Poslovni broj: 10 Kž-284/2023-6

 

                                                                                        Poslovni broj: 10 Kž-284/2023-6

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

         Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dušanke Zastavniković Duplančić, kao predsjednice vijeća te Marijana Garca i Renate Miličević, kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Banušić, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. G., zbog kaznenog djela protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluke Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08. i 57/11. – dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o žalbama državnog odvjetništva i optuženika, podnesenih protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-209/2021 od 8. prosinca 2022., u javnoj sjednici vijeća održanoj 10. listopada 2023., u nazočnosti branitelja optuženog D. G., T. G., odvjetnika iz Z.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

I. Povodom žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. G., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela, te se izriče da je optuženi D. G., djelom za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, počinio produljeno kazneno djelo protiv gospodarstva utajom poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. i 3. u vezi sa člankom 52. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu: KZ/11.).

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda i u odluci o kazni, na način da se optuženi D. G. za kazneno djelo iz članka 256. stavka 3. KZ/11. osuđuje na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, te mu se na temelju članka 56. KZ/11., izriče uvjetna osuda tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

III. Žalbe državnog odvjetnika i optuženog D. G. odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, broj: K-209/2021 od 8. prosinca 2022., optuženi D. G. proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. alineja 4.  u vezi stavka 2. KZ/97, a sve u vezi sa člankom 61. KZ/97, činjenično opisano u izreci pobijane presude, te je na temelju članka 292. stavka 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, a na temelju članka 56. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21. – dalje u tekstu KZ/11.) optuženiku je izrečena uvjetna osuda, na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

1.1. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.), naloženo je optuženom D. G. da na ime imovinskopravnog zahtjeva isplati oštećeniku R. H., OIB: ……….., iznos 867.367,49 kuna /115.123,42 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. ožujka 2009. pa do isplate po članku 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj:  35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/11., 114/22., 156/22. – dalje u tekstu: ZOO), koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana računajući od pravomoćnosti presude.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točka 1. i 6. ZKP/08., optuženik je na ime troškova kaznenog postupka dužan platiti troškove vještačenja u iznosu 15.750,00 kuna / 2.090,38 eura, te paušalni iznos 1.506,90 kuna / 200,00 eura.

 

2. Žalbu protiv presude pravodobno je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu zbog odluke o kazni s prijedlogom da drugostupanjski sud prihvati žalbu u pravcu svih žalbenih navoda.

 

2.1. Žalbu je podnio i optuženi D. G. po branitelju T. G., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio da se optuženika i branitelja obavijesti o održavanju sjednice vijeća, što je udovoljeno.

 

3. Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženik po branitelju T. G., odvjetniku iz Z. s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana, preinači prvostupanjska presuda i optuženika oslobodi optužbe.

 

4. Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu vratilo je predmet na daljnji postupak (članak 474. stavka 1. ZKP/08.).

 

5. Na javnu sjednicu vijeća pristupio je uredno pozvani branitelj optuženika T. G., odvjetnik iz Z., dok nisu pristupili uredno pozvani državni odvjetnik i optuženik, nakon čega je sjednica vijeća održana u njihovoj odsutnosti. Prisutni branitelj optuženika u cijelosti je ostao kod navoda žalbe.

 

6. Žalbe optuženika i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

7. Žaleći se zbog bitne povrede odredbe kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., optuženik navodi da je „…izreka presude nejasna u djelu gdje je proglašen krivim za umanjenje porezne obveze prema proračunu u dijelu posebnog poreza“ te da se u izreci presude samo ističe „…termin posebni porez“, iz kojeg razloga iz nje „…nije moguće utvrditi o kojem se posebnom porezu radi“, zbog čega se „…presuda ne može ispitati“. U tom smislu pojašnjava da je prvostupanjski sud dosudio imovinskopravni zahtjev R. H. u iznosu 867.367,49 kuna/115.123,42 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od 1. ožujka 2009., sve do isplate, a za takvu dosudu u obrazloženju presude „…ne navodi odlučne činjenice…“, već samo naglašava da ga je bilo nužno dosuditi, jer se  ponašao suprotno članku 252. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 119/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 125/11., 111/12., 68/13., 110/15., 40/19., 34/22., 114/22., 18/23. i 130/23. - dalje u tekstu: ZTD). Ovakva argumentacija istaknute povrede kaznenog postupka, optuženik izražava nezadovoljstvo ocjenom izvedenih dokaza, posebno u odnosu na iskaze svjedoka G. L. i L. M., nalaz i mišljenje vještaka prometne struke dipl. ing. N. E. i na pročitane isprave, što su prigovori činjenične naravi, koji će biti razmotreni u okviru te žalbene osnove.

 

7.1. Pored toga, nasuprot tim žalbenim navodima, izreka pobijane presude je razumljiva i nema bilo kakvih nejasnoća, a niti je proturječna razlozima. U obrazloženju pisane presude, prvostupanjski sud je iznio jasne i određene razloge o svim odlučnim činjenicama, osobito glede krivnje optuženika, ali i glede načina i visine naložene dosude imovinskopravnog zahtjeva oštećenoj R. H., zajedno sa zakonskim zateznim kamatom od 1. ožujka 2009., sve do isplate. Postavljeni imovinskopravni zahtjev, naložen je optuženiku na temelju članku 158. stavka 1. ZKP/08., u vezi sa člankom 29. stavka 2. ZOO. O tome je na temelju svih tih izvedenih dokaza, prvostupanjski sud iznio razloge za vrednovanje tih dokaza i za utvrđenje da je optuženik svojim postupanjem oštetio Republiku Hrvatsku u iznosu 867.367,49 kuna, koja korist je pribavljena društvu „AK B“ d.o.o. Kako je ovo društvo prestalo postojati, prvostupanjski sud je opravdano obvezao optuženika da kao (jedina) odgovorna osoba isplati navedeni iznos, tako da se zapravo neosnovano žali i zbog odluke o imovinskopravnim zahtjevima, a nedostaci na koje ukazuje žalba nisu ostvareni.

 

8. Nije u pravu optuženik ni kad tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., jer je suprotno njegovim žalbenim navodima, pobijana presuda utemeljena na svim izvedenim dokazima na raspravi, ali i na pročitanim carinskim deklaracijama, izvatku iz sudskog registra, na koji način ju je temeljio samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi (članak 450. stavka 1. ZKP/08.), koje dokaze je valjano reproducirao i ocjenjivao (u skladu s odredbom članka 450. stavka 2. ZKP/08.) i kroz logičnu analizu i njihovu povezanost sa svim tim dokazima. Osim toga, optuženik je u prethodnom postupku (pred državnim odvjetnikom), ali i na raspravi na istovjetan način iskazivao, poričući da je počinio predmetno kazneno djelo, kojom prilikom nije želio odgovarati na pitanje optužbe ili suda. Kako odredba članka 435. stavka 1. ZKP/08., propisuje da će na raspravi predsjednik vijeća,  kad optuženik odstupi od svojega prijašnjeg iskaza danog tijekom dokazne radnje ili ranije rasprave, upozoriti na odstupanje i upitati, zašto sada iskazuje drukčije, po „potrebi“, reproducirat će se snimka njegovog iskaza ili dijela tog iskaza, odnosno taj dio iskaza će se pročitati. Zbog ovako iznesenih razloga, nije bilo potrebe reproducirati snimku njegovog prvog ispitivanja.

 

9. U žalbi optuženik ističe da prvostupanjski sud „nije ispitao“ postojanje pravnog kontinuiteta kaznenog djela iz članka 292. stavka 1. alineja 4. i stavka 2. u vezi članka 61. KZ/97. i kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. i stavka 3. u vezi članka 52. KZ/11., u skladu sa člankom 3. stavka 2. ZKP/08., s obzirom da ga je trebalo „provjeriti kroz sve novele KZ/11.“, dok prvostupanjski sud nalazi (i obrazlaže) da kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. alineja 4. i stavka 2. u vezi članak 61. KZ/97., za koje je zapriječena kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu protiv gospodarstva utaje poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. i stavka 3. KZ/11., za koje je zapriječena kazna zatvora od jedne do deset godina, koje djelo nije blaže u odnosu na kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. alineja 4. i stavka 2. KZ/97., utvrđujući da je za njega blaži stari kazneni zakon, jer ima niži maksimum zapriječene kazne. Ovo stajalište po ocjeni ovoga suda nije pravilno, na koji način je došlo do povrede kaznenog zakona na štetu optuženika. 

 

9.1. Ove okolnosti nalagale su da ovaj sud u tom dijelu pobijanu presudu ispita po službenoj dužnosti na temelju članka 467. stavka 1. točke 2. ZKP/08. (s obzirom na stupanje na snagu novog kaznenog zakona 1. siječnja 2013.), nakon čega je utvrdio, da kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. alineja 4. i stavka 2. u vezi sa člankom 61. KZ/97., ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu protiv gospodarstva utajom poreza ili carine iz članka 256. stavka 1. i stavka 3. u vezi sa člankom 52. KZ/11. i da je ono blaže u odnosu na kazneno djelo iz članka 292. stavka 1. alineja 4. i stavka 2. KZ/97. Naime, pri ocjeni pravnog kontinuiteta u smislu članka 3. stavka 3. KZ/11., nije odlučan naziv kaznenog djela, već je li se neko kriminalno ponašanje može podvesti pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog zakona. Prema činjeničnom opisu kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim, radi se o tome da je s ciljem stjecanja nepripadne materijalne dobiti za svoje trgovačko društvo, djelatnicima C. Z., svjesno predočio (samo) jedan račun koji se odnosio na proizvodnu vrijednost motornog vozila, dok drugi račun koji se odnosio na distribucijske troškove s maržom nije predočio, na koji način je postupao protivno članku 31. i 38. Carinskog zakona, umanjujući carinsku vrijednost uvezenih osam automobila tijekom 2008., posebnog poreza i porez na dodanu vrijednost u iznosu  615.225,57 kuna / 81.654,46 eura, a tijekom 2009., umanjujući carinsku vrijednost uvezenog jednog automobila tijekom 2009., u iznosu 252.171,92. kune / 33.468,96 eura, zbog čega kazneno djelo iz članak 292. stavka 1. alineja 4. i stavka 2. u vezi sa člankom 61. KZ/97., ima pravni kontinuitet u kaznenom djelu utaje poreza ili carina iz članka 256. stavka 1. i 3. u vezi sa člankom 52. KZ/11. Kako je ovo kazneno djelo dovelo do smanjenja ili neutvrđivanja porezne obveze velikih razmjera (867.367,49 kuna/ 115.123,42  eura), koja se prema izmijenjenoj odredbi članak 87. stavka 27. ZID KZ/15., ostvaruje kada vrijednost porezne obveze prelazi 600.000,00 kn, onda je pravnu oznaku kaznenog djela iz izreke pobijane presude trebalo preinačiti na način da je optuženik (sada) počinio kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. u vezi članka 52. KZ/11. Kod primjene članka 3. KZ/11., ovaj sud je imao u vidu da je ovo djelo  blaže zbog iznosa neodređenih vrijednosti, ali ne i zbog zapriječene kazne s tim da se prilikom izricanja kazne optuženiku ne smije prijeći maksimum zapriječene kazne iz članak 292. stavka  2.KZ/97., u trajanju od jedne do osam godina zatvora. 

 

9.2. Upravo zbog spomenutih razloga (i zbog izmjene visine neodređenih vrijednosti zakonskih obilježja kaznenih djela, primijenjen je novi kazneni zakona, jer je sada smanjena kriminalna količina počinjenog kaznenog djela), trebalo je po službenoj dužnosti, povodom žalbi državnog odvjetnika i optuženika, preinačiti pobijanu presudu u pravnu oznaku djela, kako je to odlučeno pod točkom I. izreke ove presude, ali i u odluci o kazni, poštujući pri tome načelo alternativiteta, što znači da je isključena kombinacija odredaba starog i novog zakona, kako to čini prvostupanjski sud kada je optuženika na temelju članka  292. stavka 2. alineja 4. i stavka 2. u vezi sa člankom 61. KZ/97., osudio na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, pogrešno primjenjujući novu odredbu članaka 56. KZ/11., na koji način je kombinirao stari i novi zakon. Kada se ima u vidu istaknuto načelo koje proizlazi iz odredbe članka 3. stavka 2. KZ/11., prema kojoj se primjenjuje zakon koji je blaži za počinitelja, tada se zakon primjenjuje u cijelosti (i u odnosu na ostale odluke sadržane u izreci pobijene presude), koje odluke su donesene sukladno pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

10. Također, nije utvrđen žalbeni razlog povrede kaznenog zakona koji optuženik veže uz činjenicu „… da je proglašen krivim da bi postupio suprotno odredbama članka 31. i 38. Carinskog zakona…“ i da prvostupanjski sud, iako dužan „…nije provjerio pravni kontinuitet i navedenog propisa…“, koji više nije na snazi. Naime, točna je činjenica da je 2013. prestao važiti Carinski zakon („Narodne novine“ broj: 78/99., 94/99., 117/99., 73/00., 92/01., 47/03., 140/05., 138/06., 60/08., 45/09.i 56/10., dalje u tekstu: CZ) i da se od 2013. glede utvrđivanja vrijednosti robe u carinske svrhe primjenjuje Poglavlje 3. (Vrijednost robe u carinske svrhe), odnosno odredbe članka 69.–79. preinačene Uredbe /EU/ br. 952/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 9. listopada 2013. o Carinskom zakoniku Unije (Sl L 269/1 od 10. listopada 2013., dalje u tekstu: Uredba broj 952/2013). Međutim, isto tako točno je da je optuženik proglašen krivim zato što je djelatnicima C. Z., predočio samo jedan račun koji se odnosio na proizvodnu vrijednost motornog vozila, dok račun za distribucijske troškove s maržom nije predočio, na koji način je protivno blanketnim odredbama članka 31. i 38. CZ, umanjena carinska vrijednost uvezene robe, umanjujući osnovicu za obračun carinskih davanja, posebnog poreza i porez na dodanu vrijednost.

 

10.1. Odredbe CZ o utvrđivanju vrijednosti robe u carinske svrhe koje su bile na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela (članak 31. stavak 1. i članak 38.) i odredbe o utvrđivanju vrijednosti robe u carinske svrhe sadržane u Uredbe broj br. 952/2013 (članak 70. i članak 74.) su u kontinuitetu i u bitnome istovjetne (primarna osnova za carinsku vrijednost robe je transakcijska vrijednost - cijena koja je stvarno plaćena ili plativa za robu kada se prodaje radi izvoza u carinsko područje Unije, po potrebi prilagođena /članak 70. stavak 1. Uredbe broj 952/2013, članak 31. stavak 1. CZ/, uz dodavanje stavki propisanih člankom 74. Uredbe broj 952/2013 /članak 38. CZ), zbog čega su ove zakonske odredbe pravilo primijenjene, tako da nije povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika.

11. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik navodi da ne postoje dokazi da je ostvario obilježja djela koje mu se stavlja na teret i da je donesena pogrešna odluka. Ukazuje da je trgovačko društvo „AK  B“ d.o.o., zaprimilo jednu fakturu temeljem ugovora, dok su druge fakture interni dokumenti društva HIM H. und inernat M. G., E.-S. iz F., S. R. N. i nije mogao utjecati na njihovo izdavanja. Naglašava da njihovo postojanje „…ne može imati za posljedicu da je od stvarno dogovorene kupoprodajne cijene za automobile, drugačije od one navedene u „prvom računu“. Za „druge račune nije znao“, pri čemu tvrdi da je „…vještak utvrdio pretpostavljenu vrijednost vozila, dok se stvarna vrijednost tempore criminis ne može utvrditi…“.

 

11.1. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrdio u odnosu na odlučne činjenice, utvrdivši da je optuženik počinio kazneno djelo iz članka 256. stavka 1. i 3. u vezi članka 52. KZ/11., upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Ovakvo  činjenično stanje utvrdio je na temelju savjesne ocjene i analize svih izvedenih dokaza tijekom postupka. U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je određeno i potpuno izložio obranu optuženika i sve izvedene dokaze, koje je detaljno analizirao i pravilno ocijenio, pojašnjavajući zašto je njegovu obranu ocijenio nevjerodostojnom i neistinitom, djelom i iskaz svjedoka H. Š., a zašto je prihvatio iskaz svjedoka G. L. i L. M., nalazu i mišljenju vještaka za financije i računovodstvo R. P., nalazu i mišljenju prometnog vještaka dipl. ing. N. E. i sve pročitane isprave (čiji sadržaji vjerodostojnosti i istinitosti ničim nije dovedeno u bilo kakvu sumnju), dajući za sve to dostatne i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Upravo na temelju potonje navedenih dokaza, prvostupanjski sud je sa sigurnošću utvrdio da je optuženik postupio s ciljem stjecanja nepripadne materijalne dobiti za svoje trgovačko društvo, kada je djelatnicima C. Z., svjesno predočio (samo) jedan račun koji se odnosio na proizvodnu vrijednost motornog vozila, dok drugi račun koji se odnosio na distribucijske troškove s maržom nije predočio, na koji način je protivno članku 31. i 38. Carinskog zakona, umanjio carinsku vrijednost uvezenih osam automobila tijekom 2008., posebnog poreza i porez na dodanu vrijednost u iznosu 615.225,57 kuna / 81.654,46 eura, a tijekom 2009., umanjio carinsku vrijednost uvezenog jednog automobila tijekom 2009., u iznosu 252.171,92. kune / 33.468,96 eura ili u ukupnom iznosu 867.367,49 kuna/ 115.123,42 eura. Ovakva činjenična utvrđenja ukazuju da je optuženik bio svjestan svog djela i htio je njegovo počinjenje, ostvarivši  objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 256. stavka 1. i 3. u vezi sa člankom 52. KZ/11., a koja su potpuno utvrđena.

 

11.2. Stoga, žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

12. Nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika zbog odluke o kazni, a ni optuženika koja žalbena osnova je sadržana u njegovoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12.1. Državni odvjetnik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud „…precijenio i pogrešno ocijenio značaj olakotnih okolnosti…“, zbog čega smatra da je optuženiku izrečena „preblaga kaznenopravna sankcija“, posebno kada se ima u vidu iznos stečene protupravna imovinske koristi za društvo, tako da izrečena uvjetna osuda nije primjerena, već je nužno izreći bezuvjetnu kaznu zatvora, dok se s druge strane optuženik izrekom ne žali zbog odluke o kazni, niti je obrazlaže, a kako je već rečeno, ta žalbena osnova sadržana je u njegovoj žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

12.2. U skladu s preinačenjem pravne oznake djela za koje je optuženik proglašen krivim, valjalo je odmjeriti novu kaznu po tom zakonskom propisu pa ocjenjujući žalbene razloge, a prihvaćajući sve po prvostupanjskom sudu utvrđene okolnosti koje su utjecale na odabir vrste i mjere kazne, cijeneći kao olakotno da je dosad neosuđivan, obiteljske prilike, životnu dob i da je otac troje maloljetne djece, dok mu kao otegotno ništa nije utvrdio, pri čemu je sagledavao i respektirao težinu počinjenog kaznenog djela, koja se ogleda kroz visinu pribavljene protupravne imovinske koristi, pobude iz kojih je djelo počinjeno, težinu i njegove posljedice, onda sve to u svojoj ukupnosti opravdava da mu se odredi kazna zatvora u trajanju jedne godine (odmjeravajući je najbliže posebnom minimumu) ali i izricanje uvjetne osude i određivanja roka provjeravanja u trajanju tri godine, uslijed čega nema potrebe za težim (ili blažim) kažnjavanjem. Sve okolnosti koje je prvostupanjski sud cijenio, a koje u žalbi apostrofira državni odvjetnik, ne opravdavaju težu osudu.

 

12.3. Zbog navedenih razloga, izrečena uvjetna osuda je primjerena stupnju krivnje optuženika i pogibeljnosti djela za koje je proglašen krivim, a pri tome je u svemu pravična. Samo s takvom uvjetnom osudom, ostvarit će se svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. (odgojni utjecaj na optuženika i na druge da ne čine kaznena djela, tzv. specijalna i generalna prevencija). 

 

13. Kako nisu utvrđene druge povrede zakona, koje je ovaj sud povodom žalbi stranaka temeljem članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08., ispitao po službenoj dužnosti, ali je pri tome utvrdio povrede zakona, nakon čega je na temelju članka 486. ZKP/08., preinačio pobijanu presudu u pravnoj oznaci djela i u odluci o kazni, kako je to učinjeno pod točkama I. i II. presude, dok je žalbe državnog odvjetnika i optuženika trebalo odbiti kao neosnovane (članak 482. ZKP/08.) i odlučit kao pod točkom III. izreke presudu. 

 

 

 

Zagrebu 10. listopada 2023.

 

 

 

     Predsjednica vijeća:

 

                                                                        Dušanka Zastavniković Duplančić, v. r.