- 1 -              Rev 923/2021-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Rev 923/2021-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić, Dragana Katića i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. T., L., ..., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik P. P., odvjetnik u Z., protiv tuženika D. d.o.o. Z., ..., OIB: ..., koga zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-53/2020-2 od 1. travnja 2021. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-144/12-84 od 14. studenog 2019., u sjednici održanoj 10. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje sporazuma od 8. prosinca 2011. o prestanku ugovora o radu, odbijen je zahtjev da se tužiteljica vrati na radno mjesto poslovotkinje poslovnice na kojem je radila na temelju ugovora o radu od 1. kolovoza 2010. i da se naloži tuženiku naknaditi tužiteljici izgubljenu zaradu od dana prestanka rada do vraćanja na rad u iznosima koji su pobliže navedeni u izreci (točka 1.). Odbijen je zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporazuma o prestanku radnog odnosa, zahtjev za povratak na rad kao i zahtjev za naknadu izgubljene zarada kako je pobliže naznačeno u izreci presude (točka 2.). Odbijen je zahtjev da tuženik tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka. Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 66.201,76 kn (točka 3.).

 

2. Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda u odluci o glavnoj stvari, a preinačena je u odluci o troškovima postupka na način da je naloženo tužiteljici naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka od 58.389,26 kn. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

 

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je preinačiti pobijanu presudu u smislu revizijskih navoda podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

 

4. U odgovoru na reviziju tuženik je predložio odbiti istu kao neosnovanu.

 

5. Revizija tužiteljica nije osnovana.

 

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 391. st. 2. ZPP revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

7. Pobijana presuda nema nedostatke zbog kojih se ne može ispitati, već su izneseni iscrpni, jasni i neproturječni razlozi stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

7.2. Neosnovano revident ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 375. st. 1. ZPP obzirom da je sud u pobijanoj presudi ocijenio žalbene navode od odlučnog značaja sukladno čl. 375. st. 1. ZPP.

 

7.3. Revidentica iznosi svoju ocjenu dokaza i osporava primjenu odredbe čl. 8. ZPP, međutim prvostupanjski je sud ocjenu izvedenih dokaza izveo na način predviđen čl. 8. ZPP, koju ocjenu dokaza je prihvatio i drugostupanjski sud stoga ocjena dokaza nižestupanjskih sudova nije dovedena u sumnju.

 

7.4. Revidentica ističe da su provedeni samo dokazi predloženi po tuženiku dok nije prihvaćeno saslušanje niti jednog svjedoka predloženog po tužiteljici. Prema odredbi čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, a u ovom sporu sud je odlučio saslušati samo svjedoke koji su imali neposredna saznanja o okolnostima potpisivanja sporazuma o raskidu ugovora o radu. Zato je sud odbio saslušati svjedoke koje je tužiteljica predložila jer isti nisu imali neposredna saznanja o bitnoj činjenici eventualne prijetnje tužiteljici prilikom potpisivanja sporazuma o raskidu ugovora o radu (jer nisu bili prisutni potpisivanju konkretnog sporazuma) dok je sud izveo dokaz saslušanja svjedoka koji su imali neposredna saznanja o okolnostima potpisa sporazuma o raskidu ugovora o radu. Stoga tužiteljica neosnovano osporava ovlaštenje koje prvostupanjskom sudu daje odredba čl. 220. st. 2. ZPP i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st .1. u vezi s čl. 220. st. 2. ZPP.

 

8. Predmet spora su zahtjevi tužiteljice da se poništi sporazum o prestanku ugovora o radu koji su sklopili tužiteljica i tuženik 8. prosinca 2011., da sud naloži tuženiku da tužiteljicu vrati na posao na radno mjesto na kojem je radila na temelju ugovora o radu na neodređeno od 1. kolovoza 2010. te da joj za razdoblje od prosinca 2011. do rujna 2014. na ime izgubljene zarade isplati iznos od 219.910,03 kn. Predmet spora je i eventualno postavljen tužbeni zahtjev kojim tužiteljica traži da ukoliko sud ne prihvati prvi zahtjev, prihvati zahtjev na utvrđenje da je sporazum o prestanku ugovora o radu ništetan.

 

9. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika kao vodeći djelatnik na radnom mjestu poslovotkinja na temelju ugovora o radu od 1. kolovoza 2010., da je kao poslovotkinja radila u filijali tuženika broj 14,

 

- da je tuženik u filijali broj 14 utvrdio niz nepravilnosti i malverzacija s međusobnim odobravanjem popusta pri osobnoj kupnji djelatnika filijale i neosnovano ostvarenim popustima na osobnu kupnju djelatnicima filijale,

 

- da je 5. prosinca 2011. tuženik obavio razgovore s djelatnicima filijale, da je vođen zapisnik o razgovorima s djelatnicima, da je vođen razgovor s tužiteljicom kao poslovotkinjom filijale,

 

- da je na sastanku 8. prosinca 2011. tužiteljici obrazloženo da zbog učinjenih propusta nije moguća daljnja suradnja i da joj je ponuđen sporazumni raskid ugovora o radu te su tužiteljica i tuženik sklopili sporazum o prestanku ugovora o radu kojim pristaju na prestanka ugovora o radu od 1. kolovoza 2010., odriču se bilo kakvih međusobnih potraživanja i određuju da predmetni ugovor o radu prestaje 8. prosinca 2011.,

 

- da je tužiteljica 14. kolovoza 2011. podnijela zahtjev za zaštitu prava u kojem navodi da je bila prevarena i da je pod prijetnjom i prijevarom potpisala sporazum o prestanku ugovora o radu,

 

- da je uvidom u sporazum o prestanku ugovora o radu od 8. prosinca 2011. utvrđeno da se isti sastoji od ukupno pet članaka s time da je člankom 2. ugovoreno da poslodavac i djelatnica potpisom na tom sporazumu pristaju na prestanak ugovora o radu od 1. kolovoza 2010. dok je člankom 5. propisano da radni odnos tužiteljice prestaje 8. prosinca 2011.,

 

- da je sporazum jasan, nedvosmislen, pisan pravno jednostavnim jezikom te da njegove odredbe ne ostavljaju nikakvih nedoumica, niti nejasnoća, niti mogu biti nejasne prosječno obrazovanoj osobi, a s obzirom na njegovu dužinu isti može biti pročitan u kratkom vremenskom razdoblju,

 

- da je u odnosu na postavljeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti sporazuma jer da isti prema tvrdnji tužiteljice nisu potpisale za to ovlaštene osobe, utvrđeno da je tuženik dostavio punomoći koje je direktor M. M. izdao 1. siječnja 2010. M. A. i B. J., kojima iste ovlašćuje za zaključenje sporazumnog raskida ugovora o radu i općenito donošenja odluka vezanih uz ostvarivanje prava i obveza iz radnog odnosa, dok je iz povijesnog izvatka iz Sudskog registra Trgovačkog suda u Zagrebu razvidno da je u vrijeme izdavanja predmetnih punomoći isti bio ovlaštena osoba za zastupanje tuženika,

 

- da je tuženik u spis priložio nekoliko sporazuma o prestanku ugovora o radu iz 2010. za zaposlenike koji su radili u filijali 14, a koje je, na strani poslodavca, uz područnog managera supotpisala i tužiteljica, kao poslovotkinja.

 

10. Nižestupanjski su sudovi odbili zahtjeve tužiteljice, smatrajući da se nisu ispunili uvjeti iz odredbe čl. 279. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 63/08 i 125/11 - dalje: ZOO) prema kojoj ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi (st. 1.), strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe (st. 2.), ugovor sklopljen uporabom sile prema ugovornoj strani ništetan je (st. 3.). Sudovi su zaključili da tužiteljica nije dokazala da je sporazum o prestanku ugovora o radu sklopila pod prijetnjom tuženika. Odbijen je i zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporazuma o prestanku ugovora o radu, budući da su sudovi utvrdili da je osoba koja je sklopila sporazum o prestanku ugovora o radu u ime tuženika imala punomoć, odnosno ovlaštenje za zastupanje u smislu odredbe čl. 313. i čl. 315. ZOO.

 

11. Za pobojnost ugovora (ovdje sporazuma) zbog prijetnje kumulativno moraju postojati nedopuštena prijetnja, opravdan strah zbog kojeg strana potpisuje sporazum i uzročna veza između prijetnje, opravdanog straha i volje za potpisivanjem sporazuma. Znači da za pobojnost sporazuma nije dovoljno samo postojanje prijetnje nego je potrebno da eventualna nedopuštena prijetnja izazove opravdan strah, koji se smatra opravdanim ako je ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane.

 

11.2. Međutim u ovom sporu sudovi su utvrdili da tužiteljica nije dokazala prijetnju, a ako nije bilo prijetnje nije moglo doći niti do straha iz čl. 279. st. 2. ZOO. Stoga su neosnovani navodi revidentice u kojima preispituje primjenu materijalnog prava obrazlažući da se trebao cijeniti subjektivan strah koji je tužiteljica osjećala zbog autoriteta poslodavca prilikom potpisivanja sporazuma o prestanku radnog odnosa.

 

11.3. Naime u ovom sporu ne radi se o strahu iz čl. 279. st. 2. ZOO jer strah propisan čl. 279. st. 2. ZOO može biti izazvan samo nedopuštenom prijetnjom, postojanje koje nije utvrđeno u ovom sporu. Budući je utvrđeno da tužiteljici nije izrečena prijetnja u smislu čl. 279. st. 1. ZOO, nije mogao niti nastati strah iz čl. 279. st. 2. ZOO stoga nije pogrešno primijenjena navedena odredba.

 

12. Neosnovana je i tvrdnja tužiteljice da je sud o nepostojanju prijetnje iz čl. 279. st. 1. ZOO odlučio jer da predmetni sporazum ima samo pet članaka, pisan je jednostavnim jezikom te zbog jasnoće sadržaja i obrazovanosti osobe koja ga je potpisala zaključio da se nije radilo o prijetnji iz čl. 279. st. 1. ZOO. Međutim sudovi su, jer je tužiteljica osporavala da je i pročitala i razumjela predmetni sporazum, analizom predmetnog sporazuma s obzirom na duljinu teksta i jednostavnost sporazuma zaključili su da ga prosječno obrazovana osoba mogla pročitati i razumjeti u kratkom vremenu. Osim toga tužiteljica je kao poslovotkinja sporazume sadržaja kakav je i ovopredmetni sporazum o prestanku radnog odnosa supotpisivala na strani poslodavca djelatnicima iz filijale kada je radila kao poslovotkinja, tako da joj sadržaj istog nije mogao biti nepoznat. Stoga su ovakvi navodi kojima revidentica osporava ocjenu dokaza, za koju je sud utvrdio da je izvedena sukladno čl. 8. ZPP, primjenu materijalnog prava, koju je ovaj sud ocijenio pravilnom te preispitivanje činjeničnih utvrđenja koja nije dopuštena preispitivati u reviziji, neosnovani.

 

13. U odnosu na ustrajanje revidentice da je razlog potpisivanja sporazuma o prestanku ugovora o radu bila prijetnja učinjena tužiteljici od strane tuženika, treba ponoviti da su nižestupanjski sudovi utvrdili da sporazum nije sklopljen pod prijetnjom tuženika, a opetovanim navodima revidentice da je ugovor sklopljen pod prijetnjom tužiteljica osporava činjenična utvrđenja koja ovaj sud nije ovlašten preispitivati u reviziji (čl. 386. st. 1. ZPP).

 

13.2. Revidentica ističe i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na odbijanje podrednog tužbenog zahtjeva za utvrđenje da je predmetni sporazum ništetan. Ističe da su za tuženika sporazum potpisale osobe koje nisu po zakonu ovlaštene za njegovo zastupanje. Međutim, osim što su ovaj prigovor nižestupanjski sudovi otklonili uz utvrđenje da je tuženik tijekom postupka dostavio punomoć kao dokaz da su osobe koje su za njega potpisale sporazum o prestanku radnog odnosa prethodno za to bile opunomoćene po zastupniku po zakonu, pravilna su i shvaćanja nižestupanjskih sudova da, sve i da u trenutku potpisa sporazuma osoba koja ga je za tuženika potpisala nije na to bila ovlaštena, isti proizvodi pravne učinke jer ga je tuženik, naknadno odobrio podnošenjem predmetnog odgovora na tužbu u ovoj parnici kojim se protivi tužbenom zahtjevu (tako i u Revr-1023/16 od 18. travnja 2018.).

 

14. Slijedom iznesenog nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

15. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

16. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP).

 

Zagreb, 10. listopada 2023.

 

Predsjednica vijeća

Jasenka Žabčić, v.r.