Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž- 1841/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Vukelić Aničić predsjednice vijeće, Filke Pejković sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Svjetlane Pražić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Miškiću, odvjetniku iz Osijeka protiv tužene Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P- 436/2024-22 od 14. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se kao neosnovana žalba tužene te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-436/2024-22 od 14. listopada 2025. u točkama I. i II. izreke.

II Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke naloženo je tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 165,90 eura koja tražbina se zbog ništetnosti odredbe o naknadi troškova obrade i odobrenja kredita, ima vratiti tužitelju s pripadajućom zateznim kamatama od 25. svibnja 2007. pa do isplate.

2. U toč. II izreke naloženo je tuženoj da isplati tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.579,65 eura sa zateznim kamatama od 14. listopada 2025. pa do isplate.

3. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužena zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje ZPP) predlažući da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te traži naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Presudom suda prvog stupnja obvezana je tužena da isplati tužitelju iznos za 165,90 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama a koji iznos predstavlja naknadu za obradu zahtjeva i odobravanja kredita time da je sud prvog stupnja presudom pod posl. br. P-436/2024 donio djelomičnu presudu kojom je odlučeno o ništetnosti odredbe čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka 24. svibnja 2007. i kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici pod posl. br. Gž-740/2025 od 7. srpnja 2025.

7. Utvrđeno je da je djelomičnom presudom utvrđena kao ništetna odredba čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu i da u završnim odredbama tog ugovora se korisnik kredita obvezuje prije korištenja kredita platiti banci naknadu s osnova odobravanja kredita u visini od 1,25% od iznosa kredita.

8. Sporno je tijekom postupka da li je potraživanje tužitelja u zastari u vezi istaknutog prigovora tužene te sud prvog stupnja utvrđuje da navedeni prigovor nije osnovan.

9. Poziva se na pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. pod posl. br. Su IV-47/2020 u kome se navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22 - dalje ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena i na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

10. Utvrđeno je da zastarni rok počinje teći 7. srpnja 2025. kada je donesena drugostupanjska presuda te da stoga nije protekao zastarni rok od 5 godina propisan čl. 225. ZOO-a.

11. Utvrđuje sud prvog stupnja da je tužitelj visinu tužbenog zahtjeva dokazao uplatom od 24. srpnja 2007. u iznosu od 165,90 eura, a koji iznos predstavlja ugovorenu naknadu od 1,25% od iznosa od tadašnjih 13.272,28 eur što iznosi 165,90 eura i na navedeni iznos dosuđena je zatezna kamata sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO- a od sljedećeg dana kad je taj iznos isplaćen odnosno od 25. svibnja 2007. Naime od tog dana tužena je bila nesavjesna jer je postupala protivno odredbi čl. 53. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) i suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a unaprijed je bila formulirana od strane tužene i tužitelj je mogao ili pristati na tu odredbu ili odustati od dobivanja kredita, što je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja kojemu je sud u cijelosti poklonio vjeru smatrajući da je logičan i uvjerljiv.

12. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 69/93., 87/93., 16/94., 11/96., 91/04., 37/05., 59/07., 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 - dalje Tarifa).

13. Ispitujući po službenoj dužnosti da li je sud prvog stupnja počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a utvrđeno je da nije počinjena niti jedna bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a koja bi utjecala na zakonitost donesene odluke.

14. Žalbeni navodi tužene da je sud prvog stupnja pogrešno odlučio da je predmetna ugovorna odredba o plaćanju za obradu kredita ništetna jer da je trebalo utvrditi da je znatna neravnoteža nastala zbog toga što se nije pojedinačno pregovaralo i da je odredba nejasna i da je tu značajnu neravnotežu trebalo posebno utvrđivati neovisno o činjenici da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo. Naime ti razlozi ne mogu biti predmetom raspravljanja u ovoj fazi postupka jer je sud prvog stupnja djelomičnom presudom pod posl. br. P-436/2024 od 7. travnja 2025. utvrdio ništetnom odredbu čl. 12. st. 2. Ugovora o kreditu broj 9012530136 koji je zaključen između stranaka 24. svibnja 2007. a koja odredba glasi: Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti banci naknadu s osnova odobravanja kredita i obrade kreditnog zahtjeva u visini od 1,25% od iznosa kredita.

15. Dakle pravomoćnom presudom je odlučeno o tome da je navedena ugovorna odredba ništetna u smislu čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača i da je navedeno shvaćanje o ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u više odluka i to Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.

16. Naime tijekom postupka u toj odluci utvrđeno je da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, okolnost da je naknada određena u postotku od iznosa kredita a ne u nominalnom iznosu pa da time korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredit plaćaju višu naknadu, te je okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo je sveukupno prouzročilo značajnu neravnotežu i u pravima i obavezama na štetu potrošača.

17. Utvrđeno je tijekom postupka pravomoćnom odlukom da kod ocijene postupanja sukladno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti je li od tužene bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Utvrđeno je nadalje tijekom postupka pravomoćno da se radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije prigovaralo te da tužena o zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Pozvao se sud prvog stupnja tim odlukama i na odluke suda Europske Unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u kojima se navodi: "Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o zajmu koji je sklopljen između potrošača i financijske ustanove kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatnu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarnom pruženim uslugama i nastalim troškovima, što sud treba provjeriti".

18. Navodi tužena da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da nije nastupila zastara te se poziva na praksu suda EU u predmetima C-561/21 od 25. travnja 2024.( GP i BG protiv Banco Santander SA) u kojima se navodi da čl. 6.(1) i 7.(1) Direktive 93/13 EEZ ne protive se tome da rok za zastaru tužbe za povrat troškova koje je potrošač podmirio na temelju ugovorne odredbe čija je nepoštenost utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom koja je donesena nakon podmirenja tih troškova počinje teći od datuma kada je ta odluka postala pravomoćna, ne dovodeći u pitanje ovlast dokazivanja prodavatelja robe ili pružatelja usluge da je taj potrošač znao i razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja te odluke.

19. Nadalje navodi da je svijest potrošača ovdje tužitelja o ništetnosti ugovorne odredbe i posljedica koje iz toga proizlaze morala nastati ako ne ranije, onda 2014. kada je prvi dio presude po tzv. kolektivnoj tužbi za CHF kredite postao pravomoćan odnosno 2018. kada je drugi dio presude po tzv. kolektivnoj tužbi za ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli postao pravomoćan.

20. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu pod posl. br. Revd-4371/2022 od 3. srpnja 2024. dopustio tužitelju u tom postupku podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zadru pod posl. br. Gž-1145/2021 od 6. travnja 2022. pod toč. II toč. 2. u odnosu na pravno pitanje koje glasi: "Kada počinje teći rok zastare za potraživanje korisnika kredita, koji se odnosi na povrat uplaćene naknade za obradu kredita,(restitucijski zahtjev u smislu čl. 323. st. 1. ZOO/05), u situaciji kada je ništetnost odredaba ugovora o kreditu kojim je ustanovljena obaveza korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kredita i troškova javnog bilježnika utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, da li od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost tih ugovornih odredbi ili od dana plaćanja predmetnih troškova obrade kredita i javnobilježničkih troškova?" te se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod posl br. Rev-15/2025 navodi da prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104 st.1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugo način ustanovljena ništetnost ugovora.

21. Stoga je sud prvog stupnja pravilno u ovom postupku utvrdio da je djelomičnom presudom u ovom postupku utvrđena ništetnost čl. 12. st. 3. Ugovora o kreditu koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici broj Gž-740/2025 od 7. srpnja 2025., pa da stoga od dana pravomoćnosti te presude nije protekao rok od 5 godina.

22. Stoga se ne mogu prihvatiti kao osnovani žalbeni navodi tužene da je svijest potrošača o ništetnosti sporne ugovorne odredbe i posljedice koje iz toga proizlazile mogle nastati pravomoćnošću tzv. kolektivne tužbe kojom je utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope i ugovaranje kredita u valutnoj klauzuli vezano uz tečaj CHF, pozivajući da na presudu suda EU u predmetu C-651/21 od 25. travnja 2024. da je potrošač tj. tužitelj znao i razumno mogao znati da je ugovorna odredba o kojoj je riječ nepoštena prije donošenja odluke o ništetnosti.

23. Tijekom postupka nije bilo sporno da ugovorena naknada iznosi 1,25% od ukupnog iznosa kredita, da je ugovoren kredit u iznosu 13.272,28 eur što iznosi 165,90 eura te je naloženo pravilno tuženoj da isplati tužitelju navedeni iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama prvog dana od dana isplate navedenog iznosa što je

25. svibnja 2007. pa do isplate.

24. Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da je odluka o troškovima parničnog postupka donesena pogrešnom primjenom materijalnog prava jer da dosuđeni troškovi nakon podnošenja tužbe nisu bili potrebni radi vođenja ovog postupka jer je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika dosuđena naknada i to za sastav tužbe u iznosu od 200,00 eura prema Tarifnom br. 7.1 Tarife, za sastav obrazloženog podneska od 18. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 eura prema Tarifnom br. 8.1 Tarife, trošak zastupanja na ročištima održanim 3. ožujka 2025. u iznosu od 200,00 eura prema Tarifnom br. 9.1 Tarife i 3. travnja 2025. u iznosu od 200,00 eura prema Tarifnom br. 9.1. Tarife, trošak pristupa na ročištu za objavu presude 29. travnja 2025.u iznosu od 100,00 eura prema Tarifnom br. 9.3 Tarife te trošak PDV-a u iznosu od 300,00 eura zatim plaćanje sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 25,55 eura i za presudu 53,10 eura što ukupno iznosi 1.579,65 eura. Također je pravilno primijenjena odredba čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a kada je na dosuđene troškove dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke 14. listopada 2025.

25. Slijedom obrazloženog žalbu tužene kao neosnovanu je trebalo odbiti i presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu u toč. I i II izreke potvrditi pa je stoga primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke ove presude. Tuženoj nisu dosuđeni troškovi žalbenog postupka jer tužena nije uspjela u žalbenom postupku pa je stoga primjenom odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno kao u toč. II izreke ove presude.

U Rijeci 24. studenog 2025.

Predsjednica vijeća

Kristina Vukelić Aničić