REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-2769/2024-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja DN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Goran Srebačić iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. iz Zagreba, Radnička 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa odvjetnik Andrej Šooš Maceljski iz Zagreba, poradi utvrđenja iisplate, nakon održane glavne i javne rasprave 6. studenog 2025. godine, u nazočnosti tužitelja i njenog opunomoćenika te zamjenika tuženikova opunomoćenika, dana 24. studenog 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012267770 od 6. veljače 2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, Karlovačka ulica 2 dana 07. veljače 2007. godine pod brojem OU-240/2007, zaključenog između tužiteljice DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., platiti tužiteljici DN iznos od 582,25 EUR s zateznim kamatama koje teku od 28. veljače 2007. godine pa do isplate, te naknadi trošak parničnog postupka od 1.168,68 eur s zateznim kamatama od 24. studenog 2025. godine do isplate, sve po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zateznih kamata do 31. prosinca 2007. godine, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, a u roku od 15 dana.
III Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja DN kojim zahtjeva zatezne kamate na 582,25 eur od 31. kolovoza 2006. godine do 28. veljače 2007. godine.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 30. travnja 2024. godine tvrdi da je (koja se nakon udaje prezivala D i koja je nakon rastave vratila svoje djevojačko prezime DN) kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su Ugovor o kreditu broj 9012267770 od 06.02.2007. godine solemniziran po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, Karlovačka ulica 2 dana 07.02.2007. godine pod brojem OU-240/2007 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), kojim je tužiteljici odobren kredit za kupnju vozila. Po tom ugovoru o kreditu tuženik je odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u iznosu od 26.039,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s valutnom klauzulom s rokom otplate od 84 mjeseca (dakle 7 godina) u jednakim mjesečnim anuitetima i s promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan zaključenja tog ugovora iznosila 5,10 % godišnje (čl. 1., 2., 4. i 5.Ugovora o kreditu).
Odredbom čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu tuženik je obvezao tužiteljicu da prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita plati Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50% posto od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, odnosno tužiteljica je platila naknade u ukupnom iznosu od 3,60% od iznosa kredita. Međutim, tužiteljici niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužiteljice kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, sve sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.
Nadalje, sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako je definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, obzirom se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija i profesionalno trgovačko društvo. Tuženik je tako nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i za osiguranje kredita, na koji način je doveo tužiteljicu u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom. Tužiteljici je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku-trgovca kao druge ugovorne strane, a navedeno je suprotno temeljnim načelima obveznog prava i to načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zlouporabe prava. Također, činjenica je i to da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za navodne troškove obrade i osiguranja kredita, teretivši je prilikom isplate kredita za iznos od 937,42 CHF (3,60% od 26.039,54 CHF kao iznosa kredita), odnosno 582,25 EUR prema tečaju tuženika na dan isplate kredita s troškovima za obradu i osiguranje kredita, što sve, usput rečeno, ulazi u opis radnog mjesta kreditnog referenta, zaposlenika banke. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je obračunavao i tužiteljici zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako joj je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, takva djelatnost svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Nadalje, trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka temeljem čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužiteljici dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu, unatoč činjenici što je tuženik imao pravo na plasirani kredit naplatiti samo kamatu, a u kojoj je onda sadržan i trošak i zarada tuženika kao banke.
Osim toga, da je ovakvo ugovaranje naknade ništetno potvrdio je i sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine, kao i u odluci u predmetu broj C-84/19, a koje odluke su obvezujuće i za sudove u Republici Hrvatskoj. Tako je u sud EU u svojim odlukama u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 od 16.07.2020. godine u bitnome utvrdio sljedeće: „78 U tom pogledu treba uzeti u obzir činjenicu da, kao što to proizlazi iz navoda suda koji je uputio zahtjev, u skladu sa Zakonom 2/2009, naknade ili troškovi prebačeni na klijenta moraju odgovarati stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Iz toga slijedi da ugovorna odredba koja bi imala za učinak izuzimanje prodavatelja robe i pružatelja usluga od obveze dokazivanja da su ti uvjeti ispunjeni u pogledu naknade za otvaranje može, pod uvjetom da to provjeri sud koji je uputio zahtjev s obzirom na sve odredbe ugovora, nepovoljno utjecati na pravni položaj potrošača i slijedom toga na njegovu štetu stvoriti znatniju neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.“ „79 S obzirom na prethodna razmatranja, na jedanaesto pitanje u predmetu C-224/19 valja odgovoriti tako da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.
Naposljetku, osnovanost tužbenog zahtjeva s osnova utvrđenja ništetnosti ulazne naknade i vraćanje tužiteljici onoga što je s tog osnova platila tuženiku, proizlazi iz dosadašnje sudske prakse u vidu drugostupanjskih sudskih odluka koje tužiteljica dostavlja u spis, te zahtjeva kao u tužbi tj:
"I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu broj 9012267770 od 06.02.2007. godine, solemniziranog po javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, Karlovačka ulica 2 dana 07.02.2007. godine pod brojem OU- 240/2007, zaključenog između tužiteljice DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužiteljica kao korisnik kredita obvezuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.
II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana isplati iznos od 582,25 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od 31.08.2006. godine pa do 31.12.2007. godine po čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, zatim od 01.01.2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, te od 01.01.2023. godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u skladu s člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužiteljici DN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u skladu s člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude do konačne isplate."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava kako osnovu tako i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja te ističe da je tužba u cijelosti neosnovana, a što tuženik u nastavku detaljno obrazlaže. Tuženik osporava osnovanost deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu i naknadi za osiguranje kredita, kao i osnovanost kondemnatornog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 582,25 EUR na ime neosnovano naplaćene naknade za obradu i osiguranje 2 kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu, a sve uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu. III Prije svega, tuženik ističe kako je odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva. Naime, prema odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. U tom smislu, tuženik se poziva na Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) čiji tekst je inkorporiran spomenutim ZZP-om u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Odredbom čl. 4. st. 2. navedene Direktive propisano je da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. predmetne Direktive propisano da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. S navedenim u vezi tuženik apostrofira kako je tužitelju iznos tzv. ulazne naknade prije samog sklapanja ugovora bio dobro poznat obzirom je isti određen u fiksnom iznosu i nije vezan nekim vanjskim kriterijima koji bi mogli utjecati na njegovu visinu. Ističe se kako iznos koji je prihvaćen sklapanjem ugovora o kreditu objektivno ne može biti podložan naknadnim promjenama jer je njegov izračun jasno i nedvosmisleno određen odredbama Ugovora o kreditu i u takvom iznosu u konačnici i isplaćen. Da je tužitelju predmetna naknada, odnosno jasno određeni fiksni iznos naknade itekako bio poznat te da je tužitelj dobrovoljno pristao na navedenu ugovornu odredbu, upravo proizlazi iz načela konkurentnosti na tržištu. Naime, tužitelj je slobodno izabrao sklapanje ugovora upravo s Privrednom bankom Zagreb d.d., ovdje tuženikom. Dakle, ulazna naknada, tj. naknada za obradu i osiguranje kredita je ugovorena u iznosu od 3,60% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 582,25 EUR, stoga je tužitelju, na temelju takve jasne i određene odredbe ugovora, odmah bilo poznato koliko iznosi takva naknada te je iz istog razloga donio informiranu odluku o prihvatu ponude i sklapanju ugovora. Slijedom navedenog, obzirom je ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita unaprijed određena, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te obzirom je tužitelj izjavio da je upravo s takvom ugovornom odredbom upoznat te je na primjenu iste pristao, tuženik ne može preuzeti odgovornost za takvu odluku tužitelja. Iz navedenih razloga, budući je zadovoljen zahtjev transparentnosti iz članka 85. ZZP-a, odnosno transparentnost nije niti upitna obzirom je sporna odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, to sudu nije niti dozvoljeno provoditi test (ne)poštenosti sukladno članku 84. ZZP-a. IV Jednako tako, tuženik napominje kako je naknada za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) upravo naknada za uslugu tuženika, na koju naknadu tuženik ima pravo sukladno svojim internim propisima te kako je takva ugovorna odredba sastavljena sukladno tada važećem Zakonu o bankama (Narodne novine br. 84/2002, 141/2006), a koji zakon nije zabranjivao ovakvu vrstu naknade, već je u čl. 173. prepoznao pojam naknada odnosno provizija koje banka zaračunava korisniku kredita. Osim toga, ZZP ne zabranjuje ugovaranje ovakve naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Ujedno, Zakon o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, dalje u tekstu: ZPK) koji je usklađen s pravnom stečevinom Europske unije također nije zabranio naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva. Povrh svega navedenog, ističe se da je na temelju ZPK, donesen Pravilnik o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine br. 15/2014, dalje u tekstu: Pravilnik), kojim pravilnikom je u članku 3. izrijekom navedeno kako vjerovnik (Banka, ovdje tuženik) za obavljanje usluga može obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Jednako tako, u skladu s istim Pravilnikom, sporna naknada obračunata je i naplaćena sukladno objavljenoj Tarifi, odnosnom Općim uvjetima poslovanja tuženika (dalje u tekstu: Opći uvjeti), a s kojim Općim uvjetima je tužitelj prilikom potpisa Ugovora o kreditu upoznat te je pristao na njihovu primjenu. Nadalje, tuženik naglašava kako je i iz Općih uvjeta poslovanja vidljivo da su pod točkom 3.8. regulirane naknade, odnosno provizije koje Banka zaračunava korisniku kredita te da korisnik kredita plaća naknadu za obradu kreditnog zahtjeva utvrđenu Odlukom o naknadama i drugim troškovima Banke i samim Ugovorom o kreditu. Također, ističe se kako su sve naknade iskazane u pisanom obliku te su svakodobno dostupne tužitelju na poslovnoj mreži i drugim distribucijskim kanalima tuženika. Obzirom je primjena Općih uvjeta tuženika ugovorena predmetnim Ugovorom o kreditu te obzirom su Opći uvjeti javno objavljeni na internetskim stranicama tuženika, a sve sukladno članku 295. Zakona o obveznim odnosima i članku 303. Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine br. 159/2013, 19/2015, 102/2015, 15/2018, 70/2019, 47/2020, 146/2020, 151/2022, dalje u tekstu: ZKP), jasno je kako je primjena Općih uvjeta tuženika valjano i zakonito ugovorena te kako su samim time i valjane odredbe Općih uvjeta kojim je predviđena naplata naknade za obradu kredita.
Da je u konkretnom slučaju valjana primjena Općih uvjeta tuženika, potvrđuje i Visoki trgovački sud u Zagrebu u odluci broj Pž-120/2023-2 od dana 19. srpnja 2023. godine op. cit. „Opći uvjeti ugovora moraju se objaviti na uobičajeni način. Oni obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora. Za valjanost primjene općih uvjeta ugovora, potrebno je, između ostalog, da su sadržani u tekstu ugovora (na obrascu, formularu), npr. na poleđini ugovora ili da se u nekoj ugovornoj odredbi na njih poziva.“
Dodatno, tuženik napominje kako se ulaznom naknadnom naplaćuju troškovi za uslugu koju je tuženik pružio tužitelju, a koja naknada se sastoji od operativnih troškova, materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge te povezanih regulatornih troškova. Dakle, tako ugovorenu naknadu tuženik nesporno ima pravo naplaćivati na temelju svih relevantnih propisa te ista naknada nema kompenzacijski karakter niti predstavlja naknadu štete ili ugovornu kaznu, već isključivo cijenu koju je tuženik naplatio tužitelju za pruženu uslugu. Nadalje, tuženik ističe kako Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća, dalje u tekstu: Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi) toč. 18. Preambule kao mjerilo prosječnog potrošača postavlja potrošača koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi nadalje utvrđuje da test prosječnog kupca nije statistički test te da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici te da će nacionalni sudovi i druga tijela morati izvršavati pravo vlastitog prosuđivanja, odnosno isto utvrđivati u skladu s odredbama te Direktive. U tom smislu, potrebno je utvrditi jesu li prilikom ulaska u ugovorni odnos s potrošačem bila ispunjena tri glavna uvjeta iz Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, odnosno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, je li potrošač bio pažljiv prilikom sklapanja ugovora te je li potrošač bio oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja. U odnosu na uvjet Direktive o nepoštenoj poslovnoj praksi, prema kojem uvjetu je potrebno utvrditi je li potrošač bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima ugovora, tuženik ističe kako sporna naknada ne predstavlja bitnu činidbu ugovora o kreditu potvrdio je Sud EU te je u presudi C- 259/19 i C-224/19 iznio sljedeći stav: „Članak 3., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Činjenica da je naknada za otvaranje uključena u ukupan trošak hipotekarnog zajma ne može odrediti da je ona njegova bitna činidba.“ Svi prethodno navedeni uvjeti propisani Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi, također su sadržani u odredbama čl. 81. – čl. 88. ZZP-a, a koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Dakle, predmetna Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje je li određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog Ugovora o kreditu, odnosno ocijeniti je li ugovorna odredba o naknadi za obradu nepoštena, a posljedično tome i ništetna. Sukladno navedenim odredbama ZZP-a, ugovorne odredbe smatrat će se nepoštenima, posljedično tome i ništetnima, ako se o istima nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Uzimajući u obzir okolnosti ovog pojedinačnog predmeta, a osobito fiksni iznos naknade za obradu kredita, nepostojanje ikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa te da su tužitelju pružene sve obavijesti i informacije o navedenoj naknadi prije i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, očito je kako navedena odredba o naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka na štetu potrošača. Nadalje, treba naglasiti kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu imao mogućnost izbora. Međutim, tužitelj je između svega ponuđenog svjesno odabrao upravo predmetni Ugovor o kreditu sa svim njegovim uvjetima i odredbama i to prvenstveno iz razloga što je tužitelj ocijenio da mu predmetni ugovor, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, najviše odgovara. Osim što je tužitelj imao mogućnost izbora, tuženik ukazuje na činjenicu kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, s obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo u smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o ispravi koja ima snagu javnobilježničkog akta, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan u cijelosti. Također, napominje se kako tužitelj kao poslovno sposobna osoba, prilikom razmatranja ponuđenog Ugovora o kreditu, nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri, stoga se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Konačno, tuženik upire na činjenicu da je predmetnim Ugovorom o kreditu tužitelju isplaćen iznos od 26.039,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti, stoga tuženik smatra kako u ovom konkretnom slučaju iznos ulazne naknade od 582,25 EUR ne može uzrokovati značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača/tužitelja u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. Slijedom svega navedenog, jasno je da je odredba o naknadi za obradu kredita bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Jednako tako, jasno je da je tužitelj sa spornom ugovornom odredbom bio upoznat te da je ista odredba bila predmet pojedinačnih pregovora. Iz navedenih razloga sporna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača niti se može utvrditi nepoštenom, a posljedično tome i ništetnom. Čak i kada bi odredba o naknadi za obradu kredita uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a što tuženik izričito osporava, takva neravnoteža nikako se ne bi mogla smatrati značajnom u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a. Sve prethodno navedeno, upravo potvrđuje Sud EU presudom od dana 3. listopada 2019. godine u predmetu broj C-621/17 (L Kiss protiv CIB Bank Zrt.) u kojem predmetu se razmatralo pitanje eventualne nepoštenosti/ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o zajmu, a koje odredbe su se ticale naknada u ugovorima o kreditu. Tužitelj je u navedenom predmetu tvrdio kako je riječ o ugovornoj odredbi koja ne navodi jasno koje usluge tuženik naplaćuje, odnosno, koji su troškovi pokriveni naplatom naknade za obradu kredita kao niti da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu tužitelj o naplati predmetne naknade bio informiran. Stoga je nacionalni sud postavio Sudu EU prvo pitanje koje glasi: “ Treba li se zahtjev jasnog i razumljivog sastavljanja iz članka 4. stavka 2. i članka 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva1) tumačiti na način da, u okviru ugovora o zajmu sklopljenog s potrošačima, taj zahtjev ispunjava ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori, a koja točno utvrđuje iznos troškova, provizija i drugih naknada (u daljnjem tekstu, zajednički: troškovi) na teret potrošača, njihovu metodu izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti, ali koja, međutim, ne navodi za koje se konkretne usluge plaćaju ti troškovi; ili se pak treba tumačiti na način da je i u ugovoru potrebno navesti koje su to određene usluge? U potonjem slučaju, je li dovoljno da se sadržaj pružene usluge može izvesti iz naziva troška?” Na prvo postavljeno pitanje, Sud EU odgovara „Članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku – o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti – također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Nadalje, drugo pitanje postavljeno Sudu EU u navedenom predmetu glasi: “ Treba li članak 3. stavak 1. Direktive tumačiti na način da ugovorna odredba koja je u predmetnom slučaju upotrijebljena u području troškova, pri čemu, na temelju ugovora, nije moguće nedvojbeno utvrditi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove, uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora?” Na drugo postavljeno pitanje, Sud odgovara : „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku – koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove – načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ Isto stajalište Sud EU potvrdio je u predmetu broj C-565/21 presudom od dana 16. ožujka 2023. godine. VI Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje iznosa od 582,25 EUR. Naime, naknada za obradu kredita na temelju čl. 11.3. predmetnog Ugovora o kreditu plaćena je dana 28. veljače 2007. godine, dok je predmetna tužba podnesena dana 30. travnja 2024. godine. Stoga je očito kako je kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim se potražuje iznos plaćene naknade za obradu nesporno u zastari, a sve temeljem čl. 215. st. 1. i čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023), budući je istekao petogodišnji zastarni rok. Tako Županijski sud u Zadru u presudi poslovni broj: Gž-853/2021 od dana 8. prosinca 2022. godine navodi:
„16. Kako su prema utvrđenju suda prvog stupnja, tako i prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, odredbe Ugovora o nenamjenskom kreditu od ----- 2009. u odredbi čl. 12.3. Ugovora prema kojoj je tužiteljica tuženici dužna platiti naknadu s osnove odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini ----% od iznosa kredita razumljive i jasne, pa ih je ona jednostavnim čitanjem mogla uočiti i shvatiti, jer je ta odredba jasno navedena, pa nema mjesta ocjeni te odredbe u smislu Direktive i ZZP, kako to u žalbi navodi tužiteljica, već je pravilan zaključak suda prvog stupnja da predmetna klauzula nije ništetna, u smislu odredbe čl. 322. ZOO. 16.1. Takva ugovorna odredba nije protivna Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa se radi o slobodno uređenom obveznom odnosu, u smislu odredbe čl. 2. ZOO. 17. Glede tuženičinog prigovora zastare potraživanja, prvostupanjski je sud taj prigovor ocijenio osnovanim, što je obrazložio činjenicom da je Ugovor o kreditu parničnih stranaka zaključen ----- 2009., isplaćen je ugovoreni iznos kredita tužiteljici umanjen za sporni iznos naknade dana ---- 2009., kada je Ugovor i zaključen, pa je tužba u predmetnoj pravnoj stvari, s obzirom na činjenicu da taj Ugovor nije utvrđen ništetnim, podnesena izvan općeg zastarnog roka od 5 godina. 17.1. Naime, ZOO ne sadrži posebne odredbe o zastari potraživanja iz odnosa stjecanja bez osnove, pa se i u konkretnome primjenjuje opći rok zastare od 5 godina iz čl. 225. tog Zakona, jer zastara potraživanja na ime stečenog bez osnove počinje teći od dana stjecanja bez osnove.“ Ujedno, tuženik osporava zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata kako je to specificirano tužbenim zahtjevom iz razloga što se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem budući je tijekom otplate kredita u svemu postupao u skladu sa propisima kojima je strogo regulirano tuženikovo poslovanje te se stoga tuženik eventualno može smatrati poštenim stjecateljem. VI Slijedom svega navedenog, predlaže se Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, a sve uz obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročene parnične troškove ovoga postupka, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, u roku od 15 dana.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 6. veljače 2007. s otplatnom tablicom, izvadak iz tečajne liste od 7. veljače 2007., opće uvjete poslovanja, brojne priložene presude nisu posebice ocjenjivane, preslušao tužitelja, a računovodstveno vještačenje nije provedeno, jer nije prijeporna visina tužbenog zahtjeva, kao u tuženikovom podnesku od 27. siječnja 2025.
4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 7. veljače 2007. na 26.039,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom srednjem tečaju za tu valutu na dan korištenja kredita, radi kupnje vozila, s ugovornim kamatama na dan sklapanja ugovora od 5,10% godišnje koja se obračunava u CHF mjesečno, te je sadržana u anuitetima i dospijeva na naplatu s njima i otplaćuje se u CHF, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženikovom za tu valutu na dan plaćanja u 84 jednaka mjesečna anuiteta te se tužitelj obvezuje prije ili istodobno s korištenjem kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,5% od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,10% sukladno tuženikovoj odluci o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, što je utvrđeno uvidom u predmetni ugovor te je neprijeporno da je otplaćen.
6. Prijeporni su odredba o tzv. ulaznoj naknadi tj. za obradu kreditnog zahtjeva kao i naknada za osiguranje kredita, osnova tužbenog zahtjeva te zastara.
7. Ovdje treba primijeniti odredbe čl. 81, 82, 85, 86, 87, 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.
8. Glede ništenosti ugovorne odredbe čl. 11, st. 3. Ugovora o kreditu, pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Su IV-308/2020 od 5. studenog 2020. godine jest da je ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl.49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo a presudom Europskog suda za ljudska prava u spojenim predmetima C-229/19 i C-289/19 je utvrđeno da odredbe Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da odredba sadržana u aleatornom ugovoru sklopljenom između prodavatelja robe i pružatelja usluga i potrošača, kao što se to ugovori o leasingu dionica, mora smatrati nepoštenom ako se s obzirom na okolnosti sklapanja predmetnog ugovora i uzimajući u obzir datum njegova sklapanja tom odredbom može tijekom njegova ispunjavanja prouzročiti znatnija neravnoteža u pravima i obvezama stranaka, i to čak i u slučaju ako bi ta neravnoteža nastupila samo ako bi se ostvarile određene okolnosti ili ako bi navedena odredba u drugim okolnostima mogla čak koristiti potrošaču te u tim okolnostima je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri je li odredba kojom se unaprijed utvrđuje prednost koju prodavatelj robe ili pružatelj usluga ostvaruje u slučaju prijevremenog raskida ugovora o kreditu mogla prouzročiti takvu neravnotežu od trenutka sklapanja navedenog ugovora, uzimajući u obzir okolnosti sklapanja ugovora, kao i da odredbe ove Direktive treba tumačiti na način da se prodavatelj robe ili pružatelj usluga, koji je kao prodavatelj potrošaču nametnuo ugovornu odredbu koju je nacionalni sud, kada se ugovor može održati na snazi bez te ugovorne odredbe proglasio nepoštenom i posljedično ništetnom ne može pozivati na zakonsku naknadu štete predviđenu dispozitivnom odredbom nacionalnog prava koja bi bila primjenjiva da ne postoji navedena ugovorna odredba. Tako i Ustavni sud Republike Hrvatske, U-III-323/22 od 13. srpnja 2023. godine.
9. Po ocjeni ovoga suda isto stajalište vrijedi i za ugovornu odredbu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadu za osiguranje kredita, prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv da s njim tuženik nije pregovarao o ovoj naknadi već je dobio unaprijed pripremljen ugovor s tuženikove strane, uzevši u obzir njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je prodavač i zvanje - završena srednja stručna škola te je tako utvrđeno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor, što i nije prijeporno te se o njemu nije pregovaralo posebice o ovima ugovornim odredbama naknadama te tužitelju te odredbe nisu bile ni protumačene.
10. Odredbom čl.6. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-155/23) je propisano da je zabranjeno ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato. Čl.10. st.3. istog Zakona je propisano da je sudionik u obveznom odnosu dužan se suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugog sudionika, u ostvarivanju svog prava.
11. U odnosu na čl. 11, st. 3. ugovora o kreditu tj. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za osiguranje kredita, sud ocjenjuje da je i ova ugovorna odredba ništetna, budući se o njoj nije pregovaralo te je suprotna navedenim načelima obveznoga prava, zbog čega tužitelj nije ni mogao utjecati na sadržaj ove ugovorne odredbe, sve prihvaćajući njegov iskaz kao životan i uvjerljiv zbog prethodno obrazloženih razloga, a to primjenom odredbe čl. 87, st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05-155/23) pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena naknada nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit kojeg će moći otplatiti. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87, st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.
12. Slijedom toga je sud i prihvatio tužbeni zahtjev iz točke 1., budući jest dopušteno ugovarati ovakve odredbe o naknadama, ali ne suprotno navedenim načelima obveznog prava.
13. Prigovor zastare u odnosu na ovu naknadu nije osnovan primjenom pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. godine. Naime, kako je ova odredba utvrđena ništetnom, sukladno odredbi čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima to primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona je tuženik dužan vratiti isto što je naplatio na ime tih naknada. Stoga se na ovo vraćanje primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl.225. st.1. Zakona o obveznim odnosima te počinje teći od pravomoćnosti ove presude.
14. Visina tužbenog zahtjeva nije prijeporna sukladno tuženikovom podnesku od 27. siječnja 2025. godine.
15. S obzirom na tužiteljevo zvanje i zanimanje te namjenu kredita i da mu je trebao radi osobnih potreba, sud ocjenjuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja tog ugovora bio potrošač po odredbi čl. 3, st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a tuženik nije dokazao drugačije, premda je na njemu dokazni teret.
16. Zatezne kamate teku od dana plaćanja samih naknada tj. 28. veljače 2007. godine, kako je utvrđeno uvidom u otplatnu tablicu, a to tvrdi i sam tuženik kao dana dospjelosti sve po stopi određenoj odredbom čl. 1. Uredbe o visini stope zateznih kamata i čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda jer nije riječ o trgovačkom ugovoru, a na parbeni trošak teku po odredbi čl.151.st.3. Zakona o parničnom postupku, dočim je odbijen dio tužbenog zahtjeva za zateznim kamatama na glavnicu od 31. kolovoza 2006. do 28. veljače 2007. godine kao neosnovan.
17. Na osnovi odredbe čl.154. st.5. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelj uspio u pretežitom dijelu zahtjeva, primjenom tbr 7, 8. i 9. OT je sud tužitelju dosudio trošak odvjetničkog zastupanja u cijelosti i to za tužbu i podnesak od 27.6.2024. te dva raspravna ročišta 17.1.2025. i 6.11.2025. po 100 bodova svaki, ročište 19. 5.2025. 25 bodova, što je 850,00 eura, uz PDV od 212,50 eur, što je ukupno 1.062,50 eur, sudsku pristojbu na tužbu 53,09 eura i presudu 53,09 eura, što je 1.168,68 eur.
Trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. istog Zakona, jer nije potreban ni nuždan za uspjeh u postupku, a premda je naveden u tbr. 9, st. 3. OT sud ga ocjenjuje neosnovanim.
U Zagrebu, dana 24. studenog 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
