Poslovni broj: P-4499/2025-10
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice KD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mari Ogresta, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćniku Anamariji Udiljak, odvjetnici iz Zagreba, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 06. studenoga 2025. godine u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužiteljice Mare Ogresta, odvjetnika i punomoćnika tuženika Anamarije Udiljak, odvjetnika, dana 24. studenoga 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuju se ništetnom sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012242625, sklopljenog 24. siječnja 2007. godine između tužiteljice KD i tuženika Privredne banke Zagreb d.d.: odredba članka 12.3. odredba članka 10., u dijelu u kojem je ugovorena obveza tužiteljice platiti tuženiku naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.
II. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana platiti tužiteljici iznos od 784,30 eur sa zateznim kamatama tekućim od 07.02.2007. do isplate, i to: za razdoblje od 07.02.2007. do 31.12.2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, za razdoblje od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana platiti tužiteljici iznos od 871,83 eur sa zateznim kamatama tekućim od 15.09.2012. do isplate, i to: za razdoblje od 15.09.2012. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, za razdoblje od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.349,54 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenog 2025. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 2. srpnja 2025. godine navodi kako je dana 24. siječnja 2007. godine tužiteljica s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 9012242625 (u daljnjem tekstu: Ugovor) kojim joj je tuženik odobrio kredit za adaptaciju i dovršenje stambenog objekta u iznosu u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 129.500,00 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita (članak 1. i 2.), uz rok otplate 240 mjeseci (članak 7.1. i 7.2.) te kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,55% godišnje (članak 4.). Člankom 12.3. Ugovora je ugovorena obveza tužiteljice prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Tužiteljica je istu naknadu platila dana 06. veljače 2007. godine, u iznosu od 5.909,29 kn / 784,30 eur. Člankom 10. Ugovora je ugovoreno da tužiteljica može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično sukladno aktima tuženika, ali je o tome dužna unaprijed obavijestiti tuženika te platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate. Tužiteljica je dana 14. rujna 2012. godine izvršila prijevremenu otplatu predmetnog kredita te je s istim danom platila i naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 6.568,80 kn / 871,83 eur, tj. 1,00% od ostatka neotplaćene glavnice. U članku 12.3. Ugovora, kao niti u bilo kojoj drugoj odredbi Ugovora, nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada i što njome tužiteljica plaća te zašto iznosi baš 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a najviše 7.000,00 kn. To joj nisu objasnili ni djelatnici tuženika prilikom obrade i odobrenja kredita. Naknada je ugovorena po principu „uzmi ili ostavi“, i tužiteljica nije mogla na nju utjecati, odnosno o njoj pregovarati (maknuti je iz ugovora). Štoviše, tužiteljica ne bi mogla ugovoriti kredit da nije pristala na tu unaprijed formuliranu odredbu. Zbog navedenog je riječ o odredbi koja nije jasna, lako razumljiva i uočljiva te suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, kao potrošača. To ju čini nepoštenom te ništavom/ništetnom odredbom u smislu članaka 81. do 87. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07. i 79/07), odnosno članaka 96. do 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dok se tuženik u pogledu naplaćene navedene naknade ima smatrati nepoštenim stjecateljem u smislu članka 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 - u daljnjem tekstu: ZOO/05).Iz istovjetnih razloga je ništetna i odredba članka 10. Ugovora. Osim toga, navedenom odredbom ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa redovne kamate koju je prema Ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja redovne otplate predmetnog kredita. To navedenu ugovornu odredbu čini ništetnom, odnosno protivnom i članku 1024. stavku 4., u vezi članka 322. stavka 1. ZOO/05, s posljedicama ništetnosti u smislu članaka 323. stavka 1. te 324. stavka 1. ZOO/05.Tužiteljica ističe kako odredbe članka 12.3. i 10. Ugovora nisu jedine nepoštene odredbe Ugovora. Takve su i odredbe o valutnoj klauzuli CHF, sadržane u člancima 6. i 7. Ugovora, kao i odredba članka 4. Ugovora, u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva na temelju jednostrane odluke tuženika. U pogledu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i za koje naknade banka nije dokazala stvarne i objektivne troškove koje je imala u vezi s obradom kredita, valja istaknuti i to da je sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3. rujna 2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“, dok je u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz cit. presuda suda Europske Unije proizlazi da se Direktivi br. 93/13, protivi naplata naknade za obradu kredita potrošaču, jer nije transparentna, odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Nepoštene odredbe su ništetne od samog početka te je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvih odredbi i drugu ugovornu stranu u pravnom i činjeničnom smislu vratiti u poziciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo (posljedice ništetnosti). To u konkretnom slučaju znači da je tuženik, po osnovi stjecanja bez osnove te kao nepošteni stjecatelj, dužan vratiti tužiteljici iznose naplaćene naknade za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu, i to zajedno s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od dana kada ih je tužiteljica platila pa do isplate.
2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu navodi kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti budući da su isti neosnovani. Tuženik prigovara statusu tužitelja kao potrošača. Kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva je u zastari, a posljedično ne postoji niti pravni interes za utvrđenjem ništetnosti. Nema osnove za fiksiranje dospijeća i posljedično početka tijeka zastare uz dan pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost pojedine ugovorne odredbe. Navedeno proizlazi iz presude Suda EU u predmetu C/2024/3564 od 25.04.2024. (GP i BG protiv Santander SA), prema kojoj je taj Sud, između ostalog, ustvrdio da se članci 6(1) i 7(1) Direktive 93/13/EEZ ne protive tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao ili razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke. Ugovaranje naknade za obradu kreditnog zahtjeva i za prijevremenu otplatu kredita u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu broj 9012242625 izrijekom je bilo dopušteno odnosno uređeno zakonskim odredbama. Zakon o zaštiti potrošača (nadalje u tekstu: „ZZP“) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je pretpostavke valjanosti ugovora o potrošačkom zajmu, pa je tako odredbama članaka 56., 59., 61. ZZP izrijekom propisano da se ugovorom o potrošačkom zajmu zajmodavac obvezuje potrošaču staviti na raspolaganje određeni iznos novca, a potrošač se obvezuje da mu plaća određenu kamatu i dobiveni iznos vrati u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Nadalje, da takav ugovor mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, a poglavito među ostalim i odredbu o ukupnom trošku zajma, a da su ukupni troškovi zajma svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Nadalje i propisi koji su na snazi u trenutku sastava ovog podneska također izrijekom dopuštaju ugovaranje naknade u poslovima kreditiranja potrošača. Tako Pravilnik o naknadama na potrošačke kredite (nadalje u tekstu: „Pravilnik“) propisuje vrste naknada koje vjerovnik zaračunava za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača. Odredbama članka 3. Pravilnika propisano je cit.: „Za obavljanje usluga u poslovima kreditiranja potrošača vjerovnik može obračunavati i naplatiti naknade, i to: naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, naknadu za vođenje kredita, naknade za promjene po kreditu, naknade za prijevremenu otplatu kredita, naknade za otkaz ugovora o kreditu, naknade za izdavanje obavijesti i potvrda na zahtjev klijenta ili zbog okolnosti na koje vjerovnik nije mogao utjecati, naknada/premija za osiguranje potraživanja.“ Nadalje, Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju (nadalje u tekstu: „ZPK“) uređuje pitanje naknada koje čine ukupne troškove kredita za potrošača, točnije dopušta ugovaranje naknada (izuzev naknade za obradu i/ili odobravanje-stupio na snagu nakon sklapanja ugovora o kreditu) uz uvjet da naknade ne smiju biti veće od stvarnog troška koji je nastao kreditnoj instituciji. I Direktiva 2008/48/EZ Europskoga Parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2008. o ugovorima o potrošačkom kreditu propisuje da se ukupni troškovi kredita sastoje od ukupnih troškova kredita za potrošača, a što znači svi troškovi, uključujući kamate, provizije, pristojbe ili bilo koju drugu vrstu naknade koju potrošač mora platiti u vezi s ugovorom o kreditu i koji su poznati vjerovniku. Dakle ugovaranje naknada za pojedine troškove koje kreditnoj instituciji nastaju uslijed kreditiranja potrošača bilo je dopušteno i uređeno u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, a i nadalje jest dopušteno i uređeno nacionalnim i europskim zakonodavstvom (uz smanjenje opsega naknada koje se mogu ugovoriti). Dodatno se ističe da Zakon o stambenom potrošačkom kreditiranju kao posljedicu kršenja odredbi o naplati predmetnih naknada odredbama članka 41. propisuje prekršajnu odgovornost vjerovnika, a ne ništetnost odredbi. Iz svega navedenog razvidno je da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, gore citiranim odredbama bilo izrijekom dopušteno ugovoriti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, a da je intencija zakonodavca, kako je to vidljivo iz trenutno važećeg zakonodavstva, da posljedica u slučaju kršenja odredbi (do čega u ovom slučaju nije niti došlo) nije ništetnost već prekršajna odgovornost vjerovnika, ovdje tuženika V Usprkos gore citiranim odredbama koje predstavljaju lex specialis u odnosu na druge odredbe koje na općenit način uređuju zaštitu potrošača, ističe se da sukladno odredbi članka 84. Zakona o zaštiti potrošača, nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Odredbom članka 12.3. i člankom 10. predmetnog Ugovora o kreditu jasno je i nedvosmisleno ugovoreno da će ovdje tužitelj kao korisnik kredita platiti tuženiku određeni iznos u postotku, za određene protučinidbe. Službenik tuženika koji je ugovarao ovaj kredit tužitelju je jasno iskomunicirao predmetnu odredbu o naknadi i to tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu, a isto mu je pojašnjeno i prilikom sklapanja ugovora o kreditu. Pa tako uzimajući u obzir sve gore navedeno, kao i činjenicu da su zaposlenici tuženika tužitelju tijekom pregovora ali i naknadno pojasnili na što se odnosi naknada za obradu kreditnog zahtjeva i prijevremenu otplatu kredita, iako je isto razvidno već i iz samog naziva naknade, nejasno je kako je tužitelju i dalje navodno nepoznato koje je troškove platio tim iznosom. Predmetne odredbe bile su ispunjene je od strane ovdje tužitelja kao obveznika točno na način kako su bile i ugovorene, dakle nije došlo do nikakvih naknadnih izmjena opsega naknade koju je potrebno platiti, a niti do izmjene same visine naknade. Iz svega navedenog proizlazi da su predmetna odredbe jasne, uočljive i razumljive i da su omogućavala tužitelju da precizno odredi njene ekonomske posljedice, iz čega proizlazi da su odredbe transparentne pa nije dopušteno ocjenjivati je su li takve odredbe poštene. Također i brojne pravomoćne presude sudova u Republici Hrvatskoj u pravno i činjenično istovjetnim postupcima utvrđuju da su „odredbe Ugovora kojima je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu u određenom postotku od iznosa kredita su vrlo razumljive i jasne, te ih je tužiteljica jednostavnim iščitavanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je bilo jasno i precizno navedeno, to nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP-a.“ Navedeno stajalište i u pravomoćnim presudama: Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. 35 Gž-633/19- 2 od 14. siječnja 2020. god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3325/17 od 09. studenog 2018. god., Presuda Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-4583/2018-2 od 03. rujna 2019. god., Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3326/2017-8 od 17. svibnja 2018. godine, Presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-3322/17 od 26. ožujka 2021. godine.I iz Presude Suda EU C-621/17 proizlazi da članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena NE nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Usprkos obvezujućem tumačenju i pojašnjenju Suda EU, te brojnim pravomoćnim presudama sudova u Republici Hrvatskoj tuženik još jednom pojašnjava koje je troškove imao u smislu obrade kreditnog zahtjeva te za koje je to troškove odnosno protučinidbe ugovorio spornu naknadu. Troškovi obrade kreditnog zahtjeva i prijevremene otplate kredita, a što bi zapravo trebalo u većem dijelu biti općepoznato primjerice predstavljaju: - operativne troškove (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalne troškove (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškove trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezane regulatorne troškove (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Sve su to radnje koje je tuženik bio dužan izvršiti odnosno troškovi koje je tuženik imao. Nisu ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke da bi se odredba članka 10 i 12.3. predmetnog Ugovora o kreditu imala smatrati nepoštenom. Sukladno odredbama mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača: „(1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.“ Prvenstveno se ističe da je nejasno u kojem dijelu i temeljem kojih kriterija je tužitelj ocijenio da bi predmetne odredbe bile ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Ako je ugovaranje naknade bilo izrijekom dopušteno i uređeno zakonom, plaćanjem naknade plaćena je protučinidba ugovorne strane, a tužitelj je znao koja je visina i svrha plaćanja naknade i na takvu odredbu je pristao odnosno istu je svojom voljom ugovorio, tada se postupanje tuženika ne može okarakterizirati kao postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Suprotno navodima tužitelja, predmetne odredbe ne uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Činjenica da se o pojedinoj odredbi eventualno nije pojedinačno pregovaralo ne dovodi samim time do znatne neravnoteže u pravima i obvezama. Eventualna znatna neravnoteža utvrđuje se u svakom pojedinom slučaju uzimajući u obzir sve okolnosti (priroda robe i usluga odnosno predmet ugovora, popratne okolnosti vezano za njegovo sklapanje, nacionalno zakonodavstvo, druge odredbe tog ugovora). Navedeno potvrđuje i Sud EU u Presudi od **.**.2013., K, C-415/11 kojom je pojašnjeno da pojam „znatnija neravnoteža” na štetu potrošača, u smislu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13, treba ocijeniti na temelju analize nacionalnih pravila primjenjivih u slučaju nepostojanja sporazuma između stranaka kako bi se moglo ocijeniti stavlja li ugovor, i ako je tako, u kojoj mjeri, potrošača u nepovoljniji pravni položaj u odnosu na onaj predviđen nacionalnim pravom koje je na snazi. Također, Sud EU i u Presudi od 16.01.2014., Constructora Principado, C-226/12 pojašnjava da da je na sudu koji je uputio zahtjev da, kako bi ocijenio postoji li eventualna znatnija neravnoteža, vodi računa o prirodi robe ili usluge na koju se dotični ugovor odnosi, oslanjajući se na sve popratne okolnosti vezane za njegovo sklapanje kao i na sve druge odredbe tog ugovora (izreka). U ovom konkretnom slučaju nacionalnim zakonodavstvom izrijekom je bilo predviđeno, dopušteno odnosno uređeno ugovaranje predmetnih naknada, tužitelj je sam ugovorio visinu predmetnih naknada, znao je koju će tuženik protučinidbu izvršiti za te naknade (pojašnjeno mu je od strane službenika tuženika, jasno je iz samog naziva naknade, pojašnjeno i u općim uvjetima tuženika koje je tužitelj prihvatio), naknade su ugovorne strane ugovorile fiksno i nepromjenjivo. Slijedom navedenog, u predmetnom ugovornom odnosu ne postoji element koji bi uzrokovao znatnu neravnotežu polazeći prvenstveno od činjenice da je sam zakonodavac uredio ugovaranje naknada, a iste naknadu su nakon pregovora ugovorne strane ugovorile sukladno zakonskim odredbama. Ugovaranje takvih naknada na ime naknade za protučinidbu kreditne institucije, banke, uobičajeno je već dugi niz godina. Tužitelj je zasigurno prilikom ugovaranja kredita razmotrio i opće uvjete drugih kreditnih institucija te je odlučio sklopiti ugovor o kreditu upravo s tuženikom. Uz sve navedeno, razvidno je i da sporna odredba o naknadi za obradu kredita ne uzrokuje značajniju ekonomsku neravnotežu između ugovornih strana budući da je riječ o postotku od 1,00 % od vrijednosti cjelokupnog predmeta ugovora. Slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud po provedenom postupku u cijelosti odbije tužbu i tužbeni zahtjev te da naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka.
3. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 6-11 spisa), plan otplate (list 12-17 spisa), pregled uplata po kreditu (list 18-19 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 20-29 spisa), zahtjev klijenta (list 30 spisa), prijevremenu otplatu kredita (list 31-32 spisa), sudsku praksu (list 44-106, 110-138, 141-152 spisa), google maps prikaz adrese (list 155 spisa), zk izvadak (list 158-159 spisa), izvadak iz obrtnog registra (list 160 spisa), popis obrtnika (list 161-172 spisa), te dokaz saslušanjem tužiteljice na ročištu dana 6. studenoga 2025. godine (list 173-174 spisa).
4. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.
5. Sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9012242625 te je utvrdio da su navedeni Ugovor sklopili dana 24.01.2007. godine tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao banka kreditor. Navedenim Ugovorom se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 129.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke na dan isplate. Svrha tog kredita je adaptacija i dovršenje stambenog objekta za osobno stanovanje. Ugovorena je promjenjiva kamatna stopa koje je u vrijeme zaključenja Ugovora iznosila 4,55 % te rok otplate kredita od 240 mjeseci. Nadalje je sud utvrdio da je člankom 12.3. Ugovora ugovorena obveza tužiteljice da s korištenjem kredita plati tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00 % od iznosa kredita, a najviše 7.000,00 kn. Člankom 10. Ugovora je ugovoreno da tužiteljica može vratiti kredit i prije ugovorenog roka u cijelosti ili djelomično sukladno aktima tuženika, ali je o tome dužna unaprijed obavijestiti tuženika te platiti naknadu za prijevremenu otplatu u visini utvrđenoj aktima tuženika važećim na dan prijevremene otplate.
6. Tužiteljica je u svom usmenom iskazu danom na ročištu dana 6. studenoga 2025. iskazala kako je predmetni kredit podigla u svrhu gradnje kuće u [adresa]. U toj kući je živjela. Nije imala firmu niti obrt na sebi. Banku tuženika odabrala je obzirom je tamo imala otvoren tekući račun i tamo primala plaću. Morala je platiti ulaznu i izlaznu naknadu jer je prijevremeno otplatila kredi, ne sjeća se da su joj objašnjavali koje su svrhe te naknade i što će iz njih biti podmireno. Ulaznu naknadu su joj naplatili iz iznosa kredita jer se ne sjeća da je nešto platila. Ugovor o kreditu je napisala banka i dala joj ga je kao gotovu stvar na potpis. Ugovor je pročitala. Nema specifičnih znanja iz ekonomije, bankarstva i slično. Išla je kod javnog bilježnika i on joj ništa nije govorio o naknadama. Kredit je otplatila ranije i morala je platiti izlaznu naknadu. Ništa joj nisu govorili o valuti CHF te valuti utočišta. Nisu joj niti rekli da HNB ne štiti tečaj prema CHF kao onaj prema EUR. Na pitanje koliko puta je dolazila u banku uradi sklapanja tog ugovora odgovorila je da se ne sjeća ali se sjeća da je čekala dva sata u redu. Na pitanje da li se sjeća da je pročitala i odredbu o naknadama odgovorila je da se sjeća da je pročitala i zapamtila visinu rate i koliko dugo mora vračati kredit. Dobila je ponudu banke sa uvjetima kako piše u ugovoru i gotov ugovor na potpis i to je platila, te da nije mislila da bi mogla proći bez tog plaćanja, kasnije je vidjela u otplatnom planu da su joj to ustegnuli na početku. Nije poslije išla u banku tražiti objašnjenje za tu ulaznu naknadu jer nije znala da bi uopće mogla proći na način da to ne plati. Na pitanje da li je smatrala da je to nepoštena odredba odgovorila je da smatra da nije imala uopće mogućnost razgovarati o pojedinim stavkama i odredbama ugovora jer joj je to sve prezentirano u stilu uzmi ili ostavi te da je puno odredbi izgledalo nepošteno. Npr. odredba da ukoliko ne plati tri rate kredita da joj cijeli kredit dospijeva na naknadu. Na pitanje da li je bilo i refinanciranje radnijeg kredita odgovorila je da je. S tim ranijim kreditom je kupljena parcela, izgrađeni su temelji i garaža. Njen bivši suprug OD imao je obrt [obrt] na adresi [adresa], a predmetnu kuću koju je gradila kreditom je na adresi [adresa]. Te dvije adrese su udaljenje cca 2 km i više. Na pitanje zašto se u ugovorima kao adresa tužiteljice navodi [adresa] i to u ugovorima od 2005 i 2007. godine odgovorila je da su tamo živjeli svi iz obitelji kod njene mame jer je s prvim kreditom tek kupila zemljište i napravila temelje, a s drugim kreditom je napravila kuću pa da nije mogla živjeti na gradilištu ili do tada ne kupljenom zemljištu već je morala negdje živjeti dok se kuća na sagradi. Kad je kuća sagrađena tada se preselila na novu adresu u [adresa]. Nakon što su živjeli dvije godine u toj kući ona i suprug su se rastali te su kuću prodali, a ona se vratila ponovno u isti stan kod majke, a na sadašnjoj adresi u Zagrebu živi od 2016. godine. Na pitanje ako nije živjela na adresi [adresa] zbog čega je u zk sve do ispisa 2012. godine kao njezina adresa prebivališta i dalje navedena predmetna adresa iako je razvidno da je u međuvremenu u više navrata mijenjana dokumentacija o statusu predmetne građevine koja je u njezinom vlasništvu odgovorila je da ne zna kako se u zk vodi evidencija adrese, ali da je ona svoju adresu prijavila uvijek na MUP-u. Na pitanje da li je za isti ugovor tužila banku po osnovi valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odgovorila je da je, ali se ne sjeća kada. Taj postupak je dovršen, ali ne zna kada. Na pitanje zašto tada nije tužila za ovu naknadu odgovorila je da nije tada znala da je naknada nezakonita pa je tužila tek kad je za to saznala.
7. Sud je iz dostavljenog ugovora o kreditu, zemljišno knjižnog izvatka te ostale dokumentacije u spisu utvrdio da je kredit bio namijenjen za adaptaciju u stambeni prostor objekta koji se nalazi u Osijeku na adresi [adresa], doka iz izvatka iz obrtnog registra proizlazi da je bivši suprug tužiteljice imao obrt na adresi [adresa].
8. Iz navedenih dokaza sud je utvrdio da se radi o potrošačkom kreditu obzirom da je svrha kredita bila adaptacija stambenog prostora za osobne potrebe tužitelja. Nadalje sud je iz iskaza utvrdio da ugovorne stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora koje se tiču naknade već da su to odredbe koje je tuženik kao banka jednostrano unio u sadržaj pisanog ugovora koji je sam napisao te je da banka tužiteljici uopće nije objasnila da li mora ili ne imati te odredbe u Ugovoru, da li se tome može pregovarati te da je pitanje naknade od strane banke prezentirano da su iste sastavni dio Ugovora o kreditu te da za siti vrijedi sustav uzmi ili ostavi. Isto tako je sud iz provedenih dokaza utvrdio da tuženik kao banka nije tužitelju dala sve potrebne informacije koje su potrebne da bi tužitelj mogao donijeti meritornu odluku da li će prihvatiti takav ugovor s unijetim odredbama o naknadama obzirom da mu tuženik nije dao sve potrebne informacije da bi mogao meritorno odlučiti o tome. Što se tiče pitanja da li je tužiteljica navedeni prostor koristila i za privređivanje, sud smatra da je iz dokumentacije koju je dostaviti tužitelj te samog iskaza jasno vidljivo da je kredit upotrjebljen za adaptaciju kuće koja je na različitoj adresi od adrese kuće bivšeg supruga i njegove majke te gdje isti ima plinski obrt. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao logičan i životno uvjerljiva da je ranije živjela u kući majke bivšeg supruga te da se preselila na drugu adresu tek kada je dobila kredit i adaptirala taj prostor u stambeni prostor. Upravo je to i bila svrha kredita jer da je mogla odmah tamo živjeti ne bi ni uzimala kredit. Stoga prigovore tuženika sud nije prihvatio.
9. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva u kojim se traži isplata, sud je utvrdio da su stranke na ročištu koje je održano dana 13. listopada 2025. godine učinile nespornim da je ulazna naknada plaćena 06.02.2007. godine u iznosu od 784,30 EUR, a naknada za prijevremenu otplatu kredita dana 14.09.20212. godine u iznosu od 871,83 EUR. Sud je ovakvo očitovanje prihvatio kao dopušteno te je time utvrdio navedene činjenice i iste prihvatio.
10. Vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita od 1,00 % sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita.
11. Slijedom navedenog ovaj sud smatra da su odredbe čl. 12.3 Ugovora o pravu tuženika na naplatu naknade za obradu kredita također nepoštene odnosno ništetne ugovorne odredbe.
12. Nadalje, ništetnost navedenih ugovornih odredbi proizlazi i iz odredaba čl. 81 i 82 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) kojima je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed standardnog ugovora trgovca. Također i čl. 87. istog Zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.
13. Isto tako sud upozorava da je Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.
2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“
14. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke VSRH Rev-673/23-2od 13.02.2024. godine u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.
15. Obzirom da sud smatra da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o odredbi iz čl. 12.3 predmetnog Ugovora o kreditu te da tuženik tužitelju nije jasno obrazložio svrhu te naknade i koji će troškovi biti njome podmireni, a niti su ti troškovi ičime dokazani, to ovaj sud smatra da je ista nepoštena te da stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa u visini naplaćene naknade uvećane za kamatu od dana kada je ista naplaćena temeljem odredbi čl. 1111 i 1115 ZOO-a. Stoga je i u tom dijelu prihvatio precizirani tužbeni zahtjev tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 784,30 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 07.02.2007. godine, odnosno od prvog slijedećeg dana od dana kada je taj iznos tužitelju naplaćen pa do isplate.
16. Sve što je naprijed navedeno za tzv. ulaznu naknadu zapravo se odnosi i na naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Naime, obzirom na opće poznato povećanje tečaja za CHF te time i rata koje je tužitelj mora plaćati, isti je imao osnovan interes u što kraćem roku osloboditi se te obveze što prije, a jedini način za to je bila prijevremena otplata kredita. Iz provedenih dokaza vidljivo je da o toj naknadi stranke nisu pregovarale kao i da ista nije bila detaljno određena samim ugovorom već aktima samog tuženika kao banke na koje akte tužitelj nije mogao nikako utjecati. Sud posebno naglašava da se ta naknada određivala prema aktu tuženika u vrijeme prijevremene otplate kredita a ne prema onom u vrijeme zaključenja ugovora, pa u vrijem zaključenja Ugovora tužitelj nije nikako mogao znati sadržaj te naknade. Stoga je sud prihvatio i taj dio tužbenog zahtjeva te utvrdio ovu naknadu ništetnom. Slijedom navedenog sud je prihvatio i ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja i u tom dijelu te je tužitelju dosudio iznos od 871,83 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15.09.2012. godine, odnosno od prvog slijedećeg dana od dana kada je taj iznos tužitelju naplaćen pa do isplate.
17. Nadalje, sud je prilikom odlučivanja o prigovoru zastare imao u vidu i pravni stav Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice Odjela od 30. siječnja 2020. godine koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."
18. Obzirom da se o ovom pitanju ništetnosti koji se odnosi na ulaznu naknadu (naknadu za obradu kredita) nije odlučivalo u kolektivnom postupku, to se presude iz tih postupaka ne odnose na ovo pravno i činjenično pitanje što znači da se početak zatare treba cijeniti sukladno citiranoj zakonskoj odredbi te sukladno naprijed iznesenom pravnom stavu VSRH. Dakle, u ovom slučaju zastara počinje teći tek od presuđenja pa stoga tužbeni zahtjev tužitelja nije u zastari.
19. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 i dr.). Vrijednost predmeta spora iskazana po tužitelju je prihvaćena sukladno odredbi čl. 137 st. 1 ZPP-a, a sve imajući u vidu da uz zahtjev za isplatnom postoji i zahtjev usmjeren na utvrđenje.
20. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe od 02.07.2025. godine sa 200,00 EUR (tbr. 7/1), troška pristupa na ročišta 13.10.2025. i 06.11.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1), trošak sastava podneska od 01.09.2025. i 11.09.2025. godine sa 200,00 EUR za svaki podnesak (tbr. 8/1), što daje iznos od 1.000,00 EUR, zatim trošak PDV-a u iznosu od 250,00 EUR (tbr. 46), trošak sudske pristojbe na tužbu 33,18 EUR, te sudske pristojbe na presudu 66,36 EUR ili sveukupno 1.349,54 EUR, a koji je iznos sud dosudio tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu, a koji je iznos sud dosudio tužitelju na teret tuženika sukladno uspjehu u sporu. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13.10.2025. godine obzirom da su navodi iz njega mogli biti dani na zapisnik na ročištu koje je održano istog dana.
21. Tužitelju je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tužitelju od 24. studenog 2025. godine pa do isplate.
22. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, dana 24. studenoga 2025. godine.
Sudac:
Hrvoje Vučić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.
DNA:
1. Tužitelju po pun.
2. Tuženiku po pun.
