REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Poslovni broj: Gž-1139/2025-3

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Sošić, predsjednice vijeća, Helene Poropat, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Igora Rakića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3223/2022-27 od 21. studenog 2025. i dopunskog rješenja poslovnog broja: P-3223/2022-31 od 20. kolovoza 2025., u sjednici vijeća održanoj 25. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijanjem kao neosnovane žalbe tuženice Privredne banke Zagreb d.d. presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3223/2022-27 od 21. studenog 2025. i dopunsko rješenje poslovnog broja P-3223/2022-31 od 20. kolovoza 2025. se potvrđuju.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

I/ Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju ZM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.421,77 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 15,22 EUR od 1. studenog 2008.,

- na iznos od 16,32 EUR od 1. siječnja 2009.,

- na iznos od 18,98 EUR od 3. veljače 2009.,

- na iznos od 16,48 EUR od 1. travnja 2009.,

- na iznos od 15,75 EUR od 5. svibnja 2009.,

- na iznos od 15,75 EUR od 5. svibnja 2009.,

- na iznos od 12,28 EUR od 2. lipnja 2009.,

- na iznos od 8,20 EUR od 1. srpnja 2009.,

- na iznos od 9,11 EUR od 1. kolovoza 2009.,

- na iznos od 12,71 EUR od 2. rujna 2009.,

- na iznos od 11,20 EUR od 1. listopada 2009.,

- na iznos od 8,95 EUR od 1. studenog 2009.,

- na iznos od 12,79 EUR od 2. prosinca 2009.,

- na iznos od 16,22 EUR od 1. siječnja 2010.,

- na iznos od 21,14 EUR od 2. veljače 2010.,

- na iznos od 19,86 EUR od 1. ožujka 2010.,

- na iznos od 25,92 EUR od 2. travnja 2010.,

- na iznos od 24,69 EUR od 4. svibnja 2010.,

- na iznos od 27,24 EUR od 2. lipnja 2010.,

- na iznos od 42,88 EUR od 3. kolovoza 2010.,

- na iznos od 56,65 EUR od 2. rujna 2010.,

- na iznos od 49,94 EUR od 2. listopada 2010.,

- na iznos od 42,85 EUR od 3. studenog 2010.,

- na iznos od 62,22 EUR od 2. prosinca 2010.,

- na iznos od 75,66 EUR od 1. siječnja 2011.,

- na iznos od 64,93 EUR od 2. veljače 2011.,

- na iznos od 67,67 EUR od 1. ožujka 2011.,

- na iznos od 56,87 EUR od 6. travnja 2011.,

- na iznos od 56,87 EUR od 6. travnja 2011.,

- na iznos od 62,48 EUR od 3. svibnja 2011.,

- na iznos od 81,06 EUR od 3. srpnja 2011.,

- na iznos od 109,42 EUR od 31. srpnja 2011.,

- na iznos od 99,25 EUR od 1. rujna 2011.,

- na iznos od 92,20 EUR od 15. rujna 2011.,

- na iznos od 92,01 EUR od 15. rujna 2011.,

do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.725,62 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.

1.1. Dopunskim rješenjem sud prvog stupnja naložio je tuženiku naknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 125,00 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. studenog 2024. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude i dopunskog rješenja pravovremenu i dopuštenu žalbu izjavila je tužena Privredna banka Zagreb zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

2.1. Tužena predlaže da se ta presuda i to rješenje preinače na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova te da se naloži tužitelju da tuženici naknadi trošak parničnog postupka, uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe, a podredno da se pobijana presuda i rješenje ukinu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. st.1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 84/2008., 57/2011., 25/2013., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje: ZPP).

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalbe tuženice Privredne banke Zagreb d.d. nisu osnovane.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 1.421,77 eura na ime preplaćenog po ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli sadržanoj u Ugovoru o kreditu broj: 9011895050 sklopljenog 13. rujna 2006.

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih razloga kao i onih na koje se pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP na koju izričito i sadržajem žalbe upire tuženica. Suprotno navodima tuženice pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, presuda je razumljiva te se može ispitati.

7.1. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, istaknut po tuženoj jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Materijalno pravo je pravilno primijenio i u dijelu odluke (dopunskog rješenja) kojim je tužitelju dosuđen trošak pristupa ročištu za objavu presude.

8. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženica, kao kreditor, zaključili 13. rujna 2006. Ugovor o kreditu kojim je tuženica tužitelju odobrila kredit u iznosu od 24.409,43 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća (čl. 6. st.2.). Nadalje je utvrđeno da tužitelj ima svojstvo potrošača, jer je kredit utrošen za kupnju vozila da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo, da kreditor kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja. Utvrđeno je da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF pa je tužitelj tuženici preplatio utuženi iznos. Nespornim je utvrđeno da je kredit u cijelosti isplaćen.

9. Sporna je u ovom žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF odnosno da li je tuženik primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvarila korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužitelj uplaćivao, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF, da li je tužitelj potrošač i da li je tražbina tužitelja u zastari.

10. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena namjenskim kreditom utrošena u svrhu kupnje vozila za osobne potrebe.

11. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

12. Točno je da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg, kako je već navedeno jasno slijedi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba u svrhu kupnje vozila, a i pravilno je ocijenio iskaz tužitelja u pogledu bitnih činjenica koje se tiču njegovog statusa potrošača po predmetnom ugovoru odnosno da je sredstvima kredita koji je zaključio kao fizička osoba kupljeno vozilo za osobne potrebe.

13. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula nepoštena, da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da je ona suprotna načelu savjesnosti i poštenja te je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a time ništava, sukladno odredbi čl. 87., u vezi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora. Pri tome se osnovano pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten.

14. Tuženica je imala mogućnost u ovom postupku dokazivati da postoje okolnosti koje bi ukazivale da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u postupku po kolektivnoj tužbi, međutim, to ona nije dokazala.

15. Na tu okolnost prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, te je suprotno žalbenim navodima tuženice, pravilno ocijenio da iz njegova iskaza ne proizlazi da su parnične stranke pregovarale o predmetnim ugovornim odredbama, odnosno da je tuženica tužitelja informirala o rizicima ugovaranja valutne klauzule kao i o svim ostalim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

16. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale o naknadi za obradu kredita, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti je ukazala na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita iznosi 1.421,77 eura.

17. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

18. Na temelju navedenog činjeničnog stanja, a polazeći od odredbe čl. 118. ZZP i čl. 502.c ZPP prema kojima je sud vezan za utvrđenja iz navedenih odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu preplaćenih anuiteta s osnova razlike između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u iznosu od 1.421,77 eura pozivom na pravna shvaćanja izražena u prednje navedenim postupcima radi zaštite kolektivnih prava. Pri tome valja reći da je čl. 502.c ZPP propisan izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

19. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

20. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

21. Predmetnim dijelom spornog ugovora o kreditu valutna klauzula je sadržajno izražena na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njeno postupanje prilikom ugovaranja valutne bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora, da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja te da je prilikom sklapanja ugovora poštivala sve tada važeće zakonske propise ne mogu se prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

22. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

23. Tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

24. Ispunjenjem ugovora nije nestao uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi o valuti CHF jer su navedene odredbe bile ništetne i nepoštene već od dana sklapanja Ugovora o kreditu, dakle ex tunc pa nisu mogle postati naknadno valjane ispunjenjem ugovora.

25. Člankom 326. st. 1. ZOO propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ništetnost ne može isticati samo ako su kumulativno ispunjene sljedeće pretpostavke: da je ugovor u cijelosti ispunjen i da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja.

26. Budući da je u konkretnom slučaju tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatio predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih iznosa.

27. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već gore navedeno pa su stoga neosnovani žalbeni navodi tuženice izneseni u tom pravcu.

28. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

29. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

30. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

31. Nadalje, zahtjev tužitelja za isplatu u ovoj pravnoj stvari je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da su odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula ništetne.

32. U slučaju ništetnosti ugovora prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

33. Pravilno je stoga prvostupanjski sud ocijenio zahtjev tužitelja osnovanim i pozivom na odredbu čl. 1111. ZOO usvojio tužbeni zahtjev za isplatu razlike nastale zbog ugovorene valutne klauzule, a pri čemu je pravilno uzeo u obzir po sudskom vještaku izračunatu visinu toga zahtjeva, a kojoj visini tuženik u žalbi niti ne prigovara.

33.1. Protivno žalbenim navodima pravilno prvostupanjski sud nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku za vrijeme kada je tečaj CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio niži. Ukoliko je tužena imala potraživanje po navedenoj osnovi, tada je u tijeku postupka trebala postaviti određen zahtjev o kojem bi onda prvostupanjski sud odlučio (protutužbeni zahtjev ili prigovor radi prebijanja), a što je i stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesen u presudi poslovni broj: Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023. Kako to tužena nije učinila, pravilno je prvostupanjski sud odlučio i u tom dijelu. Vještačenjem je utvrđena preplata koju je tužitelj izvršio u korist tužene i upravo taj iznos tužena treba platiti temeljem pravnog instituta stjecanja bez osnove.

34. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tužene. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (6. lipnja 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

35. O zateznoj kamati tekućoj na pojedine obroke pravilno je odlučeno temeljem čl. 1115. ZOO. Naime, tužena je nesavjestan stjecatelj s obzirom da su navedene odredbe ugovora ništave, pa je kamata pravilno dosuđena od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja.

36. Odluka o troškovima postupka pravilno je temeljena na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP. Sud prvog stupnja je osnovano tužitelju priznao one troškove koji su bili nužni za vođenje parnice i to pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23 – dalje: Tarifa). Tako mu je valjano dosudio sve zatražene troškove uključujući i trošak za pristup ročištu za objavu kojeg je tužitelj pravovremeno tražio a sud mu ga je dosudio navedenim dopunskim rješenjem.

37. Odredbom Tbr. 52./3. Tarife je propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je prvostupanjski sud u smislu navedenih odredbi Tarife nagradu i naknadu troškova pravilno odmjerio temeljem Tarife važeće u vrijeme donošenja odluke.

38. Ocjena je ovog suda da tužitelju pripada trošak pristupa ročištu za objavu presude, kojem je punomoćnik tužitelja pristupio, budući je odredbom čl. 335. ZPP propisano da je ročište za objavu presude sudska radnja koja je predviđena kao pravilo o načinu objave i uručenja presude, koje ročište zakazuje sud i na isto poziva stranke, a stranke su se dužne ročištu odazvati i od tada za stranku počinju teći određeni rokovi (paricijski). Osim togaTbr.9. t.3.Tarife za tu radnju je propisana naknada za taj trošak, a koja iznosi 50% nagrade iz Tbr.7. toč.1., 4., 7. i 8., ali ne više od 50 bodova. Treba dodati da je navedeno sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka (npr. Rev-832/2022., Rev-935/2022., Rev- 1222/2022., Rev-772/2023.).Obzirom je utvrđeno da tužitelju taj trošak pripada u zatraženom iznosu to je i u tom dijelu žalbu tuženice valjalo odbiti.

39. Tuženoj nije dosuđen trošak sastava žalbe, jer ona nije uspjela sa nijednom žalbom.

40. Slijedom izloženoga valjalo je žalbe tuženice odbiti kao neosnovane i temeljem odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč.2. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu i dopunsko rješenje u cijelosti.

U Puli 25. studenog 2025.

Predsjednica vijeća:

Marija Sošić