Poslovni broj P-1971/2021-38
Republika Hrvatska
Općinski sud u
Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice TG, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Vučinić iz Rijeke, protiv tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., čiji OIB glasi 23057039320, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništavosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 28. ožujka 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženice, 25. studenog 2025. godine, javno objavivši
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da su ništave odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu, koji je 03. veljače 2005. godine, pod brojem 2402006-1031262160/51400607-51022221509, sklopljen između tužiteljice TG, kao korisnice kredita, te tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d., kojima su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarskog franka.
II. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici TG isplati iznos od 8.935,55 eura (slovima: osam tisuća devetsto trideset pet eura i pedeset pet centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. studenog 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
- na iznos od 2,82 eura od 02. studenog 2008. godine do isplate
- na iznos od 5,28 eura od 02. siječnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 6,29 eura od 02. veljače 2009. godine do isplate
- na iznos od 7,30 eura od 02. ožujka 2009. godine do isplate
- na iznos od 4,28 eura od 02. travnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 1,92 eura od 12. svibnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 0,80 eura od 02. lipnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 1,34 eura od 02. rujna 2009. godine do isplate
- na iznos od 1,60 eura od 02. prosinca 2009. godine do isplate
- na iznos od 5,01 eura od 13. siječnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 7,81 euro od 02. veljače 2010. godine do isplate
- na iznos od 6,96 eura od 02. ožujka 2010. godine do isplate
- na iznos od 12,44 eura od 02. travnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 11,71 euro od 02. svibnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 13,15 eura od 02. lipnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 29,27 eura od 02. srpnja 2010. godine do isplate
- na iznos od 20,50 eura od 12. kolovoza 2010. godine do isplate
- na iznos od 38,83 eura od 02. rujna 2010. godine do isplate
- na iznos od 32,32 eura od 02. listopada 2010. godine do isplate
- na iznos od 31,26 eura od 11. studenog 2010. godine do isplate
- na iznos od 41,20 eura od 10. prosinca 2010. godine do isplate
- na iznos od 48,97 eura od 08. siječnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 44,31 euro od 02. veljače 2011. godine do isplate
- na iznos od 46,50 eura od 02. ožujka 2011. godine do isplate
- na iznos od 41,26 eura od 02. travnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 41,84 eura od 02. svibnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 58,76 eura od 08. lipnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 59,5 eura od 02. srpnja 2011. godine do isplate
- na iznos od 77,89 eura od 02. kolovoza 2011. godine do isplate
- na iznos od 75,29 eura od 02. rujna 2011. godine do isplate
- na iznos od 60,85 eura od 02. listopada 2011. godine do isplate
- na iznos od 58,55 eura od 02. studenog 2011. godine do isplate
- na iznos od 55,35 eura od 02. prosinca 2011. godine do isplate
- na iznos od 2,14 eura od 13. prosinca 2011. godine do isplate
- na iznos od 61,73 eura od 12. siječnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 64,89 eura od 17. veljače 2012. godine do isplate
- na iznos od 64,53 eura od 15. ožujka 2012. godine do isplate
- na iznos od 62,68 eura od 05. travnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 63,62 eura od 12. svibnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 65,36 eura od 09. lipnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 63,7 eura od 02. srpnja 2012. godine do isplate
- na iznos od 63,81 euro od 02. kolovoza 2012. godine do isplate
- na iznos od 62,39 eura od 02. rujna 2012. godine do isplate
- na iznos od 59,57 eura od 02. listopada 2012. godine do isplate
- na iznos od 62,81 eura od 02. studenog 2012. godine do isplate
- na iznos od 63,62 eura od 12. prosinca 2012. godine do isplate
- na iznos od 63,81 eura od 02. siječnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 59,99 eura od 12. veljače 2013. godine do isplate
- na iznos od 61,62 eura od 12. ožujka 2013. godine do isplate
- na iznos od 62,95 eura od 02. travnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 61,41 euro od 02. svibnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 56,07 eura od 02. lipnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 54,06 eura od 02. srpnja 2013. godine do isplate
- na iznos od 56,56 eura od 02. kolovoza 2013. godine do isplate
- na iznos od 58,28 eura od 02. rujna 2013. godine do isplate
- na iznos od 62,68 eura od 02. listopada 2013. godine do isplate
- na iznos od 60,26 eura od 02. studenog 2013. godine do isplate
- na iznos od 61,34 eura od 02. prosinca 2013. godine do isplate
- na iznos od 62,23 eura od 02. siječnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 54,34 eura od 11. veljače 2014. godine do isplate
- na iznos od 55,93 eura od 02. ožujka 2014. godine do isplate
- na iznos od 55,16 eura od 02. travnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 53,76 eura od 02. svibnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 52,98 eura od 02. lipnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 53,27 eura od 02. srpnja 2014. godine do isplate
- na iznos od 55,17 eura od 02. kolovoza 2014. godine do isplate
- na iznos od 57,10 eura od 02. rujna 2014. godine do isplate
- na iznos od 56,93 eura od 02. listopada 2014. godine do isplate
- na iznos od 54,32 eura od 02. studenog 2014. godine do isplate
- na iznos od 59,33 eura od 02. prosinca 2014. godine do isplate
- na iznos od 58,73 eura od 02. siječnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 96,27 eura od 02. veljače 2015. godine do isplate
- na iznos od 80,35 eura od 02. ožujka 2015. godine do isplate
- na iznos od 82,56 eura od 02. travnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 78,71 eura od 02. svibnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 83,19 eura od 02. lipnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 77,98 eura od 02. srpnja 2015. godine do isplate
- na iznos od 79,79 eura od 02. kolovoza 2015. godine do isplate
- na iznos od 75,21 eura od 02. rujna 2015. godine do isplate
- na iznos od 75,74 eura od 02. listopada 2015. godine do isplate
- na iznos od 75,86 eura od 02. studenog 2015. godine do isplate
- na iznos od 75,33 eura od 02. prosinca 2015. godine do isplate
- na iznos od 76,15 eura od 02. siječnja 2016. godine do isplate
- na iznos od 72,95 eura od 02. veljače 2016. godine do isplate
- na iznos od 82,27 eura od 02. ožujka 2016. godine do isplate
- na iznos od 77,87 eura od 02. travnja 2016. godine do isplate
- na iznos od 75,95 eura od 02. svibnja 2016. godine do isplate
- na iznos od 74,22 eura od 02. lipnja 2016. godine do isplate
- na iznos od 79,6 eura od 02. srpnja 2016. godine do isplate
- na iznos od 78,88 eura od 02. kolovoza 2016. godine do isplate
- na iznos od 76,05 eura od 02. rujna 2016. godine do isplate
- na iznos od 79,33 eura od 02. listopada 2016. godine do isplate
- na iznos od 80,01 eura od 02. studenog 2016. godine do isplate
- na iznos od 81,83 eura od 02. prosinca 2016. godine do isplate
- na iznos od 84,72 eura od 02. siječnja 2017. godine do isplate
- na iznos od 83,26 eura od 02. veljače 2017. godine do isplate
- na iznos od 81,88 eura od 02. ožujka 2017. godine do isplate
- na iznos od 81,52 eura od 02. travnja 2017. godine do isplate
- na iznos od 78,69 eura od 02. svibnja 2017. godine do isplate
- na iznos od 75,48 eura od 02. lipnja 2017. godine do isplate
- na iznos od 74,23 eura od 02. srpnja 2017. godine do isplate
- na iznos od 64,1 euro od 02. kolovoza 2017. godine do isplate
- na iznos od 62,20 eura od 02. rujna 2017. godine do isplate
- na iznos od 65,43 eura od 02. listopada 2017. godine do isplate
- na iznos od 62,26 eura od 02. studenog 2017. godine do isplate
- na iznos od 62,6 eura od 02. prosinca 2017. godine do isplate
- na iznos od 61,11 eura od 02. siječnja 2018. godine do isplate
- na iznos od 59,57 eura od 02. veljače 2018. godine do isplate
- na iznos od 62,33 eura od 02. ožujka 2018. godine do isplate
- na iznos od 57,03 eura od 02. travnja 2018. godine do isplate
- na iznos od 52,06 eura od 02. svibnja 2018. godine do isplate
- na iznos od 60,94 eura od 02. lipnja 2018. godine do isplate
- na iznos od 45,47 eura od 02. srpnja 2018. godine do isplate
- na iznos od 13,79 eura od 06. srpnja 2018. godine do isplate
- na iznos od 30,28 eura od 02. kolovoza 2018. godine do isplate
- na iznos od 29,51 euro od 07. kolovoza 2018. godine do isplate
- na iznos od 16,54 eura od 02. rujna 2018. godine do isplate
- na iznos od 48,74 eura od 07. rujna 2018. godine do isplate
- na iznos od 65,85 eura od 04. listopada 2018. godine do isplate
- na iznos od 50,60 eura od 02. studenog 2018. godine do isplate
- na iznos od 13,58 eura od 07. studenog 2018. godine do isplate
- na iznos od 33,57 eura od 02. prosinca 2018. godine do isplate
- na iznos od 31,67 eura od 08. prosinca 2018. godine do isplate
- na iznos od 16,07 eura od 02. siječnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 49,01 euro od 08. siječnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 1,01 euro od 12. siječnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 1,16 eura od 16. siječnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 64,16 eura od 02. veljače 2019. godine do isplate
- na iznos od 65,42 eura od 02. ožujka 2019. godine do isplate
- na iznos od 64,26 eura od 02. travnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 4,78 eura od 05. travnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 63,33 eura od 02. svibnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 1,23 eura od 02. lipnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 68,51 euro od 04. lipnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 44,99 eura od 02. srpnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 1,78 eura od 12. srpnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 3,87 eura od 23. srpnja 2019. godine do isplate
- na iznos od 70,44 eura od 02. kolovoza 2019. godine do isplate
- na iznos od 74,2 eura od 02. rujna 2019. godine do isplate
- na iznos od 75,75 eura od 02. listopada 2019. godine do isplate
- na iznos od 74,13 eura od 02. studenog 2019. godine do isplate
- na iznos od 73,66 eura od 02. prosinca 2019. godine do isplate
- na iznos od 77,58 eura od 02. siječnja 2020. godine do isplate
- na iznos od 81,06 eura od 02. veljače 2020. godine do isplate
- na iznos od 83,19 eura od 02. ožujka 2020. godine do isplate
- na iznos od 91,35 eura od 10. travnja 2020. godine do isplate
- na iznos od 2,05 eura od 02. svibnja 2020. godine do isplate
- na iznos od 87,75 eura od 12. svibnja 2020. godine do isplate
- na iznos od 86,04 eura od 02. lipnja 2020. godine do isplate
- na iznos od 86,16 eura od 02. srpnja 2020. godine do isplate
- na iznos od 80,99 eura od 02. kolovoza 2020. godine do isplate
- na iznos od 81,87 eura od 02. rujna 2020. godine do isplate
- na iznos od 82,07 eura od 02. listopada 2020. godine do isplate
- na iznos od 5,55 eura od 02. studenog 2020. godine do isplate
- na iznos od 70,38 eura od 14. studenog 2020. godine do isplate
- na iznos od 81,85 eura od 02. prosinca 2020. godine do isplate
- na iznos od 81,63 eura od 02. siječnja 2021. godine do isplate
- na iznos od 83,13 eura od 02. veljače 2021. godine do isplate
- na iznos od 79,29 eura od 02. ožujka 2021. godine do isplate
- na iznos od 76,67 eura od 02. travnja 2021. godine do isplate
- na iznos od 77,87 eura od 02. svibnja 2021. godine do isplate
- na iznos od 77,05 eura od 02. lipnja 2021. godine do isplate te
- na iznos od 76,23 eura od 02. srpnja 2021. godine do isplate,
u roku od 15 dana.
III. Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. prema tužiteljici TG, u iznosu od 4.626,34 HRK, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 02. travnja 2005. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25%, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:
- na iznos od 39,38 HRK od 02. travnja 2005. godine do isplate
- na iznos od 35,41 HRK od 02. svibnja 2005. godine do isplate
- na iznos od 39,66 HRK od 02. lipnja 2005. godine do isplate
- na iznos od 67,34 HRK od 02. srpnja 2005. godine do isplate
- na iznos od 74,05 HRK od 02. kolovoza 2005. godine do isplate
- na iznos od 33,72 HRK od 02. rujna 2005. godine do isplate
- na iznos od 41,03 HRK od 02. listopada 2005. godine do isplate
- na iznos od 43,53 HRK od 02. studenog 2005. godine do isplate
- na iznos od 45,08 HRK od 02. prosinca 2005. godine do isplate
- na iznos od 43,67 HRK od 02. siječnja 2006. godine do isplate
- na iznos od 56,19 HRK od 02. veljače 2006. godine do isplate
- na iznos od 77,29 HRK od 02. ožujka 2006. godine do isplate
- na iznos od 87,91 HRK od 02. travnja 2006. godine do isplate
- na iznos od 83,90 HRK od 02. svibnja 2006. godine do isplate
- na iznos od 79,99 HRK od 02. lipnja 2006. godine do isplate
- na iznos od 87,73 HRK od 02. srpnja 2006. godine do isplate
- na iznos od 90,12 HRK od 02. kolovoza 2006. godine do isplate
- na iznos od 76,55 HRK od 02. rujna 2006. godine do isplate
- na iznos od 80,98 HRK od 02. listopada 2006. godine do isplate
- na iznos od 80,21 HRK od 02. studenog 2006. godine do isplate
- na iznos od 86,50 HRK od 02. prosinca 2006. godine do isplate
- na iznos od 104,40 HRK od 02. siječnja 2007. godine do isplate
- na iznos od 116,40 HRK od 02. veljače 2007. godine do isplate
- na iznos od 110,80 HRK od 02. ožujka 2007. godine do isplate
- na iznos od 114,10 HRK od 02. travnja 2007. godine do isplate
- na iznos od 144,60 HRK od 02. svibnja 2007. godine do isplate
- na iznos od 152,10 HRK od 02. lipnja 2007. godine do isplate
- na iznos od 162,00 HRK od 02. srpnja 2007. godine do isplate
- na iznos od 161,90 HRK od 02. kolovoza 2007. godine do isplate
- na iznos od 148,30 HRK od 02. rujna 2007. godine do isplate
- na iznos od 168,50 HRK od 02. listopada 2007. godine do isplate
- na iznos od 169,00 HRK od 02. studenog 2007. godine do isplate
- na iznos od 154,80 HRK od 02. prosinca 2007. godine do isplate
- na iznos od 156,40 HRK od 02. siječnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 126,90 HRK od 02. veljače 2008. godine do isplate
- na iznos od 106,70 HRK od 02. ožujka 2008. godine do isplate
- na iznos od 86,80 HRK od 02. travnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 133,60 HRK od 02. svibnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 146,60 HRK od 02. lipnja 2008. godine do isplate
- na iznos od 132,40 HRK od 02. srpnja 2007. godine do isplate
- na iznos od 160,70 HRK od 02. kolovoza 2008. godine do isplate
- na iznos od 154,30 HRK od 02. rujna 2008. godine do isplate
- na iznos od 126,39 HRK od 02. listopada 2008. godine do isplate
- na iznos od 94,72 HRK od 02. prosinca 2008. godine do isplate
- na iznos od 9,82 HRK od 02. lipnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 40,00 HRK od 02. srpnja 2009. godine do isplate
- na iznos od 27,58 HRK od 02. kolovoza 2009. godine do isplate
- na iznos od 5,72 HRK od 02. rujna 2009. godine do isplate
- na iznos od 27,00 HRK od 02. listopada 2009. godine do isplate
- na iznos od 29,08 HRK od 02. studenog 2009. godine do isplate te
- na iznos od 3,78 HRK od 02. prosinca 2009. godine do isplate.
IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. da tužiteljici TG naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.273,17 eura (slovima: dvije tisuće dvjesto sedamdeset tri eura i sedamnaest centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 25. studenog 2025. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
V. U dijelu koji se odnosi na troškove po osnovi sudske pristojbu za presudu
zahtjev tužiteljice TG za naknadu troškova postupka odbija se.
VI. Odbija se zahtjev tuženice čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troškova postupka, u zatraženom iznosu od 2.250,00 eura.
r i j e š i o j e
I. Utvrđuje se da je u podnesku, koji je tužiteljica TG dostavila sudu 09. srpnja 2024. godine, tužba preinačena.
II. Utvrđuje se da je do preinake iz t. I. ovog rješenja došlo nakon što je na ročištu od 14. travnja 2023. godine zaključen prethodni postupak, s tim da je tužiteljica TG tužbu preinačila do zaključenja glavne rasprave jer je, bez svoje krivnje, nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka pa je takva preinaka tužbe moguća.
III. Smatra se da postoji pristanak tuženice Erste & Steiermärkische Bank d.d. na preinaku tužbe, opisanu u t. I. i II. ovog rješenja.
IV. Nalaže se tužiteljici TG da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 06. veljače 2025. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 49,10 eura (slovima: četrdeset devet eura i deset centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 2-02-2025.
Obrazloženje
1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 02. prosinca 2021. godine, navodi se da je 03. veljače 2005. godine tužiteljica TG (u daljnjem tekstu: tužiteljica) s tuženicom čiji je naziv Erste & Steiermärkische Bank d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopila Ugovor o kreditu, na temelju kojega joj je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF, s tim da je tim pravnim poslom ugovorena valutna klauzula. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništave ("ništetne") te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila na temelju ništavih odredaba o valutnoj klauzuli. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 8.899,79 eura (67.055,44 HRK) po osnovi ništavih odredaba o valutnoj klauzuli, s kamatama i s troškovima postupka.
2. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavila 09. srpnja 2024. godine, u dijelu koji se ticao isplate, tužbeni zahtjev je povećan te je, umjesto isplate iznosa od 8.899,79 eura, zatražena isplata iznosa od ukupno 8.935,55 eura.
3. U kontekstu navedene procesne dispozicije aktivno legitimirane strane u parnici, koja, zapravo, po odredbi čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), predstavlja preinaku tužbe, za pojasniti je sljedeće.
4. Prije svega, za naglasiti je da u parničnom postupku nije svejedno obavlja li se preinaka tužbe prije zaključenja prethodnog postupka ili nakon zaključenja prethodnog postupka, dakle tijekom glavne rasprave.
5. Budući da je u predmetnoj parnici prethodni postupak zaključen na pripremnom ročištu koje je održano 14. travnja 2023. godine, o čemu je prvostupanjski sud donio i odgovarajuće procesno rješenje (list 242./2. sudskog spisa), nakon tog momenta tužiteljica je tužbu mogla preinačiti samo uz uvjete predviđene u odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a, dakle samo ako je bez svoje krivnje nije mogla preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.
6. U situaciji u kojoj je tužiteljica tužbu preinačila nakon što je u postupku proveden dokaz financijskim vještačenjem, po pravnom uvjerenju ovog suda prvog stupnja radi se upravo o situaciji iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP-a, dakle o preinaci tužbe bez krivnje tužiteljice.
7. Zato je preinaka tužbe do koje je došlo nakon zaključenja prethodnog postupka, točnije kroz podnesak tužiteljice od 09. srpnja 2024. godine, moguća po odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a. O tome je odlučeno kao u t. II. izreke rješenja, s tim da je sud prethodno, kroz t. I. dispozitiva rješenja, deklarirao da je u podnesku od 09. srpnja 2024. godine tužba preinačena, a takva odluka svoje pravno uporište ima u odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a budući da je kroz citirani podnesak tužiteljica povećala postojeći tužbeni zahtjev u dijelu u kojemu se on ticao isplate.
8. Tek uzgredno je potrebno navesti da je pri donošenju odluke iz t. II. izreke rješenja prvostupanjski sud slijedio zakonsku stilizaciju iz odredbe čl. 190. st. 2. ZPP- a („može preinačiti“) pa je zato u tu točku izreke rješenja uvrstio nomotehnički izraz kojim se poslužio („Utvrđuje se da je /.../ preinaka tužbe moguća.“)
9. Tuženica se upustila u raspravljanje po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivila preinaci pa treba smatrati da postoji njezin pristanak na opisanu preinaku tužbe. Stoga je donesena odluka iz t. III. izreke rješenja. Takva odluka počiva na načelu iz odredbe čl. 190. st. 4. ZPP-a.
10. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz isticanje prigovora nedostatka aktivne legitimacije i prigovora zastare, uz ukazivanje na to da tužiteljica nije potrošač, odnosno da je takav svoj status dužna dokazati te uz upiranje na to da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli isključene od ispitivanja (ne) poštenosti budući da su odraz zakonske regulacije iz odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, kao i zato jer su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu.
11. Tuženica je u odgovoru na tužbu godine istaknula (procesno-pravni) prigovor radi prebijanja, točnije predložila je da, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga odredbe o valutnoj klauzuli smatra ništetnima pa tuženicu obveže da tužiteljici obavi isplatu po toj osnovi, ujedno utvrdi da po osnovi potplaćenih i povlaštenih anuiteta, za vrijeme kada je tečaj za CHF bio niži od početno ugovorenog, postoji tražbina tuženice prema tužiteljici, i to u iznosu od 4.626,34 HRK, s kamatama.
12. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave priložene spisu.
13. Također, provedeni su dokazi: saslušanjem svjedoka OG i MG, saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke te financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Haniku.
14. Tuženica se pozvala na pisani iskaz svjedokinje ĆG (u sadržaju odgovora na tužbu).
15. U odnosu na pisani iskaz svjedokinje ĆG za istaknuti je sljedeće.
16. Mogućnost pisanih iskaza svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika uvedena je u hrvatsko procesno pravo kroz odredbu čl. 100. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a, koji je donesen 24. srpnja 2019. godine (Narodne novine broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP/19). Tom je odredbom izmijenjena odredba čl. 492.c ZPP-a.
17. Međutim, kako to slijedi i iz same te odredbe, takva je mogućnost predviđena samo za postupke pred trgovačkim sudovima, a ne i za postupke pred redovnim sudovima, kakav predstavlja i ovaj parnični postupak koji se vodi pred općinskim sudom.
18. Stoga sud drži da je pisani iskaz imenovane svjedokinje mogao ocijeniti kao i bilo koju drugu ispravu koju su mu stranke predočile tijekom spora. U okolnostima konkretnog slučaja sud prvog stupnja to je i učinio.
19. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292. st. 7. ZPP-a, s tim da je potrebno ponoviti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 14. travnja 2023. godine, o čemu je sud donio odgovarajuće procesno rješenje (list 242./2. sudskog spisa).
20. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni, povećani tužbeni zahtjev, iz podneska tužiteljice od 09. srpnja 2024. godine.
21. Među strankama nije sporno da su 03. veljače 2005. godine sklopile Ugovor o kreditu, na temelju kojega je tuženica tužiteljici stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 62.000,00 CHF, koji joj se tužiteljica obvezala vratiti otplatom kroz 360 mjesečnih anuiteta. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 03. veljače 2005. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužiteljice da mjesečne anuitete otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF prema srednjem tečaju tuženice na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF.
22. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:
- jesu li ništave odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine o valutnoj klauzuli
- pripada li tužiteljici pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute
- je li tužiteljica aktivno legitimirana tražiti isplatu u ovom sporu te
- je li u odnosu na (novčano) potraživanje tužiteljice u konkretnom slučaju nastupila zastara.
23. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskazi svjedoka OG i MG, iskaz tužiteljice te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.
24. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskazi imenovanih svjedoka i tužiteljice su dosljedni, logični i životni, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.
25. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužiteljice iz cjelokupnog postupka, jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništavost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništavosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli.
26. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ukazati na to da pravni odnos tužiteljice i tuženice treba sagledati u okviru odredaba Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP).
27. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).
28. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužiteljice i tuženice primjenjuju pozivom na odredbu čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO/05).
29. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, prije no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a/05, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a/05, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.
30. Kako je, pak, i odredbama ZZP-a i odredbama ZOO predviđen pojam “ništavosti” (a ne “ništetnosti”, koji rabi ZOO/05) te kako je, po odredbi čl. 59. st. 2. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23, 122/23 i 55/24), u odlukama i ostalim pismenima obavezna uporaba zakonskih izraza, tako sud prvog stupnja za sadržaj tužbenog zahtjeva koristi pojam “ništavost” (a ne „ništetnost“, kako to, pravno i jezično neispravno, pišu tužiteljica u tužbi i tuženica u odgovoru na tužbu).
31. Budući da je u svakom pojedinom slučaju aktivno legitimirana strana u sporu dužna dokazati svoj status potrošača, sud je najprije razmotrio ovo pitanje. Ovo posebno zato jer je tuženica izrijekom osporila status potrošača na strani tužiteljice.
32. Međutim, tužiteljica je u ovom predmetu takvo svoje svojstvo bezrezervno dokazala kako dokazima materijalno-pravnog karaktera (ispravama), tako i dokazima personalno-pravne naravi (stranačkim iskazom te svjedočenjima OG i MG). Bilo kakvu oprečnu okolnost, dakle činjenicu da je tužiteljica Ugovor o kreditu od 03. veljače 2005. godine, možebitno, sklopila u svrhe namijenjene njezinom zanimanju ili njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a), tuženica nije dokazala niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti pa, stoga, status potrošača na strani tužiteljice ovaj prvostupanjski sud nalazi dokazanim.
33. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, konkretno iz čl. 3. tog pravnog posla (list 30. sudskog spisa), jasno je vidljiva namjena sklapanja tog Ugovora i ta se namjena očituje u kupovini nekretnine.
34. Iz svjedočenja OG i iz stranačkog iskaza tužiteljice (list 253. i list 255. sudskog spisa) slijedi da je su sredstvima kredita koji im je odobren po tuženici kupili stan za djecu, s tim da im je taj stan ujedno i jedina nekretnina koju imaju u vlasništvu i taj stan nisu nikada iznajmljivali.
35. Iz podataka Porezne uprave (list 245. sudskog spisa) proizlazi da tužiteljica nije evidentirana kao obveznik poreza na dohodak od imovine te da nije prijavila iznajmljivanje prostora na adresi [adresa] u [adresa].
36. Iz podataka TZO Tar - Vabriga (list 246. sudskog spisa) proizlazi da tužiteljica nije evidentirana kao iznajmljivač na području te turističke zajednice.
37. Takvi dokazi; materijalno-pravnog karaktera (Ugovor o kreditu od 03. veljače 2005. godine te podaci Porezne uprave i TZO Tar - Vabriga) i personalne naravi (iskaz tužiteljice i svjedočenje OG) bezrezervno upućuju na to da je tužiteljica u ovom sporu dokazala svoj status potrošača u smislu utanačenja iz odredbe čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a.
38. Nakon što je utvrdio da je tužiteljica potrošač, sud je ocijenio ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, s tim da je prethodno razmotrio prigovor nedostatka aktivne legitimacije kojim se tuženica suprotstavljala tužbenom zahtjevu.
39. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tuženica je vezale uz to da sve uplate koje je primila po osnovi predmetnog Ugovora o kreditu nije obavila tužiteljica, već da je neke od uplata obavio i FG.
40. Kada je u ovom sporu sud proveo dokaz saslušanjem svjedoka OG, utvrdio je da se radi o suprugu tužiteljice te ujedno i o osobi koja je, po Ugovoru o kreditu od 03. veljače 2005. godine, imala svojstvo sudužnika, pri čemu su se sve obveze podmirivale u ime i za račun tužiteljice, a u njihovom braku nije sklopljen ugovor o bračnoj stečevini.
41. Cijeneći netom navedene okolnosti, utemeljeno je spoznati da je tužiteljica aktivno legitimirana tražiti onu zaštitu koju u ovom sporu traži, pa i onu koja se tiče kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva.
42. U odnosu na ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, za pojasniti je sljedeće.
43. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
44. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine, kojima je predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos mjesečnog anuiteta bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan srednjim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je anuitet kredita za tužiteljicu rastao tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine o valutnoj klauzuli ništave te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužiteljici pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.
45. Odredbom čl. 11. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 12. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
46. Nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012 (na koji se tužitelj pozvao kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavio 15. srpnja 2019. godine), te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.
47. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
48. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužiteljica s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici.
49. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).
50. Tužiteljica se pozvala na odluke donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012. Stoga je sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno odlukama iz tog postupka.
51. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništavosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).
52. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužiteljica sklopila s tuženicom plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema srednjem tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost anuiteta u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbom predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.
53. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
54. Dakle, sumarno, sud drži da su odredbe čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine, kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništavost, tako su navedene odredba ništave i, po odredbi čl. 104. st. 1.
ZOO-a, tužiteljici pripada pravo na isplatu.
55. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.
56. Upravo suprotno, i iz iskaza tužiteljice i iz svjedočenja OG te MG slijedi da je predmetni Ugovor o kreditu sastavljen kao tzv. tipski Ugovor.
57. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga
58. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužiteljica tuženici više platila upravo zbog posljedica takve ništavosti.
59. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 110. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništavog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništavosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.
60. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi (čl. 110. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništavosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništavosti po odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništavosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništavosti.
61. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništavog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništavošću.
62. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništavosti (čl. 110. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništavosti (čl. 104. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništavosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.
63. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.
64. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.
65. Ništavost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 03. veljače 2005. godine sklopljen između tužiteljice i tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u času kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužiteljice za utvrđenje ništavosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine stekne svojstvo pravomoćnosti. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužiteljice, upravljenom na ništavost odredaba čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine o valutnoj klauzuli donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.
66. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužiteljici isplati novčane iznose koji su joj dosuđeni u t. II. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a.
67. U slučaju ništavosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
68. Kako je, pak, na temelju ništavih odredaba Ugovora o kreditu od 03. veljače 2005. godine o valutnoj klauzuli, tuženica od tužiteljice primila isplatu mjesečnih anuiteta koji su veći od onih anuiteta koji su ugovoreni tim Ugovorom i za koje je tužiteljica dobila od tuženice plan otplate, tako je, u vidu posljedica ništavosti, za tuženicu predviđena obveza da tužiteljici vrati sve one iznose koje je od nje primila po osnovi ništavih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužiteljica te isplate obavila, odnosno upravo na način na koji je tužiteljica to i zahtijevala u ovom sporu.
69. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je u kondemnatornom dijelu tužbenog zahtjeva tužba preinačena, o čemu je prvostupanjski sud donio odgovarajuće procesne odluke (iz t. I., II. i III. izreke rješenja).
70. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, iz podneska tužiteljice od 09. srpnja 2024. godine.
71. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. II. izreke presude.
72. Da tužiteljici pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevala tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.
73. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. izreke presude, za naglasiti je da je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a/05, koja stopu zakonskih zateznih kamata čini ovisnom o eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke (HNB), tj. konkretno o uvećanju eskontne stope HNB za pet postotnih poena kada se radi o odnosima izvan trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.
74. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a/05 od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).
75. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a/05, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. siječnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.
76. U odnosu na prigovor radi prebijanja, koji je tuženica utemeljila na razlici u tečaju koji je bio niži od početno ugovorenog, potrebno je ukazati da sud nalazi da tuženici ne pripada pravo na isplatu koju je tražila postavljenim prigovorom radi prebijanja.
77. Potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. ZZP-a, smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).
78. Zato je o prigovoru radi prebijanja sud donio po tuženicu negativnu odluku i presudio kao u t. III. izreke presude.
79. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.
80. Iz odredaba navedenih propisa za zaključiti je da za period nakon 01. siječnja 2024. godine više ne postoji obveza suda da u svojim odlukama dvojno iskazuje novčane obveze pa kako se konkretna odluka donosi 25. studenog 2025. godine, tako su u toj odluci iznosi novčanih obveza izraženi u onoj valuti koja je aktualna u Republici Hrvatskoj, dakle u eurima. Izuzetak se odnosi na prigovor radi prebijanja koji je i sama tuženica iskazala u kunama, a koji tijekom spora nije izrazila u eurima.
81. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke IV. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u svezi s čl. 155. st. 1. ZPP-a.
82. Troškovi tužiteljice sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje dva podneska, od 16. ožujka 2023. godine i od 09. srpnja 2024. godine, koji su bili obrazloženi pa nagrada za svaki od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.
83. Tužiteljici je dosuđena i nagrada za zastupanje na pet ročišta, od kojih se na onome od 11. studenog 2024. godine raspravljalo samo o procesnom pitanju pa nagrada za to ročište iznosi 100,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 2. Tarife/23, dok se na svim ostalim ročištima, i to onima od 14. travnja 2024. godine, od 16. lipnja 2023. godine, od 06. veljače 2025. godine i od 28. ožujka 2025. godine, raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.
84. Na nabrojane radnje tužiteljici je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 375,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.
85. Uz sve nabrojane troškove, tužiteljici je dosuđen trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 331,81 euro, kao i trošak sudske pristojbe za tužbu, u iznosu od 66,36 eura.
86. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 25. studenog 2025. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.
87. Iako je tužiteljica zatražila i troškove po osnovi sudske pristojbe za presudu (bez naznake točnog iznosa), takvo joj pravo u ovoj parnici ne pripada.
88. Prema čl. 13. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 51/23), 20. svibnja 2023. godine na snagu je stupila izmijenjena odredba čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18), prema kojoj su potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa oslobođeni obveze plaćanja sudskih pristojbi pa to znači da niti za tužiteljicu ne postoji obveza plaćanja sudske pristojbe za presudu, a time i da joj ne pripada pravo ovaj trošak tražiti na teret druge strane u sporu (tuženice).
89. U pogledu troškova postupka tužiteljica je zatražila zakonske zatezne kamate (u tužbi i u troškovniku predanom sudu na ročištu na kojemu je glavna rasprava zaključena), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da joj takvo pravo pripada, i to počevši od dana donošenja prvostupanjske presude jer je to u skladu s odredbom čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24), kao i s odredbom čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a od 11. srpnja 2022. godine (iz Narodnih novina broj 80/22).
90. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t. IV. dispozitiva presude.
91. Budući da je tuženica u cijelosti izgubila ovu parnicu, zaključivanjem o suprotnom pravilu iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a (argumentum a contrario), ne pripada joj niti pravo na nadoknadu troškova postupka na teret tužiteljice, pa tako niti u zatraženoj visini od 2.250,00 eura, zbog čega je odlučeno kao u t. VI. dispozitiva presude.
92. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 10. lipnja 2024. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.
93. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 19. lipnja 2024. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 06. veljače 2025. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu račun
3/II/2025 od 06. veljače 2025. godine.
94. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.
95. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 06. veljače 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.
96. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.
97. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 06. veljače 2025. godine dosuđen iznos koji je sam zahtijevao, dakle iznos od 49,10 eura.
98. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužiteljice, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 06. veljače 2025. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a trebalo je tužiteljici naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.
99. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u t. IV. dispozitiva rješenja.
U Rijeci 25. studenog 2025.
S u t k i nj a
Larisa Smiljan Pervan, v.r.
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).
Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).
Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).
O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).
Žalba protiv odluke iz t. IV. izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).
