Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-525/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, zastupan po punomoćniku Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 30. listopada 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hane Lukić Hob, odvjetnice iz Vinkovaca, i u odsutnosti tuženika, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 10. Ugovora o kreditu br. 2402006-1031262160 / 51400607-5103060124 od 11. 7. 2006. zaključenog između tužitelja BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, pod nazivom NAKNADA i koja glasi: "Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,00 % ( jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 200,00 HRK, obračunate s datumom ugovora. Korisnik kredita suglasan je da se obračunati iznos naknade naplati prilikom isplate plasmana.".

II. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, da tužitelju BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 442,67 eura (četiristo četrdeset dva eura i šezdeset sedam centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 21. 7. 2006. do isplate po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31. 7. 2008., zatim u periodu od 1. 8. 2008. do 31. 7. 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a u periodu od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 1. 1. 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Erste & Steiermärkische Bank d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3, OIB: 23057039320, da tužitelju BŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 388,27 eura (tristo osamdeset osam eura i dvadeset sedam centi), sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 25. studenog 2025. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 101,54 eura (sto jedan eur i pedeset četiri centa) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 21. listopada 2024. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 11. 7. 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160 / 51400607-5103060124 na iznos od 72.300,00 CHF s rokom otplate na 360 mjeseci.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu od 11. 7. 2006. ugradio odredbu (točka 10.1) kojom je određena naknada u iznosu od 1,00 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, prilikom isplate plasmana. Iz navedene odredbe Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji, te zašto je određena baš u tom iznosu. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je 11. 7. 2006. naplatio od tužitelja iznos od 3.335,27 kuna / 442,67 eura.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 1111. stavak 1., u vezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadu prouzročenih troškova ovog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je odredbom članka 16. Ugovora o kreditu od 11. 7. 2006. za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke. Također prije svega tuženik ističe da u cijelosti spori osnovanost tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelja i to s više osnova dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača. Nadalje navodi kako je sporna odredba o naknadi za obradu kredita tužitelju bila uočljiva, nedvosmisleno razumljiva i prezentirana od strane službenika tuženika te da je iznos naknade od 1,00 % od iznosa kredita naknada za troškove koji su prouzrokovani tuženiku uslijed obrade kredita.

2.3. Tuženik ističe prigovor zastare jer je naknada naplaćena 21. 7. 2006., te ukoliko bi sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi citirana odredba bila nepoštena, na zahtjev tužitelja ima se primijeniti petogodišnji rok od dana plaćanja.

2.4. Završno tuženik smatra da je u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata zahtjev tužitelja neosnovan, te da je razvidno, a ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu što tuženik osporava, kako bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe. Slijedom svega navedenog, tuženik u okviru odgovora na tužbu predlaže sudu odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 17. 12. 2024. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, te napominje ako tuženik ne osporava iznos naplaćene naknade koju potražuje, a koji iznos je označen u tuženikovoj potvrdi tj. ako tuženik ne osporava visinu, to tužitelj smatra da neće biti potrebe za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

4. Sud je odlučujući o prigovoru mjesne nenadležnosti na ročištu od 30. 10. 2025. saslušao tužitelja na okolnost sklapanja ugovora. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio 11. 7. 2006. u [adresa], u poslovnici Erste banke. Kako živi u kući u [adresa] odnosno Mirkovcima i zbog zdravstvenih razloga svakako bi mu odgovaralo da se postupak vodi pred sudom u [adresa]. Nije suglasan da se postupak vodi pred sudom u Zagrebu ili Rijeci i to isključivo iz zdravstvenih razloga jer imam protezu koljena i trenutno čeka sedmu operaciju. Također mu je jednostavnije ovdje odabrati odvjetnika radi savjeta i zastupanja. Nisu ga pitali kod zaključivanja ugovora za suglasnost koji bi bio nadležan sud u slučaju spora niti konkretno da to bude Općinski sud u Rijeci.

4.1. Imajući u vidu naprijed navedeno kao i činjenicu da tuženik ničim nije dokazao da je tužitelju pružena mogućnost pregovaranja o mjesnoj nadležnosti to je sud ovaj prigovor tužene odbio kao neosnovan.

5. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u odgovor tužene na zahtjev za dostavu dokumentacije tužitelja (list 4), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije s potvrdom otpravka (list 5-6), presliku ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 / 51400607-5103060124 od 11. 7. 2006. (list 8-14), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 30. 10. 2025. (list 82-84).

5.1. Kako je tužena pismenim podneskom od 21. 10. 2025. izvijestila sud da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedokinje KŽ, djelatnice tužene, to sud ovaj dokazni prijedlog nije niti provodio, kao niti dokazni prijedlog financijsko – knjigovodstvenog vještačenja budući je tužitelj na ročitšu do 30. 10. 2025. ovaj prijedlog povukao obzirom da tužena ne spori visinu naplaćene naknade, a kako je i navela u odgovoru na tužbu.

6. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s tuženom bankom 11. 7. 2006. u svrhu kupnje nekretnine, ali tu je nekretninu morao prodati jer nije imao mogućnosti otplaćivati kredit koji je bio u CHF. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio zbog toga što je bio klijent banke, primao plaću kod ove banke, a kako se raspitivao u drugim bankama morao bi prebaciti račun kod njih tako da mu je ovo bilo jednostavnije. Nije tražio kredit u CHF već su mu ponudili takav kao najpovoljniji i jedini mogući koji može dobiti. Ugovor je zaključio u banci i to je bio već pripremljen ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati i ovjeriti kod javnog bilježnika. Ugovor je pročitao i tada nije uočio odredbu o ulaznoj naknadi te mu nitko nije skrenuo pozornost na tu naknadu. Nije mogao pregovarati niti o visini naknade niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora. Nitko mu nije posebno pojašnjavao pojedine odredbe niti odredbu oko naknade koju treba platiti. Koliko se sjeća nisu mu niti skrenuli pozornost da će mu kredit umanjiti za ovaj iznos. Nije imao izbora nego je bilo ili uzmi ili ostavi.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu dana 11. srpnja 2006. na iznos od 72.300,00 CHF s rokom otplate od 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog ugovora o kreditu. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 442,67 eura na ime naknade za obradu kredita.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu točke 10. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 11. 7. 2006.

9.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 19/22. i 59/23., dalje: ZZP) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom točke 10. Ugovora o kreditu ništetne.

10.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz točke 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 11.3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

13. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

14. Kako proizlazi iz potvrde tužene da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 11. 7. 2006. platio iznos od 442,67 eura (3.335,27kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

14.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

15. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

16. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

17. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 25,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 17. 12. 2024. u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na ročištu od 30. 10. 2025. u iznosu od 100,00 eura, za trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 388,27 eura.

17.1. Tužitelju nije odobren trošak zahtjeva za dostavu dokumenatacije u zatraženom iznosu od 100,00 eura odnosno 50 bodova budući sukladno Tbr. 8. točka 4. za sastavljanje osalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade, ali ne više od 25 bodova, stoga je tužitelj odbijen za ovim dijelom zatraženog troška u iznosu od 75,00 eura. Tužitelju također nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura budući je tužitelj ovog troška oslobođen obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanje sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 25. studenog 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika