Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž Ovr-533/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, po sutkinji Tatjani Ledinšćak-Babić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari ovrhovoditelja CROATIA OSIGURANJE d.d., Zagreb, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB:26187994862, protiv ovršenika ŽS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Ferriju, odvjetniku iz Rijeke, radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i odgode ovrhe, povodom žalbe ovršenika izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ovr-754/2025-4 od 13. lipnja 2025., dana 25. studenog 2025.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovršenika te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Ovr-754/2025-4 od 13. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je prijedlog ovršenika od 21. svibnja 2025. za donošenje rješenja kojim se nalaže Financijskoj agenciji da u cijelosti odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava temeljem ovršne isprave – presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj P-397/2003 od 5. prosinca 2003. kao neosnovan (u izreci očitom omaškom u pisanju je naznačen krivi broj presude P- 397/09).

2. Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija ovršenik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji, te preinači pobijano rješenje, odnosno podredno isto rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje na način da se prijedlog ovršenika za odgodom prijenosa usvoji.

3. Žalba ovršenika nije osnovana.

4. Kako je ovršenik prvostupanjskom sudu podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim i prijedlog za odgodu prijenosa navodeći da je ovrhovoditelj na temelju presude Općinskog suda u Koprivnici broj P-397/2003 od 5. prosinca 2003. zatražio od Financijske agencije izravnu naplatu protiv ovršenika 29. siječnja 2025., odnosno gotovo 21 godinu po iskazanoj pravomoćnosti i ovršnosti te da je protekao desetogodišnji rok u smislu odredbe čl. 233. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – dalje: ZOO) u kojem se po zakonu može tražiti ovrha, a podredno ističe da je Financijska agencija 4. travnja 2019. podnijela sudu prijedlog za provedbu jednostavnog postupka stečaja nad imovinom ovršenika i da je jedna od tražbina bila upravo označena tražbina ovrhovoditelja koja se izvršavala putem rješenja o ovrsi broj Ovr-3238/2016 od 4. studenog 2016., te da se prije toga protiv ovršenika vodio ovršni postupak pred prvostupanjskim sudom pod brojem Ovr-2993/2009 koji je obustavljen, tvrdeći da nije došlo do prekida zastare u smislu čl. 242. ZOO-a uz posebnu napomenu da je podmirio iznos od 20.299,93 kn čime da je zatvoren dio glavnice, a da preostali dug iznosi 34.790,59 kn te još navodi da je solidarni dužnik isplatio ovrhovoditelju s naslova istog regresnog duga iznos od 34.480,90 kn 2. svibnja 2018. kao i da je uvidom u izvadak iz očevidnika neizvršenih osnova za plaćanje Financijske agencije od 6. veljače 2025. moguće utvrditi da ovrhovoditelj s naslova glavnice i dalje potražuje iznos od 3.248,37 EURA, s naslova troškova iznos od 639,08 EURA te s naslova zakonske zatezne kamate 8.122,65 EURA, iz čega bi proizašlo da je predmetne regresna novčana tražbina u cijelosti nepodmirena, prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH, 73/17, 131/20, 114/22 i 6/24 – dalje: OZ) u svezi s čl. 52. st. 1. i 3. istog Zakona, a cijeneći da je prijedlog izjavljen iz razloga propisanih čl. 50. st. 1. toč. 7. i toč. 9. – 11. OZ-a, dok se ovrhovoditelj nije očitovao na navode iz prijedloga, zaključkom uputio ovršenika da pokrene parnicu protiv ovrhovoditelja radi proglašenje predmetne pljenidbe i novčanih sredstava nedopuštenim iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. u svezi s čl. 210. OZ-a.

5. Nadalje, primjenom odredbe čl. 65. st. 1. OZ-a, a obzirom je ovršenik podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, sud navodi da ta okolnost predstavlja jedan od taksativno navedenih razloga za odgodu ovrhe a u odnosu na nastanak nenadoknadive štete odnosno teško nadoknadive štete, sud smatra da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe koju predlaže odgoditi trpio navedenu štetu, odnosno da je odgodom potrebno spriječiti nasilje, s obrazloženjem da na ovršeniku leži teret dokaza o činjenicama iz kojih proizlazi vjerojatnost nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, a da ovršenik nije dostavio relevantne dokaze u prilog svojih tvrdnji, već paušalno navodi da mu prijeti nenadoknadiva šteta obzirom je umirovljenik sa ispodprosječnim primanjima iz mirovine, slijedom čega je prijedlog za odgodu odbijen.

6. U žalbi ovršenik navodi da je moguće utvrditi da prvostupanjski sud nije pribavio predmet koji se vodi pred prvostupanjskim sudom pod brojem Ovr-3209/14 u skladu s prijedlogom, radi utvrđenja je li predmet javne isprave-presude Općinskog suda u Koprivnici broj P-1326/04 ista novčana tražbina kao i u presudi istog suda broj P- 397/03 od 5. prosinca 2003. na temelju koje se provodi ovrha na novčanim sredstvima ovršenika čiji je prijedlog za odgodu predmet ove pravne stvari. Ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje: ZPP) te bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 230. istog Zakona, posebno naglašavajući da javne isprave dokazuju istinitost onoga što se u istima određuje ili potvrđuje, ponavljajući pri tom istaknuti prigovor zastare, te braneći tezu da ovrhovoditelj po istoj ovršnoj ispravi ponovno nastoji naplatiti već podmirenu tražbinu u cijelosti, obzirom da je dio duga podmirio sam a dio duga solidarni dužnik. Smatra da će navedenom ovrhom za njega nastati nepopravljiva šteta odnosno teško popravljiva šteta, pa da je sud morao biti korektiv i po službenoj dužnosti ispitati navedene okolnosti u smislu čl. 50. st. 3. OZ-a u svezi s čl. 52. st. 4. istog Zakona.

7. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, valja istaći da ovaj sud nije našao da bi ista bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a obzirom da ista nema nikakvih nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te proturječja sa stanjem spisa. Osim toga nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 230. ZPP-a, a niti jedna druga na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a.

8. Naime, kako je ovršenik podnio prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa tražbine nedopuštenim sukladno odredbi čl. 210. OZ-a iz razloga propisanih u čl. 50. st. 1. toč. 9. i 11. OZ-a tvrdeći da je tražbina ovrhovoditelja podmirena u cijelosti, te ističe prigovor zastare, a te okolnosti tijekom postupka ne dokazuje kvalificiranim ispravama, odnosno činjenicama koje su opće poznate ili se mogu utvrditi primjenom pravila o zakonskim predmjevama, obzirom na iznijete navode da je dio duga platio sam a dio duga solidarni dužnik KS kojoj je u stečajnom postupku prihvaćen plan ispunjenja obveze te joj je naloženo da plati samo 50% glavnice uz otpis pripadajuće zakonske zatezne kamate te troškova postupka, iz čega bi se dalo zaključiti da dug nije podmiren u cijelosti, pa kako i sam ovršenik navodi u prijedlogu da su vođeni ovršni postupci radi naplate tražbine, ovršni sud na osnovu dostavljenih presuda ne može u ovom postupku utvrditi je li osnovan prigovor zastare tražbine bez obzira na činjenicu pravomoćnosti i ovršnosti navedenih ovršnih isprava, obzirom na primjenu instituta prekida zastare primjenom odredbe čl. 242. ZOO-a, slijedom čega je opravdano, jer se ovrhovoditelj nije izjasnio o navodima ovršenika, istog zaključkom uputio na pokretanje parničnog postupka radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim.

9. Isto tako, kako ovršenik žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilan zaključak suda da isti nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe za istog nastupila nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta ili da je odgoda potrebna da bi se spriječilo nasilje, pa kako samo ističe da je umirovljenik s ispodprosječnim primanjima, a sud po službenoj dužnosti ne može ocjenjivati postojanje okolnosti niti provoditi po službenoj dužnosti bilo kakve dokaze u smislu utvrđivanja eventualnog nastanka nenadoknadive štete ili teško nadoknadive štete u slučaju provedbe ovrhe, žalbeni navodi ovršenika u svezi odluke suda kojom odbija prijedlog za odgodu ovrhe nisu osnovani.

10. Stoga je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a u svezi s čl. 21. st. 1. OZ-a odbijanjem žalbe ovršenika potvrđeno pobijano rješenje.

U Varaždinu 25. studenog 2025.

Sutkinja

Tatjana Ledinšćak-Babić