Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-376/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužiteljica VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i mlt. MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po majci i zaknskoj zastupnici VŽ, obje zastupane po punomoćniku Ivanu Kalauzu, odvjetniku iz Vinkovaca, protiv tuženika Addiko bank d.d. iz Zagreba, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Odvjetničkom društvu Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 30. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice VŽ osobno, punomoćnika tužiteljice Ivana Kalauza, odvjetnika iz Vinkovaca, i u odsutnosti tužene, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000052286/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 16. ožujka 2006. zaključenog između NŽ iz [adresa], i Slavonska banka d.d. Osijek, u dijelu koji glasi: „Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50 % jednokratno, unaprijed".

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da isplati tužiteljicama VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 632,06 eura (šesto trideset dva eura i šest centi) na jednake dijelove zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 17. 3. 2006. do isplate, i to po stopi od 15 % za period od dospijeća do 31. 7. 2008., zatim u periodu od 1. 8. 2008. do 31. 7. 2015. po eskontnoj stopi HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, u periodu od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, od 1. 1. 2023. do 29. 12. 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. iz Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužiteljicama VŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], i MŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 962,50 eura (devetsto šezdeset dva eura i pedeset centi) na jednake dijelove, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude tj. 25. studenog 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se tužiteljice s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 68,75 eura (šezdeset osam eura i sedamdeset pet centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužiteljice su po punomoćniku 24. srpnja 2025. podnijele tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navode da su nasljednice iza pok. NŽ koji je 16. 3. 2006. sa Slavonkom bankom d.d. Osijek (pravni prednik tuženika), sklopio Ugovor o kreditu broj 5140030250-27000052286/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, koji je solemniziran 17. 3. 2006. od strane javnog bilježnika Mirodara Kovača pod poslovnim brojem OU-347/2006. Ugovorom o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje pok. predniku tužiteljica NŽ kredit u iznosu od 85.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.

1.2. Tužiteljice nadalje navode da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a ugovaratelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužiteljice ističu da je tuženik u Ugovor o kreditu od 16. 3. 2006. ugradio odredbu kojom je određena naknada u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed. Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužiteljice kao potrošače, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Temeljem nepoštene/ništetne odredbe Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je dana 23. 3. 2006. naplatio od pok. prednika tužiteljica iznos od 4.762,28 kn odnosno 632,06 eura.

1.3. Tužiteljice nadalje ističu da sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.), u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 1111. stavak 1., u vezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužiteljice potražuju od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od pok. prednika tužiteljica na osnovi ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva dok ne spori visinu tužbenog zahtjeva radi isplate. Prvenstveno tuženik prigovara naznačenoj vrijednosti predmeta spora kao pogrešno određenoj zbrajanjem vrijednosti deklaratornog i kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare smatrajući da je nastupila zastara potraživanja prema općem zastarom roku od pet godina iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05.).

2.1. Tuženik nadalje ističe da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, već se tužba temelji na paušalnim tvrdnjama i pozivanjem na sudsku praksu koja nije primjenjiva u ovom predmetu, te osporava status potrošača tužitelja i smatra da tužitelj taj status nije dokazao. Ne spori da je s tužiteljem sklopio Ugovor o kreditu i da je odredbom članka 7. Ugovora ugovorena naknada za obradu kredita. Smatra da je sporno između tužitelja i tuženika je li navedena odredba Ugovora o kreditu ništetna i ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe o naknadi za obradu kredita. Smatra da ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode. Nadalje, tuženik ističe da ugovaranjem jednokratnih troškova obrada kredita u iznosu od 1,50 % iznosa kredita nije narušeno načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz odredbe članka 11. ZOO-a odnosno navedena odredba nije nepoštena sukladno odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP/03.

2.2. Tuženik navodi da je odredba članka 7. Ugovora u potpunosti jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te da je tužitelj čitanjem te odredbe bio upoznat s obvezom i novčanim iznosom obveze koju preuzima, te stoga smatra da sporna odredba ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 84. Zakona o zaštiti potrošača. Tvrdi da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, te da su tužitelju dani i stavljeni na uvid svi podaci te uvjeti kreditiranja, a tekst odredbe članka 7. Ugovora o kreditu je jasan, uočljiv i nedvosmislen, te da je tuženik prilikom pregovora radi sklapanja Ugovora o kreditu i prilikom samog sklapanja Ugovora o kreditu postupao prema zakonu, sukladno prisilnim propisima.

2.3. Uz navedeno, tuženik osporava osnovanost i tijek zakonskih zateznih kamata kako je to tužitelj naznačio u tužbi. U okviru odgovora na tužbu i svega izloženog tuženik predlaže sudu da odbije tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti, te da tužitelja obveže na naknadu parničnog troška tuženiku sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 15. 10. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim. U odnosu na tuženikov prigovor pogrešno naznačene vrijednosti predmeta spora tužitelj ističe kako je vrijednost predmeta spora pravilno naznačena u iznosu od 1.959,07 eura budući da se u ovom postupku raspravlja i dokazi se provode kako u pogledu kondemnatornog zahtjeva tako i u pogledu deklaratornog zahtjeva. Naime, za deklaratorni dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora iznosi 1.327,01 eura, a za kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva vrijednost predmeta spora iznosi 632,06 eura, pa kada se ta dva iznosa zbroje dobijemo iznos od 1.959,07 eura koliko iznosi ukupna vrijednost predmeta spora.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi čitanjem preslike Ugovora o kreditu broj 5140030250-27000052286/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljenog 16. 3. 2006. (list 6- 16), rješenja o nasljeđivanju (list 17-20), isplatni nalog (list 22-23), te je proveden dokaz saslušanjem tužiteljice VŽ kao stranke na zapisniku od 30. 10. 2025. (list 180-182).

5. Na održanom ročištu kod ovoga suda 30. 10. 2025. punomoćnik tužiteljica je povukao prijedlog za provođenje financijsko – knjigovodstvenog vještačenja budući tužena ne spori visinu tužbenog zahtjeva, to sud nije niti provodio ovaj dokazni prijedlog.

6. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio njezin pokojni suprug s tuženom bankom 16. 3. 2006. u svrhu adaptacije nekretnine. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu banku se odlučio zbog toga što je bio njihov dugogodišnji klijent i kod ove banke primao plaću. Nije tražio kredit u CHF već su mu ponudili takav kao najpovoljniji i jedini mogući koji može dobiti, a bila je prisutna s njim tada u banci. Ugovor je zaključen u banci i to je bio već pripremljen ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati. Suprug je ugovor pročitao i sam je nosio ugovor na ovjeru kod javnog bilježnika. Nije mogao pregovarati niti o visini naknade niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora. Nitko nije posebno objašnjavao odredbu oko naknade, to su naknadno pročitali u ugovoru. Naknada je naplaćena odmah iz kredita. Dok je suprug bio živ on je plaćao kredit, a iza njegove smrti ona je nastavila plaćati.

7. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

7.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je prednik tužiteljica kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu 16. ožujka 2006. na iznos od 85.000,00 CHF s rokom otplate od 20 godina u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da je prednik tužiteljica platio tuženiku iznos od 632,06 eura na ime naknade za obradu kredita.

7.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

8. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbe 7. Ugovora o kreditu sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

8.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

8.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

9. Analizirajući spornu odredbu članka 7. Ugovora o kreditu uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 16. 3. 2006.

9.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

10. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ništetne.

10.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

11. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

12. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužiteljice, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

13. Kako proizlazi iz isplatnog naloga da je prednik tužiteljica prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita 23. 3. 2006. platio iznos od 632,06 eura (4.762,28 kn), a koji iznos tuženik niti ne spori, to je sud obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa kako je to odlučeno u izreci ove presude.

13.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

14. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

15. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

16. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. ZPP-a. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23.) odobren trošak i to: za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 15. 10. 2025. u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištu od 30. 10. 2025. u iznosu od 200,00 eura, te za pristup ročištu za objavu presude u iznosu od 100,00 eura, što uz pripadajući PDV u iznosu od 175,00 eura čini ukupan iznos od 875,00 eura.

16.1. Tužitelju je također odobreno uvećanje troška parničnog postupka u visini od 10 % za zastupanje dvije osobe odnosno tužitelja sukladno Tbr. 40. u iznosu od 87,50 eura, tako da je tužiteljicima dosuđen sveukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 962,50 eura.

16.2. Tužiteljicama nije odobren zatraženi trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 50,00 eura što uz pripadajući PDV i uvećanje od 10 % iznosi 68,75 eura jer tužiteljice nisu ničim dokazale da je tuženiku odaslan, a osim toga ovaj trošak nije trošak u smislu članka 155. stavak 1. ZPP-a kojim je određeno da se kao trošak mogu odrediti samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a kako navedeni trošak nije nastao niti za potrebe vođenja ove parnice niti u vrijeme vođenja parnice, to su u ovom dijelu tužbenog zahtjeva tužiteljice odbijene.

U Vinkovcima 25. studenog 2025.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Ivan Kalauz, Vinkovci – pun. tužitelja

2. OD Šavorić & Partneri d.o.o., Zagreb – pun. tuženika