Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Trg slobode 9

Poslovni broj: P-439/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Ivančici Klinec, u pravnoj stvari tužiteljice ŠEĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupana po punomoćniku, Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu, protiv tuženika, Zagrebačke banke d.d., Zagreb, OIB 92963223473 , iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupanog po punomoćniku, ŠE i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne javne rasprave dana 6. studenog 2025., u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, te objave presude 25. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka 2. stavak 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3205524464, sklopljenog 05.10.2005. između tuženika, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10 i tužiteljice, ŠEĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koji je dana 6.10.2005. solemniziran kod javne bilježnice Melanije Duić iz Varaždina, pod brojem

OU-851/05-1, u dijelu koji glasi:

"Članak 2.

……Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.",

kao i da je ništetna odredba članka 23., točka H) u dijelu koji glasi:

"…kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita."

II. Nalaže se tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici, ŠEĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], isplati iznos od 227,69 EUR (dvijesto dvadeset sedam eura i šezdeset devet centi), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućom od 7. listopada 2005. do isplate i to: po stopi od 15% godišnje od 7. listopada 2005. do 31. prosinca 2007., po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za stri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku, tuženiku, Zagrebačka banka d.d. Zagreb, OIB 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici, ŠEĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], naknadi troškove postupka u iznosu od 238,66 EUR (dvijesto trideset osam eura i šezdeset šest centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. studenog 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica, ŠEĐ, podnijela je 29. kolovoza 2025. tužbu protiv tuženika, Zagrebačke banke d.d., Zagreb, u kojoj navodi da je kao korisnica kredita zaključila s tuženikom dana 5. listopada 2005. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3205524464, koji je 6. listopada 2005. solemniziran kod javne bilježnice Melanije Duić pod brojem OU-851/05-1, te da je dana 28. prosinca 2015. sklopljen i Dodatak navedenom Ugovoru o kreditu broj 01/2015. Nadalje navodi kako je osnovnim Ugovorom o kreditu tuženik tužiteljici stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 51.324,90 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste HNB važećem na dan isplate kredita, a u konkretnom slučaju da se radilo o stambenom potrošačkom kreditu čija je namjena bila kupnja stana. Dana 6.10.2025. tuženik je tužiteljici prilikom isplate naznačenog kredita obračuna i naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno tzv. ulaznu naknadu u jednokratnom iznosu od 1.715,58 kn odnosno 227,69 EUR. Tužiteljica navodi kako je odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu tuženik odredio kako je korisnik kredita u obvezi platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge banke, dok je u čl. 23. točki H) odredio kako javnobilježničke troškove, troškove uknjižbe založnog prava na nekretnini, kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po predmetnom ugovoru snosi tužiteljica, pri čemu tužiteljica ističe da je riječ o tipskoj odredbi koju je tuženik prethodno formulirao i unio u tekst ugovora o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati. Predmetnom odredbom da nije određeno koja je svrha naknade, koje sve troškove obuhvaća, iz čega proizlazi da se ne temelje na eventualnim stvarnim troškovima tuženika povezanim sa sastavljanjem ugovora o kreditu, pa da se radi o odredbi koja je očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno imajući u vidu da je predmetna naknada iznosila čak 1.715,58 kn odnosno 227,69 EUR, što je u tom trenutku odgovaralo visini čak dva anuiteta kredita. Tužiteljica je isto tako istaknula kako se radi i o odredbi koja se temeljem čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača smatra nepoštenom i protivnom načelu savjesnosti i poštenja u obveznim odnosima pa je shodno tome odredba čl 2. st. 4. i dio članka 23. točke H) Ugovora o kreditu temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima ništava. Tužitelj ističe kako u Ugovoru nisu jasno i određeno specificirani troškovi obrade zahtjeva i odobravanja kredita koje bi podmirivala iz ulazne naknade, a niti se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, a da je tuženik kao banka jača ugovorna strana koja je prilikom korištenja kredita s osnova jednokratne naknade naplatila tužiteljici iznos od 227,69 EUR, pa naznačene odredbe Ugovora uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužiteljice i slijedom toga ukazuje se nepoštenom i ništetnom. Zaključno navodi da budući je tuženik utuženi iznos na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stekao bez valjane pravne osnove, to ih je kao nepošteni stjecatelj novčanog iznosa koji je primio temeljem nepoštene odredbe koju je na štetu tužiteljice ugradio u Ugovor o kreditu, temeljem čl. 323. st. 1., u vezi s čl. 1111. st. 1. ZOO dužan vratiti tužiteljici zajedno sa zakonskim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovanost tužbe, pri čemu je istaknuo kako ne spori visinu naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Istaknuo je kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Navodi kako je odredba ugovora kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, a da je na jednak način to određeno i Direktivnom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ. Osim navedenog, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 55.s t. 2. Zakona o zaštiti potrošača te istaknuo kako i zakon i Direktiva propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena. Nadalje ističe kako je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao o njezinoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita slijedom čega je tužiteljica mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe, a navodi kako je tužiteljicu o obvezi plaćanja naknade informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ugovora putem službenika tuženika. Navodi kako je naknada za obradu kredita pokrivala troškove poput operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje su sudjelovale u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Nadalje ukazuje na odluku Suda EU C-621/17 te praksu Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. te ističe kako je određenje naknade koja se naplaćuje prilikom obrade kredita jasna te da ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama stranaka koja bi se imala smatrati znatnom u smislu odredbe čl. 53. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare navodeći da je predmetna naknada naplaćena 2005. obzirom se na zahtjev tužiteljice primjenjuje petogodišnji zastarni rok. Također osporava i zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata pozivajući se na odredbu čl. 241. i 1115. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj se u slučaju kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ukazuje na mišljenje Građanskog odjela VSRH iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004. prema kojem ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. ZOO treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.

3. Tužiteljica se podneskom od 6. listopada 2025. očitovala na odgovor na tužbu. U odnosu na prigovor o statusu tužiteljice kao potrošača istaknula je kako je iz samog Ugovora o kreditu i kreditne dokumentacije vidljivo da je kredit podignut u svrhu kupnje stana u kojem tužiteljica prebiva te da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača, iz čega proizlazi jasna potrošačka svrha ugovora, pri čemu ističe kako je teret dokaza da tužiteljica ne bi imala svojstvo potrošača leži na tuženiku pozivajući se na pravno shvaćanje VSRH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.05.2020. Tužiteljica nadalje navodi kako je već u tužbi navela kako je predmetna odredba o naknadi sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge banke prethodno formulirana po tuženiku i unesena u tekst ugovora o kreditu te da tužiteljica ni na koji način nije mogla o istoj pregovarati, niti u pogledu visine, a niti u pogledu usluga koje bi eventualno bile pružene za naznačenu naknadu, te je istaknula kako odredbom čl. 2. st. 4. Ugovora nije određena svrha naknade, niti je tužiteljici predočeno koje troškove ona obuhvaća. Tuženikove navode kako naknada obuhvaća operativne i materijalne troškove, troškove trećih strana ili povezane regulatorne troškove ocjenjuje u cijelosti neosnovanima te navodi kako to nisu troškovi s kojima bi tužiteljica bila upoznata prilikom sklapanja predmetnog Ugovora, kao i da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva i odobravanju kredita jer da su doista obuhvaćeni stvarni troškovi tada bi i naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Slijedom navedenog tužiteljica smatra kako sporna ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je ista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača. U pogledu istaknutog prigovora zastare tužiteljica je navela kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, slijedom čega tražbina tužiteljice nije mogla zastarjeti jer zastarijevanje počinje teći pravomoćnošću prvostupanjske odluke kojom će biti utvrđena ništetnost predmetne odredbe. Zaključno ističe kako se zakonske zatezne kamate obračunavaju od dana plaćanja, odnosno ustege sporne naknade pa sve do njezina povrata te je tuženik kao nesavjesni stjecatelj u obvezi platiti zakonske zatezne kamate na glavnični iznos potraživanja na način kako je to naznačeno u tužbi.

4. Iako se u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa od 227,69 EUR, prema čemu bi se obzirom na vrijednost predmeta spora imale primijeniti odredbe Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje u tekstu ZPP) kojima je uređen postupak u sporovima male vrijednosti, dio tužbenog zahtjeva odnosi se i na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, bez obzira na vrijednost spora koja je navedena u tužbi, ovaj spor ne predstavlja spor male vrijednosti, zbog čega je i proveden redovni postupak i održano ročište za glavnu raspravu na kojem je izveden predloženi dokaz saslušanjem tužiteljice.

5. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovog suda pod brojem P-439/2025 i to: Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205524464 od 5.10.2005. (listovi 6-13 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu broj: 01/2015 od 28.12.2015. (listovi14-23 spisa), dopis Zagrebačke banke d.d. o naplaćenim naknadama od 22.08.2025. (list 24 spisa), prometi po kreditu / specifikacija uplata (listovi 25-36 spisa), obvezne radnje pri odobravanju kredita (listovi 113-114 spisa) te je u dokaznom postupku saslušao i tužiteljicu, dok druge dokaze sud nije provodio obzirom ih stranke nisu predlagale, a činjenično stanje u dovoljnoj je mjeri utvrđeno za donošenje pravilne i zakonite odluke suda.

6. Temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog provedenog dokaznog postupka, sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu br. br. 3205524464 od 05.10.2005. u dijelu koji glasi: "Članak 2. ……Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor.", utvrđenje ništetnosti odredbe članka 23., točka H) u dijelu koji glasi:"…kao i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po ovom Ugovoru snosi Korisnik kredita.", kao i zahtjev za povrat iznosa od 227,69 EUR, plaćenog po navedenoj osnovi.

7.1. Tuženik ne osporava činjenicu da je kao kreditor, sa tužiteljicom, kao korisnicom kredita, dana 5.10.2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 3205524464, kojim Ugovorom je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 51.324,90 CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, da je čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno plaćanje svih naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja tuženik, da je dijelom čl. 23., točka H) ugovoreno da korisnik kredita snosi i sve ostale troškove u vezi sklapanja i ispunjenja obveza po Ugovoru, kao i da je tužiteljica tuženiku, kao kreditoru, platila jednokratnu naknadu u u iznosu od 1.715,58 kn odnosno 227,69 EUR. Dakle, visina tužbenog zahtjeva nije sporna.

7.2. Sporno je jesu li odredbe čl. čl. 2. st. 4. Ugovora o kreditu i čl. 23., točka H) Ugovora o kreditu, ništetne, je li se o istima pojedinačno pregovaralo te je li uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Sporno je i pitanje ima li tužiteljica status potrošača, pitanje je li nastupila zastara potraživanja tužiteljice, kao i tijek zatraženih zakonskih zateznih kamata.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje u tekstu ZPP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, propisano je da se, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, odredbom st. 2. istog članka ZZP/03 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a st. 4. istog članka ZZP/03 propisuje da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Ista odredba sadržana je i u čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07; dalje u tekstu ZZP/07), koji je bio na snazi u vrijeme izvršavanja obaveza tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Nadalje, odredbom čl. 87. st. 1. i 2. ZZP/03 i odredbom čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, dok je odredbom čl. 84. ZZP/03 i čl. 99. ZZP/07 propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

8.1. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine " broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje u tekstu ZOO) propisane su posljedice ništetnosti i to tako da je propisano da u je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Da je svaka ugovorna strana u slučaju ništetnosti dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora proizlazi i iz odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Konačno, odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, inače od dana podnošenja zahtjeva.

9. Tužiteljica je u svom iskazu danom na ročištu održanom dana 6. studenog 2025. navela da je novac koji joj je isplaćen temeljem predmetnog ugovora o kreditu utrošen za kupnju stana za život koji se tada koristio isključivo u osobne svrhe. Navela je kako u trenutku podizanja kredita i kupnje stana nije imala niti obrt niti trgovačko društvo, te da je naknadno otvorila obrt i bavi se pisanjem knjiga, a sjedište obrta je u stanu na adresi [adresa]. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu o ugovornim odredbama općenito, pa ni o predmetnoj ugovornoj odredbi da s bankom nije mogla ništa pregovarati te joj nije bilo prezentirano od čega bi se trebala sastojati naknada za obradu kredita odnosno koje bi troškove trebala ista sadržavati. Navela je da je prilikom sklapanja ugovora isti pročitala, ali nije shvatila značenje stavke kojom je ugovorena predmetna naknada. Navela je kako joj nitko nije ništa govorio niti pojašnjavao te da ne zna čemu služi naknada koja joj je naplaćena. Pojasnila je da je nju u banci dočekao gotov tekst ugovora koji je mogla prihvatiti ili ne prihvatiti. Nije se mogla izjasniti o samom iznosu naknade koja joj je naplaćena, ali je navela kako misli da je bila veća od iznosa anuiteta kredita. Također je navela kako joj je naknada bila ustegnuta od samog iznosa kredita prilikom isplate kredita, a navela je i kako se u banci nije posebno raspitivala na što se odnosi ustegnuti iznos obzirom joj je bilo rečeno da je to uobičajeno postupanje nakon čega se više nije usudila ništa dalje pitati. Zaključno je tužiteljica iskazala kako stan za čiju je kupnju uzela kredit nije bio nikada u najmu te da ona živi u stanu, da je kredit još uvijek u otplati te da joj je ostalo za otplatu još nekih 10.000,00 – 11.000,00 EUR te da je tražila ponudu za kred it i u drugim bankama, međutim joj je bilo rečeno da nije "sposobna" uzeti kredit u eurima, dok su joj kod tuženika ponudili kredit u CHF.

9.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, obzirom je tužiteljica iskazivala neposredno uvjerljivo, sigurno i životno logično.

9.2. Analizirajući iskaz tužiteljice sud je ocijenio da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika te da tužitelj ica nije pregovarala o spornim odredbama čl. 2. st. 4. i 23. t. H) Ugovora o kreditu te da tuženik nije tužiteljicu, kao potrošača, obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna naknada za obradu kredita i na što se to uopće ta naknada odnosi. Naime, tužiteljica je zapravo imala dvije mogućnosti - ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita prihvatiti kao dio unaprijed pripremljenog ugovora od strane tuženika ili ugovor uopće ne sklopiti, u kojem slučaju ne bi pribavio sredstva potrebna za kupnju stana. Iako se radi o ugovornoj odredbi prema kojoj se može utvrditi visina predmetne naknade, tužitelju prilikom pregovaranja prije potpisivanja ugovora nije ni na koji način objašnjena svrha naknade. Na taj je način povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini koja nije nominalno unaprijed određena, već ovisi o visini odobrenog kredita, očito uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer se radi o iznosu koji, iako je ugovoren u okviru ukupnog iznosa kredita, tužitelj ici zapravo nije isplaćen, već joj je za taj iznos umanjena isplata ugovorenog iznosa. Iako, doista, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade kreditnog zahtjeva, pri čemu tužiteljici nije prezentirao o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi te o kojoj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u određivanju visine naknade u Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, čime je prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača. Time što tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u visini određenoj u Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor, jer i korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tužitelj imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Slijedom svega navedenog sud je utvrdio da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 87. st. 1. ZZP/03, koja je time ništetna sukladno odredbi čl. 102. st. 1. ZZP/07, zbog čega je odlučeno kao u točci I izreke presude.

10. Vezano uz tuženikov prigovor zastare u odnosu na tražbinu tužitelja koju je tuženik stekao bez osnove temeljem ništetne ugovorne odredbe, valja uputiti na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je tek predmetnom presudom (t. I izreke) utvrđena ništetnost ovdje sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, to, prema iznesenom pravnom shvaćanju, zastara za ovaj restitucijski zahtjev iz čl. 323. st. 1. ZOO-a počinje teći tek od dana pravomoćnosti ove sudske odluke, odnosno isti još nije počeo teći. Slijedom navedenog, sud je tuženikov prigovor zastare ocijenio neosnovanim u cijelosti.

11. Vezano uz tuženikov prigovor da tužiteljica ne bi imala status potrošača, valja istaknuti kako je odredbom čl. 3. ZZP/07 propisano da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Obzirom na nesporno utvrđenu činjenicu da je tužiteljica, kao fizička osoba, sklopila sa tuženikom ugovor o kreditu (pravni posao), kojim su istoj plasirana novčana sredstva u svrhu kupnje stana za rješenje vlastitog stambenog pitanja, dakle tužiteljica je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, to se sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ista ima smatrati potrošačem, a tko tvrdi suprotno treba to i dokazati. Slijedom navedenog, prigovor tuženika da tužiteljica ne bi imala status potrošača sud je ocijenio neosnovanim.

12. Temeljem svega naprijed navedenog sud je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZPP ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa koji je stekao bez valjane pravne osnove, odnosno temeljem ništetne ugovorne odredbe.

13. Iako visina tužbenog zahtjeva nije ni bila sporna, valja tek reći da je tužitelj ica istu dokazala dostavom dopisa Zagrebačke banke d.d. Zagreb od 22. kolovoza 2025. iz koje je razvidno kada i u kojem je iznosu naplaćena od tužiteljice naknada za obradu kreditnog zahtjeva, pri čemu je i sam tuženik u odgovoru na tužbu naveo da visina tužbenog zahtjeva nije sporna. Zbog navedenog, sud je ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev i u visini.

14. Zakonske zatezne kamate sud je tužitelju dosudio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, sukladno zahtjevu tužitelja, a obzirom je banka stekla određenu korist na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sama banka inicirala u tipski ugovor, bez ikakve mogućnosti tužiteljice kao protivne strane da utječe na njezin sadržaj, zbog čega sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, slijedom čega je istog obvezao na plaćanje zateznih kamata, i to od dana koji slijedi danu kada je nesporno naplaćena predmetna naknada od tužitelja.

15. Obzirom da je dakle tužbeni zahtjev tužitelja osnovan, osnovan je i zahtjev s osnova nastalih troškova postupka. Naime, odredbom čl. 154. st. 1. ZPP-a propisano je da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. U ovom je sporu tužiteljica uspjela u cijelosti kako u pogledu zatraženog glavničnog iznosa, tako i sporednog potraživanja u vidu zateznih kamata, pa je stoga tuženik dužan tužiteljici u cijelosti naknaditi troškove postupka.

15.1. Kao troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice sud je tužiteljici priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR, temeljem Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/2023; dalje u tekstu Tarifa), trošak sastava podneska od 6. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. t. 1. Tarife, trošak zastupanja na pripremnom ročištu i ročištu za glavnu raspravu održanom dana 6. studenog 2025. u iznosu od 50,00 EUR temeljem Tbr. 9. t. 1. Tarife te trošak zastupanja na ročištu za objavu i uručenje presude održanom dana 29. listopada 2025. u iznosu od 25,00 EUR, temeljem Tbr. 9. t. 3. Tarife, kao i PDV na ukupno priznate troškove postupka u iznosu od 43,75 EUR, temeljem Tbr. 46. Tarife. Osim navedenog, tužiteljici je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u zatraženom i plaćenom iznosu od 6,64 EUR te trošak sudske pristojbe na presudu u zatraženom iznosu od 13,27 EUR, sve sukladno vrijednosti predmeta spora i Uredbi o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/23).

15.2. Slijedom navedenog, tužiteljici su priznati ukupni troškovi ovog postupka u iznosu od 238,66 EUR, koje joj je tuženik, obzirom je u cijelosti izgubio spor, dužan naknaditi, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, sukladno odredbi čl. 151.st. 3. ZPP-a prema kojoj parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a o zateznim kamatama na iznos parničnog troška odlučuje sud na zahtjev stranka.

16. Temeljem citiranih zakonskih odredbi odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu, 25. studenog 2025.

Sutkinja

Ivančica Klinec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana od dana dostave iste izjaviti žalbu. Žalba se podnosi ovome sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljica, po punomoćniku, Danijelu Trubiću, odvjetniku u Varaždinu.

2. Tuženik po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević&partneri u Zagrebu.