Republika Hrvatska

Općinski sud u Pazinu

Stalna služba u Poreču-Parenzo

Turistička ulica 2, 52440 Poreč-Parenzo

Posl. br. P-1943/2019-35

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo po sucu tog suda Sanji Oroz kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Šuster, Č, V, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima OD Kožul & Petrinović, radi utvrđenja ništetnosti, nakon javne glavne rasprave zaključene 27. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja i punomoćnika stranaka, 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba o jednostranoj promjeni kamatne stope sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj 316-23/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. veljače 2008. u dijelu koji glasi: « ... sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini kamatne stope, visini anuiteta te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom», pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati novčani iznos 13.975,73 €/105.299,83 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

na iznos 160,50 €/1.209,26 kn od 01. svibnja 2008. do isplate,

na iznos 158,91 €/1.197,29 kn od 03. lipnja 2008. do isplate,

na iznos 160,89 €/1.212,20 kn od 01. srpnja 2008. do isplate,

na iznos 158,00 €/1.190,45 kn od 01. kolovoza 2008. do isplate,

na iznos 158,16 €/1.191,62 kn od 02. rujna 2008. do isplate,

na iznos 160,33 €/1.208,02 kn od 02. listopada 2008. do isplate,

na iznos 307,86 €/2.319,54 kn od 01. studenog 2008. do isplate,

na iznos 296,20 €/2.231,73 kn od 03. prosinca 2008. do isplate,

na iznos 312,13 €/2.351,77 kn od 01. siječnja 2009. do isplate,

na iznos 315,19 €/2.374,83 kn od 03. veljače 2009. do isplate,

na iznos 316,59 €/2.385,36 kn od 03. ožujka 2009. do isplate,

na iznos 312,84 €/2.357,07 kn od 01. travnja 2009. do isplate,

*Fiksni tečaj konverzije 7,5345.

na iznos 313,59 €/2.362,72 kn od 01. svibnja 2009. do isplate,

na iznos 307,83 €/2.319,37 kn od 02. lipnja 2009. do isplate,

na iznos 303,60 €/2.287,45 kn od 01. srpnja 2009. do isplate,

na iznos 304,75 €/2.296,11 kn od 01. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos 307,01 €/2.313,15 kn od 01. rujna 2009. do isplate,

na iznos 306,38 €/2.308,42 kn od 14. listopada 2009. do isplate,

na iznos 304,78 €/2.296,35 kn od 10. studenog 2009. do isplate,

na iznos 306,05 €/2.305,94 kn od 09. prosinca 2009. do isplate,

na iznos 312,27 €/2.352,78 kn od 01. siječnja 2010. do isplate,

na iznos 317,11 €/2.389,23 kn od 05. veljače 2010. do isplate,

na iznos 316,08 €/2.381,54 kn od 19. ožujka 2010. do isplate,

na iznos 322,03 €/2.426,30 kn od 13. travnja 2010. do isplate,

na iznos 325,13 €/2.449,69 kn od 28. svibnja 2010. do isplate,

na iznos 324,91 €/2.448,07 kn od 06. srpnja 2010. do isplate,

na iznos 266,70 €/2.009,43 kn od 28. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos 268,12 €/2.020,13 kn od 28. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos 277,56 €/2.091,28 kn od 01. rujna 2010. do isplate,

na iznos 244,98 €/1.845,83 kn od 06. studenog 2010. do isplate,

na iznos 209,94 €/1.581,77 kn od 06. studenog 2010. do isplate,

na iznos 222,02 €/1.672,81 kn od 10. prosinca 2010. do isplate,

na iznos 186,47 €/1.404,98 kn od 29. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 181,51 €/1.367,56 kn od 29. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 181,35 €/1.366,38 kn od 29. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 180,14 €/1.357,27 kn od 27. svibnja 2011. do isplate,

na iznos 189,70 €/1.429,31 kn od 27. srpnja 2011. do isplate,

na iznos 199,94 €/1.506,48 kn od 11. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos 203,99 €/1.536,94 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

na iznos 218,68 €/1.647,63 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

na iznos 197,58 €/1.488,66 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

na iznos 192,39 €/1.449,53 kn od 12. listopada 2011. do isplate,

na iznos 158,66 €/1.195,41 kn od 03. studenog 2011. do isplate,

na iznos 156,89 €/1.182,10 kn od 07. prosinca 2011. do isplate,

na iznos 161,12 €/1.213,96 kn od 21. siječnja 2012. do isplate,

na iznos 162,16 €/1.221,79 kn od 08. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 161,11 €/1.213,88 kn od 08. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 161,27 €/1.215,11 kn od 09. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 161,24 €/1.214,89 kn od 10. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 162,04 €/1.220,87 kn od 27. lipnja 2012. do isplate,

na iznos 160,58 €/1.209,88 kn od 20. srpnja 2012. do isplate,

na iznos 160,81 €/1.211,65 kn od 15. kolovoza 2012. do isplate,

na iznos 160,22 €/1.207,20 kn od 06. rujna 2012. do isplate,

na iznos 158,39 €/1.193,42 kn od 05. listopada 2012. do isplate,

na iznos 160,50 €/1.209,25 kn od 08. studenog 2012. do isplate,

na iznos 160,86 €/1.211,97 kn od 29. prosinca 2012. do isplate,

na iznos 157,35 €/1.185,53 kn od 18. siječnja 2013. do isplate,

na iznos 158,45 €/1.193,81 kn od 10. kolovoza 2013. do isplate,

na iznos 160,17 €/1.206,80 kn od 25. rujna 2013. do isplate,

na iznos 160,86 €/1.211,97 kn od 20. prosinca 2013. do isplate,

na iznos 161,11 €/1.213,87 kn od 20. prosinca 2013. do isplate,

na iznos 161,46 €/1.216,51 kn od 25. prosinca 2013. do isplate,

na iznos od 160,29 €/1.207,71 kn od 21. siječnja 2014 do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje od 01. svibnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj 316-23/2008 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 25. veljače 2008., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.2. koja glasi: « ...prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. »,

u odredbi čl.3. t.2. u dijelu koji glasi:

« ... kamata se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Ape-Adria Bank d.d. na dan plaćanja... » u odredbi čl.4.t.3. koja glasi: « u kunskoj protuvrijednosti…obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d. d. na dan plaćanja.» pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

IV. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos 37.418,91€/281.932,65 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, a koje kamate teku:

na iznos 85,19 €/641,85 kn od 01. studenog 2008. do isplate,

na iznos 23,19 €/174,72 kn od 03. prosinca 2008. do isplate,

na iznos 107,50 €/809,93 kn od 01. siječnja 2009. do isplate,

na iznos 123,59 €/931,19 kn od 03. veljače 2009. do isplate,

na iznos 130,86 €/985,97 kn od 03. ožujka 2009. do isplate,

na iznos 110,81 €/834,90 kn od 01. travnja 2009. do isplate,

na iznos 114,64 €/863,77 kn od 01. svibnja 200.9 do isplate,

na iznos 84,00 €/632,89 kn od 02. lipnja 2009. do isplate,

na iznos 61,43 €/462,87 kn od 01. srpnja 2009. do isplate,

na iznos 67,43 €/508,02 kn od 01. kolovoza 2009. do isplate,

na iznos 79,32 €/597,60 kn od 01. rujna 2009. do isplate,

na iznos 75,92 €/572,01 kn od 14. listopada 2009. do isplate,

na iznos 67,36 €/507,52 kn od 10. studenog 2009. do isplate,

na iznos 74,00 €/557,59 kn od 09. prosinca 2009. do isplate,

na iznos 106,92 €/805,56 kn od 01. siječnja 2010. do isplate,

na iznos 132,48 €/998,19 kn od 05. veljače 2010. do isplate,

na iznos 127,04 €/957,18 kn od 19. ožujka 2010. do isplate,

na iznos 158,48 €/1.194,06 kn od 13. travnja 2010. do isplate,

na iznos 174,90 €/1.317,75 kn od 28. svibnja 2010. do isplate,

na iznos 6.831,84 €/51.474,47 kn od 28. svibnja 2010. do isplate,

na iznos 166,75 €/1.256,38 kn od 06. srpnja 2010. do isplate,

na iznos 197,60 €/1.488,85 kn od 28. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos 205,08 €/1.545,16 kn od 28. kolovoza 2010. do isplate,

na iznos 254,78 €/1.919,65 kn od 01. rujna 2010. do isplate,

na iznos 10.682,85 €/80.489,93 kn od 16. rujna 2010. do isplate,

na iznos 168,05 €/1.266,19 kn od 06. studenog 2010. do isplate,

na iznos 152,30 €/1.147,51 kn od 06. studenog 2010. do isplate,

na iznos 215,35 €/1.622,55 kn od 10. prosinca 2010. do isplate,

na iznos 261,83 €/1.972,73 kn od 29. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 229,65 €/1.730,31 kn od 29. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 228,79 €/1.723,83 kn od 29. ožujka 2011. do isplate,

na iznos 221,03 €/1.665,37 kn od 27. svibnja 2011. do isplate,

na iznos 283,34 €/2.134,86 kn od 27. srpnja 2011. do isplate,

na iznos 350,16 €/2.638,28 kn od 11. kolovoza 2011. do isplate,

na iznos 376,63 €/2.837,69 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

na iznos 472,36 €/3.559,00 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

na iznos 335,34 €/2.526,63 kn od 13. rujna 2011. do isplate,

na iznos 301,77 €/2.273,67 kn od 12. listopada 2011. do isplate,

na iznos 321,92 €/2.425,53 kn od 03. studenog 2011. do isplate,

na iznos 307,95 €/2.320,23 kn od 07. prosinca 2011. do isplate,

na iznos 342,39 €/2.579,77 kn od 21. siječnja 2012. do isplate,

na iznos 351,04 €/2.644,94 kn od 08. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 342,92 €/2.583,76 kn od 08. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 344,52 €/2.595,79 kn od 09. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 344,69 €/2.597,10 kn od 10. svibnja 2012. do isplate,

na iznos 351,46 €/2.648,04 kn od 27. lipnja 2012. do isplate,

na iznos 340,02 €/2.561,88 kn od 20. srpnja 2012. do isplate,

na iznos 342,33 €/2.579,29 kn od 15. kolovoza 2012. do isplate,

na iznos 337,90 €/2.545,91 kn od 06. rujna 2012. do isplate,

na iznos 323,53 €/2.437,60 kn od 05. listopada 2012. do isplate,

na iznos 340,94 €/2.568,78 kn od 08. studenog 2012. do isplate,

na iznos 344,27 €/2.593,92 kn od 29. prosinca 2012. do isplate,

na iznos 316,28 €/2.383,02 kn od 18. siječnja 2013. do isplate,

na iznos 320,13 €/2.412,01 kn od 10. kolovoza 2013. do isplate,

na iznos 334,73 €/2.522,00 kn od 25. rujna 2013. do isplate,

na iznos 340,90 €/2.568,51 kn od 20. prosinca 2013. do isplate,

na iznos 343,45 €/2.587,75 kn od 20. prosinca 2013. do isplate,

na iznos 346,89 €/2.613,61 kn od 25. prosinca 2013. do isplate,

na iznos 337,93 €/2.546,16 kn od 21. siječnja 2014. do isplate,

na iznos 295,35 €/2.225,33 kn od 11. veljače 2014. do isplate,

na iznos 300,27 €/2.262,39 kn od 11. ožujka 2014. do isplate,

na iznos 295,61 €/2.227,31 kn od 09. travnja 2014. do isplate,

na iznos 289,51 €/2.181,32 kn od 19. lipnja 2014. do isplate,

na iznos 289,20 €/2.179,01 kn od 19. lipnja 2014. do isplate,

na iznos 298,10 €/2.246,05 kn od 13. kolovoza 2014. do isplate,

na iznos 303,32 €/2.285,34 kn od 10. rujna 2014. do isplate,

na iznos 307,00 €/2.313,12 kn od 07. listopada 2014. do isplate,

na iznos 306,89 €/2.312,29 kn od 29. listopada 2014. do isplate,

na iznos 315,68 €/2.378,51 kn od 12. studenog 2014. do isplate,

na iznos 317,46 €/2.391,90 kn od 10. prosinca 2014. do isplate,

na iznos 319,16 €/2.404,70 kn od 09. siječnja 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,12 kn od 10. veljače 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,13 kn od 14. ožujka 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,13 kn od 16. travnja 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,13 kn od 28. svibnja 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,13 kn od 25. lipnja 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,13 kn od 22. srpnja 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,12 kn od 20. kolovoza 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,13 kn od 23. rujna 2015. do isplate,

na iznos 318,29 €/2.398,13 kn od 29. listopada 2015.do isplate,

sve u roku 15 dana, po kamatnoj stopi za od 01. studenog 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5%, a od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu 10.400,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku po stopi sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje ZOO) od dana presuđenja pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi parnični trošak.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, odnosno njegovim prednikom Hypo Alpe Adria Bank d.d. (koja banka je 11.srpnja 2016. postala Addiko Bank d.d. Zagreb) 25. veljače 2008. zaključio Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 316-23/2008, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 460.000,00CHF uz kamatnu stopu od 5,5 % godišnje, a koji je solemniziran 27. veljače 2008. kod Javnog bilježnika Anke Poropat. Tužitelj da je u cijelosti prijevremeno isplatio predmetni kredit. Čl. 3. Ugovora da je ugovorena kamatna stopa u visini od 5,5 % godišnje, s tim da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika) na čiju je primjenu korisnik kredita (tužitelj) bezuvjetno pristao, budući da se radi o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj kao potrošač da nije mogao pregovarati, niti na iste utjecati. U vrijeme zaključenja ugovora tužitelj i tuženik da nisu pojedinačno pregovarali o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ugovorom da nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama da je sastavljena nerazumljivo i netransparentno. Od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa da se u nekoliko navrata povećavala što da je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Odredba o redovnoj kamatnoj stopi da je temeljna odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, te ista sukladno odredbama ZOO- a mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom čl. 272. st. 1. ZOO-a, da je utvrđeno da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor da je ništetan. S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane - tuženika, da proizlazi da je predmet tužiteljeve obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Nadalje, takva ugovorna odredba da je protivna načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Budući da je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. Presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 da je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. Prema tome, budući da je ništetna odredba kojom je tuženik ovlašten jednostrano i bez ugovorenih preciznih, jasnih i razumljivih kriterija promjene kamatne stope poznatih korisniku kredita, mijenjati kamatnu stopu, to ista da ne proizvodi pravni učinak, slijedom čega je u ovom ugovornom odnosu i to u razdoblju od dana sklapanja ugovora pa do dana početka primjene zakonski određene kamatne stope od 3,23% godišnje, ništetna primjena svih onih kamatnih stopa koje je tuženik jednostrano odredio temeljem navedene ništetne ugovorne odredbe, osim prvotno ugovorene kamatne stope, jer je to jedina precizno utvrđena kamatna stopa poznata tužitelju u vrijeme sklapanja ugovora i preuzimanja obveze, te je tuženik dužan vratiti tužitelju cjelokupan novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku na ime uvećanih kamatnih stopa, a preko iznosa početno ugovorene kamatne stope. Dalje, temeljem ugovora o kreditu banka da je odobrila korisniku (tužitelju) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 460.000,00CHF-a prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Ugovorom da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa 2.647,50 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik da je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što da je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno da se mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužitelja. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P- 1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno da je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno da je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. da su se sklapali anexi/dodaci uz osnovni ugovor o kreditu. Anexima/dodacima da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, da ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. te posl. br. Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, da je obvezujuća u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli da su protivni kogentnim odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa da se treba primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi HNB-a - obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka kao i način promjene kamatne stope, tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, no kako mu tužena banka nije dostavila dokumentaciju potrebnu za izradu izračuna, tužitelj da ne može postaviti točno određenu visinu tužbenog zahtjeva. Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju da pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Rješenjem Vrhovnog suda RH broj: Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. da je utvrđeno da korisnici kredita koji su temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) zaključili dodatak ugovoru o kreditu, kojim dodatkom su obveze iz osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice, ne znači da su isti izgubili pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, već upravo suprotno da korisnici kredita imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju - pravo na povrat novčanog iznosa. Prije pokretanja ovog parničnog postupka tužitelj da se tuženiku obratio radi pokušaja mirnog rješavanja spora te radi pribave dokumentacije koja je potrebna radi postavljanja visine tužbenog zahtjeva. Tuženik da nije udovoljio zahtjevu tužitelja za izdavanje dokumentacije uz obrazloženje da se predmetni kredit u poslovnim knjigama banke vodi kao zatvoren. Tužitelj da ne raspolaže odgovarajućom dokumentacijom, a bez iste da nije moguće utvrditi visinu iznosa koji mu tuženik mora vratiti. No radi se o dokumentaciji koju zasigurno ima tužena banka u svojim poslovnim knjigama. Unatoč tome što se radi se o podacima koje je tužena banka, prema sadržaju građanskopravnog odnosa, dužna dati tužitelju, ista da je odbila zahtjev tužitelja za izdavanje dokumentacije. Zbog navedenog tužitelj da ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije nego što sud naloži banci da dostavi traženu dokumentaciju te prije nego se provede odgovarajuće vještačenje, nakon čega da će tužitelj odrediti visinu novčane tražbine čiju isplatu traži. Tužitelj da uz glavnicu ima pravo i na zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a koje će se također naknadno precizno odrediti nakon provedenog vještačenja i u roku koji odredi sud. Na temelju svega navedenog tužitelj sukladno odredbama čl. 186. b st. 3. ZPP-a predlaže da sud donese rješenje kojim će se naložiti tuženiku da tužitelju dostavi dokumentaciju koja se navodi u tužbi, te presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kako je navedeno u točkama I. i III. izreke presude. Potražuje i parnični trošak. Po dostavi dokumentacije od strane tuženika i po provedenom financijskom vještačenju tužitelj je u smislu odredbe čl. 186. b st. 3. Zakona o parničnom postupku (Službeni list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, NN 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje: ZPP) uredio svoj tužbeni zahtjev na isplatu kako je navedeno u točkama II. i IV. izreke presude, tako da suprotno navodima iz podneska tuženika od 16. lipnja 2023. nije riječ o preinaci tužbe.

1.1. U svom podnesku od 26. kolovoza 2019. (str. 33-38) tužitelj navodi da je osnovni ugovor kao takav zaista prestao postojati, onda da je tuženik s obzirom da se prema njegovim navodima, zasnovao novi pravni posao s iznosom u kunama vezanim uz valutu EUR, bio u obvezi izvršiti povrat svih raspoloživih instrumenata osiguranja (prvenstveno se misli na instrumente platnog prometa, zadužnica) koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te uzeti nove instrumente osiguranja od svih sudionika ugovornog odnosa, što da nije učinio. Smatra da tuženik neosnovano tvrdi da je na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje po osnovi ugovora u CHF, te da na postavljeni tužbeni zahtjev tužitelj nema pravni interes za bilo kakvo potraživanje. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu ugovorenu kamatnu stopu, da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača. Navedenom odlukom da je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke. Obzirom je predmetnim ugovorom o kreditu ugovoreno da se promjena redovne kamatne stope utvrđuje Odlukom banke, o čemu se u vrijeme zaključenja ugovora nije pojedinačno pregovaralo te ugovorom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P- 1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe temeljem kojih se promjena kamatne stope vršila jednostranom odlukom banke. S obzirom na datum zaključenja ugovora o kreditu, na sporni pravni odnos da se primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača koji je tada bio na snazi (NN 96/03), a koji propisuje da se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 82. navedenog zakona da je propisano koje se odredbe imaju smatrati nepoštenima, a primjenjivo na konkretan slučaj to da su: - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga; -odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca; - odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 270. da propisuje da je ugovor ništetan u slučaju da je činidba neodređena ili neodrediva, a odredba čl. 272. da propisuje da je činidba odrediva u slučaju da ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani daje odredi. Kamata je cijena, a cijena je bitan sastojak ugovora o kreditu i kao takva mora biti određena ili barem odrediva. U konkretnom slučaju visina kamatne stope da nije određena niti odrediva, budući je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika, dakle jedne ugovorne strane. Obzirom se kamata mijenjala jednostranom odlukom tuženika, ista da je time postala promjenjiv element na koji tužitelj nije mogao utjecati. Predmetni ugovor o kreditu da ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, i ne daje dovoljno točne i razumljive kriterije, na temelju kojih bi potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Ukazuje na Presudu Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu posl.br. C-26/13 i Direktivu 93/13 a na koju se poziva Visoki trgovački sud RH u svojoj odluci posl. br. Pž-7129/13. Osim toga, tuženik da se, kao financijska institucija, koja bi trebala uvažavati interese potrošača, nije ponio kao savjestan gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, zbog čega je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a. U vrijeme kada je predmetni ugovor zaključen da nije postojao zakonski propis koji je bankama nalagao da potrošački ugovori obavezno moraju sadržavati egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Tužitelj smatra da je tuženik, a i ostale banke, iskoristio situaciju nepostojanja izričitog propisa na način da je potrošačima nametnuo spornu ugovornu odredbu da će se kamatna stopa mijenjati prema jednostranoj odluci banke, i tijekom otplate kredita podizao kamatnu spotu, čime je tužitelj stavljen u neravnopravan položaj. Banke da su se, kao financijske institucije u koje su potrošači polagali povjerenje, u svom poslovanju morale rukovoditi načelom savjesnosti i poštenja i u ugovorima trebale, unatoč nepostojanju zakonskog propisa, odrediti egzaktne parametre za promjenu kamatne stope i metodu izračuna tih parametara. Navedeni stav da je zauzet i u odluci Županijskog suda u Splitu u presudi posl.br. Gž- 199/14. Očito da je pravna praznina u hrvatskom zakonodavstvu i samovolja postupanja banaka, a među kojima je i tuženik, u promjenama visine kamatne stope rezultirala nužnošću donošenja novog Zakona o potrošačkom kreditiranju 2013. godine kojim se u odredbi čl. 1 l.a. definiraju obveze kreditnih institucija kod promjene kamatne stope u slučaju ugovorenih promjenjivih kamata. Istaknuti prigovor zastare u potpunosti da je neosnovan. Naime, Zakon o obveznim odnosima u odredbi čl. 328. da je propisao da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovorne odredbe da ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Pravo tuženika da nije da prosuđuje i samim time etiketira fizičke i pravne osobe kao korisnike kredita, u pogledu njihovih intelektualnih i profesionalnih sposobnosti. Životno da je prihvatljivo da tužitelj nije ekonomski stručnjak i ne bavi se financijskim poslom i ne mora i ne može znati i razumjeti primjenu računanja kamata niti to može shvatiti iz samog otplatnog plana ili obavijesti o promjeni kamatne stope. Isto tako tužitelj koji je navodno dobio pojašnjenje i od javnog bilježnika ističe da sukladno odredbi čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu javni bilježnici koji solemniziraju ugovor potpisnicima samo obrazlažu smisao i posljedice ugovora, a ne smisao i posljedice pojedinih ugovornih odredbi te da javni bilježnik stranke upozorava samo na nejasne, nerazgovjetne ili dvosmislene izjave stranaka, a ne ugovorne odredbe. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom tužitelj da stječe subjektivno pravo na restituciju svojih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Učinci utvrđenja da je ugovorna odredba ništetna djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora te se smatra da ništetna odredba nikada nije bila ugovorena. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno da se smatra zahtjevom za vraćanjem stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Tuženik da je tipskim ugovorom o kojem se nije pregovaralo ugovorio s tužiteljem valutnu klauzulu CHF na temelju koje je u kunskoj protuvrijednosti određen iznos isplaćenoga kredita te na temelju čije kunske protuvrijednosti su određivani i iznosi anuiteta odnosno kamata u anuitetu. Kolektivnom presudom Pž-6632/17 da je utvrđeno da je takva odredba koja je zbog toga nepoštena i ništetna. Tužitelj u vrijeme kada je ugovarao kredit nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF. Tečaj svake valute može rasti i padati u odnosu na kunu. Ono o čemu je tuženik morao informirati tužitelja, i to dokazno pisanim putem, da su rizici i karakteristike konkretne valutne klauzule CHF te moguće pojave tijekom otplate koje mogu uzrokovati znatnu neravnotežu prava i obveza na štetu tužitelja. Tužitelj da nije bio upozoren niti na jedan od bitnih rizika koje sa sobom nosi ugovaranje kredita s valutnom klauzulom CHF. Tužitelj zbog toga dodatno osnažuje već presuđenu činjenicu da je valutna klauzula CHF nepoštena i ništetna sljedećim činjenicama: Tužitelj nije bio upozoren od strane tuženika da valutna klauzula CHF nije isto što i valutna klauzula EURO, zbog čega je daleko rizičnije ugovoriti takvu valutnu klauzulu nego valutnu klauzulu EURO. Naime, Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na tečaj eura, ali ne štiti tečaj kune u odnosu niti na jednu drugu valutu, pa tako niti u odnosu na CHF. Zbog toga da se može reći da je tečaj CHF-a u odnosu na kunu potpuno slobodan te može rasti i padati neovisno o utjecaju HNB-a, dok s EUROM nije tako, nego dapače HNB reagira i kupovinom odnosno prodajom EURA regulira tečaj eura u odnosu na kunu i time kunu drži stabilnom u odnosu na cijelu eurozonu. Zbog toga je inflacija u Hrvatskoj vrlo niska, i zbog toga je kuna vrlo stabilna valuta u odnosu na eurozonu (zona u kojoj se rabi EURO kao valuta za razmjenu). CHF da je valuta u koju „bježi“ kapital u vrijeme gospodarske krize. To da znači da za vrijeme recesija CHF naglo jača, jer bogati pojedinci tada kupuju znatne količine CHF-a ne bi li tako zaštitili vrijednost svoje imovine, pa zbog toga vrijednost CHF-a u odnosu na ostale valute može naglo narasti. CHF da nije valuta koja bi bila dobra za dužnike kod ugovaranja kredita odnosno da je ona vrlo rizična valuta, ako se radi o dužnicima koji nemaju primanja u toj valuti. MMF da je višekratno upozoravao na mogućnost rasta tečaja CHF-a u odnosu na EURO sve EU banke, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. CHF da je valuta koja se u hrvatskome monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima. Pravi financijski temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama, a onda je tuženik da bi pokrio razliku između količine plasiranih kredita s valutnom klauzulom CHF i nedovoljnih stvarnih depozita u CHF-u kroz vanbilancu vjerojatno činio valutni swap odnosno putem forward ugovora stvarao je pokriće za valutu koje uistinu nema u depozitima iz kojih se krediti plasiraju odnosno ima je samo u manjim količinama ispod 20% u odnosu na količinu plasiranih CHF kredita. Tužitelj je uvjeren kako je tuženik namjerno i svjesno, a time apsolutno nepošteno i nesavjesno, ugovorio s tužiteljem baš takav kredit, jer je smatrao da će CHF možda narasti manje, možda do 15%, pa će tužitelj unatoč većim anuitetima bespogovomo izvršavati svoje obveze. Ono što je zapanjujuće jest činjenica da je tuženik uz povećani tečaj naplaćivao i povećanu kamatnu stopu pa je tako dvostruko opteretio tužitelja nemogućim iznosima anuiteta. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovorena kamatna stopa, te tečaj švicarskog franka koji je na dan sklapanja predmetnog ugovora bio važeći prema tečajnoj listi Banke obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Sve navedeno te sama već utvrđena činjenica u presudi Pž-6632/18 nedvojbeni je dokaz da je valutna klauzula CHF ugovorena na nepošten način zbog čega je ona ništetna.

1.2. U svom podnesku od 07. prosinca 2022. (str. 214-216) tužitelj ističe da sklapanje Sporazuma o konverziji nije zapreka za utvrđenje ništetnosti bilo cijelog ugovora, bilo pojedinih ugovornih odredaba. I to bez obzira na navodnu retroaktivnost konverzije koju je drugostupanjski sud u ovoj odluci naveo kao jedan od razloga za gubitak pravnog interesa, a Vrhovni ocijenio takvo pravno shvaćanje pogrešnim i u suprotnosti sa njihovim ranijim stajalištem o postojanju interesa neovisno o konverziji. Upravo u tom kontekstu ističemo da valjanost Sporazuma o konverziji nije zapreka za ništetnost osnovnog ugovora ili pojedinih odredaba i obeštećenje potrošača, odnosno ništetnost /nevaljanost Sporazuma nije preduvjet za obeštećenje. U predmetu VČ, Sud EU da nije konstatirao da „ako je zakonska intervencija ništetna, onda restituirajte potrošača“ već upravo suprotno „provjerite da li je intervencija omogućila punu restituciju potrošača, s naglaskom na povrat svih koristi koje je trgovac stekao primjenom nepoštenih ugovornih odredaba“. Posebno ističe da Aneks nije retroaktivan, on vrijedi od dana potpisivanja. Simulacija za izračun da je rađena tako da se uspoređuju uplate sa simuliranim uplatama za euro, a to je bila matematička metoda za dolazak do nove glavnice. Nadalje, intencija zakona da nije uklanjanje ništetnosti, stoga ništetnost niti nije bila uklonjena, niti retroaktivno, niti bilo kako, jer to nije moguće po ZOO-u, čak niti voljom ugovornih strana. To da bi bilo čak i moguće zakonom, ali konkretni zakon uopće da nije imao intenciju uklanjanja ništetnih odredaba, posebice ako se zna da CHF u vrijeme stupanja na snagu zakona još uvijek i nije bio činjenično potvrđen ništetnim. Nigdje u aneksu da se ne spominje kako je od početka uređen odnos, nego je odnos uređen od dana potpisivanja dok je preplata iz konverzije daleko manja od ukupne preplate. Zakon da je imao intenciju izjednačiti euro i CHF dužnika, a Direktiva 93/13 da ima intenciju restitucije preplaćenog, pri čemu se onda uspoređuju istovrsni CHF dužnici, a ne CHF i euro dužnici. Nakon presude onaj koji jest konvertirao, i onaj koji nije konvertirao, u slučaju da se radi o potpuno jednakim kreditima s jednakim uvjetima otplate s tužbama podignutim na isti dan, i presudama na isti dan, u konačnici da moraju biti potpuno jednaki u davanjima prema banci što u konkretnom slučaju nije učinjeno. U prilogu svega navedenog tužitelj dostavlja relevantnu sudsku praksu. Isto tako tuženik da je predložio da sud odbaci tužbu zbog nedostatka pravnog interesa. Tužitelj posebno ističe da je donesena Odluka Vrhovnog suda Rev-2221/2018 kojom su revizije svih osam Banka obijene kao neosnovane, te i u tom smjeru nema nikakve osnove za prekidom ovog postupka. Prilaže odluku Vrhovnog suda broj: Rev 18/2018-2 koja u pogledu zaključenja Sporazuma o konverziji kaže sljedeće: “Nadalje, također je pogrešno pravno shvaćanje da je sklapanje Sporazuma o konverziji sukladno ZID ZPK zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu, pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Ovaj sud je u odluci broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. jasno izrazio svoje pravno shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U navedenoj odluci ovoga suda također je izraženo pravno shvaćanje da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen, a što nije u slučaju kao kod sklapanja ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom. U navedenoj odluci ovoga suda jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju.” Stoga, prema sudskoj praksi Suda, čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da za ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom u načelu valja smatrati kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača. Prema tome, sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da te odredbe nije bilo. Iz toga proizlazi da obveza nacionalnog suda da izuzme iz primjene nepoštenu ugovornu odredbu kojom se nalaže plaćanje iznosa za koje se ispostavilo da je neosnovano, u načelu ima odgovarajući restitucijski učinak u odnosu na te iznose (presuda od **.**.2016., ŽČ i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 61. i 62.). Naravno, prema sudskoj praksi Suda, zaštiti koju Direktiva 93/13 osigurava potrošačima protivi se nacionalni propis koji zabranjuje nacionalnom sudu da se nakon isteka prekluzivnog roka pozove na nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom između trgovca i potrošača (presuda od 21. studenoga 2002., Cofidis, C‑473/00, EU:C:2002:705, t. 38.). Međutim, Sud je već priznao da zaštita potrošača nije apsolutna (presuda od **.**.2016., ŽČ i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 68.) i da određivanje razumnih prekluzivnih rokova za pokretanje postupaka u interesu pravne sigurnosti jest u skladu s pravom Unije (presude od 6. listopada 2009., Asturcom Telecomunicaciones, C‑40/08, EU:C:2009:615, t. 41. i od 21. prosinca 2016., Ž i dr., C‑154/15, C‑307/15 i C‑308/15, EU:C:2016:980, t. 69.). U tom smislu, iz ustaljene sudske prakse Suda proizlazi da je, kad ne postoji propis u pravu Unije, na nacionalnom pravnom sustavu svake države članice da utvrdi postupovna pravila o pravnim sredstvima namijenjenima zaštiti prava koja pojedinci uživaju na temelju prava Unije, uz uvjet da ta pravila, s jedne strane, ne smiju biti nepovoljnija od onih koja uređuju slična pravna sredstva predviđena nacionalnim pravom (načelo ekvivalentnosti) i, s druge strane, u praksi ne smiju onemogućavati ili pretjerano otežavati ostvarivanje prava priznatih pravnim sustavom Unije (načelo djelotvornosti) (vidjeti, među ostalim, presudu od 26. listopada 2006., Mostaza Claro, C‑168/05, EU:C:2006:675, t. 24. i navedenu sudsku praksu). Ako je unaprijed utvrđen i poznat, rok zastare od tri godine načelno jest u praksi dovoljan kako bi potrošaču omogućio da pripremi i podnese djelotvoran pravni lijek. Međutim, budući da, prema tumačenju nacionalnog prava koje zastupa sud koji je uputio zahtjev, rok zastare počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen, treba uzeti u obzir činjenicu da postoji mogućnost da potrošači ne znaju za nepoštenost ugovorne odredbe sadržane u ugovoru sklopljenom s trgovcem ili ne shvaćaju opseg svojih prava koja proizlaze iz Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu od 13. rujna 2018., Profi Credit Polska, C‑176/17, EU:C:2018:711, t. 69.), i to čak u trenutku ili nakon što je ugovor u cijelosti ispunjen. Nadalje, sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti, što je situacija koja ga navodi da prihvati uvjete koje je trgovac unaprijed sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj (presuda od **.**.2019., K, C‑453/18 i C‑494/18, EU:C:2019:1118, t. 40. i navedena sudska praksa). Međutim, imajući u vidu tu okolnost i slabiji položaj u kojem se nalazi potrošač, treba reći da rok zastare od tri godine koji počinje teći od dana kad je ugovor u cijelosti ispunjen ne može potrošaču osigurati djelotvornu zaštitu, zato što je taj rok mogao isteći i prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u tom ugovoru. Takav rok stoga pretjerano otežava korištenje prava koja tom potrošaču priznaje Direktiva 93/13. Budući da potrošač prije nego što je saznao za činjenicu ništetnosti ugovorene odredbe (osim sudske presude, drugi način utvrđenja nije poznat - eventualno zakonski, ali u Hrvatskoj zakonima to nije riješeno) nije znao da ta ništetnost postoji, onda ne može biti niti u zastari potraživanja prije nego što se ta činjenica utvrdi. Zastara se stoga može i treba računati od dana utvrđenja ništetnosti, kao što je to svojim pravnim shvaćanjem utvrdio VSRH, koje je u potpunosti usklađeno s pravom EU i presudama Suda EU, pa tako u skladu i s konkretnom presudom koja se spominje u podnesku.

2. U svom odgovoru na tužbu tuženik osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe prigovor zastare potraživanja, kako tužba nije razumljiva, odnosno kako nije razumljiv činjenični i pravni osnov tužbe te uopće predmet raspravljanja u ovom postupku, sve u smislu čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991. 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008,123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014). Iz tužbe naime da proizlazi kako tužitelj, kao predmet raspravljanja u ovom postupku navodi ništetnost pojedinih odredaba ugovora 0 kreditu kojeg je sklopio s tuženikom te vraćanje stečenog bez osnove, iako su strane ugovora o kreditu, navedene odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom pa stoga sporne odredbe više niti ne egzistiraju, kao što su se i sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku. Drugim riječima, tužitelj je pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku već ranije u cijelosti ostvario pa mu se stoga osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka. Tuženik ističe kako su tužitelj i tuženik sklopili Aneks uz ugovor o kreditu kojim su konvertirali kredit, a sukladno za tuženika prisilnim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015; dalje u tekstu: ZIDZPK). Spomenuti Zakon da predstavlja snažnu i izvanrednu intervenciju države kojom je prije svega uspostavljen ravnopravan odnos korisnika kredita denominiranih u CHF s onima čiji krediti su bili denominirani u EUR, uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana i kojim je zakonodavac cjelovito riješio pitanje restitucije potrošača. Navedenim ZIDZPK, u čl. 19.b, određeno je načelo konverzije kredita koje određuje da se konverzija kredita denominiranog u CHF provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR. U tom smislu ističe i kako se za nepoštenu odredbu mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a što je ostvareno kroz primjenu ZIDZPK i sklapanje Aneksa uz ugovor o kreditu. ZIDZPK je u pogledu presumirano nepoštenih i time ništetnih odredbi ugovora o kreditu, a čija ništetnost jest predmetom raspravljanja u ovom postupku, naložio tuženiku, ali i ostalim bankama, ponuditi tužitelju i ostalim potrošačima, konvertiranje istih u poštene i to s ex tune učinkom. Stoga sve i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF te o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, takva ništetnost djeluje ex tune i smatra se da iste nikada nije niti bilo, a strane ugovora o kreditu su ju zamijenile dopuštenom odredbom o valutnoj klauzuli i uredili sve posljedice u smislu restitucije tužitelja upravo tužiteljevim prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Stoga se niti ne može raspravljati o ništetnosti odredba ugovora o kreditu za koje je prisilni propis presumirao ništetnost i naložio zamjenu istih dopuštenima kroz Aneks uz ugovor o kreditu, a koje radi navedenoga ne postoje. Naime, cilj utvrđivanja pojedinih odredbi ugovora o kreditu nepoštenima, i posljedično ništetnima, jest restitucija potrošača, ovdje tužitelja, a upravo je isto učinjeno ZIDZPK, prihvatom Izračuna konverzije od strane tužitelja i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, kojim se je upravo tužitelj usuglasio s ukupnim iznosom kojeg je tuženiku uplatio po osnovi otplate kredita s valutnom klauzulom u CHF, a u kojem iznosu su uključeni i iznosi koje sada tužitelj potražuje ovom tužbom (i radi povećanja kamatne stope i radi rasta tečaja CHF), te korištenjem tog iznosa za namirenje anuiteta po konvertiranom kreditu čija valutna klauzula (EUR) je dopuštena. Pritom, sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu, nisu konvalidirane iz perspektive zakonodavca presumirano ništetne odredbe Ugovora o kreditu već su iste, sukladno prisilnom propisu, zamijenjene dopuštenima s retroaktivnim učinkom, ex tune. Dodatno, naglašava kako je pored dopuštene valutne klauzule u EUR, Aneksom uz ugovor o kreditu ugovorena i kamatna stopa na način da je definiran parametar koji tuženik prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima, kvalitativno i kvantitativno su razrađene uzročno-posljedične veze kretanja parametra i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i određeno je u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Uzevši u obzir navedeno, predlaže sudu pozvati tužitelja da odredi o ništetnosti kojih ugovornih odredaba se raspravlja i u kojem dijelu njegovog konđemnatomog zahtjeva isti nije restituirán prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kako je zakonodavac navedenim prisilnim propisom uredio način potpune restitucije potrošača, kao posljedicu presumirano ništetnih odredbi ugovora o kreditu (koje se odnose na valutnu klauzulu, a posredno i odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi), to tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka. Naime, pravo koje tužitelj traži ovom tužbom je isti ostvario kroz konverziju kredita na način da je suglasnošću volja ugovornih strana, kao posljedicu prisilnog propisa, sklopljen Aneks uz ugovor o kreditu, a koji po svojim učincima predstavlja res iudicatu u smislu ne postojanja procesnih pretpostavki za daljnje raspravljanje u ovom predmetu. Jer u čemu bi se sastojao pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbe koja ne postoji, kao i tražiti povrat nečega, a koji povrat su ugovorne strane svojim sporazumom uredile na drugačiji i dopušten način. Također, i kondemnatorni zahtjev koji je predmetom raspravljanja u ovom postupku jest, a kako je prethodno navedeno, u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Naime, upravo je iznos kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku tuženik uzeo u obzir prilikom izračuna konverzije i za taj iznos (kao i za sve iznose određene ZIDZPK, koje je tužitelj uplatio radi namirenja anuiteta u CHF) umanjio obveze po konvertiranom kreditu u EUR. Sve navedeno kao posljedicu prisilnih odredbi ZIDZPK, a što je dodatno izraženo kroz volju ugovornih, ovdje parničnih, strana sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. U tom smislu potrebno je sagledati ne samo iznos preplate ili manjka na dan 30. rujna 2015., kao dan konverzije, nego i stanje glavnice izražene u HRK prije i poslije provedene konverzije. Sukladno navedenom, svi učinci presumirano nepoštenih ugovornih odredaba koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF i posredno na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji se odnose na ništetnost i restituciju potrošača, anuliram su provedbom ZIDZPK od strane tuženika. Sudu se pozornost posebno skreće na okolnost da je ZIDZPK bio predmetom ocjene ustavnosti pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je Rješenjem broj: U-I-3685/2015. i dr. od 04. travnja 2017. (Narodne novine broj 39/2017) potvrdio sukladnost istoga s Ustavom Republike Hrvatske. Uz ostalo, u navedenom rješenju se navodi kako se zakonodavac odlučio na ovakvu izvanrednu intervenciju s retroaktivnim učinkom i kako bi se smanjila opterećenost općinskih sudova radi postupaka koje su ili koje će pokrenuti potrošači. Kako je Ustavni sud Republike Hrvatske potvrdio suglasnost ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske, kao sistemskog propisa kojim su obuhvaćeni svi potrošači korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF i kojim se konačno rješava pitanje problematike valutne klauzule u CHF, usvajanje tužbenog zahtjeva bi značilo da se ZIDZPK, za koji Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio suglasnost s Ustavom, odnosio na nepostojeće potrošačke kredite i da je zakonodavac naložio bankama (pa time i tužitelju) da ponudi konverziju kredita uz valutnu klauzulu u CHF iako istih nema jer je takva valutna klauzula ništetna, prema navodima tužitelja. To bi naime značilo da je zakonodavac donošenjem ZIDZPK naložio konverziju nečega što ne postoji, Ustavni sud Republike Hrvatske u postupku povodom prijedloga za ocjenu sukladnosti ZIDZPK s Ustavom Republike Hrvatske potvrdio ispravnost istoga, a na kraju tuženik trpi štetu jer pored toga što je tužitelja restituirao kroz konverziju to mora napraviti još jednom. Radi svega navedenoga, predmetom postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije, odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Dakle, jedini egzistentni odnos između parničnih strana jest onaj koji proizlazi iz Aneksa uz ugovor o kreditu. Slijedom navedenoga, predlaže tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od dana donošenja presude do isplate, u roku od osam dana od dana donošenja presude.

2.1. Podneskom od 06. prosinca 2019. (str. 49-51) tuženik ostaje kod iznesenog prigovora zastare potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tune, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Međutim, tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s čl. 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Ističe također kako je tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan zbog provedene konverzije, a to stoga što je tužiteljev zahtjev za isplatom u ovom postupku u potpunosti konzumiran prihvaćanjem Izračuna konverzije i sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Kada bi tužitelj uspio sa svojim tužbenim zahtjevom na isplatu, upravo bi za taj iznos nastao manjak kod konvertiranog kredita jer je za isti iznos tuženik umanjio obveze tužitelja po konvertiranom kreditu, a pritom tuženik ne bi na raspolaganju imao sredstvo da ostvari povrat više priznatih uplata tužitelja. Radi navedenoga tužitelj ne može tražiti povrat onoga što je uplatio do dana sklapanja Aneksa uz ugovor o kreditu. Navedeno nije propisano niti predviđeno kao mogućnost ZIDZPK-om pa bi se usvajanjem tužbenog zahtjeva u potpunosti izigrao institut konverzije kredita u valuti CHF. Također, tuženik da niti nije isticao da su eventualno ništetne odredbe konvalidirale već tuženik ističe da su stranke sklapanjem Aneksa i provođenjem konverzije sporazumno riješile sva pitanja i posljedice eventualne ništetnosti odredbi iz Ugovora o kreditu. Štoviše, i recentna pravomoćna sudska praksa Županijskog suda u Varaždinu da potvrđuje kako su stranke sva međusobna prava i potraživanja koja proizlaze iz Ugovora o kreditu razriješile sklapanjem Aneksa uz ugovor o kreditu. Tužitelj je sklopljenim Aneksom uz ugovor o kreditu, doveden u pravnu i činjeničnu situaciju kao da presumirano ništetnih ugovornih odredbe nije niti bilo, a suprotno uvjerenjima tužitelja, uklonjena je neravnoteža koju su mu takve ugovorne odredbe mogle prouzrokovati. Isto je upravo i bio cilj zakonodavca. U prilog gornjim navodima tuženik dostavlja i citira članak mr. sc. KČ. Predlaže se sudu tužbeni zahtjev tužitelja odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da Naslovni sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

2.2. Podneskom od 09. prosinca 2020. (str. 76-84) tuženik ustraje na navodima kako su sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu riješene sve posljedice koje bi proizlazile iz eventualne ništetnosti spornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ističe kako je Vrhovni sud RH u rješenju broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020.g., u odnosu na sklopljene sporazume o konverziji kakav je Aneks uz Ugovor o kreditu kojega su sklopile parnične stranke, dao više nego jasan odgovor i citira ga. Smatra da pravilnom primjenom materijalnog prava valja zaključiti: - da su parnične stranke Aneksom uz Ugovor o kreditu kojim je provedena konverzija, ugovorile novu pravnu osnovu, na temelju koje su se sporazumjele pod kojim će uvjetima tuženik iskoristiti sve uplate koje je tužitelj izvršio na temelju Ugovora o kreditu; - da je ukupan novčani iznos koji je tužitelj uplatio na temelju Ugovora o kreditu tuženik iskoristio za zatvaranje obveza tužitelja po konvertiranom kreditu u EUR (Aneksu uz Ugovor o kreditu), metodologijom koju je propisao zakonodavac, za tuženika prisilnim odredbama ZIDZPK, na koju je okolnost tuženik i predložio provođenje financijskog vještačenja; - da je tuženik eventualni višak raspodijelio kao preplatu, koju je onda koristio za namirenje budućih anuiteta (dospjelih nakon provođenja konverzije); - da je tražbina tužitelja iz ovog postupka stoga sklapanjem Aneksa uz Ugovor o kreditu već ispunjena i to na način kako je sam tužitelj slobodnom voljom pristao pa da s obzirom na navedeno tužitelj u materijalnopravnom smislu niti nema pravni interes za vođenje ovog postupka obzirom da nema nikakve koristi kojoj se iz donesene presude može nadati. Tužitelj da nema pravni interes tražiti ono što potražuje u ovom postupku, a zbog činjenice da je provedena konverzija ugovora. S tim u vezi upućuje na zaključak Vrhovnog suda RH iz broj: Gos 1/2019-36 kojim se navodi da se pravni interes ne bi mogao isključiti jedino u slučaju „onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona“. Uostalom, citiranim stajalištem zauzetim u oglednom postupku, Vrhovni sud RH da je ostao dosljedan ranije zauzetom stajalištu da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Ukazuje na odluku VSRH Rev 2221/2018-11 od 03. rujna 2019. U skladu s navedenim da je i obrazloženje Vrhovnog suda RH u oglednom postupku glede načina na koji je potrebno tumačiti stajalište zauzeto u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019., odnosno da tuženik može dokazati da tužitelj nema pravni interes, čak i unatoč postavljenom kondemnatornom zahtjevu. U prilog gore navedenoj argumentaciji ističe mnogobrojnu recentnu sudsku praksu drugostupanjskih sudova, koja upravo potvrđuje da su sklapanjem Sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu riješeni su svi međusobni odnosi tužitelja i tuženika. Slijedom navedenog, a s obzirom da se radi o ugovoru o kreditu za koji je provedena konverzija sukladno ZIDZPK te s obzirom da tužitelj ne osporava da je konverzija provedena sukladno strogim odredbama ZIDZPK, jasno je da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak. Smatra da predmet ovog postupka može biti samo ispravnost izračuna konverzije kako je navedeno u odgovoru na tužbu odnosno postupanje tuženika u skladu s ZIDZPK. Obzirom da su stranke sklopljenim Aneksom uz Ugovor o kreditu riješile sve pravne posljedice koje proizlaze iz eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje tužitelj osporava, to za ishod ovog spora niti nisu relevantna utvrđenja iz kolektivnog spora na koja se poziva tužitelj u dosadašnjem tijeku ovog postupka. U odnosu na tužiteljeve navode smatra potrebnim ukazati kako u ovom sporu nema mjesta preslikavanju utvrđenja iz kolektivne parnice jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primjenjivati na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba dokazati jesu li utvrđenja iz navedene parnice primjenjiva i na koji način su primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama uređuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu kakav je ovaj, tek treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja. Načelo zaštite potrošača i njegovih dosega potrebno je promotriti kritički te u konkretnom postupku dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana presuda donesena u kolektivnom sporu pod uvjetom da je ista primjenjiva u ovom postupku, a što tuženik osporava. Navedenu argumentaciju potvrđuje i recentna praksa hrvatskih sudova (npr. Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4736/2019 od 17. prosinca 2019.) Ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Postupanje tuženika da je u skladu s kogentnim zakonskim odredbama. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, tuženik da je u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima, sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, čl. 172. st. 2. navedenog zakona da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, čl. 173. da je propisana obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, čl. 175. st. 2. da je određena obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik da se u potpunosti pridržavao. Tuženik da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno čl. 308. st. 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik da je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama 01. siječnja 2011. objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA- BANK d.d.“. Navedenom metodologijom da su jasno definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. da određuje u čl. 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti“. Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine mijenja gore navedenu odredbu, i to u čl. 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu da sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik da je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača da ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio (kako je gore obrazloženo). Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 01. siječnja 2014. da nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S druge strane, nakon 01. siječnja 2014. tuženik je u cijelosti postupio sukladno zakonskim odredbama (primjena kamatne stope od 3,23% te sklapanje Aneksa vezano za konverziju kredita). S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. FČ, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope da se ogleda u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga da je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. O odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi da se pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno čl. 84. ZZP 2003. odnosno čl. 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Radnik banke maksimalno da je odgovorno pristupio tužitelju te tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika da je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju da je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik da je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu i čl. 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt da ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od 09. veljače 2005. Navodi tužitelja posve da dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Ukazuje na presudu VSRH Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., te na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj da bi dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana da je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj da je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik ukazuje da sukladno odredbi iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ali o odredbi o valutnoj klauzuli da se pojedinačno pregovaralo, zbog čega da se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. Kreditni referent (radnik tuženika) da je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere“ iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod-testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od **.**.2017. ČČK i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke. Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje da je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27. travnja 2017. u predmetu Ruxandra PČ i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16. Sukladno odredbi iz čl. 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima propisano: „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ Dakle, konkretna ugovorna odredba da je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav da je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl br. Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015. te Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20. rujna 2017., točka 41. Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Sud da prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak da proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“ Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli da je potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države. Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna da je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %. Dalje, tuženik da je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tako da je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times“ iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog da jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke da su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. I Ustavni sud Republike Hrvatske rješenjem posl. br. U-I-392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. da je odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, pa da je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla. Poziva se na mišljenje nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra Paula PČ i dr. protiv Banca Românească SA, C- 186/16. Ističe da bi utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli na način kako to traži tužitelj dovela do posljedice kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, a da se ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ispunjava kao ugovor o kreditu u HRK, primjenjujući pritom na njega kamatnu stopu koja vrijedi za ugovor o kreditu u CHF. S tim u vezi ističe da bi prihvaćanje financijskog vještačenja tužitelja i usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga tužitelj predlaže značilo zanemarivanje činjenice da je, sukladno tržišnim uvjetima koji su vrijedili u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kamatna stopa na kredite koji su odobravani u HRK bila znatno viša od one koja je vrijedila za kredit odobren u valutnoj klauzuli CHF. Navedeno bi dovelo tužitelja u pravnu i činjeničnu poziciju tako da za njega vrijedi ugovor o kreditu u HRK i najniža kamatna stopa koja je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu vrijedila na tržištu, a odnosila se na ugovor o kreditu u CHF. Slijedom navedenog, mehanizam kakav je predložio tužitelj u tužbi doveo bi potrošača, u konkretnom slučaju tužitelja, u povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvorilo neravnotežu na štetu tuženika. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka. Slijedom navedenog, smatra da bi pravilnom primjenom materijalnog prava sud, a samo ako bi našao da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, što tuženik u cijelosti osporava, na ugovor o kreditu kojega je sklopio tužitelj trebao primijeniti kamatnu stopu koja je vrijedila za ugovor o kreditu u HRK zbog čega tuženik predlaže da se financijsko vještačenje provede primjenom kamatne stope koja je vrijedila za ugovore o kreditu u HRK na dan sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a iznosila je 8,99%. Svako drugo postupanje izlazi iz okvira onoga što se može smatrati formalnom ravnotežom među ugovornih stranama, dovodi tužitelja kao potrošača u povoljniji položaj te predstavlja nedopuštenu intervenciju u ugovorni odnos stranaka. Napominje da je navedenu činjenicu vrednovao i imao u vidu i sam zakonodavac prilikom donošenja spomenutog zakona. Naime, navedenim ZIDZPK, a u slučaju da korisnik kredita prihvati konverziju ugovora o kreditu, kamatna stopa izračunavala se tako da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Napominje da ni sam tužitelj u sporu koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, konačno postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio da se promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zamijeni fiksnom kamatnom stopom već je upravo ustrajao na promjenjivoj kamatnoj stopi, za koju je tražio da se definiraju parametri i metoda izračuna. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim da je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH: "Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva." Slijedom navedenoga, predlaže se sudu tužbu odbaciti radi nedostatka pravnog interesa, a u slučaju da sud smatra da radi konačnog razrješenja odnosa među strankama treba donijeti meritornu odluku, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od petnaest dana od dana donošenja presude.

2.3. U svom podnesku od 27. listopada 2022. (str. 206-213) tuženik tvrdi da su stranke sklopile 05. veljače 2016. Aneks uz ugovor o kreditu broj 316-23/2008 (dalje: sporazum o konverziji), kojim su promijenjene odredbe Ugovora o kreditu broj 316- 23/2008 od 25. veljače 2008. i to valuta kredita, stopa ugovornih kamata i iznos preostalog dijela kredita te je postignut sporazum o raspolaganju preplatom, u svemu na način kako nalaže Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK). Sporazumom o konverziji, sukladno odredbama ZIDZPK, konverzija Ugovora o kreditu izvršena je na način da je: − početno odobrena glavnica Ugovora o kreditu u CHF preračunata u kredit u EUR na datum isplate kredita prema tečaju primjenjivom na datum isplate Ugovora o kreditu u CHF (promjena valute kredita); − primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi koju je tuženik primjenjivao na kredite u EUR iste vrste i trajanja i to od datuma sklapanja Ugovora o kreditu u CHF do sklapanja sporazuma o konverziji i ubuduće, na način da su umjesto kamatnih stopa koje su bile primjenjive u otplati Ugovora o kreditu u CHF primijenjene kamatne stope koje je tuženik primjenjivao kod kredita u EUR (promjena kamatne stope); − zamijenjen početni otplatni plan Ugovora o kreditu u CHF kreditnim planom kredita u CHF; − kunski iznosi naplaćeni po Ugovoru o kreditu u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije, kako je propisano čl. 19. c st. 1. t. 4. ZIDZPK) pretvoreni u EUR na datum uplate te su ti iznosi iskorišteni za namirenje iznosa obroka kredita u EUR po novom otplatnom planu; − utvrđen preostali iznos neotplaćene glavnice kredita u EUR; − postignut sporazum o raspolaganju preplatom. Ovdje se napominje da preplata tužitelja predstavlja iznos koji je preostao na dan provođenja konverzije, nakon što su uplatama iz Ugovora o kreditu u CHF zatvorene obveze po sporazumu o konverziji, a ne, kako se to u postupcima često pogrešno razumijeva, više plaćene iznose iznad početno ugovorene kamatne stope i tečaja na dan korištenja Ugovora o kreditu u CHF ili koji drugi iznos. U takvim okolnostima, tužitelj i nadalje smatra da mu pripadaju iznosi koje je platio na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope i odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF iz Ugovora o kreditu u CHF, tvrdeći da sporazumom o konverziji ne bi bile riješene posljedice ništetnosti navedenih odredbi. U vezi s takvim materijalnopravnim posljedicama ništetnosti, tuženik ukazuje da Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), niti Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/09), ne sadrže odredbe o restituciji potrošača. Na sporni Ugovor o kreditu pritom da nije primjenjiva DIREKTIVA 93/13 od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: DIREKTIVA 93/13), koja se prema st. 10. st. 1. podstavku 2. primjenjuje samo na ugovore sklopljene nakon 31. prosinca 1994., a u odnosu na države članice koje su pristupile Europskoj Uniji nakon navedenog datuma, samo na ugovore koji su zaključeni nakon datuma pristupanja države članice, što za Republiku Hrvatsku u konkretnom slučaju znači, nakon 01. srpnja 2013. S obzirom na navedeno, eventualan povrat koristi koju je tuženik stekao na temelju potencijalno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ne može biti uređen odredbama DIREKTIVE 93/13. Na sporni Ugovor o kreditu da se primjenjuju se odredbe ZIDZPK koji je stupio na snagu 30. rujna 2015. Navedeni zakon da je poseban propis (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava koji derogira opća pravila o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su te odredbe u koliziji sa odredbama ZIDZPK. Taj zakon da je Ustavni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. ocijenio je suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske i ima legitiman cilj osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR, osigurati zaštitu i provođenje temeljnih načela obveznog prava (načela ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načela dužnosti njihove suradnje, načela jednakih vrijednosti činidbe, načela savjesnosti i poštenja i načela zlouporabe prava) te rasteretiti sudove (na način što će se konverzijom CHF kredita s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija traži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima). Sporazum o konverziji, koji je sklopljen na temelju odredbi ZIDZPK, sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ Štoviše, sporazum o konverziji:„…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Točno da je da sporazum o konverziji izrijekom ne spominje ništetnost u ovom postupku spornih ugovornih odredbi, međutim to ništa ne mijenja na činjenici da su, kako je već navedeno, svi iznosi koje je tuženik za vrijeme važenja Ugovora o kreditu u CHF naplatio na temelju ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, uračunati u novi ugovor o kreditu – sporazum o konverziji, u kojem su mu ti iznosi priznati. To ništa da ne mijenja ni na činjenici da je, kako je već istaknuto, intencija ZIDZPK upravo bila da se restitucija potrošača ostvari na način da se ispunjenje koje je učinjeno na temelju ništetnih ugovornih odredbi uračuna u ispunjenje prema valjanim odredbama sporazuma o konverziji i time u cijelosti riješe nedoumice oko valjanosti ugovora i restitucije potrošača bez daljnje potrebe pokretanja i vođenja sudskih postupaka. Takvo pravno shvaćanje ciljeva ZIDZPK proizlazi i iz zahtjeva za prethodnu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev 1042/2017-3 od 27. svibnja 2020. Prema tome, tužitelj koji je izvršio plaćanja, na temelju dijela odredbe o načinu promjene kamatne stope odlukom tuženika i ugovorne odredbe o vezivanju glavnice kredita za valutu CHF, obeštećen je time što je stavljen u istu činjeničnu i pravnu poziciju kao da je cijelo vrijeme imao zaključen ugovor o kreditu u EUR koji ne sadrži nepoštene ugovorne odredbe. S obzirom na navedeno, da nije jasno na kojoj pravnoj osnovi tužitelj uopće temelji svoj zahtjev na povrat preplaćenih iznosa, vraćajući se time ponovno u pravnu poziciju kao da nikada nije sklopio sporazum o konverziji. U takvim okolnostima, priznanje bilo kakvog iznosa tužitelju, opoziv je njegove ranije slobodno izražene volje i miješanje u ugovorni odnos u koji parnični sud niti nije ovlašten intervenirati. Prihvaćanjem stajališta o eventualnom pravu tužitelja na povrat učinjenih plaćanja s naslova Ugovora o kreditu u CHF, koji je konvertiran u odgovarajući kredit u EUR, narušila bi se konverzijom uspostavljena ravnoteža između ugovornih strana na štetu tuženika s obzirom da bi takvo stajalište dovelo do neosnovanog ostvarivanja dvostruke koristi tužitelja. Ako bi tužitelj imao pravo na konverziju, kao i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koji su obuhvaćeni konverzijom, omogućilo bi se, s jedne strane, tužitelju neosnovano ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke, dok bi, s druge strane, tuženiku, odnosno banci neosnovano nametnulo dvostruku obvezu (obvezu iz kredita u EUR i obvezu povrata s naslova ništetnosti ugovora o kreditu u CHF). Priznanjem takvog prava tužitelju, bilo bi protivno i ciljevima ZIDZPK, osigurati potrošačima CHF kredita ravnopravan odnos u odnosu na potrošače koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Tuženik podsjeća da DIREKTIVA 93/13 na sporni Ugovor o kreditu nije primijenjiva, pa da Republika Hrvatska nije u vezi s ugovorima koji su sklopljeni prije 01. srpnja 2013. morala predvidjeti djelotvorna sredstva za sprječavanje korištenja nepoštenih odredaba. Štoviše, obveza osiguranja potpunog povrata da ne postoji ni s obzirom na koristi koje je tuženik mogao ostvariti iz Ugovora o kreditu jer se i te koristi temelje na potencijalnoj ništetnosti koju DIREKTIVA 93/13 ne može ispraviti. Takav zaključak da proizlazi i iz mišljenja nezavisne odvjetnice te presude Europskog suda u predmetu broj C-567/20 A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. od 05. svibnja 2022. C-567/20 A.H. protiv Zagrebačke banke d.d. Ovaj predmet da se razlikuje od predmeta u kojem je donesena presuda od **.**.2019., VČ (C-118/17, EU:C:2019:207), a s obzirom na to da se ne primjenjuje DIREKTIVA 93/13 i od druge prakse Suda Europske Unije na koju se tužitelj neosnovano poziva. Da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužitelj obeštećen, da se može zaključiti i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 1014/2018-2 od 20. listopada 2021. S obzirom da je tužitelj obeštećen već sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji koja je provedena u skladu s odredbama ZIDZPK, to je mišljenje tuženika da u takvim okolnostima tužitelj niti nema materijalnopravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, a kako se obrazlaže i u pravnoj doktrini, postojanje pravnog interesa za traženje pravne zaštite predstavlja opću procesnu pretpostavku za svaki zahtjev stranke da se sud u njenoj pravnoj stvari angažira. Problematika pravnog interesa svodi se dakle, u suštini, na problematiku procesne legitimacije za vođenje parnice pri čemu specifična svojstva kondemnatorne i konstitutivne zaštite u parničnom postupku oslobađaju tužitelja da dokazuje svoj pravni interes za traženje sudske zaštite. Pravni interes u kondemnatornim tužbama kakva je, pored istaknutog deklaratornog zahtjeva bila ona iz postupka Rev - 2868/2018-26, u pravilu postoji pa se a priori pretpostavlja. Istodobno, dokazivanje suprotnog, odnosno da pravni interes ne postoji, teret je tuženika (Građansko parnično procesno pravo, F, P, Narodne Novine, Zagreb, 1964.). Polazeći od takvog razumijevanja postojanja pravnog interesa o kojem se raspravljalo u odluci Rev - 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Gos 1/2019-36 od 04. ožujka 2020. dodatno je pojasnio da se postojanje pravnog interesa u svakom slučaju, ne bi moglo isključiti kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK (npr. poslovna nesposobnost). Ne ulazeći u moguće razloge nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, argumentum a contrario, može se zaključiti, da kod konverzija koje su provedene suglasno strogim odredbama ZIZDPK, pravnog interesa nema. Navedenim je potvrđeno ranije zauzeto stajalište da pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredbi početnog ugovora u valuti CHF i isplatu iznosa stečenih temeljem ništetnih odredbi, imaju samo oni tužitelji čiji krediti nisi konvertirani sukladno ZIDZPK. Dakle, pravni interes da se može priznati samo u onim slučajevima u kojima, postavljajući kondemnatorni zahtjev za isplatu, tužitelji tvrde da konverzija nije pravilno provedena ili ističu neki od razloga nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZIDZPK, kakva je primjerice poslovna nesposobnost. Posebice tuženik ukazuje da ocjena o potencijalnoj nepoštenosti spornih ugovornih odredbi u ovom postupku niti ne može bit donesena bez da prvostupanjski sud u tom smjeru provede dokaze koje je tuženik predložio, naročito sasluša radnika koji je radio na obradi spornog Ugovor o kreditu. Naime, je li se o nekoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, činjenično je pitanje u svakom konkretnom slučaju, a Zakonom o zaštiti potrošača propisane su i pretpostavke na kojima je o tim činjenicama moguće zaključivati. Ujedno je čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača propisano da je trgovac dužan dokazati da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, ako to tvrdi. Nadalje, obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu bile predmet kolektivnog spora, pa je u okolnostima u kojima nije saslušao predložene svjedoke, neosnovan i proizvoljan zaključak prvostupanjskog Suda da sporne ugovorne odredbe tužitelju ne bi bile razumljive. Naime, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske još je u odluci Pž – 6632/2017 od 14. lipnja 2018. dao sljedeće obrazloženje: „Informacije koje su pojedini potrošači dobili tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ponuđenog ugovora relevantne su samo za pojedinačni odnos između banke i određenog potrošača. Pojedini potrošači su od banaka u toj fazi mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće…“. S obzirom na navedeno, u pojedinačnom potrošačkom sporu, kakav je ovaj, tuženik je ovlašten tvrditi i dokazivati da je u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugačiji način dao odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Naprijed navedeno proizlazi iz odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

3. U dokaznom postupku pročitano je: dopis od 25. travnja 2019. (str. 11), Ugovor o kreditu broj 316-23/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008. (str. 12-20), obavijest o prijevremenom zatvaranju (str. 21), lista plasiranja kredita (str. 22), izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku (str. 29-30), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-23/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. veljače 2016. (str. 31-32), specifikacija uplata (str. 46-48), obavijest o provedenoj konverziji (str. 52-53), otplatni plan (str. 54-59), metodologija promjena kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (str. 134), članci (str. 137, 139b), model kretanja tečaja (str. 138-139), letak (str. 170-178), dopis HNB (str. 179), izjava svjedoka (str. 193-195), kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule (str. 196-197), otplatni plan (str. 246-247, 252-256, 277-282), obavijesti o promjenama kamatnih stopa po kreditu (str. 250-251), pregled prometa za klijenta (str. 257-259, 264-276), specifikacija uplata (str. 260-263), nalog za arhiviranje (str. 300-303), nalaz i mišljenje vještaka Tomislava Prpića od 13. travnja 2023. (str. 228-245), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja sukladno odredbi čl. 265. st. 2. ZPP-a.

4. Među strankama nije sporno:

- da su zaključile Ugovor o kreditu broj 316-23/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 25. veljače 2008. (str. 12-20), kojim je tužitelju odobren kredit u iznosu 460.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita za izgradnju kuće, s promjenjivom kamatnom stopom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,5% godišnje, na rok otplate 29 godina od dana stavljanja kredita u otplatu, a koji kredit se otplaćuje u 348 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 2.647,50 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja (čl. 2., 3., 4. i 6.), jer vezano za ovo nesporno ni jedna od stranaka ne tvrdi drugačije, a proizlazi i iz pročitanih isprava.

5. Sporno, a odlučno u ovom postupku je slijedeće:

- jesu li ništetni dijelovi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu;

- ima li tužitelj pravni interes za pokretanje ovog parničnog postupka;

- ima li tužitelj pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju eventualno ništetnih odredbi ugovora s obzirom da je između stranaka zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu broj 316-23/2008 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. veljače 2016. (koje zaključenje Aneksa također među strankama nije sporno).

6. Što se tiče ništetnosti odnosno nedopuštenosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012, te je u tom postupku donesena presuda posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke), odnosno presudom VTS RH posl. br. 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak), a u kojoj je utvrđeno da je tuženik - banka u razdoblju kada je sklopljen predmetni ugovor o kreditu povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. lipnja 2004. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženica kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženice o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je tuženica time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

6.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 09. travnja 2015. donio presudu posl. br. Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Dalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu posl. br. Rev-221/2018-11 kojom je odbijena, između ostalog i revizija tuženika protiv presude VTS RH posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu, između ostalog i na ovdje tuženika, glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da su određene odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je određena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i Sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula Andiciuc i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Sukladno čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli. Odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane su temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine tj. i praksu suda Europske unije, a na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije (presuda Europskog suda C194/14 AČ i CČ od 17. srpnja 2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Odredbom čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da kada trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati. Tuženik takvo što u postupku nije tvrdio niti je predlagao provođenje dokaza na te okolnosti, a to stoga što je tijekom postupka odustao od svih dokaznih prijedloga na ove okolnosti, pa sud zaključuje da se o spornim dijelovima ugovora (koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu) nije pojedinačno pregovaralo, te da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu, kako to tužitelj i tvrdi u tužbi, u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedenih odredbi, iz kojeg razloga su po mišljenju suda sporne ugovorne odredbe zaista prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga dijelovi navedenih odredbi ništetni, u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Zato je sud kao prethodno pitanje ocijenio osnovanim ove tvrdnje tužitelja koje se odnose na ništetnost dijelova odredbi ugovora o kreditu vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, uvažavajući pritom činjenične okvire unutar kojih su sudovi u Republici Hrvatskoj zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/15 od 09. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III-2605/15 od 13. prosinca 2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 od 13. rujna 2019., odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Naime, tužitelj u svom iskazu tvrdi da je kredit koji je predmetom ovog postupka podigao za izgradnju obiteljske kuće i da su sredstva dobivena tim kreditom u cijelosti utrošena na izgradnju kuće u kojoj je kratko vrijeme živio sa svojom obitelji, ali da je istu kuću u konačnici prodao kako bi zbog porasta rate kredita za više nego duplo, kredit zatvorio. Tekst ugovora o kreditu je u cijelosti sastavila banka, a on da ga je dobio kada je bio gotov samo na potpis. U banci da mu je ponuđena upravo ta vrsta kredita, jer da je isti povoljan, a da mu ništa posebno vezano za valutu CHF nije objašnjavano. Vezano za promjenjivu kamatnu stopu da je računao da će promjena kamatne stope biti neka sitna oscilacija, a ne ovakva, a osim toga da su mu tako i u banci rekli. Također da su mu rekli i da je tečaj CHF već godinama stabilan. Budući da iskaz tužitelja drugim u postupku provedenim dokazima nije doveden u pitanje, a pred sudom je iskazivao decidirano i okolnosno, pa stoga sudu uvjerljivo, njegov je iskaz cijenjen istinitim i vjerodostojnim.

8. Navodi tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju je tužitelj pristao i da je zato tužbeni zahtjev neosnovan nisu osnovani iz razloga jer je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi, koje u ovom konkretnom slučaju predstavljaju prethodno pitanje, te tako posljedično i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C- 118/17 od 14. ožujka 2019. u predmetu VČ protiv Erste Bank Hungary ZRT koja daje odgovor na pitanje o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/18 od 26. svibnja 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana manjeg značaja i kada je u cijelosti ispunjen ugovor. Nadalje, u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeto je stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelj ima pravni interes i ovlašten je tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogao ostvariti neka eventualna prava koja mu pripadaju, a uglavnom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je slučaj u konkretnoj pravnoj stvari. Radi navedenog prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača nije osnovan.

9. Po mišljenju ovoga suda potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a to sve za slučaj da to izrijekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog zakona sadržan u odredbi čl. 19.b, kojom je propisano da konverzija kredita denominiranom u CHF u kredit denominiran u eur i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiran u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u euro, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanje aneksa ugovoru utemeljenom na odredbama čl. 19.c ZID ZPK mora imati za posljedicu stvaranje potpune zaštite potrošača kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Odredba čl. 19.c st. 1.2. ZID ZPK kojom je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u koju je denominiran i izračunava se, između ostalog na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primjeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u eur i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u eur i u kunama s valutnom klauzulom u eur na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome trebalo voditi računa je li sklapanjem navedenog aneksa otklonjena navedena neravnoteža i je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije. Nadalje, navedenim aneksom uređuju se pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i onih, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te iz sadržaja navedenog aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao svih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK, već je suprotno tome odredbom čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Dakle, u konkretnom slučaju sklapanjem navedenog aneksa ugovorne strane su trajno i konačno uredile svoj pravni odnos i to za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i za razdoblje koje je tome prethodilo. Nije sporno da je u smislu odredbi ZID ZPK korisnik kredita bio u mogućnosti i odbiti sklapanje ponuđenog mu sporazuma o konverziji, ali je u okolnostima navedenog obveznopravnog odnosa u kojem su bili potrošači, kao korisnici kredita sklopljenih uz navedene nepoštene odredbe i banaka kao njihovih davatelja, ova njihova zakonska dispozicija kao potrošača bila vrlo upitna i za takve potrošače u Republici Hrvatskoj samo prividna budući im je alternativa bila ostanak u ugovornom odnosu u kojem je tečaj CHF-a bio potpuno nepredvidiv i sklapanjem tih sporazuma potrošači su doslovno spašavali svoju egzistenciju. Ovakvo pravo potrošača kao korisnika kredita koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK, da nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita i to po pravilima o stjecanju bez osnova sukladno je pravnom shvaćanju Županijskog suda u Puli izraženo u presudi posl. br. Gž- 942/2021-2 od 30. studenog 2021., pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici građanskog odjela Županijskog suda u Puli od 04. listopada 2021. u Puli, te Županijskog suda u Bjelovaru Gž-506/2021-3 od 04. svibnja 2022. Dakle, potrošač koji je sklopio Sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. t. 6. ZID ZPK ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrijekom između stranaka nije riješeno navedenim sporazumom.

9.1. Odluka Europskog suda u predmetu broj C-19/2020 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri da li je u potpunosti zadovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem aneksa uklonile nedostatak koji bi utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze. Stajalište suda EU u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ jasno naglašava važnost informiranog, upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama. To obavještavanje od bitne je važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Praksa suda EU iz predmeta C-26/13 od 30. travnja 2014. odraz je ustaljenog stajališta da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na banku, kako u pogledu pregovaračke snage tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje je poslovni subjekt prethodno sastavio, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

10. Nedvojbeno je da tužitelj ima status potrošača. Naime, sredstvima dobivenim iz predmetnog ugovora o kreditu tužitelj je gradio obiteljsku kuću u kojoj je stanovao jedno vrijeme prije zatvaranja predmetnog kredita, a vezano za isto tuženik, na kojem je teret tog dokaza i ne tvrdi drugačije.

11. U postupku je provedeno financijsko vještačenje po ovlaštenom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću, dipl. oec. koji je u svom nalazu i mišljenju (str. 228-245) utvrdio da, pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamate koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu – da je tužitelj do dana konverzije na ime kamata u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio 13.975,73 eura, a pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita tužitelj da je do dana konverzije na ime tečajnih razlika više uplatio 37.418,91 eura, a u provedenoj konverziji tuženik da je za iznos 3.279,04 eura više umanjio glavnicu prilikom konverzije.

11.1. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je isti razumljiv, potpun i u skladu s pravilima struke, a na koji nalaz i mišljenje tuženik u pogledu izračuna nije imala primjedbi. Naime, primjedba tuženika se je isključivo odnosila na to da je zahtjev tužitelja neosnovan jer da je neosnovana pravna osnova.

12. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

13. U konkretnom slučaju tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika i u dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF, tuženik je u smislu čl. 1111. st. 1. ZOO-a dužan vratiti tužitelju iznose koje je primio na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S obzirom na to tuženik treba vratiti tužitelju iznose kako je to utvrdio vještak u svom nalazu i mišljenju zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i čl. 29. ZOO-a.

14. Ovdje se još ističe, nastavno na sve navedeno, te na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare VSRH od 01. ožujka 2022. u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, odnosno na zaključak koji glasi: "Ako je ništatnost ustanovljena u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite." – da tužiteljev zahtjev za naknadu više plaćenog po osnovi ništene ugovorne odredbe vezane za "valutnu klauzulu", sukladno odluci posl. br. P-1401/2012, koja je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. - nije u zastari, jer nije protekao petogodišnji zastarni rok (tužba je u predmetu podnesena 31. svibnja 2019., dakle prije proteka petogodišnjeg roka zastare). Niti za dio tužbenog zahtjeva u odnosu na ništetnu odredbu ugovora vezano za promjenjivu kamatnu stopu nije nastupila zastara jer je odluka u predmetu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod posl. br. P- 1401/2012, donesena 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom VTS posl. br. 43 Pž-7129/4 od 13. lipnja 2014. (dakle, vezano za povredu kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita u pogledu zaključenja ugovora o kreditima, u kojima su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke) jer je tužba u ovom predmetu bila podnesena kako je rečeno prije petogodišnjeg roka zastare.

15. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u točkama I., II., III. i IV. izreke ove presude.

16. Odluka o parničnom trošku (točka V. i VI. izreke presude) temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a koja propisuje da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka

16.1. Tužitelju su priznati troškovi sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) i to za zastupanje po punomoćniku odvjetniku za: sastav tužbe 1.250,00 eura (tbr. 7/1 i 46 Tarife), zastupanja na ročištima 25. siječnja 2023., 11. lipnja 2025. i 27. listopada 2025. u iznosu ukupno 3.750,00 eura (tbr. 9/1 i 46 Tarife), sastav podnesaka od 27. kolovoza 2019., 07. prosinca 2022., 27. siječnja 2023. i 03. svibnja 2023. u iznosu ukupno 5.000,00 eura (tbr. 8/1 i 46 Tarife), odnosno ukupno za zastupanje 10.000,00 eura, sve uvećano za predujam utrošen na financijsko vještačenje u iznosu 400,00 eura, tj. sveukupno trošak 10.400,00 eura.

U Poreču, 25. studenog 2025.

S u d a c:

Sanja Oroz

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave.

DNA:

1. tužitelj p.p.,

2. tuženik p.p.