Republika Hrvatska

Općinski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita

Posavskog 5

Poslovni broj: P-266/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sisku po sucu toga suda Andrei Vasiljević, u pravnoj stvari tužiteljice ŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanoj po ZOU Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti te isplate, nakon glavne rasprave održane i zaključene 22. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, temeljem članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, isplatiti tužiteljici ŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 2.735,85 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, računajući iste:

-na iznos od 10,80 € odnosno 81,34 kn

od 31.10.2008 do isplate

-na iznos od 1,44 €

odnosno 10,82 kn

od 30.11.2008 do isplate

-na iznos od 11,42 € odnosno 86,06 kn

od 31.12.2008 do isplate -na iznos od 12,95 € odnosno 97,55 kn

od 31.1.2009 do isplate

-na iznos od 13,62 € odnosno 102,60 kn od 28.2.2009 do isplate -na iznos od 11,51 € odnosno 86,75 kn

od 31.3.2009 do isplate

-na iznos od 11,85 € odnosno 89,27 kn

od 30.4.2009 do isplate

-na iznos od 9,11 €

odnosno 68,63 kn

od 31.5.2009 do isplate

-na iznos od 6,77 €

odnosno 51,00 kn

od 30.6.2009 do isplate

-na iznos od 7,29 €

odnosno 54,95 kn

od 31.7.2009 do isplate

-na iznos od 8,64 €

odnosno 65,10 kn

od 31.8.2009 do isplate

-na iznos od 8,49 €

odnosno 63,97 kn

od 30.9.2009 do isplate

-na iznos od 7,20 €

odnosno 54,27 kn

od 31.10.2009 do isplate

-na iznos od 9,61 €

odnosno 72,40 kn

od 30.11.2009 do isplate

-na iznos od 11,36 € odnosno 85,62 kn

od 31.12.2009 do isplate

-na iznos od 14,19 € odnosno 106,90 kn od 31.1.2010 do isplate

-na iznos od 12,89 € odnosno 97,10 kn

od 2.3.2010 do isplate

-na iznos od 17,10 € odnosno 128,82 kn od 31.3.2010 do isplate

-na iznos od 16,30 € odnosno 122,82 kn od 30.4.2010 do isplate

-na iznos od 18,58 € odnosno 140,00 kn od 4.6.2010 do isplate

-na iznos od 29,00 € odnosno 218,49 kn od 30.6.2010 do isplate

-na iznos od 26,64 € odnosno 200,71 kn od 31.7.2010 do isplate

-na iznos od 30,00 € odnosno 226,05 kn od 5.10.2010 do isplate

-na iznos od 29,44 € odnosno 221,78 kn od 23.11.2010 do isplate

-na iznos od 34,83 € odnosno 262,43 kn od 5.12.2010 do isplate

-na iznos od 45,43 € odnosno 342,28 kn od 31.12.2010 do isplate

-na iznos od 38,69 € odnosno 291,50 kn od 21.2.2011 do isplate

-na iznos od 42,08 € odnosno 317,06 kn od 18.3.2011 do isplate

-na iznos od 34,65 € odnosno 261,10 kn od 5.4.2011 do isplate

-na iznos od 37,87 € odnosno 285,33 kn od 30.4.2011 do isplate

-na iznos od 51,75 € odnosno 389,94 kn od 3.6.2011 do isplate

-na iznos od 52,74 € odnosno 397,33 kn od 30.6.2011 do isplate

-na iznos od 48,95 € odnosno 368,79 kn od 6.7.2011 do isplate

-na iznos od 64,92 € odnosno 489,10 kn od 19.8.2011 do isplate

-na iznos od 1.947,74 € odnosno 14.675,24 kn od 29.8.2011 do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tuženikova tražbina koja glasi:

" Utvrđuje se da postoji tuženikova tražbina prema tužitelju u visini od 67,16 € preplata za isplate kada je tečaj bio niži - sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na iznose i to:

Sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja , a koja tražbina se stavlja u procesno pravnu kompenzaciju s tražbinom tužitelja prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.", te se odbija prigovor radi prebijanja tuženika.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, da tužiteljici ŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], nadoknadi trošak ovog postupka u iznosu od 2.455,00 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 13. lipnja 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. U tužbi zaprimljenoj na ovome sudu 9. lipnja 2023., tužiteljica ŠO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], (dalje; tužitelj), u bitnom navodi da je sa tuženikom Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732 (dalje; tuženik), sklopila u Sisku 14. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj: 9012337433, te joj je odobren kredit za kupnju vozila u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 17.753,62 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja. Tužitelj je kredit otplatio u cijelosti. Navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, je ništetna jer tuženik kao trgovac, prije i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora, postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) a što proizlazi iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača a koja presuda je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43 Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i da je time tuženik postupio suprotno odredbama u odnosno vrijeme važećih Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanjem onog što je primio na osnovi ništetnih ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak te ugovorio promjenjivu stopu ugovorene kamate. Radi se o restituciji utemeljenoj na odredbama članka 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je uslijed postupanja tuženika temeljem ranije obrazloženih ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli preplatio iznos od 2.735,85 eura (20.613,26 kuna).

2. U odgovoru na tužbu zaprimljenom kod ovog suda 23. listopada 2023., tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u osnovu tako i u visini, te predlaže iste odbiti uz naknadu troškova tuženoj strani. Ističe prigovor da bi tužitelj bio potrošač sukladno zakonu o zaštiti potrošača, ističe prigovor zastare, opreza radi ističe prigovor radi prebijanja.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u plan otplate (stranica 5-19, 27-28 spisa), Ugovor o kreditu (stranica 21-25 spisa), uplatnice (stranice 19-42 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku Dragani Bubalo, saslušana je tužiteljica kao stranka.

4. Tijekom postupka tužitelj je predlagao saslušanje svjedoka IO no podneskom od 9. siječnja 2025. povukao je zahtjev za saslušanje svjedokinje.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/2022, 155/2023 - u daljnjem tekstu: ZPP) ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Uvidom u Ugovor o kreditu koji je sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke, utvrđeno je da je istim ugovorom između stranaka ugovoren iznos kredita u iznosu 17.753,62 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu). Nadalje čl. 2. utvrđeno je da je namjena kredita kupnja vozila. Člankom 6. određeno je da je rok otplate kredita 84 mjeseca, u 84 jednaka mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke, važećem na dan plaćanja, a prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

7. Tijekom postupka, a na okolnosti sklapanja Ugovora o kreditu te pregovaranja o odredbama tog ugovora, statusu potrošača, sud je saslušao tužiteljicu kao stranku.

8. Tužiteljica u svom stranačkom iskazu navodi da se neposredno prije podizanja kredita razvela i živjela sa svojom kćeri. Po zanimanju je trgovac, no radi u proizvodnji u Selku. Nije joj ništa bilo poznato oko CHF-a niti oko njegovog kretanja. Nije nikoga ništa niti pitala budući da joj je automobil bio potreban radi odlaska na posao i vožnje djevojčice. Došla je u auto kuću Popec i sukladno njenim primanjima si je mogla priuštiti automobil marke Peugeot 107 i oni su ju uputili u banku. Kako je primala plaću putem PBZ banke, otišla je u poslovnicu u Sisku gdje joj je to bilo najpovoljnije i oni su joj rekli da surađuju sa auto kućom Popec upravo u ovoj vrsti kredita i ponudili su joj samo taj kredit, nisu joj ponudili niti jedan drugi. Njoj je bila bitna rata kredita s obzirom da se brinula za dijete i kako joj je odgovarala. Ona je kredit prihvatila, bilo joj je bitno da može kupiti automobil, nitko joj više ništa nije objašnjavao što znači kredit u CHF-u niti da bi kredit mogao porasti. Dobila je izračun od banke i nakon toga, kako joj je plan otplate odgovarao, potpisala je ugovor o kreditu koji je bio već pripremljen i ništa se nije u njemu moglo mijenjati. Nakon toga je otišla kod javnog bilježnika gdje je ugovor ovjeren no ni tamo joj nitko ništa nije objašnjavao. Letimično je prošla ugovor, provjerila kolika je rata i iznos kredita jer su to bile odredbe koje su ju najviše zanimale. Automobil je kupila za osobne potrebe, nema nikakav obrt na sebi niti tvrtku. Osobno je podmirivala rate kredita.

9. Dakle, osnovom iskaza tužitelja kao stranke, a u istinitost kojeg ovaj sud nije imao razloga sumnjati jer isti iskaz nije u suprotnosti sa drugim provedenim dokazima, ovaj sud je mogao utvrditi samo načelno pravilo postupanja tuženika u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Iz iskaza tužitelja, jasno je da su se svi podaci vezani uz kredit rješavali na tipiziranim ugovorima, na kojima se mijenjao korisnik kredita i iznos kredita, sud je utvrdio da je upravo tužitelj potrošač a u smislu čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP, a koji se u konkretnom slučaju, a obzirom na vrijeme sklapanja ugovora ima primijeniti), budući da je u konkretnom slučaju tužitelj u pravni odnos sa tuženikom (a koji je nedvojbeno trgovac u smislu čl. 3. toč. 2. ZZP budući da je upravo kao bankarska institucija nudio kredite a što u konačnici predstavlja jednu od njegovih osnovnih djelatnosti). Nastavno iz iskaza tužitelja sud nije utvrdio da bi u svezi predmetnog ugovora tuženik s tužiteljem pojedinačno pregovarao o svakoj ugovornoj odredbi, već tužitelj ističe da je ugovor bio na tipiziranom obrascu, sve je rješavala putem auto kuće i niti u jednom trenutku niti došla u kontakt sa djelatnicima banke.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog čl. da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 3. istog čl. propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, a st. 4. je propisano da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11. U konkretnom slučaju, a kako je to vidljivo iz samog Ugovora o kreditu, ugovor o kreditu sastavljen je kao standardni ugovor tuženika, slijedom čega je upravo na samom tuženiku, bilo da dokaže da se o pojedinačnim ugovornim odredbama (u konkretnom slučaju o valutnoj klauzuli) pojedinačno pregovaralo, a što tuženik nije dokazao u ovom postupku.

12. U odnosu na osnovanost zahtjeva tužitelja sud ističe slijedeće:

Uvidom u e-spis Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 te presudu istog suda od 4. srpnja 2013. poslovni broj P-1401/12 (P-1401/12-102 a kako to proizlazi iz e-spisa) utvrđeno je da se u istom predmetu vodio postupak a povodom podnesene tužbe dana 4. travnja 2012. tužitelja Potrošač, Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, a protiv banaka (njih osam između ostalog i ovdje tuženika) a radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Nadalje, uvidom u presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je u tom dijelu potvrđena presudom presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je da je istom presudom, između ostalog, utvrđeno da je Privredna banka Zagreb d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Kolektivni interes potrošača (sadašnjih i budućih), prema navedenoj presudi, temelji se na tome da određeni trgovci u svojim standardnim ugovorima ne koriste određene odredbe koje su nepoštene po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača i da njihova poslovna praksa ne bude po kriterijima iz Zakona o zaštiti potrošača nepoštena. Riječ je o ugovornim odredbama koje su unaprijed sastavljene za veći broj ugovora i kojima prodavatelj robe ili pružatelj usluga predlaže potrošaču kao drugoj ugovornoj strani uvjete bilo u obliku tzv. Općih uvjeta ili formaliziranog tipskog ugovora na čije sadržaje potrošači najčešće ne mogu utjecati. Osim toga, bitan element koji dovodi do narušavanja ravnopravnosti stranaka predstavlja i sam stupanj informiranosti odnosno obaviještenosti potrošača o uvjetima i sastojcima ugovornog odnosa. Isto proizlazi i niza odluka poput npr. presude suda C- 92/11 RWE Vertrieb od 21. ožujka 2013, ECLI:EU:C:2013:180, par. 44; zatim presude C-154-15, C-307/15 i C-308/15 ĐO i dr., od 21. prosinca 2016, ECLI:EU:C:2016:980, par. 50 kao i presude suda C-186/16 Š i drugi od 20. rujna 2017., ECLI:EU:C:2017:703., par.48, u kojima sud izražava: „…ustaljena je sudska praksa Suda da je informiranje prije sklapanja ugovora o ugovorim uvjetima i posljedicama sklapanja o temeljne važnosti za potrošača. On osobito na osnovi te informacije donosi odluku o tome želi li biti obvezan uvjetima koje su prethodno sastavili prodavatelj robe ili pružatelj usluga…“; Stoga razloga je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanoj za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj švicarskog franka i za odluku banke.

13. Naime, u smislu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP), a koja je u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13;) kao i odredbi čl. 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. U smislu čl. 83. ZZP-a je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a je propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Čl. 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje: ZOO) propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni. U smislu čl. 4. ZOO-a propisano je kako u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Čl. 6. ZOO-a propisana je zabrana ostvarivanja prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Nastavno je čl. 7. st. 1. ZOO-a propisano da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, dok je čl. 8. ZOO-a propisano da se svatko dužan suzdržati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta. Odredbom čl. 10. st. 2. ZOO-a je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju obveze iz svoje profesionalne djelatnosti postupati s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka). U smislu čl. 322. ZOO-a određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost takvih odredaba ugovora o potrošačkom kreditu (konkretno odredbe ugovora vezanog za valutnu klauzulu vezanu za CHF), a nastavno takvo utvrđenje, temeljem odredbe čl. 502.c ZPP obvezuju ovaj sud, jer se u ovom predmetu radi o individualnom sporu kojeg je pojedinačni potrošač, ovdje tužitelj, pokrenuo protiv ovdje tuženika radi stjecanja bez osnove iznosa kojeg je tuženik na temelju ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu kojem se anuiteti kredita vežu uz valutu švicarski franak, dakle, upravo radi zaštite svog pojedinačnog interesa povrijeđenog postupanjem tuženika protivno propisima o zaštiti potrošača, na štetu ovdje tužitelja, a u odnosu na koju povredu propisa o zaštiti potrošača je donesena osuđujuća presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa.

15. Obzirom da navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. pružena generalna pravna zaštita kolektivnih interesa i prava svih potencijalnih potrošača tužitelj kao potrošač u ovopredmetnom postupku ima pravo zahtijevati isplatu iznosa preko iznosa po tečaju švicarskog franka na dan isplate kredit (odnosno korištenja a koji je jedino bio izvjestan i poznat tužitelju), a koji iznosi su neosnovano pripali tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe (stjecanje bez osnova).

16. Slijedom iznesenog osnovom iskaza tužitelja, ali i samog Ugovora o kreditu, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj u svezi predmetnog ugovora o kreditu isključivo pregovarao o visini kredita i mjesečnom anuitetu (tada početnom). Iz iskaza tužitelja jasno je da je postupao kao potrošač u smislu čl. 3. st. 1. toč. 1. ZZP, a protivan zaključak ne proizlazi niti iz spornog ugovora niti iz drugih dokaza, niti je tuženik dokazao protivno. Dakle, bitne stavke u konkretnom slučaju za tužitelja, a u svezi navedenog ugovora (visina odobrenog kredita te visina mjesečnog anuiteta) s vremenom, dijelom su izmijenjene i to bitno u takvom omjeru da je ta izmjena za tužitelja predstavljala nerazmjerno opterećenje (visina mjesečnih anuiteta) a u odnosu na korist koju je tužitelj od kredita ostvario (odnosno nerazmjer između onoga što je tuženik dao i koristi koju je u konačnici ostvario). Osim navedenog, osnovom iskaza tužitelja, utvrđeno je da tužitelj, osim što je upoznat sa visinom kredita za koji je kreditno sposoban i visinom anuiteta kredita, s nikakvim rizicima, a u svezi tog ugovora pa niti valutne klauzule, nije upoznat niti se u svezi istog posebno pregovaralo, a tuženik nije na transparentan način informirao tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, o činjenici da je takav rizik veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro.

17. Nastavno, u odnosu na odredbu čl. 84. ZZP-a, ovaj sud ukazuje na utvrđenje prema kojemu ne pronalazi da bi odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju bila jasna, uočljiva i lako razumljiva. Riječ je o principu koji u svojoj osnovi polazi od zahtjeva za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba odnosno zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju, ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i sastavne dijelove te razumijevanje funkcioniranja onog pojma ili instituta na koji se jezičan izričaj odnosi (U tom smislu i presuda Europskog suda C-96/14 ČO od 23. travnja 2015 , par. 50.) Pravo je tuženika da s aspekta isplativosti svog poslovanja u ugovorima o kreditu ugovara valutnu klauzulu, međutim tuženik je bio dužan, nudeći svoj proizvod tužitelju, istog informirati o smislu i sadržaju odredaba ugovora o kreditu, između ostalog i valutnoj klauzuli i skrenuti mu pozornosti na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u budućem razdoblju otplate kredita, a tuženik nije dokazao da je to i učinio.

18. Budući da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je upravo tužitelj kao potrošač s tuženikom sklopio ugovor o potrošačkom kreditu, a koji ugovor mu je ponuđen za tu svrhu, bez prethodnog pregovaranja sa tuženikom o pojedinačnim odredbama i bez prethodnog objašnjenja, informiranja i upozorenja na eventualne rizike intervalutarnog promjena (valute CHF za koju je kredit bio vezan), te činjenicu da je predmetni ugovor sklopljen 14. ožujka 2007., jasno je da se u konkretnom slučaju radi upravo o odredbama ugovora iz toč. 3. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u smislu čl. 87. st. 1. ZZP, ništetna.

19. U smislu čl. 323.st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 1111. ZOO. U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze.

20. Tijekom postupka tuženik istakao prigovor zastare potraživanja tužitelja. Razmatrajući isti prigovor sud je utvrdio da takav prigovor tuženika nije osnovan. Naime, kako je ranije navedeno Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba, između ostalog i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu čl. 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te će Sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem čl. 502. a. st. 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem čl. 241. ZOO. U konkretnom slučaju podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012., a obzirom na petogodišnji rok zastare koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti (čl. 225. u svezi čl. 215. ZOO) prekinuta zastara i za sva potraživanja koja su dospjela zaključno sa 4. travnjem 2007. Nakon takvog prekida zastare, zastara predmetnog potraživanja počinje iznova teći (čl. 245. st. 1. ZOO) pravomoćnošću odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. odnosno 14. lipnja 2018. donošenjem presude Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017-10 (pa tako i VSRH broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.). Obzirom da je predmetna tužba podnesena 9. lipnja 2023. (e-komunikacijom), a kojom je iznova prekinut tijek zastare spornog potraživanja, jasno je da potraživanje tužitelja, koje je dospjelo najkasnije do 31. listopada 2008. (najstariji mjesečni iznos prema konačnoj specifikaciji) nije u zastari, kako u odnosu na glavnicu tako i na sporedna potraživanja kamata.

21. Sud je na prijedlog tužitelja, izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku Dragani Bubalo, stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i knjigovodstvo, te je osnovom nalaza i mišljenja vještaka od 28. kolovoza 2024. utvrdio da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 9012337433. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit za kupnju motornog vozila u visini od 17.753,62 CHF, uz rok otplate od 84 mjeseca. Vještak je u svom nalazu navodi da je prema podacima iz knjigovodstvene kartice kredit isplaćen 19. ožujka 2007., prema srednjem tečaju PBZ-a za CHF je iznosio 4,577585. Vještak je sukladno nalogu suda u tablici označenoj broj 1 prikazala tzv. pozitivne razlike prema kojima jer kroz utuženo razdoblje tužiteljica platila više od početno ugovorenog anuiteta, iznos od 2.735,85 € pod uvjetom ništetnosti ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, kako je to prikazano u tablici na stranici 103 spisa. Sukladno zadatku, vještakinja je prikazala i tzv. negativne razlike u dopuni nalaza i mišljenja od 13. svibnja 2025., a koje se odnose na manje plaćene anuitete. Iz prikazane tablice vidljivo je da su ti negativni anuiteti nastali od travnja 2007. do rujna 2008. i iznose ukupno 67,16 EUR. Na ročištu od 22. listopada 2025. vještakinja je navela kako je kod obračuna isključila utjecaj promjene kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita.

22. Uvidom u tužbeni zahtjev, utvrđeno je da tužitelj tužbenim zahtjevom potraživao iznose u mjesecima u kojima su nastale tzv. pozitivne razlike, a tuženik je u ovom postupku isticao prigovor radi prebijanja s osnova tzv. negativnih razlika u iznosu od 67,16 EUR. Iznos negativnih razlika utvrđen je provedenim vještačenjem, međutim, u odnosu na iste podneskom od 2. studenog 2023. tužitelj je istakao prigovor zastare potraživanja. Naime, tuženik je bankarska ustanova u ovom obvezno-pravnom odnosu, odnosno trgovac, a ne potrošač, pa se na njega ne mogu odnositi prekidi zastare podnošenjem kolektivnih tužbi, kao što je to u odnosu na tužitelja. Sukladno tome, kako je tuženik prigovor prijeboja istakao u odgovoru na tužbu 23. listopada 2023., a vještačenjem je utvrđeno da su negativne razlike nastale tijekom 2007. i 2008. godine i primjenjujući opći zastarni rok od 5 godina, osnovan je prigovor zastare tužitelja. Isto tako u odnosu na tuženika ne vrijede ista pravila kao u odnosu na potrošače. Naime, potrošači su osobe zbog kojih je ništetnost utvrđena u kolektivnom sporu, dok su banke nesavjesne od samog početka, te su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama, kao profesionalcima, a ne i potrošačima. Na strani jedne ugovorne strane zbog ništetne ugovorne odredbe došlo je do očite neravnoteže u pravima stranaka, pa se banke uopće ne bi mogle pozivati na prigovore radi prijeboja odnosno nema osnove da se uzimaju u obzir i negativne razlike (Gž 21/2022 Županijski sud Pula). Radi istoga je odbijen prigovor radi prijeboja tuženika i odlučeno kao u točci II. izreke presude.

23. U ovom postupku tužitelj ima potraživanje prema tuženiku i potražuje iznos onoga što je tuženik, u utuženom razdoblju i u specificiranim mjesecima, primio po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Radi se o stjecanju bez osnove i o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. ZOO, u okolnostima u kojima je tuženik nepošteni stjecatelj, pa je odgovoran tužitelju za štetu koji isti trpi zbog ništetnih odredbi Ugovora. Tužitelj plaćanjem anuiteta tuženiku nije primao nikakve iznose jer je tužitelj taj koji je vršio uplate, a obveza vraćanja neosnovano stečenog odnosi se na stjecatelja (čl. 1111. ZOO).

24. Na tako dosuđeni iznos tužitelju je dosuđena i zakonska zatezna kamata i to temeljem čl. 1115. ZOO od dana dospijeća svakog mjesečnog preplaćenog anuiteta pa do isplate i to u visini određenoj čl. 29. ZOO. Ovdje sud ističe da je tuženik kao bankarska institucija u konkretnom slučaju propustila osnovne radnje (pregovaranje u svezi kredita te upozorenje na intervalutarna kretanja), a kojim činom je njezino postupanje dovelo do netransparentnosti ugovorne odredbe pa i ništetnosti iste, slijedom čega ovaj sud smatra da je tuženik nepošten stjecatelj te je njegova obveza isplate kamate od dana dospijeća pa do isplate.

25. Odluka o troškovima temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim zahtjevom. Tužitelju je dosuđen trošak sastava tužbe u iznosu od 250,00 €, trošak sastava podnesaka od 2. studenog 2023., 4. listopada 2024., te 22. srpnja 2025., svaki u iznosu od 250,00 €, trošak zastupanja na ročištima od 4. travnja 2024., 2. srpnja 2024., 3. prosinca 2024., te 22. listopada 2025., svako u iznosu od 250,00 €, trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 125,00 €, te trošak vještačenja u iznosu od 330,00 €, što ukupno iznosi 2.455,00 €.

26. Na tako dosuđeni trošak tužitelju je dosuđena i zatražena zakonska zatezna kamata u visini određenoj čl. 29. ZOO i to tekuća od presuđenja pa do isplate kao trenutka kada je određena visina takvog troška i od kada je tuženiku poznata njegova obveza za naknadom takvog troška.

27. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove odluke.

Sisak, 25. studenog 2025.

Sudac

Andrea Vasiljević

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od petnaest (15) dana od objave presude. Žalba se podnosi ovom sudu putem e-komunikacije, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici po ZOU Ivan Borić i Morana Kovač Stanić, odvjetnicima iz Siska

2. Tuženiku po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici iz Zagreba