- 1 -              Rev 461/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 461/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. B., OIB …, iz P., zastupane po punomoćniku V. Lj., odvjetniku u Odvjetničkom društvu Lj.-V. & p. u S., protiv tuženika I. K., sina pok. J., OIB …, iz S., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1054/2018-2 od 24. siječnja 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pst-1533/11 od 28. prosinca 2017., ispravljena rješenjem istoga suda pod istim poslovnim brojem od 24. siječnja 2018., u sjednici održanoj 10. listopada 2023.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

              Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              „1.Nalaže se upis prava vlasništva nekretnina označenih kao:

 

              a) 13/14868 dijela  čest. zem. 1392/30 ZU 17301 koji  suvlasnički dio je povezan s cjelinom parkirnog mjesta, oznake PM 59, površine 12,65 m2, u  podrumu PO1.

              b) 70/14868 dijela čest. zem. 1392/30 ZU 17301, poduložak 235, koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom stana na III (trećem) katu, oznake stan 9., tip 2., ulaz K1, ukupne površine od 67,84 m2, a koji se sastoji od kuhinje, dnevne sobe i blagovaonice, kupatila i WC-a, dvije sobe, dvije ostave, hodnika i lodje te pripadnim dijelom drvarnice broj 9., u podrumu PO 1, površine 2,75 m2, na ime tužiteljice N. B. iz S., OIB: …, uz istodobni izbris tog prava sa imena tuženika I. K. sin J. iz S., OIB:….

              2. Dužan je tuženik I. K. sin J. iz S., OIB:… u roku od 15 dana naknaditi tužiteljici N. B. iz S., OIB: …, parnični trošak, suviše zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate". (točka I. izreke)."

 

1.1. Istom presudom odbijen je i podredni tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

 

              "1. Nalaže se tuženiku I. K. sin J. iz S., OIB:… u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici  N. B. iz  S., OIB: … iznos od 170.000 EUR-a, zajedno sa zateznom kamatom počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate, koja teče sukladno odredbi čl. 29. st.2 ZOO-a.

 

              2.Nalaže se tuženiku I. K. sin J. iz S., OIB:… u roku od 15 dana isplatiti  tužiteljici N. B. iz S., OIB: … parnični trošak, suviše zatezna kamata koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate".  (točka II. izreke)."

 

Tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 34.500,00 kn, dok je zahtjev tuženika preko tog iznosa odbijen kao neosnovan (točka III. izreke).

 

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđena je presuda suda prvog stupnja, ispravljena rješenjem (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke).

 

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju podnosi tužiteljica na temelju odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 28/13 i 89/14 - Odluka Ustavnog suda RH - dalje u tekstu: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, bitne povrede odredaba parničnog postupka koja je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukidanje nižestupanjskih presuda i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

4. Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju.

 

5. Revizija tužiteljice nije osnovana.

 

6. U povodu revizije iz čl. 382.st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392.a st. 1. ZPP).

 

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1392/30 ZU 17301 i to za 13/14868 dijela, a koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom parkirnog mjesta, kao i za 70/14868 dijela te iste čestice, a koji je suvlasnički dio povezan s cjelinom stana, što je sve to pobliže opisano u izreci presude. Predmet spora je i podredni tužbeni zahtjev kojim tužiteljica zahtijeva od tuženika isplatu iznosa od 170.000,00 EUR, ako se utvrdi da ne bi bio osnovan navedeni prvi tužbeni zahtjev. Tužiteljica tvrdi da je vlasništvo predmetnih nekretnina stekla kupnjom od tuženika i da je stupila u posjed istih te da mu je za iste platila iznos od 170.000,00 EUR, a tuženik da odbija s njom zaključiti ugovor o prodaji koji bi bio valjana zemljišnoknjižna isprava za upis tog prava na njezino ime. 

 

8. Tijekom postupka pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

- da iz povijesnog izvatka zemljišne knjige ZU 17301 etažno vlasništvo K. S. od 3. veljače 2016. i rješenja Općinskog suda u Splitu, Zemljišno knjižnog odjela u S. broj: Z-6696/06 od 11. kolovoza 2006., proizlazi kako je rješenjem dopuštena uknjižba prava vlasništva predmetnih nekretnina na ime tuženika K. I. pok. J., za cijelo, uz istodobno brisanje istog prava s imena A. n. d.o.o.,

- da iz rješenja Općinskog suda u Splitu, Zemljišno knjižnog odjela broj Z- 8658/08 od 9. srpnja 2008. proizlazi da je na temelju Ugovora o darovanju od 10. lipnja 2008. u zemljišnoj knjizi za KO S. dozvoljena uknjižba prava vlasništva predmetnih nekretnina u korist K. A. za cijelo, uz istodobno brisanje istog prava s imena tuženika K. I. pok. J., za  cijelo,

- da je na temelju Ugovora o kupoprodaji stana i parkirnog mjesta od 13. lipnja 2008. G. M. s danom 11. rujna 2008. upisana kao vlasnica predmetnih nekretnina,

- da je tužiteljica tužbu u ovom predmetu podnijela 14. siječnja 2009. stoga su u trenutku podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane kao vlasništvo treće osobe,

- da između tužiteljice i tuženika nije sklopljen ugovor o kupoprodaji,

- da je tužiteljica u predmetni stan dolazila na temelju ugovora o zakupu koji je tuženik sklopio s K. M. (E. A.) 1. rujna 2006.,

- da iz navedenog ugovora o zakupu proizlazi da je stan bio u potpunosti opremljen i da se tada prvi put useljava u isti,

- da iz kaznenog spisa prvostupanjskog suda, broj IK-715/08, proizlazi da se u predmetnom stanu nalazila, odnosno zatekla tužiteljica prije uhićenja isključivo po osnovu ugovora o zakupu, kojeg je tzv. E. A. zaključila s tuženikom,

- da je E. A. bila osoba D. S., koja je bila prijateljica ili je poznavala tužiteljicu,

- da je tuženik znao da tužiteljica na temelju ugovora o zakupu s tzv. E. A. dolazi u predmetni stan i da mu je tužiteljica davala novac, odnosno EUR i to na ime najma, a ne za kupnju stana,

- da je tuženik u siječnju 2008. bio pozvan od policije da se u njegovom stanu obavlja organizirani kriminal i to prostitucija i podvođenje; da je tada od policije doznao da su u tome sudjelovale tužiteljica i E. A., za koju je kasnije doznao da nije E. A. već D. S., da su one imale i od ranije neka kaznena djela, da je od svojih rođaka K., koji također tu imaju stan, saznao da ima podvođenja i u stanovima iznad njegovog,

- da je stavljena plomba na stanu rođaka tuženika, koja da je posljedica pogrešnog označavanja predmeta ovog spora jer da se radi o dva stana jedan ispod drugog, a kojih su vlasnici istog imena i prezimena,

- da tuženik s tužiteljicom nije zaključio ni usmeni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, da tužiteljica nije isplatila cijenu stana, pa ni dio cijene istog i da tužiteljica nije ušla u posjed predmetnog stana, već da je u isti dolazila temeljem ugovora o zakupu od 1. rujna 2006. u kojem stanu je zajedno sa D. S. odnosno E. A., (kako proizlazi iz spisa IK-715/08), organizirala pružanje seksualnih usluga,

- da iz suočenja stranaka proizlazi da su stranke ustrajale kod svojih navoda danih u svojim iskazima, ali da je tužiteljica bila veoma nervozna i uznemirena i da je iskazivala  nevjerodostojno, dok da je tuženik u iskazu bio siguran i uvjerljiv sudu,

- da je tuženik iskazivao isto kao i u kaznenom postupku pod brojem IK-715/08,

- da saslušane svjedokinje nemaju neposrednih saznanja, niti su bile nazočne eventualnoj predaji novca, niti su prisustvovale razgovoru o prodaji,

- da je tuženik u svom iskazu naveo da je dao iskaz pred policijom, ali da tada nije izjavio da je primio od tužiteljice iznos od 130.000,00 EUR te da je policajac to iskonstruirao.

 

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik tužiteljici nije prodao predmetne nekretnine jer je utvrđeno da između tužiteljice kao kupca i tuženika kao prodavatelja nije zaključen niti usmeni niti pisani ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i parkinga i da tužiteljica nije isplatila cijenu stana, kao ni dio cijene istog, te da tužiteljica nije ušla u posjed predmetnog stana na temelju ugovora o prodaji, već da je u stan dolazila zbog sklopljenog ugovora o zakupu od 1. rujna 2006. između tzv. E. A. i tuženika, zbog čega je sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan. Prvostupanjski sud nije prihvatio tvrdnje tužiteljice da je bila u bliskim odnosima s tuženikom i njegovom obitelji jer ničim to nije dokazala, dok iz stanja spisa proizlazi da su bili poznanici i da ih je upoznala treća osoba, pa je stoga sud ocijenio da je neživotno i neprihvatljivo da itko toliki novac (170.000,00 EUR za koji tužiteljica tvrdi da je dala tuženiku) daje nekome bez pisanoga traga, odnosno da nije životno ni logično da netko isplaćuje kupoprodajnu cijenu nekretnine nekome na ruke, bez pisanoga traga i bez svjedoka jer se radi o nekretnini i velikim novčanim iznosima. Prvostupanjski sud je u odnosu na prvi (tzv. glavni) tužbeni zahtjev naveo da sve da je tužiteljica i dokazala da je kupila i platila predmetne nekretnine, a što nije, da se ne bi mogao prihvatiti taj zahtjev iz razloga što su u trenutku podnošenja tužbe, pa tako i u vrijeme zaključenja glavne rasprave, predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama bile upisane kao vlasništvo treće osobe, a ne tuženika, zbog čega je smatrao osnovanim prigovor tuženika o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani. Ocjenjujući da tužiteljica u postupku nije dokazala da je s tuženikom zaključila kupoprodajni ugovor predmetnih nekretnina, kao što nije dokazala da je predala, a tuženik da je primio novčani iznos koji tužiteljica od tuženika potražuje drugim (podrednim) zahtjevom, to je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

10. Drugostupanjski sud ocjenjuje da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljica nije dokazala da je stekla vlasništvo predmetnih nekretnina i da je stupila u posjed istih jer iz stanja spisa i pobijane odluke proizlazi nedvojbeno utvrđenje suda da tužiteljica i tuženik nisu sklopili ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina ni pisani ni usmeni, a kojim bi ugovorili predmet prodaje i cijenu pa da bi taj ugovor po svom sadržaju predstavljao ugovor o kupoprodaji iz odredbe članka 376. i 377. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje u tekstu: ZOO). Obzirom tužiteljica nije dokazala da je platila cijenu za predmetne nekretnine, a niti je dokazala da joj tuženik predao posjed predmetnih nekretnina to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbio kako prvi (tzv. glavni) tužbeni zahtjev tako i drugi (podredni) tuženi zahtjev. Sud navodi da i iz  pravomoćno okončanog kaznenog postupka Općinskog suda u Splitu poslovni broj I K-715/08, proizlazi da tužiteljica nije kupila od tuženika predmetni stan i predmetno parkirno mjesto, niti da je na tužiteljičinim računima bio iznos od 949.000,00 kuna, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica nije dokazala da je kupila od tuženika predmetne nekretnine ni da je tuženiku dala iznos koji potražuje od istog. Sud nadalje navodi da prvi (tzv. glavni) tužbeni zahtjev kako je postavljen, sve kada bi bio i osnovan, a nije, i koji je postavljen tako da se nalaže upis prava vlasništva opisanih nekretnina, pa nije jasno što bi tuženik trebao učiniti ili propustiti da je ovaj zahtjev bio osnovan obzirom u trenutku podnošenja tužbe nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik, dok u odnosu na drugi (podredni) tužbeni zahtjev tužiteljica nije dokazala da je sporni iznos 170.000,00 EUR, dala tuženiku, a koju isplatu zahtijeva od tuženika.

 

11. Odredbom čl. 386. ZPP propisano je da u reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir.

 

12. Revidentica neosnovano ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP. Protivno navodima revizije, pobijana presuda je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se drugostupanjska presuda može ispitati pa ovaj revizijski razlog nije ostvaren. Također nije osnovan navod revidenta da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP obzirom su sudovi nedvojbeno sudili primjenjujući odredbu čl. 8. ZPP, iako se na nju nisu izričito pozvali, kao što je drugostupanjski sud i ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja, na temelju odredbe čl. 375. st. 1. ZPP.

 

12.1. Također nije osnovan navod revidenta da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer da su sudovi pogrešno ocijenili da tuženik nije pasivno legitimiran. Naime, pitanje legitimacije (aktivne i pasivne) je materijalnopravni prigovor, a ne procesnopravni. Tako tužiteljica u reviziji navodi da je tuženik uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, koja tvrdnja ne odgovara činjeničnim utvrđenjima sudova, obzirom je utvrđeno da je prije podnošenja tužbe u zemljišnim knjigama kao vlasnik nekretnine upisana treća osoba pa je, prema ocjeni revizijskog suda, ocjena nižestupanjskih sudova pravilna, da tuženik glede tog tužbenog zahtjeva (tzv. glavnog) nije pasivno legitimiran, niti je moguće u okolnostima konkretnog slučaja tako postavljenom tužbenom zahtjevu udovoljiti.

 

13. Tužiteljica u reviziji navodi da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, međutim takvi navodi kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu razlozi zbog kojih se revizija može podnijeti, stoga ih revizijski sud nije ni ispitivao (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

14. Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

14.1. Naime, tužiteljica u reviziji paušalno navodi da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, međutim ne navodi odredbu materijalnog prava koja nije primijenjena odnosno koja nije pravilno primijenjena. Ističe jedino da se u žalbi pozvala na odredbu čl. 73. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) kojom je propisano da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra valjanim iako nije sklopljen u tom obliku ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojega je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo, a što da je drugostupanjski sud zanemario. Ovakav navod tužiteljice nije osnovan iz razloga što je utvrđeno da tužiteljica tijekom postupka nije dokazala da su stranke ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz ugovora nastaju, odnosno nije dokazala da je novac uplatila niti da joj je tuženik predao stan u posjed. Stoga, kako nije dokazala pretpostavke koje propisuje odredba čl. 73. odnosno čl. 294. ZOO tako nepostojeći ugovor nije mogao konvalidirati prema navedenoj odredbi.

 

15. Stoga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, valjalo je odbiti reviziju tužiteljice, na temelju odredbe čl. 393. ZPP te odlučiti kao u izreci presude.

 

Zagreb, 10. listopada 2023.