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a što tužitelj CI osporava ovom tužbom jer istom traži da se kamatna stopa utvrdi fiksnom u visini stope koja je inicijalno navedena u Ugovoru o kreditu (5,490%). Slijedom navedenog,

1 9

podnošenjem ove tužbe, tužitelj CI se odrekao uživati blagodat odredbe čl. 11.st.5 ZPK. i stope koja je određena tom odredbom u visini 3,23% kroz razdoblje kroz koje se ona stvarno primjenjivala tijekom otplate ovog kredita. Nakon toga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj CI u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa. Naime, dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojiva dogovora, i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope. Ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora. Odredba čl. 8. st. 1. Ugovora i dalje doduše sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 5,490 % godišnje, no jasno je da uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine početno ugovorena visina jest njezina trajna visina, budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti. Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja. Nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu, koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Parnične stranke su u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac. Ističe se da u pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba istraživati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, budući da se pod njime podrazumijeva “sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuju hoće li uopće zasnovati određeni obveznopravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati” (ĆI, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005. g., str. 7.). Deklaratorni tužbeni zahtjev po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. se stoga se ne može usvojiti bez da se pritom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od osnovnih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. spori da bi na strani tužitelja CI nastupila šteta, kao i da bi tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju CI.Po prosudbi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja CI u odnosu na glavnicu, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava, tužitelj

2 0

CI bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj CI postavio zahtjev prema tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. za povrat stečenog bez osnove, a tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se treba smatrati savjesnim. Nakon toga ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava u cijelosti, tada tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 8.191,34 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužitelja CI. Ukoliko bi tužitelj ĐI osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj CI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj CI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja CI kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu (a što se osporava u cijelosti), tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju CI budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj CI više ne bi imao pravo na sniženje kamatne stope od dana 01.05.2011. godine niti 01.10.2011. godine niti bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj CI bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu citirane zakonske odredbe. S obzirom na navedeno tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. prema tužitelju CI, koja iznosi CHF 4.287,23 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 27.011,85 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini specificirani novčani iznos. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. s tražbinom tužitelja CI. Ukoliko bi tužitelj CI osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj CI platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje na ikoje se odnosi ovaj prigovor radi prijeboja. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. ističe da si zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave. Slijedom svega navedenog, tuženik Erste & Steiermärkische bank d.d. predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja

2 1

CI podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja CI kao neosnovane te naloži tužitelju CI da naknadi tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. troškove ovoga postupka.

3. U dokaznom postupku ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. (list sudskog spisa od broja 18 do 22), Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste & Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. (list sudskog spisa od broja 35 do 39) kao i svu dokumentaciju koja je dostavljena od strane samih stranka. Također je izvršen i uvid u nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. od 2. travnja 2023. (list sudskog spisa od broja 506 do 543) zajedno s dopunom njezinog nalaza i mišljenja od 14, listopada 2025. (list sudskog spisa broj od broja 584 do 588) te je ista i usmeno saslušana na ročištu dana 15. listopada 2025. (list sudskog spisa broj 589 i 590). Na ročištu dana 2. prosinca 2022. u svojstvu stranke saslušan je tužitelj CI (list sudskog spisa broj 499) kao i svjedokinje DI (list sudskog spisa broj 495 i 496), PI (list sudskog spisa broj 497) i NI (list sudskog spisa broj 498 i 499)

4. Saslušana na ročištu dana 2. prosinca 2022. svjedokinja DI je iskazala da je ona radila u poslovnici tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. od 2002. pa sve do 30.06.2013. s time da tužitelja CI ona uopće ne prepoznaje. U to vrijeme 2004. godine ona je radila na mjestu kreditnog savjetnika te je u tom svojstvu komunicirala sa klijentima koji su se interesirali za dobivanje kredita. Zbog odmaka vremena svjedokinja DI tvrdi da se više ne sjeća razgovora sa tužiteljem CI. Nakon što joj je predočen Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. svjedokinja DI je iskazala da su to njihovi tipski ugovori koje je pripremala njihova pravna služba te vidi da je istoga i ona supotpisala. Svjedokinja DI tvrdi da može samo načelno reći da klijentima je objašnjeno što oni imaju u ponudi, a sve je pisalo i na letcima koji su bili u njihovoj poslovnici koje su klijenti mogli slobodno uzeti i pročitati. Naglašava da neko vrijeme bili su u ponudi i kunski krediti ali su pretežno bili krediti vezani uz valutnu klauzulu i to koliko se sjeća vezano za valutu CHF, EUR i USD. Klijentima su se izračunavali mjesečni anuitet koji su dužni plaćati, a obzirom na iznos kredita koji su htjeli dobiti i ovisno o dužini roka otplate. U ono vrijeme sjeća se da najmanja kamatna stopa je bila na valuti CHF tako da su klijenti najlakše bili kreditno sposobni upravo za tu valutu te je bio i najmanji anuitet. Prema kazivanju svjedokinje DI ona niti na koji način nijem utjecala na odluku klijenta već su to oni sami izabrali, a na temelju onoga što je banka nudila. Stranke su bile upoznate te tečajevi valuta se mijenjaju i da će njihova rata kredita ovisiti upravo o tečaju odabrane valute na dan plaćanja. Kakav će tečaj biti u budućnosti to nikome nije bilo poznato. Što se tiče promjenjive kamatne stope odluku o promjeni bi donosila uprava njihove banke u Zagrebu. Kada se mijenjala kamatna stopa klijenti o tome bili obaviješteni od strane naše centrale u Zagrebu. Nadalje poznato joj je da neki klijenti kasnije napravili i aneks ugovora o kreditu, tj. konverziju, međutim ona je već tada bila u mirovini budući se to dešavalo 2015. godine. Svjedokinja DI je naglasila da ona ne zna da li je tužitelj CI bio sposoban da su me odobri kredit vezan uz valutu eur te također ne može odgovoriti kako na to

2 2

tako ni na nijedan konkretan upit već ono što je govorila je sam načelno govorila, a ne odnosi se na pojedinca. Da li je u to vrijem u ponudi tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. bila i fiksna kamatna stopa svjedokinja DI se više sjeća. Kredit se otplaćivao u anuitetima, a ne u ratama. Klijent je mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti ono što su oni imali u ponudi. Nije se pojedinačno pregovaralo o pojedinim odredbama nego kako sam već ranije rekla klijent je to mogao samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Naime, klijent bi sam rekao koji iznos kredita bi on želio podići i onda bi oni provjerili njegovu kreditnu sposobnost te su mu ponudili ono što su imali u ponudi. Da li su klijentima dostavljene nekakve odluke o promjenama kamatnih stopa ista iskazuje da ne zna. Nadalje svjedokinja DI je iskazala da ona nije obrazlagala klijentima na koji način se mijenja kamatna stopa budući to ni sama ne zna, a o tome je donosila kako je već ranije rekla uprava tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. Nije joj poznato da bi nekakvi parametri u svezi promjene kamatne stopa bili navedeni u samome ugovoru. Što se tiče tečaja oni su rekli klijentima kakav je tečaj u tom trenutku bilo koje valute, a što će biti sutra objašnjavali su klijentima da je to potpuno neizvjesno. U ono vrijeme valute CHF i EUR su bile stabilne, tj. nisu puno oscilirale. Dolar je malo više oscilirao, ali se malo klijenata odlučivalo za valutnu klauzulu vezano uz dolar. Nadalje svjedokinja DI tvrdi da ona u to vrijeme nije znala da Hrvatska narodna banka štiti samo tečaj kune u odnosu na EUR, a ne i tečaj kune u odnosu na CHF. Dakle ona što ni sama nije znala nije ni mogla reći ili objasniti klijentima. Na kraju svoga iskaza svjedokinja DI je iskazala da koliko se sjeća bilo je ugovoreno da će se klijentima isplatiti protuvrijednost u kunama odabrane valute i to po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. na dan uplate.

5. Saslušana na ročištu dana 2. prosinca 2022. svjedokinja PI je iskazala da ona je bila zaposlena kod tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. kao direktorica poslovnice [adresa] od 2003. godine pa do danas. Osobno jona ne razgovara sa klijentima. Ne sjeća se tužitelja CI, a prije nego je došla na sud pogledala je spis pa može potvrditi da je zaključen ugovor o kreditu koji je predmet ove parnice. Prema tvrdnjama svjedokinje PI njihovi službenici su bili savjetovani na koji način trebaju pristupiti klijentima to znači dužnost je bila službenica da strankama predlože one kreditne proizvode koje oni imaju u ponudi, zatim da naprave i predoče konkretne izračune, a za koju će se opciju klijent odlučiti to je bila stvar samog klijenta te službenice nisu utjecale na izbor klijenta. U poslovnici banke su bili i letci u kojima su objašnjeni naši kreditni proizvodi. Međutim, nezavisno od tih letaka sve su to službenici pojašnjavali. Na kraju svoga iskaza svjedokinja PI je iskazala da ugovori o kreditu su bili tipski koje je pripremala njihova pravna služba. Nije joj poznato da bi neki klijent se njima obraćao u smislu da se promjeni neka ugovorna obveza.

6. Saslušana na ročištu dana 2. prosinca 2022. svjedokinja NI je iskazala da ona i njezin suprug CI su imali dvoje maloljetne djece i trebali su nekako riješiti svoje stambeno pitanje. Iz navedenog razloga su se obratili tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. radi dobivanja stambenog kredita. Koliko se sjeća u ono vrijeme nisu bili kunski krediti, napravio se je izračun za kredit vezan uz valutnu klauzulu EUR ali prema objašnjenju službenice banke za dobivanje kredita vezano uz valutnu klauzulu EUR oni tada nisu bili kreditno sposobni. Međutim, bili smo sposobni da im se odobri kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF pa su oni zaključili ugovor vezan uz valutnu klauzulu CHF. Novac im je isplaćen u

2 3

kunama te su tim novcem kupili stan u [adresa] gdje i danas živi. Prema tvrdnjama svjedokinje NI ona zna da valute svaki dan variraju ali su ona i njezin suprug očekivali neke manje oscilacije, a nisu očekivali da bi moglo doći do naglog i nekontroliranog rasta tečaja CHF u odnosu na kune. Nitko ih nije niti upozorio da bi takvo nešto bilo moguće. Što se tiče kamatne stope nepoznato joj je kako se ona mijenja odlukom same banke. Međutim može potvrditi da su oni dobivali obavijesti kada se mijenjala kamatna stopa, tj. u toj obavijesti pisalo samo to da umjesto ranije kamatne stope sada je neka druga veća kamatna stopa i ništa više od navedenog. Svjedokinja NI je učinila nespornim da neke rate kredita je ona osobno platila, ali to je plaćala u ime i za račun svoga supruga. Naime, ona je bila i sudužnik u tom ugovoru o kreditu. Nadalje svjedokinja NI je iskazala da ona i njezin suprug CI su iši kod javnog bilježnika koji im nije ništa čitao ni objašnjavao te su samo kod njega potpisali taj ugovor o kreditu koji su dobili od banke. Na sam sadržaj tog ugovora oni niti na koji način nisu mogli utjecati već su mogli ga samo prihvatiti ili ne prihvatiti. Nadalje svjedokinja NI je potvrdila da su 2015. godine oni napravili aneks tog ugovora o kreditu, a sukladno Zakonu o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, njima su se mjesečni anuitet drastično povećao, tj. sa nekih 2.700,00 kn na iznos od oko 3.800,00 kn što je na njih znatno financijski utjecalo. Dobili su kući i nekakve materijale pa su pristali na aneks tog ugovora te su na taj način nešto smanjili plaćanje budućih mjesečnih anuiteta. Ne sjeća da li su prilikom zaključenja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. išli kod javnog bilježnika radi solemnizacije. Prema tvrdnjama svjedokinje NI prilikom razgovora u svezi odobrenja stambenog kredita kamatna stopa je bila isključivo promjenjiva, a nije bila neka fiksna kamatna stopa. Tekst samog ugovora o kredita kao i aneksa tog ugovora je pripremala sama banka. Nikakvih pregovora oni nisu vodili, a niti su mogli voditi već su jedino mogli prihvatiti ili ne prihvatiti ono što im je banka nudila. Niko im nikada nije objasnio na temelju čega se mijenja kamatna stopa niti su dobili nekakvu odluku iz koje bi to bilo razvidno, a niti su oni sami tražili nekakva dodatna pojašnjenja. Svjedokinja NI tvrdi da se ne sjeća da u ugovoru o kreditu bi bilo naznačeno na temelju čega će se u budućnosti mijenjati kamatna stopa. Sjećam se da u ono vrijeme od valuta su bile CHF i EUR i obje te valute stabilne, tj. nisu bitno oscilirale. Od strane službenice banke im je rečeno da CHF stabilna valuta, a o tečaju eura nismo više ni razgovarali budući nisu bili kreditno sposobni da im se odobri kredit vezan uz valutu eur. Prema tvrdnjama svjedokinje NI oni nisu upozoreni na to da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na CHF već da štiti samo tečaj kune u odnosu na EUR. Niti prilikom sklapanja aneksa br. 2 ugovora o kreditu dana 08.01.2016. kada je napravljena konverzija nikakvih pregovora sa tuženikom Erste&Steiermärkische bank d.d. nije bilo nego su oni samo to dobili na kućnu adresu neke materijale te im je ostavljen samo rok da to prihvate ili ne prihvate. Posebno svjedokinja NI ističe da u vrijeme zaključenja Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. oni nisu znali da bi valutna klauzula koja je ugovorena u osnovnom ugovoru od 29.11.2004. bila ništetna. Međutim oni se nikada nisu odrekli prava na potpuno obeštećenje zbog izvršene konverzije. One uplate koje je ona osobno izvršila u ime i za račun svoga supruga njoj tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nikada nije vratio, a niti je ona to tražila. Tim uplatama su zatvarani mjesečni anuitet po spornom ugovoru o kreditu. Sve te uplate su uzete u obzir prilikom sklapanja ugovora o konverziji 08.01.2016.

2 4

7. Saslušan na ročištu dana 2. prosinca 2022. tužitelj CI je iskazao da je slušao iskaz svoje suprugu te može u cijelosti potvrditi istinitost njezinog iskazivanja. Jedino može ispraviti njezin iskaz naglašavajući da u vrijeme sklapanja kredita su imali samo jedno dijete, a supruga je bila trudna te im se je kćerka rodila tek kad su uselili u stan. Nadalje tužitelj CI je iskazao da on ima srednju elektrotehnički školu te mu je poznato da valute svaki dan variraju. Osim toga CHF je svugdje reklamiran kao dugogodišnja stabilna valuta tako da niti on niti njegova supruga nisu mogli naslutiti da bi u dogledno vrijeme moglo doći do nekontroliranog porasta tečaja kune u odnosu na CHF, a niti ih je bilo tko upozorio da bi takvo nešto bilo moguće. Na kraju svoga iskaza tužitelj CI je iskazao da je on pročitao sam ugovor o kreditu.

8. U svom nalazu i mišljenju od 2. travnja 2023. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. konstatira da njezin zadatak je bio; 1) izračunati preplatu s osnova promjene kamatnih stopa te preplatu s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da se u izračunu uzme u obzir kamatnu stopu koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 5102132650 (5,49%) i tečaj CHF-a na dan isplate kredita – dan 9. prosinca 2004. godine (1 CHF = 4,883900 kn) te da vještak sačini izračun pozitivne preplate po svakom anuitetu izraženo u kunama. Vještak je u svom nalazu dužan iskazati preplatu koja predstavlja pozitivnu razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj CI bio u obvezi platiti primjenom ugovorne kamate 5,49% (vidljivu u ugovornom otplatnom planu) do 31. prosinca 2013. godine, te daljnju preplatu plaćene kamate od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine, primjenom zakonske kamate 3,23%. Navedenu razliku treba iskazati primjenom srednjeg tečaja kreditora na dan dospjele obveze. Potom treba izračunati tečajnu razliku između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju kreditora na dana plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate CHF kredita, do 31. prosinca 2013. godine, odnosno primjenom zakonske kamate 3,23% od 01. siječnja 2014. godine do 30. rujna 2015. godine. Navedenu tečajnu razliku potrebno je umanjiti za već prikazanu razliku po preplaćenim kamatama po odgovarajućem datumu dospijeća/plaćanja, 2) utvrditi razliku u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. godine prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30. rujna 2015. godine, a prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita, 3) očitovati se da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF-EUR), 4) izračunati novčane iznose, izražene u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz toč. VIII.a odgovora na tužbu i 5) izračunati novčani iznos, izražen u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz toč. VIII. b odgovora na tužbu. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. konstatira da

2 5

CI (ovdje: tužitelj) zaključio je u svojstvu korisnika kredita s Erste&Steiermärkische bank d.d. Rijeka (ovdje: tuženik) dana 29.11.2004. godine Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-5102132650, a koji je solemniziran od Javnog bilježnika Zvonimira Vrbana iz [adresa] pod posl.br. OV- 2885/04 dana 07.12.2004. godine (prilog 3 uz tužbu) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2. ugovoren je iznos kredita od 102.950,00 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju za CHF banke kreditora na dan puštanja kredita u tečaj, b) U čl. 3. ugovorena je namjena kredita: stambeni krediti građana preko 3 godine uz čvrstu valutnu klauzulu, c) U čl. 6. ugovoren je rok vraćanja kredita od 360 mjeseci od puštanja kredita u tečaj, d) U čl. 7. ugovorena je otplata kredita u 360 mjesečnih anuiteta nakon puštanja kredita u tečaj. Kredit dospijeva na naplatu svakog prvog u mjesecu. Iznos anuiteta je 583,89 CHF. Povrat svih obveza po ugovoru obračunat će se po srednjem tečaju banke kreditora na dan odobrenja žiro računa banke i e) U čl. 8. ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i u trenutku sklapanja ugovora iznosi 05,49% p.a., promjenjiva. Kamata se obračunava primjenom direktne metode. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti-i-metodologija/gradjanstvo/2013). Naglašava se dana 01.01.2014. godine stupio je na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN br. 143/2013) čije odredbe su regulirale kamatnu stopu na stambene kredite nominirane u valuti CHF, čime po predmetnom kreditu kamatna stopa od 01.01.2014. godine iznosi 3,23% do dana obračuna konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, odnosno do 27.01.2016. godine. Dana 27.09.2010. godine zaključen je Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102132650 (prilog 2 uz tužbu) kojim je reguliran instrument osiguranja. Dana 08.01.2016. godine zaključen je Aneks broj 2 Ugovora o kreditu broj 5102132650 sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (prilog 6 uz tužbu) sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: a) U čl. 2.2. ugovoreno je da se mijenja partija kredita u 5114128299. b) U čl. 3.1. ugovoren je izračun konverzije na način da se otplata obveza po ugovoru veže valutnom klauzulom uz EUR i otplaćuje prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR., c) U čl. 3.3. usuglašeno je da je banka kreditor dostavila korisniku kredita izračun konverzije, d) U čl. 4.1. usuglašeno je da korisnik kredita izjavljuje da na dan 30.09.2015. godine prije provedbe konverzije duguje banci kreditoru: 1) 0,00 CHF dospjele glavnice u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 2) 0,00 CHF dospjele ugovorne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, 3) 0,00 CHF dospjele zatezne kamate u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja i 4) nedospjele glavnice kredita iznos 82.133,89 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju

2 6

HNB-a na dan podmirenja, e) U čl. 5.2. ugovoreno je da obveza korisnika kredita po provedbi konverzije na dan 30.09.2015. godine na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 56.351,18 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja, f) U čl. 5.3. utvrđeno je da obveze korisnika kredita po provedbi konverzije kredita na dan zaključenja ovog Aneksa na ime manje uplaćenog iznosa (manjak) iznose 3.877,06 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, čije podmirenje će se regulirati sporazumom iz čl. 7 koji čini sastavni dio Aneksa, te da su sve uplate ili nedostatak istih u razdoblju od 01.10.2015. godine do dana potpisa ovog Aneksa uzete u obzir pri izračunu ovog iznosa, g) U čl. 7.1. utvrđen je suglasno način podmirenja obveza korisnika kredita s osnova obveza iz čl. 5.3. tako da se na njih primjenjuju isti uvjeti iz Osnovnog ugovora u CHF uvažavajući promjene iz ovog Ankesa, kao i obveze iz čl. 5.2., a što se osobito odnosi, ali ne ograničava na obračun ugovorne i zatezne kamate i h) U čl. 7.2. utvrđeno je suglasno da banka na dan naveden u zaglavlju ovog Aneksa ima ukupno potraživanje s osnove obveza iz čl. 5.2. uzimajući u obzir sve izmjene navedene obveze u prijelaznom razdoblju do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa i osnova obveza iz čl. 5.3. u ukupnom iznosu od 59.693,37 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja koje sklapanjem ovog Aneksa predstavlja nedospjelu glavnicu. Temeljem podatka iz dokumenta Izračun konverzije kredita 5102132650 na dan 30.09.2015. godine (prilog 12 uz Odgovor na tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je utvrdila da je kredit isplaćen u iznosu kunske protuvrijednosti 102.950,00 CHF dana 09.12.2004. godine po srednjem tečaju tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. 1 CHF = 4,88390 HRK. Kunska protuvrijednost isplaćenog kredita iznosila je 502.797,51 HRK. Temeljem podataka iz dokumenta Otplatni plan za kredita (prilog 5 uz tužbu) u Tabeli br. 1 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala prikaz početnog otplatnog plana kredita za razdoblje do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine. Prema početnom otplatnom planu do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine obveza tužitelja CI s osnova redovne kamate iznosila bi 55.513,68 CHF, do tada dospjele glavnice 19.585,34 CHF, što bi činilo ukupan do tada dospjeli dug od 75.099,02 CHF, dok bi nedospjela glavnica kredita iznosila 83.364,66 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. U izračunu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je koristila sljedeće parametre početnih uvjeta kredita: 1) prema prijedlogu tužitelja CI: a) Iznos kredita = 102.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 5,49% p.a. do 31.12.2013.g, a od 01.01.2014. godine 3,23% p.a i c) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,65040 HRK te 2) prema prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.: a) Iznos kredita = 102.950,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, b) Početna kamatna stopa = 5,49% p.a i c) Početni tečaj = tečaj na dan isplate kredita 1 CHF = 4,65040 HRK. Za izračun s izmjenom kamatne stope u početnom otplatnom planu od 01.01.2014. godine primjenom kamatne stope 3,23% p.a. projekciju početnog otplatnog plana sa simulacijom otplate nakon 01.01.2014. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 2. Temeljem podataka iz Obavijesti o promjeni uvjeta po kreditu (prilog 4 uz tužbu) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je utvrdila primjenjivane kamatne stope po kreditu, dok je iznos obračunatih anuiteta u valuti kredita utvrdila iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102132650 za razdoblje od 03.12.2004. do 30.09.2015. godine (prilog 8-9 uz tužbu). U Tabeli br. 3 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala pregled

2 7

kamatnih stopa po kreditu s valutnom klauzulom u CHF s razdobljima važenja istih, kao i iznose anuiteta u valuti kredita s datumima njihove primjene. Temeljem podataka iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102132650 za razdoblje od 03.12.2004. do 30.09.2015. godine (prilog 8-9 uz tužbu) u Tabeli br. 4 angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala prikaz realiziranog otplatnog plana kredita do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine. Nadalje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. ističe da prema realiziranom otplatnom planu do obračuna konverzije 30.09.2015. godine obveza tužitelja CI s osnova redovne kamate iznosila je 51.988,36 CHF, do tada dospjele glavnice 20.816,11 CHF, što je činilo do tada dospjeli ukupan dug od 72.804,47 CHF, dok nedospjela glavnica iznosi 82.133,89 CHF, sve u kunskoj protuvrijednosti. Dakle, uslijed promjena kamatne stope tužitelj je tuženiku platio manje kamate u iznosu od 3.525,32 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Datume plaćanja i uplaćene iznose anuiteta u izračunu vještak je utvrdio iz dokumenta Pregled prometa po partiji kredita 5102132650 za razdoblje od 03.12.2004. do 30.09.2015. godine (prilog 8-9 uz tužbu). Uvid u tečajeve tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. i HNB-a na dan podmirenja svakog anuiteta angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je utvrdila uvidom u arhivu tečajnih lista na web stranicama tuženika https://www.erstebank.hr/hr/tecajnalista. Potom se konstatira da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je primjenom Općih uvjeta poslovanja Erste&Steiermärkische Bank d.d. s građanima koji su u primjeni od 01.08.2013. godine obračunavao kunsku protuvrijednost obveza u valuti po srednjem tečaju za

CHF Hrvatske narodne banke (izvor: https://www.erstebank.hr/hr/opci-uvjeti-i- metodologija/gradjanstvo/2013). Dopunom Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 9/15) koja je stupila na snagu 27.01.2015. godine utvrđen je tečaj švicarskog franka prema kuni u omjeru 6,39 HRK za 1 CHF. Tečaj se odnosi na ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, za anuitete odnosno obroke u redovitoj otplati. Utvrđeni tečaj primjenjuje se u razdoblju od jedne godine od stupanja na snagu dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Elemente provedene konverzije kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je utvrdila temeljem podataka iz zaključenog Aneksa ugovora o kreditu (prilog 6 uz tužbu), Izračun konverzije kredita na dan 30.09.2015. godine (prilog 12 uz odgovor na tužbu), Pregled prometa po partiji kredita 5114128299 za razdoblje od 01.09.2015. do 04.11.2020. godine (prilog 10 uz tužbu). Izračun se odnosi na razdoblje otplate kredita do obračuna konverzije 30.09.2015. godine, a tijek poslovnih događaja u izračunima prikazan je kronološkim redoslijedom po mjesecima. Sukladno stupanju na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22,88/22) angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. ističe da je provela preračunavanje novčanih iskaza vrijednosti primjenom fiksnog tečaja konverzije sukladno pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz ovoga Zakona. Preračunavanje se vrši primjenom punoga brojčanog iznosa fiksnog tečaja konverzije te zaokruživanjem dobivenog iznosa u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja, pri čemu se dobiveni rezultat zaokružuje, i to na dvije decimale, a na temelju treće decimale. Pri preračunavanju se primjenjuje se sljedeće matematičko pravilo zaokruživanja: a) ako je treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan. Fiksni tečaj konverzije iznosi 7,53450 HRK za 1,00 EUR. Npr. preračunati iznosi zaokružit će se na dvije decimale, u skladu s matematičkim pravilima zaokruživanja: a) ako je

2 8

treća decimala manja od pet, druga decimala ostaje nepromijenjena (primjerice, 100,00 HRK = 13,27228 EUR, zaokruženo 13,27 EUR) i b) ako je treća decimala jednaka ili veća od pet, druga decimala povećava se za jedan (primjerice, 50,00 HRK = 6,63614 EUR, zaokruženo 6,64 EUR). Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. konstatira da metodologija izračuna određena joj je samom zadaćom, i to: a) prema prijedlogu tužitelja CI: razlika kamate izračunata je kao zbroj svih pozitivnih razlika između stvarno plaćene kamate u valuti kredita i kamate u valuti kredita koja bi bila plaćena po početnom otplatnom planu i simulaciji otplatnog plana nakon 01.01.2014. godine uz kamatnu stopu od 3,23% p.a. Kunska protuvrijednost preplate kamate obračunata je množenjem razlike kamate u valuti kredita s tečajem na dan dospijeća/plaćanja (kako je ugovoreno i realizirano). Tečajne razlike anuiteta izračunate su kao novčani iznos razlike između stvarno plaćenog anuiteta u kunama i početnog anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita, ali umanjeno za već prikazanu preplatu s osnova promjenjive kamatne stope radi izbjegavanja dvostrukog obračuna po istoj osnovi i b) prema prijedlogu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.: Kunska razlika anuiteta koji je uplaćen i kunskog anuiteta po početnom planu obračunat po tečaju na dan isplate kredita predstavlja zbroj razlike kamate u CHF (između plaćene i kamate po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i razlike otplatne kvote (između plaćene i otplatne kvote po početnom otplatnom planu) obračunate po tečaju na dan isplate kredita i tečajne razlike između stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan plaćanja i stvarno plaćenog anuiteta u valuti kredita obračunatog po tečaju na dan isplate kredita. Izračun više plaćenog s osnove promjene kamatnih stopa te više plaćenog s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da je u izračunu uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 5102132650 (5,49%) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine 3,23% p.a. i tečaj CHF-a na dan isplate kredita 09. prosinca 2004. godine (1 CHF = 4,883900 HRK), te na način da je sačinjen izračun preplate po svakom anuitetu sve do 30. rujna 2015. godine angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 5. Preplata s osnova promjene kamatne stope predstavlja pozitivnu razliku koja je nastala uslijed izračuna plaćene kamate u odnosu na kamatu koju bi tužitelj CI bio u obvezi platiti primjenom ugovorene kamatne stope ( i stope 3,23% p.a. od 01.01.2014. godine) iskazano primjenom tečaja primijenjenog na dan plaćanja obveze (kako je ugovoreno i realizirano), dok je tečajna razlika prikazana kao pozitivna razlika između svakog plaćenog anuiteta na dan plaćanja i početnog anuiteta po tečaju na dan isplate kredita, ali umanjeno za već prikazanu preplatu s osnova promjenjive kamatne stope radi izbjegavanja dvostrukog obračuna po istoj osnovi. Iznose utvrđene u Tabeli br. 5 iskazane u valuti EUR angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 6. Izračun razlike u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. godine prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30. rujna 2015. godine, a prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 7. Rekapitulaciju konverzije kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 8. Izračun novčanih iznosa, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj CI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj CI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK

2 9

na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz toč. VIII.a odgovora na tužbu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 9. Izračun novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK-EUR po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj CI platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz toč. VIII. b odgovora na tužbu angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je dala u Tabeli br. 10. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. utvrdila više plaćeno s osnove promjene kamatnih stopa te više plaćeno s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da je u izračunu uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 5102132650 (5,49%) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine 3,23% p.a. i tečaj CHF-a na dan isplate kredita 09. prosinca 2004. godine (1 CHF = 4,883900 HRK), te na način da je sačinjen izračun preplate po svakom anuitetu sve do 30. rujna 2015. godine, u ukupnom iznosu od *5.672,90 EUR, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *42.742,47 HRK, od čega: a) preplata s osnova promjene kamatne stope iznosi *513,69 EUR kako je specificirano u stupcu 2 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi * 3.870,40 HRK i b) preplata s osnova primjene valutne klauzule, tj. promjene tečaja iznosi *5.159,21 EUR kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *38.872,07 HRK. U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. utvrdila na dan 30.09.2015. godine razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk EUR uvećane za manjak iz konverzije od 3.877,06 EUR koja je iznosila 459.666,63 HRK i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF prema početnom tečaju (401.133,71 HRK) u iznosu od *7.768,65 EUR koliko je viša konvertirana glavnica kredita s vk u EUR, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *58.532,89 HRK. U pogledu ispravnosti izračuna konverzije, odnosno postupanja tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da li je iznos kojeg tužitelj CI potražuje u ovom postupku tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. umanjio u obvezi tužitelja CI po konvertiranom kreditu temeljem analize dokumenata priležećih spisu koji reguliraju konverziju kredita angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je utvrdila da je izračun konverzije izvršen ispravno i na način sukladan odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine, a u kojem je sadržano načelo konverzije kredita i način izračuna konverzije odredbama članka 19.b i 19.c na način da je tuženik ispoštovao načelo konverzije kredita da je položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačio s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kod tuženika kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, odnosno konverziju kredita je izvršio na način da je: 1) na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunao iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, 2) umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijenio je kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o

3 0

kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, 3) početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati anuiteti u CHF, zamijenio je novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2., i na temelju kojeg su izračunati novi anuiteti u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta, 4) iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvorio u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja. Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su novu osnovu za namirenje anuiteta u EUR utvrđenih po novom EUR otplatnom planu iz točke 3., pri čemu je poštivan redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima tuženika, bez obračuna zatezne kamate, 5) ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovoga, namiren tuženiku od strane tužiteljice sukladno njihovom sporazumu, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastavljene su ispunjavati se od strane tužitelja CI, 6) iznos preostale neotplaćene glavnice EUR kredita utvrdio je na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4., pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice EUR kredita, 7) učinak konverzije utvrđen je kao razlika: a) stanja neotplaćene glavnice CHF kredita evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je tuženik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, i b) iznosa neotplaćene glavnice iz točke 6. Slijedom navedenog, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je utvrdila da je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. izvršio izračun konverzije kredita ispravno i u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. godine. U odnosu na zadatak utvrđenja jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja CI vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je rekapitulaciju konverzije prikazala u Tabeli br. 8 i utvrdila da su prilikom izračuna konverzije uzete u obzir sve tužiteljeve kunske uplate u iznosu od 400.056,31 HRK (uključene i zatezne kamate i troškovi) vršene po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s valutnom klauzulom u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja do 30.09.2015. godine od kojeg iznosa su izuzete naknade i zatezne kamate, a koje je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. prikazala u stupcu 15 Tabele br. 5 s osnova redovne kamate i glavnice u ukupnom iznosu od 390.506,48 HRK vršene po realiziranom (stvarno

3 1

plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja do 30.09.2015. godine. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je tužitelju CI u obračunu konverzije na dan 30.09.2015. godine utvrdio manjak u iznosu od 3.464,98 EUR, a za koji je sporazumno usuglašeno povećanje nedospjele glavnice kredita s valutne klauzule u EUR nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika, uvećano za manjak iz prijelaznog razdoblja od 412,08 EUR. Analizom izračuna konverzije angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. je utvrdila da: a) je konverzija provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), b) u konverziji u obzir nije uzeta valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR i c) su u izračunu konverzije uzeti u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj CI uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose preplate s osnova rasta kamatne stope i rasta tečaja utvrđene u odnosu na prvu alineju ovog vještačenja. Izračunom je vještak utvrdio novčani iznos, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj CI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj CI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz toč. VIII.a odgovora na tužbu u ukupnom iznosu od *1.087,17 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9, odnosno *8.191,28 HRK obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije. Izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. utvrdila razlike između kamata koje bi tužitelj CI platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz toč. VIII. b odgovora na tužbu u ukupnom iznosu od 4.287,19 CHF kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 10, u ukupnom iznosu od *2.778,97 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 10, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *20.938,15 HRK. U svom mišljenju sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima angažirane vještakinje za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. zaključuje se: 1) više plaćeno s osnove promjene kamatnih stopa te više plaćeno s osnova tečajnih razlika (valutne klauzule) na način da je u izračunu uzeta u obzir kamatna stopa koja je bila na snazi (ugovorena) na dan sklapanja Ugovora o kreditu broj 5102132650 (5,49%) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine 3,23% p.a. i tečaj CHF-a na dan isplate kredita 09. prosinca 2004. godine (1 CHF = 4,883900 HRK), te na način da je sačinjen izračun preplate po svakom anuitetu sve do 30. rujna 2015. godine, ukupno iznosi *5.672,90 EUR, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *42.742,47 HRK, od čega: a) preplata s osnova promjene kamatne stope iznosi *513,69 EUR kako je specificirano u stupcu 2 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi * 3.870,40 HRK i b) preplata s osnova primjene valutne klauzule, tj. promjene tečaja iznosi *5.159,21 EUR kako je specificirano u stupcu 3 Tabele br. 6, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *38.872,07 HRK., 2) u odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. utvrdila na dan 30.09.2015. godine razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk EUR uvećane za manjak iz konverzije od 3.877,06 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s vk u CHF prema početnom tečaju u iznosu od *7.768,65 EUR koliko je viša konvertirana glavnica kredita s vk u EUR, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *58.532,89 HRK,

3 2

3) konverzija kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). U konverziji nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s valutnom klauzulom u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s valutnom klauzulom u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužitelj CI uplatio po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i više (i manje) plaćene iznose uslijed promjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početne uvjete kredita, 4) razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj CI platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj CI stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz toč. VIII.a odgovora na tužbu ukupno iznose *1.087,17 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 9, odnosno *8.191,28 HRK obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije i 5) razlike između kamata koje bi tužitelj CI platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz toč. VIII. b odgovora na tužbu ukupno iznose 4.287,19 CHF kako je specificirano u stupcu 15 Tabele br. 10, odnosno ukupno iznose *2.778,97 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 10, a što obračunato primjenom fiksnog tečaja konverzije iznosi *20.938,15 HRK.

9. Sukladno nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. od 2. travnja 2023. svojim podneskom od 6. listopada 2023. tužitelj CI je konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev.

10. U svom podnesku od 31. listopada 2023. tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je prigovorio nalazu i mišljenju angažirane vještakinje za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. od 2. travnja 2023. u dijelu u kojemu na str. 26. nalaza vještakinja utvrđuje iznos nedospjele glavnice na dan 30.9.2015., a koja prema njezinom izračunu iznosi 459.666,63 kn dok zapravo iznosi 430.076,60 kn, a što je razvidno iz čl. 5.2. Aneksa o konverziji kojim je ugovoreno kako obveza tužitelja CI na ime nedospjele glavnice kredita iznosi 56.351,18 EUR (a što i vještakinja navodi na str. 4. nalaza i mišljenja). Navedeni iznos u valuti EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja iznosi 430.076,60 kn, a ne 459.666,63 kn kako pogrešno utvrđuje angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. Prema tvrdnjama tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. zbog opisane pogreške, angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. u konačnici dobiva pogrešan iznos razlike u glavnici koja prema njoj iznosi 58.532,89 kn. Također između ostaloga tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je u svom podnesku od 31. listopada 2023. specificirao prigovor radi prijeboja.

11. U ispravku od 14. listopada 2025. svoga nalaza i mišljenja angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. ističe da kontrolom izračuna je utvrdila kako je primjedba tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. osnovana, jer u izračunu omaškom je upisan pogrešan iznos nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.09.2015. godine. Angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. ističe da ovime vrši ispravak svoga nalaza i mišljenja na način da ispravlja izračun razlike u

3 3

nedospjelim glavnicama kredita u obračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. godine. Nglašava se da izračun razlike u EUR glavnici definiranoj od strane banke u postupku konverzije na dan 30. rujna 2015. godine prema srednjem tečaju HNB-a i stanju CHF glavnice prema realiziranoj otplati, na dan 30. rujna 2015. godine, a prema početnom tečaju CHF na dan isplate kredita prikazan u Tabeli br. 7 Nalaza i mišljenja zamjenjuje Tabela br. 1 ovog Ispravka nalaza i mišljenja. Potom angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. konstatira da u obračunu konverzije tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. je umanjio iznos nedospjele glavnice kredita za iznos u kunskoj protuvrijednosti 143.281,46 HRK (sa 573.357,96 HRK na 430.076,60 HRK). U odnosu na početni tečaj kredita, izračunom je angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. utvrdila, na dan 30.09.2015. godine, razliku između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR 56.351,18 EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF 82.133,89 CHF obračunate po početnom tečaju u iznosu od *3.841,38 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji. Sukladno gore navedenim utvrđenjima i izračunima prema tvrdnjama angažirane vještakinje za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. u odnosu na početni tečaj kredita, na dan 30.09.2015. godine, razlika između kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice konvertiranog kredita s valutnom klauzulom u EUR i kunske protuvrijednosti nedospjele glavnice kredita s valutnom klauzulom u CHF obračunate po početnom tečaju iznosi *3.841,38 EUR, koliko je viša kunska protuvrijednost konvertiranog kredita i predstavlja nedovoljno umanjenu glavnicu u provedenoj konverziji.

12. Usmeno saslušana na ročištu dana 15. listopada 2025. u odnosu na primjedbu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. o pogrešnoj iskazanoj razlici glavnica na dan obračuna konverzije 30. rujna 2015. angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. se je očitovala kako je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osnovano prigovorio iskazanoj razlici. Naime, na stranici 26 njezinog nalaza i mišljenja u tabeli broj 7 u kojoj je vršila izračun razlike pogrešno je upisala iznos nedospjele glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 60.228,24 eura, dok je zapravo iznosila 56.351,18 eura. Kunska protuvrijednost te nedospjele glavnice po tečaju na dan 30. rujna 2015. slijedom toga nije iznosila 459.666,63 kuna, već 430.076,60 kuna. Iz navedenog proizlazi kada se taj iznos 430.076,60 kuna umanji za kunsku protuvrijednost nedospjele glavnice CHF kredita obračunate po početnom tečaju od 401.133,71 kuna, dobijemo razliku od 28.942,89 kuna, a što sada iznosi 3.841,38 eur. Nadalje, kako je analizom dokumentacije priležeće spisu u pogledu izračuna konverzije angažirana vještakinja za financije i bankarstvo NIN dipl. oec. ostaje pri mišljenju da je konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te ističe kako navedena greška nije imala utjecaj na bilo koji drugi izračun u nalazu i mišljenju. Nitko od stranka nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje angažirane vještakinje za financije i bankarstvo NIN dipl. oec., zajedno s njezinim ispravkom, a prihvatio ga je i ovaj sud budući je stekao dojam da je isti stručan i nepristran.

13. Na ročištu dana 15. listopada 2025. u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014

3 4

i 70/2019, 80/2022 i 114/2022, 155/2023 u daljnjem tekstu: ZPP) sud je upozorio stranke da su same stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice budući sukladno čl. 352. st. 1. ZPP-a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Budući na ročištu 15. listopada 2025. stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga to je ovaj sud na tom ročištu i zaključio glavnu raspravu u ovoj parnici. Naime sud više nije ovlašten provoditi bilo kakve dokaze po službenoj dužnosti (osim iznimno u slučajevima taksativno propisanim ZPP-om) već može sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a odlučiti samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Punomoćnica tužitelja CI je predložila usvajanje tužbenog zahtjeva u cijelosti dok zamjenica punomoćnika tuženika Erste & Steiermärkische bank d.d. predložila odbijanje istog kao neosnovanog.

14. Na temelju tako provedenog postupka ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, sukladno članku 8. ZPP-a, po prosudbi ovoga suda tužbeni zahtjev tužitelja CI je djelomično osnovan.

15. Između stranaka nije sporno da je zaključen Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. Između stranaka su sporna pravna pitanja tj. da li je ništetan čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. prema kome tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. može jednostrano vršiti promjenu ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu sa svojim jednostranim odlukama. Nadalje sporno je i pravno pitanje da li je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. kojim se otplata kredita vezuje uz valutu CHF. Također prema tvrdnjama tužitelja CI nije sporno da je zaključen Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. ali on takvom konverzijom nije u potpunosti obeštećen pa se preplate tj. svega onoga što je po njegovom mišljenju tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. stekao bez pravne osnove potražuje u ovoj parnici odnosno preplate po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF kao i nedovoljno umanjenoj dospjeloj glavnicu prilikom izvršene konverzije. Tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. osporava da je on bilo što stekao bez pravne osnove odnosno opreza radi ukoliko sud smatra drugačije istaknut je procesni prigovor radi prijeboja.

16. Takozvani predmet "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, na temelju odredbi članaka 502.a do 502.h ZPP-a. Tužitelj ''Udruga Potrošač'' je u tome postupku tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14. i 110/15.) i to u dva pravca, tražeći utvrđenje ništetnim odredbe ugovora glede: 1) valutne klauzule u švicarskim francima smatrajući da su odredbe iz ugovora o kreditu koje su tužene banke sklapale s potrošačima u utuženim razdobljima, a kojim odredbama je bio ugovoren švicarski franak kao valuta

3 5

uz koju je vezana glavnica, te 2) redovne kamatne stope koja je tijekom trajanja ugovornih obveza promjenljiva u skladu s jednostranim odlukama tuženika, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Tijekom postupka donesena je jedna prvostupanjska odluka, dvije drugostupanjske i tri revizijske odluke. Uz navedeno, na postupak su utjecale i dvije odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Radi se o slijedećim odlukama: 1) presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., 2) presuda i rješenje Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., 3) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 09. travnja 2015., 4) odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-III-

2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III- 2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016., 5) rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-575/2016-5 od 03. listopada 2017., 6) presuda Visokog trgovačkog sud Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., 7) presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. i 8) odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U- III-4396/2019, U-III-4516/2019 i U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

17. Ovaj sud konstatira da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pravomoćno utvrđeno da je kamatne stope tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. mijenjao bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

18. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio novu presudu broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. U bitnome, utvrđeno je da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Pored toga, utvrđeno je i da je osmotužena Sberbanka d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača time što je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom osmotužene. Drugim riječima, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih osam tuženih banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno i prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Ovo je bitno zbog toga što sada potrošači u individualnim restitucijskim parnicama imaju mogućnost potraživati preplaćeno s dvije osnove. Promjenom kamatne stope koja je s vremenom povišena sasvim razumljivo došlo je do povećanja mjesečnih anuiteta koje su potrošači bili dužni plaćati u odnosu na

3 6

anuitete koji su bili ugovoreni prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Što se tiče valutne klauzule, treba razjasniti da je zbog promjene tečaja švicarskog franka i to njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca) također došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF čija je vrijednost u kritičnom razdoblju dramatično porasla, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama. Iz podataka Ministarstva financija proizlazi da su potrošačima kredita u CHF nakon redovite otplate kreditnih zaduženja, nakon deset godina, mjesečne otplatne rate porasle oko 60% do 80%, dok je glavnica porasla oko 30% do 40% što je potrošače kredita u CHF dovelo u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditne institucije. Svrha (temeljna funkcija) valutne klauzule je zaštita stvarne vrijednosti novčane tražbine, odnosno održavanje one vrijednosti kakva je postojala u trenutku zasnivanja ugovornog odnosa, kao i osiguranje ravnopravnosti stranaka, jednake vrijednosti činidbi odnosno održavanje ugovorne ravnoteže. Drugim riječima, cilj je zaštitni, a ne profitni, pa valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika, odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja - aprecijaciju švicarskog franka Ustavni sud utvrdio je da je zaštitna klauzula očito "iskliznula" iz svojih funkcionalnih limita koji proizlazi iz pravne naravi i dosega tog instituta. U slučaju kredita u CHF, kreditne institucije su zbog aprecijacije švicarskog franka, s jedne strane, i regulatornog propusta, s druge strane, primanjem ispunjenja isplata obroka kredita u CHF ishodile veći broj novčanih jedinica stabilne domaće valute iste kupovne moći kao i u vrijeme ugovaranja, čime su nedvojbeno ostvarile značajnu korist uslijed očitog narušavanja načela jednake vrijednosti ugovornih činidbi i ravnopravnosti stranaka. Štoviše, kako to proizlazi iz očitovanja Ministarstva financija, a što kreditne institucije i Hrvatska narodna banka svojim navodima nisu dovele u pitanje, kreditne institucije nisu se izložile valutnom (tečajnom) riziku u švicarskim francima, budući da su sredstva za kreditne plasmane domaćim potrošačima pribavljale iz vlastitih kunskih i EURo depozita ili zaduživanja u EURima. Iz očitovanja Ministarstva financija razvidno je da su potrošači od 2005. do 2008. godine sklapali ugovore o kreditima u CHF u kojima su, s jedne strane, bile ugrađene odredbe o valutnoj klauzuli na temelju koje se glavnica vezala uz švicarski franak i činile su je ovisnom o odnosu švicarskog franka i kune i, s druge strane, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također ovisila o visini glavnice, budući da se određuje u postotku od visine glavnice, a koji postotak je određivala kreditna institucija svojom jednostranom odlukom, bez posebno određenih parametara. Naime u prethodno navedenim postupcima je u bitnom utvrđeno: a) Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EURo, dok to isto ne radi u odnosu na CHF, 2) CHF nije stabilna valuta već je to valuta u koju bježi kapital u vrijeme gospodarskih kriza (tvz. „valuta utočišta“), 3) CHF u monetarnom sustavu Republike Hrvatske postoji u beznačajnim veličinama u odnosu na CHF kredite, 4) pokriće za CHF kredite nije u bilanci banaka, nego u vanbilanci. To znači da CHF-a kao stvarnog novca u bitnim količinama nema. Naime, CHF se pokrivao derivatnim izvedenicama, a ne depozitima građana ili stranim kreditima i 5) Međunarodni monetarni fond je upozoravao počevši od 2000. godine višekratno na mogući rast tečaja CHF u odnosu na EURo, a to znači i na rast u odnosu na kunu. Kasnije se to uistinu i dogodilo, i to čak značajno više nego je prognozirano. Utvrđeno je da sve prethodno navedene činjenice banke su znale, kao što su znale i za činjenicu da je CHF u odnosu na DM i EUR između 1973. i 2003. narastao gotovo 170% - što je neoboriva činjenica da je CHF nestabilna valuta, za razliku od kune koja u odnosu na EUR fluktuira već 23

3 7

godine u granicama plus-minus 5%. Sve navedeno jest dokaz da je CHF valutna klauzula ugovorena na nepošten način. Navedeno su opisano banke su morale objasniti svojim budućim klijentima prije ugovaranja kredita, međutim, one to nisu učinile, pa stoga takve ugovorne odredbe na kraju i proglašene nepoštenima i ništetnima. Zaključno, Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev 2221/2018-11 dana 3. rujna 2019. kojom je u bitnome odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenje Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenljivoj kamatnoj stopi. Valja također naglasiti da je ovaj sud prihvatio u cijelosti kao istinit iskaz tužitelja CI kao i svjedokinje NI. Također prihvaćeni su kao istiniti i iskazi svjedokinje DI kao i svjedokinje PI. Međutim, svjedokinja DI koja je u to vrijeme radila na mjestu kreditnog savjetnika se ne sjeća nikakvih detalja već je samo načelno objasnila kako je tekla procedura odobravanja kredita dok svjedokinja PI niti nema nikakvih osobnih saznanja o svezi nekih razgovora tužitelja CI s djelatnicima tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. oko ishodovanja kredita. Po prosudbi ovoga suda evidentno je da tužitelj CI nije mogao pravilno i u potpunosti shvatiti visoku rizičnost Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. budući mu je tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uskratio relevantne informacije koje je on znao. Naime, očito je da izrazito visoka rizičnost toga ugovora je bila samo za tužitelja CI iako prividno su ugovorne odredbe stipulirane kao da se radi o nekim objektivnim kriterijima na koje niti jedna od stranka toga ugovornog odnose ne može utjecati.

19. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2011. godine („Narodne novine“ br. 57/11.), kojima je propisana mogućnost podnošenja kolektivne tužbe, dodan, među ostalim, i članak 502.c. Ova odredba je regulirala da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a (kolektivna tužba) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S obzirom na to da je u praksi sudova bilo prijepora u vezi tumačenja odnosi li se ova odredba samo na parnične postupke koji su pokrenuti tužbom radi naknade štete (s obzirom na takvu dikciju samog članka) ili je moguća primjena i u parničnim postupcima pokrenutim radi isplate po drugim osnovama (primjerice, stjecanja bez osnove) zakonodavac je posljednjim izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“ br. 70/19.) intervenirao u sadržaj članka 502.c na način da je sada izričito navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Pojedini potrošači, a kada sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava. Na taj način proširene su subjektivne granice pravomoćnosti jer osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene potrošač obvezuje ostale sudove, pa je tako i obvezivala i ovaj sud.

3 8

20. U odnosu na informiranost tužitelja CI i provođenje personalnih dokaza odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sporu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Na navedeni način je promijene raniji pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 3142/18 od 19. ožujka 2019. je ustvrdio da kod utvrđivanja prava potrošača koji potpadaju pod kolektivnu presudu u slučaju franak se ne moraju izvoditi dokazi radi utvrđenja ništetnost ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego je kolektivna presuda direktno primjenjiva na pojedinačni privatni sudski postupak kao i samog Ustavnog suda Republike Hrvatske u njegovoj odluci poslovni broj U-III- 2233/19 od 10. lipnja 2020. Međutim, u ovoj parnici tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d., na kojem je teret dokaza, ničim nije dokazao da je tužitelj CI bio u potpunosti informiran u pogledu pravnih posljedica kod zaključenja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. Uostalom to u svom iskazu tvrdi i sam tužitelj CI kao i njegova supruga NI dok saslušane djelatnice tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. tj. svjedokinja DI i svjedokinja PI u svom iskazu niti na koji način nisu dovele u sumnju takav činjenični zaključak ovoga prvostupanjskog suda.

21. Iz sadržaja Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Naime, odredba čl. 3. st. 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003 te u daljnjem tekstu ZZP) je određivala da potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Teret dokaza o protivnom je na tuženiku Erste&Steiermärkische bank d.d. koji ničim nije doveo u sumnju istinitost iskaza tužitelja CI i svjedokinje NI. Naime iz njihovih iskaza razvidno je da kredit je podignut za rješenje njihovog stambenog pitanja.

22. Nije sporno da od 01.01.2013. kamatnu stopa je mijenjana u skladu s promjenom javno dostupnog parametra (u konkretnom slučaju: šestomjesečnog LIBOR za CHF), a čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana i fiksnog dijela kamatne stope. Međutim, ništetno je da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. jednostrano mijenja kamatnu stopu bez suglasnosti druge ugovorne strane pa makar to bilo i na temelju objektivnih kriterija koji prethodno nisu ugovoreni ili na koje je makar druga ugovorna strana nije naknadno pristala. Uzgred se napominje da prije 1.1.2013. tuženik

3 9

Erste&Steiermärkische bank d.d. je radi opravdanja svoga "objektivnog" jednostranog povišenja kamatne stope navodio više različitih nepovezanih kriterija koji u suštini ne uspostavljaju bilo kakav objektivni kriterij. Također valja primijetiti da smisao valutne klauzule nije bogaćenje na jednoj, a osiromašenje na drugoj ugovornoj strani te po prosudbi ovoga suda nepoštene su ugovorne odredbe da posljedice aleatornosti (tj. nepredviđenog „divljanja“ tečaja) moraju snositi samo potrošači, a ne i banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove imaju nemjerljivo više znanja i iskustva od prosječnog potrošača i koje su te ugovorne odredbe nametnuli potrošačima. Naime, sud je utvrdio kako činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci uslijed valutne klauzule, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja. Ta neravnoteža u pravima i obvezama nedvojbeno je na štetu potrošača i znatna je jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg dužnik kao potrošač ima obvezu vratiti banci, i cijena, dakle neizvjesni su bitni elementi ugovora koji su u pravilu dugoročni, s tim da cijenu, koja ovisi i o visini glavnice jer se određuje u postotku od tog iznosa i o visini kamatne stope, određuje banka, koja je vjerovnik. Naime, kako je to već utvrđeno u prethodno navedenom tzv. predmetu "franak" pokrenut je tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odredbama općih uvjeta banaka o promjenljivoj kamatnoj stopi one nisu razradile bilo kakav objektivni kriterij već isti u suštini predstavljaju bankama rezervnu varijantu za sve moguće i nepredvidive situacije u dugom razdoblju otplate, putem kojih se banke nastoje zaštititi od takvih gubitaka i rizika. Naime, sve dok na Dan državnosti 1994. godine nije uvedena hrvatska kuna (HRK) kao službena valuta Republike Hrvatske, a koja je od početka uvođenja do danas ostvarila iznimnu stabilnost te se ne može govoriti o bilo kakvim značajnijim oscilacijama tečaja, kojih je bilo i kreću se u malim oscilacijama. Stoga se opravdano postavlja pitanje da li je stoga uopće opravdano kod ugovora s valutnom klauzulom vezanom uz švicarski franak kao kriterij prema kojemu tužene banke obrazlažu promjene kamatnih stopa, navoditi LIBOR za CHF, ako je iz navedenog nesporno da im za realizaciju spornih kredita nije bio potreban nijedan švicarski franak (ako je neka od banaka i kupovala švicarske franke i poslije ih konvertirala u kune to je bio njezin slobodan izbor, no nikako jedini ili obvezujući izvor financiranja), a što je važno s obzirom da pitanje promjenljive kamatne stope i kriterija za promjenu tih stopa, a upravo je upućivanje na LIBOR jedan od bitnih razloga koje tužene banke navode kao opravdanje za povišenje kamatnih stopa u razdoblju prije znatnije aprecijacije švicarskog franka.

23. Članak 26. st. 3. ZOO-a bio bi primjenjiv tek u slučaju da je kamatna stopa neodređena. Naime, navedeni članak propisuje da ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. tog članka. U tom pravcu, u revizijskoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. između ostaloga obrazloženo je: „…Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno

4 0

vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri osmotužene banke, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu….“ Potom valja naglasiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi i rješenju poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019. dao odgovor na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim te se u obrazloženju između ostaloga navodi: „…Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjesti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora. Ovaj sud je utvrdio da u odnosu na predmetni ugovor nije uspostavljen zakonit mehanizam promjene kamatne stope po nekoj od navedenih osnova kojim bi se dopunom ugovora nadomjestile ništetne odredbe ugovora, i na temelju kojega bi Banka bila ovlaštena u razdoblju nakon sklapanja ugovora pa do dana 1. siječnja 2014., obračunati i naplatiti redovnu kamatu po stopi višoj od 4,90%.........Zbog iznijetih razloga, a imajući na umu pravne posljedice ništetnosti dijela odredbe o parametrima promjenjivosti kamatne stope, na dan stupanja na snagu ZID ZoPK/12 predmetni ugovor je vrijedio s kamatnom stopom od 4,90%, s mogućnošću da stranke i dalje pregovaraju radi uspostave zakonitog mehanizma promjene kamatne stope, jer nije dovedena u pitanje prava volja stranaka da se na predmetni ugovor primjenjuje promjenjiva kamatna stopa.“

24. Nije sporno da je Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. solemniziran od strane javnog bilježnika. Međutim, po prosudbi ovoga suda javni bilježnici svakako ne posjeduju stručna znanja iz područja ekonomije vezana za promjenu tečaja CHF, a njihov je zadatak protumačiti strankama pravne posljedice sklopljenog ugovora, a oni nisu dužni ukazati na ekonomske posljedice vezane za promjenu tečaja valute. U obrazloženju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. između ostaloga se navodi: "...Ni tvrdnje tuženika da ugovorna odredba prema kojoj je odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak potrošačima razumljiva jer im je prilikom solemnizacije ugovora o kreditu od strane javnih bilježnika objašnjen smisao i posljedice pravnog posla i javni bilježnici su se uvjerili o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, jer inače ne bi ugovore solemnizirali, kao što je već rečeno, nisu osnovane. Pojedinačno objašnjenje ne utječe na percepciju prosječnog potrošača, jer se solemnizacija tiče individualnog ugovora i ne može ugovornu odredbu koja je nerazumljiva prosječnom potrošaču učiniti razumljivom u smislu da se u postupku za zaštitu kolektivnih prava potrošača izbjegne ocjenjivanje njezine razumljivosti i eventualno nepoštenosti, a osim toga, prema odredbi članka

4 1

59. stavka 2. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnik privatnu ispravu ispituje u skladu s odredbama članaka 34., 57. i 58. tog Zakona i tek ako za to ne nađe zapreke potvrdit će je (solemnizirati). Odredbom članka 57. ZJB propisano je da pri sastavljanju javnobilježničkog akta javni bilježnik mora, ako je to moguće, ispitati jesu li stranke ovlaštene i sposobne za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Ako korisnik kredita izjavi da ugovor kojeg je podnio na solemnizaciju ne razumije, javni bilježnik ugovor neće solemnizirati, no razumijevanje se odnosi na smisao i posljedice posla, a ne na smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredaba. Prema odredbi članka 58. ZJB ako stranke hoće da se u javnobilježnički akt unesu nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave, koje bi mogle dati povoda sporovima, ili koje ne bi bile pravno valjane ili bi se mogle pobijati, ili ne bi imale namjeravani učinak, ili bi se opravdano moglo smatrati da im je svrha da se koja od stranaka ošteti, javni će bilježnik upozoriti na to sudionike i dati im odgovarajuće pouke. Ako oni ipak ostanu kod tih izjava, unijet će ih u javnobilježnički akt, ali će u tom aktu posebno napomenuti da je stranke upozorio na posljedice takvih izjava. Međutim, u ovoj odredbi nije riječ o nejasnim ugovornim odredbama, nego o nejasnim izjavama stranaka...."

25. Između stranaka nije sporno da je zaključen Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. i to sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015 te u daljnjem tekstu skraćeno: ZIDZPK/15). Tužitelj CI ističe da tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije imao zakonskog uporišta simulirano zatvarati neotplaćenu glavnicu s preplaćenim iznosima koje tužitelj CI kao potrošač potražuje natrag, jer je za zatvaranje relevantne glavnice bilo dovoljno da potrošač plati anuitete po početnom otplatnom planu. Sve ono što je tužitelj CI kao potrošač platila povrh početno ugovorenog anuiteta, po njegovoj prosudbi mora mu biti vraćeno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Naglašava se da ova konverzija, kakvu je proveo tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. nije omogućila tužitelju CI da bude doveden u položaj kao da takvih ništetnih odredaba nije bilo.

26. Po prosudbi ovoga suda sklapanjem Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. prijašnji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. prestao je postojati pa tužitelj CI kao korisnik kredita na temelju toga ugovora, jer ga više nema, ne može osnovano potraživati bilo što od tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. jer su sva plaćanja obuhvaćena novim Aneksom broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. Tim Aneksom broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je kredit tužitelja CI koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja CI je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Također valja naglasiti da dana 4. ožujka 2020. godine, u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja

4 2

pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava, doneseno je rješenje kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ”Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle Vrhovni sud Republike Hrvatske tvrdi da taj sporazum, bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu (ZIDZPK/15) ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a imajući prije svega na umu da je ZIDZPK/15 poseban zakon u odnosu na opća pravila obveznog prava te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, ne mogu opća pravila ZOO-a o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZIDZPK/15, o konverziji, dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, a to sve pod pretpostavkom da je sporazum o konverziji sklopljen sukladno prisilnim propisima ZIDZPK/15. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje sporazuma (Aneksa), a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi stvoriti novu pravnu osnovu odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samoga početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR, čime je otklonjena neravnoteža u slučaju kredita u CHF, što je bio smisao ZIDZPK/15 kao posebnog zakona ne-sistemskog karaktera. U pogledu pitanja jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita (prvenstveno zahtjevi za isplatu) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, Vrhovni sud Republike u drugom dijelu upućuje na već ranije iznesene razloge svoje odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva te navodi: „Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona. Slijedom navedenog sukladno obrazloženjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske načelno korisnici kredita koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15. Dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je

4 3

naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama. Pri tome valja naglasiti da načelno prema ustaljenoj sudskoj praksi ako tužitelj može postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev tada on niti nema pravni interes da postavlja neki deklaratorni tužbeni zahtjev. Dakle, raniji Ugovor o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. je bez ikakvog pravno značaja obzirom da zaključenjem Aneksa broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. stvorena je nova pravna osnova kojom su tužitelj CI i tuženik Erste&Steiermärkische bank d.d. uredili svoj međusobni odnos. Međutim, nezavisno od ovakvog obrazloženja ovaj sud je točki I izreke ove presude meritorno odlučio da je ništetna odredba čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. (gdje je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci samga tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.) odnosno u točki III. izreke presude da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI broj: 2402006 - 1031262160 / 51400607 - 5102132650 od 29. studenog 2004. (gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF valuti). Naime, velika većina drugostupanjskih sudova smatra da o tome neizostavno prvostupanjski sud mora donijeti meritornu odluku, a u slučaju odbacivanja toga dijela tužbenog zahtjeva onda se prvostupanjska odluka ukida kako bi prvostupanjski sud donio meritornu odluku.

27. Vrhovni sud ističe da je ZID ZPK/15 izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera odnosno intervencija zakonodavca. Svrha koju je zakonodavac ZID ZPK/15 namjeravao ostvariti i dijelom ostvario bila je postaviti trajni temelj za rješenje problema u CHF, osigurati redovitu otplatu kreditnih zaduženja dužnika, u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika, pri tome se vodeći načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti €. S tim u vezi je posebno važno da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem, što znači s djelovanjem od trenutka zaključenja ugovora i ona je potrošača stavila u poziciju u kojoj bi se on nalazio da je zaključio ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u valuti €. Tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje meritorne presude poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. između ostaloga navodi: „... 21. Pogrešno je shvaćanje nižestupanjskih sudova da konverzija ne obuhvaća otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer na činjenicu da izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi kamatne stope sasvim jasno i nedvosmisleno upućuje sadržaj odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 2., 3. ZID ZPK/15 kao i odredbe članka 19.c stavka 1. točaka 4. i 5. istog Zakona koja uređuje pitanje načina iskorištavanja iznosa koji se odnose na prethodno izvršene uplate po osnovi osnovnog ugovora o kreditu. Naime, u skladu s točkama 1. i 2. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, kamate i početno odobrena glavnica kredita koje su plaćene temeljem kredita u CHF pretvaraju se u kamate i glavnicu plaćenu u € u skladu s tečajem koji je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik (banka) na dan uplate primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u €. Naprijed navedene uplate su korištene, u skladu s točkom 4. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15, za namirenja anuiteta po osnovi konvertiranog kredita u €, uz iznimku uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije. To znači da je

4 4

povrat preplaćenih iznosa ostvaren putem korištenja izvršenih uplata za otplatu dospjelih anuiteta kredita u €, koji je zamijenio kredit u CHF, na način da je, u ovisnosti o visini preplate, iznos preplate korišten za otplatu budućih obroka kredita u € u slučaju da preplata nije dovoljna za zatvaranje kreditnih obveza prema novom otplatnom planu ili je vraćen potrošaču u slučaju da njezin iznos prelazi ukupan zbroj obroka u valutnoj klauzuli u € prema novom otplatnom planu (točke 4. i 5. stavka 1. članka 19.c ZID ZPK/15). Na taj su način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegova kredita u € i to radi nemirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF. 22. U vezi s pitanjem jesu li, inače prilično stroga i detaljna, pravila o konverziji i načinu njezina izračuna uspostavila narušenu ravnotežu između korisnika kredita kao potrošača i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita za CHF novim ugovornim odredbama, od odlučnog je značenja i da je potrošač, u skladu s odredbom članka 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom članka 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. 23. Imajući na umu sve naprijed navedeno, revizijski sud ocjenjuje da je sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovoru o kreditu na način propisan odredbom člana 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u € koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao. 24. Kada su, dakle, iznosi koje je tužitelj platio više na temelju ništetne ugovorne odredbe iskorišteni u njegovom novom otplatnom planu za namirenje postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novi otplatnim planom koji je zamijenio otplatni plan iz osnovnog ugovora o kreditu, tada ti više plaćeni iznosi nisu ostali u imovini tuženice, pa nije bilo osnove za prihvaćanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe članka 1111. ZOO na primjenu kojeg propisa upućuje odredba članka 4. stavka 2. ZZP koja predviđa supsidijarnu primjenu ZOO u slučaju kada posebnim propisom nije uređeno neko pitanje u pravnom odnosu između potrošača i trgovca, a ovo pitanje nije uređeno odredbama ZID ZPK/15. Naime, konverzija izvršena prema ZID ZPK/15 je imala za posljedicu prestanak obveze tuženice kao kreditora (trgovca) prema tužitelju kao korisniku kredita (potrošaču) na postupanje prema ništetnoj ugovornoj odredbi o načinu promjene ugovorne kamatne stope iz konvertiranog (izvornog) kredita, jer je ta odredba zamijenjena novom koja nema obilježja nepoštenosti, a time posljedično ni ništetnosti. 25. U tom smislu odgovor na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a postavljeno u reviziji glasi: Tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz članka 19.c ZID ZPK/15 stavka 1. uključuje i te uplate. ....“

28. Točna je tvrdnja tužitelja CI da za njega bilo povoljnije da nije prihvatio ponudu tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d. da sklopi Aneks broj 2. Ugovora o kreditu broj: 5102132650 između Erste&Steiermärkische bank d.d. i CI od 8. siječnja 2016. Međutim tužitelj CI nije bio

4 5

dužan sklopiti taj aneks ugovora te po prosudbi ovoga suda sukladno čl. 19.d ZIDZPK/15 bilo je u potpunosti informiran kakve će to pravne i ekonomske posljedice za njega polučiti.

29. U vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 (30. rujna 2015.) još nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, dapače, u to vrijeme, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi Revt-249/14-2, odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije ništetna. Tek je nakon intervencije Ustavnog suda Republike Hrvatske presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena prvostupanjska presuda kojom je utvrđena ništetnost navedene odredbe, a to shvaćanje je u ponovljenom postupku prihvatio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev- 2221/2018. Međutim, valja naglasiti da prema općem pravnom načelu „Ignorantia iuris nocet“ (nepoznavanje prava škodi). To se naravno odnosi i na sam Vrhovni sud Republike Hrvatske jer kada bi on bio nepogrešiv u tumačenju prava ne bi bio potreban Ustavni sud Republike Hrvatske i Europski sud za ljudska prava. Naime, potrebno je ponovo naglasiti da rješenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske broj:

U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. nisu prihvaćeni prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (»Narodne novine« broj 102/15.). U obrazloženju svoga rješenja broj: U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017. Ustavni sud Republike Hrvatske između ostaloga navodi: „...U odnosu na bit konverzije sadržane u osporenom zakonu, riječ je o ad hoc izvanrednoj i jednokratnoj mjeri kojom se, na zahtjev potrošača – dužnika iz kredita, aktivira mehanizam konverzije detaljno razrađen zakonskim odredbama te se intervenira u već nastale – egzistirajuće – ugovorne odnose zahvaćene eskalirajućom dužničkom krizom i drastičnom ugovornom neravnotežom. Navedena zakonska mjera odnosi se na ograničen broj određenih ugovora sklopljenih prije stupanja na snagu zakona – njih ukupno 58.367 (od kojih je 57.808 konvertirano) s jasno i provjerljivo određenim ugovornim stranama. Zbog navedenih razloga prigovor formalne neustavnosti osporenog zakona na izloženoj osnovi nije utemeljen. ....34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje). U odnosu na prvo navedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao »novo pravno pravilo« ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona. Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, »Temelji prava Europske zajednice« Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio C, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o »pravoj (actual)« nego o »prividnoj (apparent)«, odnosno »nepravoj ili kvazi- retroaktivnosti« kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni. Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja

4 6

je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je »novo« pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način. Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja. U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni. Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose. Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed »ekscesnog« djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose. S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. ....“ Prema čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine br. 99/1999, 29/2002) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba. Iz navedenih razloga ovaj prvostupanjskom ovaj sud nije u mogućnosti prihvatiti obrazloženja iz ukidnih rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to: a) poslovni broj: Rev-1096/2022 od 8. studenog 2022. godine prema kojima potrošači imaju pravo na puno obeštećenje i b) poslovni broj Rev-586/2019 od 21. prosinca 2022. godine prema kojima potrošači nakon konverzije imaju pravo samo na zatezne kamate do dana konverzije. Naravno ukoliko u budućnosti sam Ustavni sud Republike Hrvatske promijeni svoj pravni stav (bilo samoinicijativno ili uslijed upliva Europskog suda za ljudska prava) takvu promjenu će respektirati i ovaj prvostupanjski sud.

30. Uzgred valja konstatirati da ukoliko bi se udovoljilo tužbenim zahtjevima onim potrošačima koji su inicijalno sklopili daleko rizičniji kreditni proizvod, a kasnije ga retroaktivno „pretvorili“ u eurski ugovor sukladno ZIDZPK/15 onda bi oni došli u daleko povoljniji položaj nego oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili kredite vezano za valutnu klauzulu u eurima gdje je kamatna stopa bila znatno viša nego kod kredita vezanih za valutnu klauzulu CHF. Prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora,

4 7

odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kada bi se isto doslovno shvatilo ispada da nema nikakve opasanosti od prigovora zastare tako da i oni korisnici kredita koji su zaključili kunske kredite ili uz valutnu klauzulu eur i gdje su banke također jednostrano mijenjale kamatnu stopu višu od one početno ugovorene kada god to požele mogu podignuti tužbu radi svoga obeštećenja zbog preplaćenih iznosa u vidu razlike između inicijalne kamate i one više sve uz zatezne kamatne na tako izračunate iznosa od dana preplate svakog pojedinog novčanog iznosa pa do isplate. Naime, zastara u tom slučaju bi im valjda tekla tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom bi se utvrdila ništetnost ugovorne odredbe kojim je ugovoreno da banka može jednostrano bez nekih egzaktnih kriterija jednostrano mijenjati kamatnu stopu. Naravno ni tada oni ne bi bili u potpunost obeštećeni jer i ona inicijalna kamata u to vrijeme im je bila viša nego da su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF pa bi ih se valjda i u tom dijelu trebalo obeštetiti. Zaključno valja naglasiti da cilj ZIDZPK/15 je bio pomoći korisnicima kredita koji su zaključili ugovor uz valutnu klauzulu CHF i kako bi se u startu preventivno zaustavili predvidivi budući brojni sporovi što se očito nije postiglo nego štoviše i sama neujednačena sudska praksa dodatno generira još i veću količinu budućih sporova. Iz svih navedenih razloga odlučeno je kao u izreci ove presude pod točkama II., IV. i V.

31. U svezi parničnog troška valja citirati obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u njegovoj meritornoj presudi poslovni broj: Rev 637/2019-2 od 15. studenoga 2022. gdje se između ostaloga navodi: „...27. Odluke se o parničnom trošku temelje na odredbi članka 166. stavka 2. ZPP. Imajući na umu činjenicu da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač i slabija ugovorna stranka protiv trgovca kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu, i to u pravnoj stvari u kojoj domaća sudska praksa nije ustaljena, revizijski sud, naslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (primjerice N i M, zahtjev broj 72152/13 presuda od 6. rujna 2016.) ocjenjuje da je, u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužitelj u cijelosti izgubio u parnici, primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka provedenog pred nižestupanjskim sudovima. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa kojemu nije obilježje stranačka ravnopravnost, nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena pred drugostupanjskim sudovima, a o spornom se pitanju revizijski sud još nije izjašnjavao. U takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh....“ Ovaj prvostupanjski sud u potpunosti prihvaća takvo obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske te je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom VI.

U Rijeci 25. studenog 2025.

Sudac:

Damir Vinketa

4 8

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu nadležnom županijskom sudu u Republici Hrvatskoj u roku od 15 dana računajući od dana dostave. Žalba se predaje putem ovog suda pisanim podneskom u tri primjerka.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.

Dostaviti:

- pun. tužitelja CI i

- pun. tuženika Erste&Steiermärkische bank d.d.