Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Stalna služba u Ogulinu

Bernardina Frankopana 1

47300 Ogulin

Pn-66/2024-10

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Karlovcu, Stalna služba u Ogulinu po sucu Blaženki Glad, u pravnoj stvari tužitelja ZV iz Republike Bosne i Hercegovine, Velika Kladuša, Ponikve bb, (Karlovac, Ul. P. Miškine 5) zastupanog po punomoćnici Slađani Čanković, odvjetnici iz Zagreba, protiv 1. tužene Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, 2. tužene Republike Slovenije i 3. tužene Republike Bosne i Hercegovine, radi naknade štete, 21. studenog 2025.

r i j e š i o  j e

I.U odnosu na 2. tuženu Republiku Sloveniju i 3. tuženu Republiku Bosni i Hercegovinu ovaj sud oglašava se nenadležnim te se tužba odbacuje.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi da je 28. prosinca 1990. bio na služenju vojnog roka u Ljubljani, VP 2690/3 kada je za vrijeme obavljanja vojnih dužnosti i čišćenja kanala, u vojnoj radionici, a zbog propusta osiguranja potrebnih mjera za osiguranje života i zdravlja vojnika, izbio požar u kojem je tužitelj bio zahvaćen vatrom te gorio uslijed čega je zadobio opekline po cijelom tijelu, a zbog čega je uslijedilo 10 operacija i kirurških zahvata, transplantacija kože i tkiva. Tužitelj je izgubio obje šake te pretrpio veliki šok i strah. Osim toga trpio je jake i dugotrajne fizičke bolove te je u konačnici došlo do 100-postotne radne nesposobnosti, naruženja, oštećenja sluha, spolnog organa i 45% tjelesne površine je izgorjelo što je izazvalo dugotrajne i teške posljedice jer je lice ostalo izobličeno, ostao je bez kose.

Zbog opisanog ozljeđivanja tužitelj je izgubio mogućnost stvaranja potomstva, sklapanja braka te trpi jake duševne boli pogotovo što se u vrijeme stradavanja radilo o čovjeku starom svega 20 godina, potpuno je nesposoban za privređivanje i samostalno osiguravanje sredstava za život, a s obzirom je po zanimanju automehaničar mogao bi, u normalnim okolnostima, ostvarivati zaradu.

1.2. Nadalje tužitelj obrazlaže da je šteta nastala u bivšoj JNA te odgovornost za štetu snose tužene Republika Hrvatska, Republika Slovenija i Republika Bosna i Hercegovina, kao pravne slijednice bivše SFRJ, s obzirom je do štetnog događaja došlo u Republici Sloveniji (u vrijeme štetnog događaja SR Slovenija), tužitelj je državljanin Republike Bosne i Hercegovine (tada SR BiH), a odgovornost Republike Hrvatske proizlazi iz činjenice da je tužitelj imao stalno prebivalište na teritoriju [adresa].

2. Slijedom navoda u tužbi u postupku valjalo je razriješiti pitanje nadležnosti Općinskog suda u Karlovcu, kao redovnog suda u Republici Hrvatskoj, za suđenje tuženicama Republici Sloveniji i Republici Bosni i Hercegovini.

2.1. Prema ocjeni suda, u ovom slučaju valja primijeniti odredbe Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91-dalje ZRS).

Prema čl. 46. ZRS, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako tuženik ima prebivalište odnosno sjedište u [adresa].

Ako tuženik nema prebivalište u [adresa] niti u kojoj drugoj državi, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako tuženik ima boravište u [adresa].

Ako su parnične stranke državljani Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i kad tuženik ima boravište u [adresa].

Ako u parnici ima više tuženika sa svojstvom materijalnih suparničara, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji i kad jedan od tuženika ima prebivalište odnosno sjedište u [adresa].

Nadalje, prema čl. 53 ZRS u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, a o takvoj vrsti spora se radi u ovom konkretnom slučaju, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta nadležnost postoji prema odredbama članaka 46. i čl. od 50. do 52. ovog zakona ili ako je šteta nastala na teritoriju Republike Hrvatske. Prema čl. 81 ZRS, za ocjenu nadležnosti suda u RH značajne su činjenice koje su postojale u vrijeme kada je parnica počela teći.

2.2. Nadalje, prema čl. 27. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 i dr., dalje ZPP) sud u RH nadležan je za suđenje kada je njegova nadležnost s međunarodnim elementom izričito određena zakonom ili međunarodnim ugovorom. Ako u zakonu ili međunarodnom ugovoru nema izričite odredbe o nadležnosti suda u RH za određenu vrstu sporova, sud u RH nadležan je za suđenje u ovoj vrsti sporova i kada njegova nadležnost proizlazi iz odredaba zakona o mjesnoj nadležnosti suda u RH. Prema čl. 52. ZPP, za suđenje u sporovima o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, osim suda opće mjesne nadležnosti, nadležan je i sud na čijem području je štetna radnja počinjena ili sud na čijem području je nastupila štetna posljedica. Prema st 2 istog čl., ako je šteta nastala zbog smrti ili tjelesne ozljede, nadležan je, pored suda iz st. 1. istog čl. i sud na čijem području tužitelj ima prebivalište ili boravište.

3. U konkretnom slučaju, a u odnosu na 2. tuženu Republiku Sloveniju i 3.tuženu Republiku Bosnu i Hercegovinu, sud cijeni da nije ispunjena niti jedna od citiranih zakonskih pretpostavki iz citiranih članaka ZRS, a u svezi sa citiranim člancima ZPP- a, prema kojima bi postojala nadležnost suda u RH, pri čemu valja napomenuti da je kao 2. i 3. tužene tužitelj, koji nije državljanin Republike Hrvatske, označio dvije samostalne, suverene države i to Republiku Sloveniju, kao državu na čijem teritoriju je nastala šteta te Republiku Bosnu i Hercegovinu čiji je državljanin, slijedom čega je u odnosu na 2. tuženu Republiku Sloveniju i 3. tuženu Republiku Bosnu i Hercegovinu ocijenjeno da ne postoji nadležnost suda u Republici Hrvatskoj za suđenje u ovom postupku, na ocjenu pitanja nadležnosti primijenjena je i odredba čl. 15. ZPP-a, prema kojoj se ocjenjivanje nadležnosti obavlja na temelju navoda iz tužbe i na temelju činjenica koje su sudu poznate pa je u odnosu na 2. tuženu Republiku Sloveniju i 3. tuženu Bosnu i Hercegovinu tužbu valjalo odbaciti.

4. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci rješenja pod točkom I.

5. U odnosu na 1. tuženu Republiku Hrvatsku spor je pravomoćno okončan Presudom Županijskog suda u Karlovcu Gž-144/2024-2 od 11. rujna 2024. kojom je presuđeno povodom žalbe tužitelja da se potvrđuje Presuda Općinskog suda u Karlovcu posl.br. Pn-25/2023 od 16. svibnja 2023. u pobijanom dijelu I.1.; 2.; 3.; 4.; 5.; 6. u dijelu kojim je tužbeni zahtjev kao zahtjev za naknadu parničnog troška u odnosu na 1. tuženu Republiku Hrvatsku odbijen kao neosnovan te je istovremeno rješenjem u dijelu pod točkom II. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka da se tužitelju nalaže 1. tuženoj Republici Hrvatskoj naknaditi parnični trošak u iznosu od 4.261,74 eur-a zajedno sa zateznom kamatom predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje te da se i odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja za konačnu odluku.

5.1. Dakle, tužitelj je u cijelosti izgubio parnicu u odnosu na 1. tuženu Republiku Hrvatsku.

6.

Prema odredbi čl. 154. st. 1 ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču nadoknaditi troškove.

7. Prema odredbi čl. 163. ZPP-a odredbe o troškovima primjenjuju se i na stranke što ih zastupa državno odvjetništvo (st. 1.), a u tom slučaju troškovi postupka obuhvaćaju iznos koji bi se stranci priznao u ime nagrade odvjetniku (st. 2.).

8. Prema čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06, 2/10, dalje: Konvencija) svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva. Nitko ne može biti lišen svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava

9. Imajući u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava izraženo u presudi Klauz protiv Hrvatske (presuda od 18. srpnja 2013. zahtjev br. 28963/10) koje je taj sud detaljnije razradio i u presudi Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (presuda od 6. rujna 2016., zahtjev br. 72152/13), a koja se odnosi na parnični predmet u kojem je zahtjev za naknadu štete protiv Republike Hrvatske bio u cijelosti odbijen, ovaj sud smatra da se neovisno o ishodu spora može razmatrati je li postignuta pravična ravnoteža odnosno da li bi plaćanje troškova za tužitelja predstavljalo prekomjeran teret a što bi dovelo do povrede prava tužitelja na temelju čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

10. U svjetlu navedenih odluka Europskog suda za ljudska prava nalog za plaćanje troškova postupka prema kojem bi tužitelj bio obvezan platiti troškove zastupanja države u državni proračun predstavljalo bi miješanje u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva.

11. Načelo iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici samo po sebi ne može se smatrati protivnim čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju, pa bi i država ovdje tužena Republika Hrvatska čiji proračun nije neograničen trebala uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u odlukama Klauz protiv Hrvatske i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske) slijedom čega zahtjev 1. tužene Republike Hrvatske za naknadu parničnih troškova u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

12. U svakom predmetu koji uključuje eventualnu povredu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju sud mora utvrditi je li zbog miješanja države neka osoba morala snositi nerazmjeran i prekomjeran teret.

13. U ovom predmetu tužitelj je podnio tužbu radi naknade štete zbog ozljeđivanja 28. prosinca 1990. dok se nalazio na odsluženju vojnog roka u JNA, a posljedično je kod tužitelja došlo do 100 postotne radne nesposobnosti a u vrijeme ozljeđivanja tužitelj je imao samo 20 godina.

14. Prema ocjeni ovog suda predmetna tužba u odnosu na 1. tuženu Republiku Hrvatsku nije bila lišena ikakvog sadržaja ili očigledno nerazumna, niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano.

15. Nadalje, u ovom predmetu se ne radi o klasičnom građanskopravnom sporu između privatnih stranaka. 1. tuženu Republiku Hrvatsku zastupa državno odvjetništvo, a troškovi državnog odvjetništva se procjenjuju na temelju odvjetničkih nagrada iako se isto zapravo financira iz državnog proračuna i samim time, nije u istom položaju kao odvjetnik. Trošak 1. tužene u iznosu 4.261,74 eur-a nije neznatan s obzirom na materijalnu i financijsku situaciju tužitelja (100 postotna radna nesposobnost), a prema podacima iz spisa.

16. Slijedom iznesenog, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, sud zaključuje da bi plaćanje navedenih troškova za tužitelja predstavljalo prekomjeran teret, a što bi dovelo do povrede čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju.

17. Stoga je valjalo odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a tom odlukom obuhvaćeni su i troškovi žalbenog postupka, kao u izreci rješenja pod točkom II.

U Ogulinu 21. studenog 2025.

Sudac

Blaženka Glad

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ovog rješenja može se podnijeti žalba na županijski sud u Karlovcu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja. Žalba se podnosi pisano, putem ovoga suda.

Dostaviti:

1. Slađana Čanković, odvjetnica u Zagrebu

2. Općinsko državno odvjetništvo u Karlovcu (na broj (P-DO-41/2023)