REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula – Pola

Poslovni broj: Gž-1350/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli – Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanoj po punomoćnici Ireni Blauhorn, odvjetnici u Karlovcu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-492/2024- 8 od 20. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika - i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj P-492/2024-8 od 20. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 3. Ugovora o kreditu, broj 148-50-3741848, solemniziran kod javnog bilježnika Elizabeta Škunca iz

Paga, pod brojem OU-123/2006, od 26. listopada 2006. g. koja glasi: „Naknada 0,50 % (nula zarez pedeset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita“.

Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena odredba čl. 10. st. 2. Ugovora o kreditu, broj 148-50-3741848, solemniziran kod javnog bilježnika Elizabeta Škunca iz Paga, pod brojem OU-123/2006, od 26. listopada 2006 g. koja glasi: „Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor“.

II. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužiteljici US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 317,89 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 30. listopada 2006.g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužiteljici US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplatiti iznos od 132,72 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 9. travnja 2018. g. pa do isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

IV. Tužena RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 dužna je tužiteljici US iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknaditi ovim postupkom prouzročene parnične troškove u iznosu od 615,58 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 20. 5. 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv navedene presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženik. Žalbu podnosi zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primijene materijalnog prava. Žalbeni je prijedlog da se pobijana presuda preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti odbije kao neosnovan uz naknadu troškova postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, odnosno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. Zakona o parničnom postupku ( „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP).

4. Na žalbu nije odgovoreno.

5. Žalba tuženika nije osnovana.

6. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3.Ugovoru o kreditu broj:148-50-3741848, sklopljenog 26. listopada 2006. između tužiteljice, kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita u dijelu u kojem je između njih ugovorena jednokratna naknada od 0,50% od iznosa kredita i posljedično tome njezin zahtjev za isplatu tako plaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom; kao i zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 10. st.2. toga Ugovora u kojem je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor i posljedično tome njezin zahtjev za isplatu tako plaćenog iznosa od 132,72 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, temeljeći svoj zahtjev na tvrdnji da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo već su one od strane tuženika, kao kreditora, unesene u tzv. "tipski ugovor" sastavljen od strane tuženika, na koji ona, kao potrošač nije mogla utjecati, a što je protivno kogentnim odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (broj: 96/03, dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja navedenog ugovora.

7. Prvostupanjski sud je, nakon ocjene provedenih dokaza ( čl. 8. ZPP ), kao osnovane prihvatio takve zahtjeve tužiteljice zaključujući, u bitnome, da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo budući su iste bile sastavni dio predmetnog tipskog ugovora o kreditu na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, a bile su uvjet njegovog sklapanja, pri čemu joj u odnosu na odredbu o jednokratnoj naknadi nije ni pojašnjeno na što se ta ugovorna odredba zapravo odnosi i zašto iznosi baš 0,50% iznosa kredita, a niti to proizlazi iz sadržaja predmetnog ugovora, pa su posljedično tome ove ugovorne odredbe nepoštene u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03, te sukladno odredbi čl. 87. st. 1. navedenog Zakona i ništetne. Posljedično tome, sud prvog stupnja zaključuje da je tuženik u obvezi isplatiti tužiteljici navedene novčane iznose temeljem odredbe čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i to po pravilima o stjecanju bez osnove ( čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO), pri čemu je kao neosnovan odbio i tuženikov prigovor zastare.

7.1. Pri tome, sud prvog stupnja nadalje zaključuje i da tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije u ovom postupku dokazao opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit, pa sud prvog stupnja, nadalje zaključuje da je ta ugovorna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljica kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

8. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žalitelja, a pazeći pri tome

– dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je pobijana presuda zakonita i pravilna.

8.1. Prije svega, u ovoj pravnoj stvari, obzirom na žalbene razloge tuženika u dijelu u kojem ukazuje na bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP, valja istaknuti da prvostupanjski sud nije počinio ovu bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da su u pobijanoj presudi navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a obrazloženje navedene presude nije proturječno niti nejasno, a niti o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, zbog čega pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati njezina zakonitost i pravilnost.

8.2. Suprotno žalbenim navodima tuženika, u ovom postupku nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 8. ZPP na koju sadržajno ukazuje žalitelj iz razloga što je procesno ovlaštenje prvostupanjskog suda da odlučuje o tome koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je prvostupanjski sud, pravilnom primjenom ove zakonske odredbe, i učinio i ovom sudu za to dao valjane i prihvatljive razloge.

8.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žalitelja u ovom dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

9. U ovom postupku niti materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

10. Na temelju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, koja je zapravo u osnovi identična odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje: ZZP/07) propisno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12. Cijeneći sadržaj ovih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice suda prvog stupnja, koje ni žalitelj u svojoj žalbi nije uspio dovesti u ozbiljnu dvojbu, radi čega tako utvrđeno činjenično stanje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, da se u odnosu na sporne ugovorne odredbe o ugovorenoj jednokratnoj naknadi (čl.3.) i odredbi o prijevremenoj otplati kredita (čl. 10.st.2.) radilo o ugovornim odredbama koje su u navedenom ugovoru o kreditu bile unaprijed formulirane od strane tuženika, kao trgovca te zbog toga tužiteljica, kao potrošač, nije imala utjecaj na njihov sadržaj i da su one tužiteljici kao prosječnom potrošaču bile nedovoljno jasne i razumljive, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da su te ugovorne odredbe nepoštene jer su one, u okolnostima konkretnog slučaja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, posljedično čemu su one ništetne, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, pa je žalbu žalitelja valjalo ocijeniti neosnovanom.

13. Pri tome valja istaknuti i da nije sporno da je Odlukom Suda Europske unije, presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820 izraženo pravno shvaćanje:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

13.1. Za napomenuti je i da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

13.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/12- dalje: ZID ZZP/12).

14. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

15. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

16. Iz prethodno navedenih razloga iz utvrđenja suda prvog stupnja jasno proizlazi zaključak da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). Osim toga, obzirom da je tužiteljica u poslovnicu tuženika pristupila u namjeri sklapanja navedenog ugovora o kreditu i da joj je predočen navedeni ugovor o kreditu sa već unaprijed poznatom činjenicom (ugovornom odredbom) o potrebi plaćanja naknade za obradu kredita u navedenom postotku u odnosu na odobreni kredit, što samo po sebi znači da je već u to vrijeme imala informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja (sadržaju ugovora i (ne)priloženih isprava) ne i njenoj krajnjoj svrsi.

17. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu, tuženiku bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

18. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo ( nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

20.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

20.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

21. Konačno, utvrđene su ništetnim i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev - 112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, pa da stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

22. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač ( tužiteljica) bila ograničena uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženik nije postupio u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje spornih ugovornih odredbi i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o jednokratnoj naknadi i prijevremenoj otplati kredita ni oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja ( tako npr. i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev- 673/2023-2 od 13. veljače 2024.), pa je posljedično tome žalbu žalitelja i u ovom dijelu valjalo, kao neosnovanu odbiti.

23. Posljedično navedenom, sud prvog stupnja je, suprotno žalbenim navodima žalitelja, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno odlučio i o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa, radi čega je žalba tuženika neosnovana i u ovom dijelu.

24. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP i sve u vezi odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23 –dalje u tekstu: Odvjetnička tarifa) pravilno primijenio materijalno pravo i kada je odlučio o troškovima postupka, a za što je ovom sudu dao jasne i na zakonu osnovane razloge, uvjerljivost kojih nije uspio umanjiti niti žalitelj u svojoj žalbi, pa je posljedično tome žalbu tuženika valjalo, kao neosnovanu odbiti i u ovom dijelu.

25. Slijedom iznijetog žalbu tuženika valjalo je odbiti, kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st.1. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Puli-Pola 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Marija Sošić