Poslovni broj P.349/2022-33

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja ZR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Irena Blauhorn, odvjetnica iz Karlovca, protiv tuženika KR, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Marijo Kaznačić, odvjetnik u Dubrovniku, radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju i dodatka ugovora o doživotnom uzdržavanju, nakon održane glavne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025.g. u prisutnosti stranaka osobno i punomoćnika stranaka, 24. studenog 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen između tužiteljice ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primateljice uzdržavanja i tuženika KR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao davatelja uzdržavanja dana 3. kolovoza 2017. Pred Općinskim sudom u Dubrovniku, ovjerenog pod posl.br.13-R2 262/2017.

Raskida se I Dodatak ugovoru o doživotnom uzdržavanju koji je zaključen između tužiteljice ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao primateljice uzdržavanja i tuženika KR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao davatelja uzdržavanja dana 14. listopada 2019. Pred Općinskim sudom u Dubrovniku, ovjerenog pod posl.br.R2 217/2019.

Nalaže se tuženiku KR, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], naknaditi tužiteljici ZR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.“

II. Nalaže se tužiteljici naknaditi tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 3.750,00 EUR u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.1.Tužiteljica ZR (u daljnjem tekstu: tužiteljica) u tužbi od dana 5. svibnja 2022. navodi da su ona kao primateljica uzdržavanja i njen sin KR (u daljnjem tekstu: tuženik) kao davatelj uzdržavanja dana 3. kolovoza 2017. zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju (u daljnjem tekstu: ugovor) koji je ovjeren pred ovim sudom pod posl.br.R2-262/2017 istog dana. Navedene strane sklopile su i I Dodatak ugovora o doživotnom uzdržavanju (dalje: dodatak) dana 14. listopada 2019. koji je ovjeren pod posl.br.R2-217/19 kod ovog suda dana 31. listopada 2019. Predmetnim ugovorom tuženik se obvezao da će uzdržavati tužiteljicu, a tužiteljica zauzvrat da tuženiku nakon svoje smrti daje i prepušta svu imovinu pobrojanu u ugovoru. Kako nakon sklapanja ugovora tuženik nije ispunjavao svoje obveze, tužiteljica je pokrenula postupak radi raskida navedenog, a koji je vođen pod posl.br.P.395/2019. U tom postupku je tužiteljica tužbu pod pritiskom tuženog povukla, iako on svoje obveze nije izvršavao. Tuženik je sastavio i dodatak ugovora u kojem se navodi da tužiteljica sa zadovoljstvom potvrđuje da on izvršava svoje obveze, a koji je ona potpisala pokušavajući popraviti narušene obiteljske odnose. Nakon sastavljanja dodatka tuženik i dalje ne ispunjava svoje obveze, te nije osigurao i pružio svu potrebnu i potpunu njegu, skrb i brigu kako u odnosu na materijalne tako i u odnosu na zdravstvene i higijenske potrebe tužiteljice, koje ona ostvaruje sama ili uz pomoć trećih osoba. Nije joj osigurao ni sva potrebna novčana sredstva iako se na to obvezao niti se brinuo o zdravstvenom stanju tužiteljice, te joj nije pružio odgovarajuće ni primjereno liječenje, niti snosio troškove liječenja i lijekova. Tužiteljica u vrijeme podnošenja tužbe ima 81 godinu i protekom vremena sve manje može brinuti o sebi i svojim potrebama, te je od tuženika očekivala da će pomoć, briga i skrb biti prikladna i sukladna tužiteljičinim potrebama i preuzetim obvezama tuženika. Tuženikovo ponašanje je upravo suprotno onome što je tužiteljica željela i očekivala kada je pristupila sklapanju predmetnog ugovora.

1.2. Stoga tužiteljica predlaže da sud, nakon provedenog postupka donese presudu kojom će prihvatiti tužbeni zahtjev te obvezati tuženika na podmirenje troškova postupka.

2.1.Tuženi se u svom odgovoru na tužbu od 13. srpnja 2022. najprije protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Prije svega predlaže sudu tužbu odbaciti radi nedostatka procesne legitimacije na strani tužiteljice, budući da je u odnosu na istovjetni tužbeni zahtjev već odlučeno u predmetu pod posl.br.P.395/2019 u kojem je dana 28. kolovoza 2019. donesena presuda na temelju odricanja, koja je postala pravomoćna 19. rujna 2019. Netočnim ocjenjuje navod da bi tužiteljica tužbu u tom predmetu povukla i to pod prisilom tuženika, ona se zahtjeva odrekla i to potvrdila i izjavom ovjerenom pred javnim bilježnikom od dana 25. studenog 2019. Navode da tuženik ne ispunjava svoje obveze preuzete ugovorom također ocjenjuje netočnima, budući da tužiteljica, vjerojatno pod utjecajem svoje kćeri, sestre tuženika, onemogućava tuženika u ispunjavanju njegovih obveza (npr. zamjenom ključa na poštanskom sandučiću kako on ne bi imao pristup računima koje je uvijek podmirivao, zaključavanje vrata, neodgovaranje na pozive i ls). Sve druge navode iz tužbe smatra insceniranim od strane tužiteljice kako bi stvorila dojam da tuženik ne ispunjava svoje obveze.

3. U svom podnesku od dana 13. rujna 2022. tužiteljica navodi da je stav tuženika da bi tužbu u ovom predmetu trebalo odbaciti jer je isti nju obmanuo i pravnim manevrom je pokušao onemogućiti da ikada raskine ugovor. Čak i ako se uzme da je odricanje od tužbenog zahtjeva valjano jer se takvog nečeg tužiteljica tada u dobi 78 godina ne bi sama dosjetila, odricanje se ne može primijeniti na vrijeme nakon odricanja, kada je ugovor i dalje bio na snazi, a tuženik svoje obveze nije izvršavao, jer je ovdje riječ o odnosu koji traje. Dalje navodi da je vidljivo da je riječ o podnesku koji joj je pripremio netko drugi, a da je tadašnji punomoćnik tužiteljice sumnjajući da se radi o manipulaciji pokušao izjaviti žalbu kako bi spriječio loše posljedice na tužiteljicu. Tužiteljica je iz straha zbog već narušenih odnosa potpisivala sve što joj je tuženik davao na potpis, kao i iz straha za svoju egzistenciju i sa očekivanjem da će joj tuženik pomoći oko životnih potreba o kojima se sama više nije mogla brinuti. Čak i ako nije bilo prisile odricanje od tužbenog zahtjeva može vrijediti samo do trenutka tog odricanja, sve nakon toga potpuno je novi pravni segment i mora se tako promatrati. Neistinitim ocjenjuje navode o zamjeni ključa na poštanskom sandučiću, te pojašnjava da je tužiteljica dodala novi poštanski sandučić sa svojim imenom, kako bi sama primala poštu budući da je tuženik, koji se odselio, uzeo ključ od postojećeg i nije joj ostavio kopije. Da je zbilja brinuo o tužiteljici i bio s njom u dobrim odnosima to ga ne bi spriječilo da dođe k tužiteljici u stan, pobrine se za njene potrebe i da plati račune. Očito je da tuženik nije u kontaktu sa tužiteljicom i da se ugovor ne izvršava. Istina je da je tužiteljica promijenila bravu na vratima, ali tek u veljači 2022. jer je bilo jasno da tuženik ne brine o njoj, ne dolazi i ne javlja se, te joj nije bilo ugodno pri saznanju da on može ući u stan bez njene dozvole. On je unatoč tome mogao izvršavati svoje obveze, odnosno barem platiti režijske troškove – odvoz smeća, mobitel, telefon, televiziju i dr. Kasnije bi i račun za struju, koji je na početku plaćao, prebacio u sandučić tužiteljice s porukom da račun treba platiti do zadanog roka. Nije sudjelovao u kupnji namještaja i peći koji su bili nužni za život tužiteljice, a ne samo da nije davao uzdržavanje, već su on i njegova obitelj od tužiteljice posuđivali novac i ostali joj dužni preko 1.700,00 EUR. Smatra da su odnosi među strankama trajno poremećeni i da u konkretnoj situaciji odnos među strankama za prosuđivanje uvjeta za raskid ugovora mora se tumačiti kao „zajednica života“ u širem smislu, s obzirom da unatoč tome što zajednički život nije bio ugovoren radi visoke životne dobi tužiteljice podrazumijevala se svakodnevna međusobna komunikacija i dogovor i svakodnevni dolazak u stan radi pomoći u obavljanju kućanskih poslova, nabave hrane i ostalog. Zbog narušenih odnosa nije moguće nastaviti sa ugovorom na način da bi se ostvarila njegova svrha i smisao jer stranke ne komuniciraju. Obveza tuženika je da se brine za tužiteljicu, a kako ne komuniciraju očito da takva briga izostaje i da se ona mora brinuti sama za sebe i tražiti pomoć drugih osoba. Smatra da je krivnja za neizvršavanje ugovora isključivo na tuženiku, ne na tužiteljici.

4.1. Tijekom postupka sud je pregledao spisu priloženu dokumentaciju i to Ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren pred Općinskim sudom u Dubrovniku posl.br.R2- 262/2017 dana 3. kolovoza 2017. (stranica 6-8 spisa), Dodatak ugovoru o doživotnom uzdržavanju ovjeren pred Općinskim sudom u Dubrovniku posl.br. R2- 217/2019 dana 31. listopada 2019. (stranica 9-10 spisa), Izjavu ER ovjerenu od strane javnog bilježnika Anđelka Stanića pod posl.br.OV-8730/2019 26. studenog 2019. (stranica 18 spisa), presudu na temelju odricanja ovog suda od 28. kolovoza 2019. u postupku P.395/2019 sa klauzulom pravomoćnosti (stranica 19-22 spisa), račune Vodovoda Dubrovnik d.o.o. (stranica 36-40 spisa), Karticu analitičkog knjigovodstva po datumu dokumenta za razdoblje od 1.1.17. -1.1.22. HEP Elektre (stranica 41-51 spisa), nagodbu o obročnoj otplati duga HEP Elektre d.o.o. od 18. siječnja 2022 (stranica 52 spisa), nalaz psihijatrijske ambulante OB Dubrovnik od 5. ožujka 2020. (stranica 59 spisa), kaznenu prijavu od 20. siječnja 2020. koju je JR podnijela protiv tuženika (stranica 60-65 spisa), službenu zabilješku PU Dubrovačko neretvanske, Službe kriminalističke policije od 13. veljače 2020. (stranica 66-67 spisa), otkaz punomoći od 26. srpnja 2019. (stranica 68 spisa), podnesak tužiteljice na spis P.395/2019 od 25. studenog 2019. (stranica 69 spisa), službenu zabilješku PU Dubrovačko neretvanske, Službe kriminalističke policije od 17. veljače 2020. (stranica 70-71 spisa), rješenje Općinskog državnog odvjetništva u Dubrovniku br.KP-DO-108/2020-5 od 28. veljače 2020. (stranica 72-74 spisa), ispis elektroničke karte kupljene kod Croatia Airlines-a od 5. siječnja 2019. (stranica 75-76 spisa), fotografije (stranica 77-80 spisa), račune i potvrde plaćanja (stranica 86-176). Sud je izvršio uvid u spis predmeta P-395/2019 koji se ranije vodio među strankama.

4.2. Čl. 4. st. 2. ugovora koji su stranke sklopile propisuje obveze tuženika kao davatelja uzdržavanja i to na način da stoji da je on obvezan “doživotno uzdržavati primateljicu uzdržavanja tako da će joj osigurati i pružiti svu potrebnu i potpunu njegu, skrb i brigu za sve njene materijalne, zdravstvene, higijenske potrebe, osigurati joj potrebna novčana sredstva za te njezine potrebe, brinuti se za čistoću i urednost stana u kojem Primateljica uzdržavanja živi, kao i podmirivati joj sve životne i druge tekuće troškove stanovanja u tom prostoru, a u slučaju bolesti Primateljice uzdržavanja osigurati joj i pružiti odgovarajuće i primjereno liječenje i snositi sav trošak tog liječenja i bolesti, a poslije njene smrti dolično će sahraniti o svom trošku prema mjesnom običaju".

4.3. Uvidom u spis P.395/2019 utvrđeno je da je postupak pokrenut tužbom od dana 3. svibnja 2019. koja je u historijatu i petitu sadržajno istovjetna ovoj (osim u dijelu u kojem se traži raskid dodatka ugovora). Nakon dostave tužbe tuženiku, dana 29. srpnja 2019. u spis je dostavljen podnesak tužiteljice osobno, kojim otkazuje punomoć koju je izdala odvjetniku koji ju je zastupao u postupku, te navela da povlači tužbu i odriče se tužbenog zahtjeva. Dana 28. kolovoza 2019. donesena je presuda na temelju odricanja u navedenom predmetu. Na tu presudu žalbu je uložio raniji punomoćnik tužiteljice (17. i 20. rujna 2019.), a tu žalbu supotpisala je i JR. U spis je od strane JR dostavljen podnesak (25. studenog 2019.) u kojem traži od uredujućeg suca da zakaže ročište na kojem će tražiti izjašnjenje od njene majke da li je razumjela posljedice svog očitovanja volje, te da li se radi o zabludi, prisili ili prijevari, te da će se u suprotnom obratiti Državnom odvjetništvu. Slijedećeg dana u spis je zaprimljena ovjerena izjava ovdje tužiteljice u kojoj navodi da je njena stvarna želja odricanje od tužbenog zahtjeva i kojim traži da se žalbe koje su izjavile osobe koje nisu stranke u postupku bude odbačena. Rješenjem pod posl.br.P.395/2019-17 od 9. siječnja 2020. žalba je odbačena, na što su se podnositelji žalili, a Županijski sud u Zagrebu rješenjem posl.br.Gž.1185/2020 od 24. ožujka 2020. potvrdio odluku ovog suda. Presuda na temelju odricanja postala je pravomoćna danom 19. rujna 2019.

4.4. Iz iskaza svjedokinje JR (stranica 213-215 spisa) proizlazi da ista nije znala da su tužiteljica (njena majka) i tuženik (njen brat) sklopili ugovor u vrijeme kada je on sklopljen, saznala je za to negdje u listopadu 2018. kada joj je majka u teškom stanju priznala za postojanje tog ugovora. Ona je stekla dojam da ona uopće razumije kakvu je vrstu ugovora sklopila jer na pitanja koja joj je postavila nije dala nikakav konkretan odgovor. Raspitala se i došla do teksta ugovora, suočila majku s njime i kada je zaključila da ona i dalje ne zna o čemu se tu radi smatrala je da je potrebno kontaktirati odvjetnika. U tom razdoblju je dvaput majci uplatila po 500,00 kuna jer joj je nedostajalo sredstava za normalan život. Kada je u ožujku 2019. došla u Dubrovnik stan nije bio uredan, majci je nedostajalo hrane, nisu bili plaćeni računi i psa je trebalo eutanazirati, te smatra da nije moguće da se stan koji bi bio čišćen svako par dana mogao naći u tom stanju, te stoga zaključuje da njen brat, a čija je to obveza bila, nije brinuo o njihovoj majci. Majka je boravila u [adresa] zbog tumora na mozgu i problema sa vidom (bila je neko vrijeme kod sina tuženika, neko kod prijateljice), te je pokazivala nevoljkost za povratkom u Dubrovnik. Njeni kontakti sa majkom su po njenom viđenju bili ograničavani od strane tuženika i njegove obitelji, jer je stalno netko bio prisutan, te je tek u gornjoj prilici uspjela s njom normalno popričati i prikazati joj mogućnost da se posavjetuje sa odvjetnikom i da oni svi sjednu za stol i popričaju. Nakon razgovora sa odvjetnikom tužiteljica je pokrenula prvi postupak za raskid ugovora, a kasnije je tu tužbu kako su oni mislili povukla. Ona nije znala ni za tu okolnost, ni za dodatak ugovoru, u vrijeme kada su se događale. Ona je pokušala poduzeti korake u smjeru poništavanja tih radnji, (podnijela je i kaznenu prijavu) ali nije bila stranka u postupku. Smatra da joj je majka bila izmanipulirana. Tuženik je podmirivao račune za struju i vodu, ostale je podmirivala majka, a kada je došla u Dubrovnik bilo je problema i zaostataka sa ovim računima koje je podmirivao tuženik pa ih je ona platila. Odnose s majkom opisuje kao oduvijek dobre, ali sada nešto intenzivnije (čuju se više puta dnevno jer svjedokinja živi u [adresa]). Majka joj je spomenula da joj je tuženik dužan više tisuća eura. Misli da je takvu izjavu kakvu je dala, vezano za kaznenu prijavu koju je ona podnijela, njena majka dala jer je na nju negativno utjecala činjenica da su policajci koji su došli s njom razgovarati povezani sa tuženikom. U Dubrovnik je dolazila otprilike svaka dva do tri mjeseca. Uvijek kada je dolazila majčin stan je bio u istom stanju. Majka joj je bila u lošem fizičkom i psihičkom stanju, rekla joj je da se tuženik ne brine o njoj i molila je za pomoć, te joj je ona pružila financijsku pomoć i angažirala odvjetnika. Nije joj poznato da bi majka odbijala kontakt sa bratom. Brava na stanu tužiteljice promijenjena je jer je tuženik rekao da je nepoznato kod koga se nalazi ključ kojeg je on imao, te se tužiteljica nije osjećala sigurno, a to se dogodilo kratko nakon što se tuženik odselio (odselio se krajem studenog, brava je promijenjena neposredno nakon Nove godine). Ona sada vodi brigu o potrebama tužiteljice kako u financijskom smislu, tako i vezano za liječenje i lijekove, popravke u kući i organiziranje gerontodomaćica. Komunikaciju sa majkom brat je otežavao na način da je ili pozivao majku u svoj stan tijekom cijelog dana ili je on dolazio u majčin stan i tamo ostajao pa su se svi njeni razgovori s majkom odvijali ispred njega. U razdoblju koje ocjenjuje kritičnim, a to je od kolovoza do studenog 2019. u Dubrovniku je bila jedamput ili dvaput. Ona isključivo vodi brigu o majčinim potrebama otkad se brat odselio. Poznato joj je da tužiteljica nije odbijala kontakt sa tuženikom jer joj je ona to rekla, odnosno na njeno pitanje tužiteljica joj nije rekla da bi tuženik nju pokušavao kontaktirati i da bi ona odbila kontakt s njim, a ona ga kada je u Dubrovniku samo vidi kako parkira ispred zgrade. Da bi policajac koji je došao po tužiteljicu vezano za kaznenu prijavu bio šogor tuženika poznato joj je jer joj je tužiteljica tako rekla.

4.5. Svjedok RR (iskaz stranica 215-217 spisa) navodi da tužiteljica, koja je njegova punica, nije zadovoljna uvjetima u kojima se nalazi, te od kada je tuženik odselio iz kuće na stanu tužiteljice bilo potrebno izvršiti popravke i kupiti joj razne stvari za kućanstvo, te je istoj radi njene dobi i zdravstvenog stanja potrebna stalna njega i skrb. O njenim potrebama sada isključivo oni brinu. Ističe da se radi o situaciji koja se događa unutar obitelji i da ostavlja traga na svima uključenima. On je u dobrim odnosima sa punicom i pozdravlja se sa tuženikom. Oni su u Dubrovnik dolazili ljeti i za blagdane, nekada i češće ako su im to dopuštale obveze na poslu i vezano za djecu. U vrijeme koje je prethodilo preseljenju tuženika u [adresa] stanje u stanu tužiteljice se pogoršavalo, bilo je pristutno od prašine do plijesni i sl., a to je smatrao neprimjerenim uvjetima za osobu te dobi. Brava na vratima je promijenjena jer se tužiteljica nije osjećala sigurno zato jer je primjerak ključa bio izgubljen. Nema saznanja da li je tuženik pokušavao kontaktirati tužiteljicu i da li bi ona odbila takav kontakt. Promjena poštanskog sandučića je bila potrebna da bi uspostavila kontrolu jer nije mogla sama podići poštu, a ispostavilo se da nije imala novaca na računu i da neki računi nisu bili plaćeni, te je htjela imati pristup vlastitoj pošti. Na pitanje da li je njegova supruga imala nešto protiv da njena majka sa bratom sklopi ugovor o doživotnom uzdržavanju, svjedok navodi da oni za taj ugovor u vrijeme kada je sklopljen nisu ni znali, da on smatra da svatko ima svoju slobodnu volju i da briga o roditeljima nije nešto što se mora ugovoriti. Njegova supruga je nakon nekog vremena prihvatila navedenu okolnost, ali nije u potpunosti razumjela motive koji su stajali iza toga, ali je poštovala volju sudionika jer svatko ima pravo za sebe ugovoriti ono što u tom trenutku smatra najboljim. Upitan da pojasni na koju se zimu odnosi njegov navod o hladnoći u stanu svjedok navodi na zimu 2022., potvrđuje da u stanu postoji klima uređaj ali grijanje iz njega ne dopire do sobe, a radijatore su oni kupili. U Dubrovnik su dolazili sigurno tri puta godišnje, a kongresa bi godišnje bilo jedan ili dva. Tada je u Dubrovniku ostajao jedan do tri dana, od kojih bi nekoliko sati proveo u stanu tužiteljice, osim ako bi bio u situaciji da nije imao smještaj, a kada bi boravio tamo.

4.6. Svjedokinja ĐR (iskaz stranica 217-218 spisa) navodi da o ugovorima među strankama nema nikakvih konkretnih saznanja. Susjeda je Z cijeli život, sa tužiteljicom je bliska i pomaže joj kod nabave lijekova, kupnje namirnica, sitnih popravaka koje može izvesti (kvar na Max Tv-u) ili angažira majstore (popravak curenja ispod prozora ili ispod oluka). Ona to radi iz simpatija prema dugogodišnjoj susjedi, nitko je to posebno nije molio. Ponekada je kći tužiteljice kontaktira ako je riječ o nekom vanserijskom poslu. Po onom što je njoj poznato tuženik ne kontaktira tužiteljicu i s njom ne komunicira, bila je prisutna u situaciji gdje se tuženik obraćao isključivo njoj, a i tužiteljica je bila prisutna. Nije joj poznato da bi tuženik vodio brigu o tužiteljici i njenom kućanstvu. Navodi i da je tužiteljica od trećih osoba doznala da je tuženik dobio unuku i da se pritom jako uzrujala. Brigu o tužiteljici je vodila oduvijek, intenzivnije zadnje tri-četiri godine. Nije joj poznato da bi tužiteljica odbijala kontakt sa tuženikom, ali znala se požaliti da se parkirao ispred kuće, a nije joj se javio. Popravci o kojima je govorila događali su se unatrag dvije do tri godine, a tuženik ne živi u stanu do tužiteljice zadnje tri godine. Ona živi u drugom dijelu grada od kada se udala prije trideset godina.

4.7. Svjedokinja GR (iskaz stranica 219-220 spisa) navodi da je za ugovor koji su sklopili njena baka i ujak saznala od majke i to naknadno. U ovom trenutku brigu o njenoj baki vode isključivo oni, pretežito majka, koliko može osobno i putem angažiranja drugih osoba. Popravke vrši njen otac. Ona dođe dva do tri puta godišnje i tada generalno očisti stan, baka slabo vidi pa je to nužno. Tuženik se njoj javi kada prođe kraj stana, a za tužiteljicu ne iskazuje interes bar po njenom dojmu. U brizi oko čistoče bakinog stana pomaže od djetinstva, a od 2018. je to isključivo ona preuzela na sebe s time da zadnje tri godine brine o svakom aspektu jer je zaostalo mnogo prljavih i oštečenih dijelova kao posljedica zapuštanja i ona do sada, iako se trudila, nije uspjela počistiti sve segmente.

4.8. Svjedokinja CR (iskaz stranica 223-224 spisa) je tazbinski povezana sa strankama, punica je tuženikovog sina, a radi u Općoj bolnici Dubrovnik. Poznato joj je da je tužiteljica u vrijeme pandemije Covida-19 boravila u bolnici, posjeti su bili zabranjeni pa ju je ona na traženje tuženika obilazila. Tuženik je dolazio svaki dan, raspitivao se o stanju, donosio je hranu i brinuo da sestre dobiju znak pažnje za svoju brigu. Obiteljski su se družili za Božiće, Nove godine, rođendane, imendane i slične prigode i pritom je tužiteljica bila prisutna u tim događajima, na čelu stola i nije je se zapostavljalo. Prigode u kojima je viđala tužiteljicu su bile dosta česte i iako su živjeli odvojeno bila je prisutna u kućanstvu tuženika. Obitelj pozna od 2016. ili 2017. I bilo joj je poznato da stranke imaju sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju. Što je točno ugovoreno i jesu li se sudionici ponašali u skladu sa time ne zna, ali po priči svoje kćeri zna da je tužiteljica bila svakodnevno prisutna u kućanstvu tuženika, da je s njima jela, da je tuženik vodio liječniku, plaćao račune i sl. Njena saznanja su posredna i ne zna detalje. Napominje da je ponašanje tužiteljice za vrijeme boravka u bolnici bilo problematično i dovodilo je u neugodnu situaciju jer joj od medicinskog osoblja nitko nije odgovarao.

4.9. Svjedokinja FR (iskaz stranica 224-225 spisa) iskazuje da je prijateljica sa JR i da JR pokušava voditi brigu o majci koliko god može, što joj je poznato iz razgovora sa navedenom i tužiteljicom, neposrednih saznanja nema. Na pitanje da li joj je tužiteljica u tim razgovorima rekla u čemu je nastao problem između nje i tuženika, svjedokinja navodi da joj se žalila i da ona smatra da je tužiteljica dovedena u vrlo nezgodnu situaciju jer u visokoj životnoj dobi ovisi sada treba stalnu skrb i brigu, a ovisi o pomoći svoje kćeri, nje i susjeda. Na pitanje da li joj je poznato da li tuženik sada posjećuje majku svjedokinja navodi da iz priče susjeda zna da nekada parkira auto ispred zgrade, ali ne navraća kod majke. Poznato joj je da tužiteljica ne odbija tuženikovu pomoć, dapače puno bi joj značilo da sin brine o njoj. Sa tuženikom nikada nije razgovarala o ovoj temi, ona ga sama nije vidjela da se parkira kraj kuće, a tamo je dva do tri puta tjedno, ovo da dolazi poznato joj je iz priča koje susjedi pričaju. Ona živi u [adresa] i to trideset godina. Navodi da je točno da je tuženik radio oko zgrade i na fasadi kada je i sam tamo živio. O čistoći kuće tužiteljice brigu vodi žena koju je JR našla, za novčanu naknadu.

4.10. Svjedok BR (iskaz stranica 227-228 spisa) nema direktnih saznanja o predmetu spora, ali poznaje stranke u postupku, a tužiteljica je njegova pacijentica. Na preglede je dolazila u pratnji tuženika, ali ne može se očitovati o kojem vremenskom periodu se radi bez da pogleda karton, misli da se radilo o periodu od 2022. do ožujka ove godine, ali ne može biti potpuno siguran. Tko je dogovorio i platio preglede ne zna, tim poslovima se bavi službenica na recepciji njegove ordinacije. Tužiteljica ima bolest oka koja iziskuje stalan tretman. Tuženik je bio prisutan prilikom većine njenih pregleda, ne može sa sigurnošću reći svih. Ne može se sjetiti da li je ikada pregledu bila prisutna kći tužiteljice.

4.11. Svjedokinja ŽR (iskaz stranica 228 spisa) nema saznanja o predmetu spora, stranke su njeni pacijenti. Navodi da je izvršila uvid u karton tužiteljice, te utvrdila da je zadnji put zabilježeno da je tuženik bio u pratnji tužiteljice 2019., a za to vrijeme (do pandemije) se toga i sjeća, ali pratnju ne zabilježava uvijek u kartonu. Ima zabilježeno da je nakon toga jednom unuk zvao za lijekove, a od 2022. dolazila je u pratnji kćeri, koja je znala i mailom naručiti lijekove otkad su uveli tu opciju. Tužiteljica je za lijekove i ranije naručivala sama, a znala je i sama doći u ordinaciju, ovisno kakvo joj je bilo stanje. Ne može reći da sa tuženikom nije imala nikakvu komunikaciju vezano za majku od 2019., ali u zadnjih par godina sigurno nije.

5.1. Tužiteljica ZR u svom iskazu (stranica 183-185 spisa) navodi da je ugovor sa sinom sklopila 2017. neposredno nakon muževe smrti, jer se osjećala slaba i smatrala je da se ne može brinuti za sebe, a sin je živio sa obitelji u istoj zgradi. Inicijativa za sklapanje ugovora došla je od njega i njegove obitelji. Kćeri nije odmah rekla za sklapanje tog ugovora, smatrajući da to nije potrebno. Rekla joj je kasnije, prilikom ostavinske rasprave iza supruga, dio nasljedstva iza kojeg je kći i dobila, a ona se nije slagala sa sklapanjem tog ugovora, ali se nije posebno ni protivila. Ona je razumjela da tim ugovorom sinu daje svu svoju imovinu, a on će je zauzvrat paziti jer ona slabi. Pod tim paziti podrazumijevala je skrb i brigu o svemu što joj treba, da joj se počisti i da se pazi na higijenu i financije. Ona je očekivala da će je oni prihvatiti, da će živjeti kao obitelj, da će je paziti i njegovati, a nije bilo tako. Ona je imala mirovinu od 3.200,00 kuna i od nje je sama plaćala račune, sve osim struje i vode jer su ti računi dolazili na sinovo ime. Tako je radila jer se ona tako navikla, a od toga je kupovala i hranu. Kasnije se ispostavilo da sin nije plaćao račune koji su dolazili na njegovo ime i onda ih je platila njena kći. Sama je čistila, od 2017. ukupno sedam puta su joj počistili kuću. Kada je to prigovorila sinu on joj je rekao da ionako ne vidi pa je ne treba biti briga. Molila ga je da joj nađe nekog tko će to raditi, a on je inzistirao da će to biti on, a nije izvršavao obveze, pa je ona sama angažirala pomoć. Nevjesta joj je par puta pomogla zamijeniti posteljinu, a onda je i to nastavila sama raditi. Sin je nekoliko puta odveo kod doktorice, ali nije je redovito vodio, odveo je par puta na privatne preglede, koje je ona platila, osim jednog kada ga je tražila da pomogne i taj je platio on. S vremenom više ništa nije tražila jer bi sin vikao na nju. Raniji postupak je pokrenula jer sin ništa nije radio kako treba, a kad je postupak pokrenut odjednom su se svi počeli brinuti za nju i trčati oko nje, pa je pomislila da su došli pameti i da će je odsada nadalje sigurno pomoći. Povukla je tužbu, a novo ponašanje trajalo je svega nekoliko dana, a tada je potpisala i dodatak ugovora. Rekla je i policiji da je njen odnos sa sinom dobar iako to nije bio, ona se za sina žrtvovala cijeli život i sram ju je pričati kako njihov odnos stvarno izgleda. Nikada joj nisu radili doručak ili večeru, ponekada bi joj napravili ručak i ona je pritom hranila unuku. U njen stan nitko nije ulazio. Sin se odselio iz obiteljske kuće jer je dobio stan u [adresa] i otada je posjetio možda dva puta. Kad je rekao da se seli ona ga je pitala što će ona sada, na što je on odgovorio da će biti malo tamo, malo u njihovoj obiteljskoj kući, ali nije bilo tako. Ona je s vremenom stavila svoj poštanski sandučić jer nije primala poštu, a bravu je promijenila jer je imala saznanje da je ključ koji se nalazio kod tuženika nestao, te je bravu promijenila radi sigurnosti. Odnos sa sinom je loš i narušen, preko godinu i pol dana nisu u kontaktu, ne javlja joj se ni njegova supruga, ni unuci, koje joj sin ne dopušta da vidi. Pomaže joj kći, susjedi i kćerine prijateljice. Sinu nikada nije zabranila da dođe kod nje, može doći i pozvoniti ili je zvati na mobitel. Upitana izjavljuje da joj sin jest platio avionsku kartu, jednom, a kod frizera je vodio možda dvaput i to kad joj je bilo slabo. Kada je prvi put odlučila tužiti sina htjela je raskinuti ugovor, a onda je shvatila da je to skupo pa je tražila pomoć od kćeri, koja joj je i pronašla odvjetnika iz Zagreba. Sin je vodio na ljetovanje u Velu Luku na početku, zadnji put prije tri godine i to samo na dan i pol. Između nje i djece bili su pregovori oko imovine, a tada je tuženik izjavio da imovinu mogu podijeliti ali da on nju neće čuvati. Ponovno saslušana radi izmjene uredujućeg suca (iskaz stranica 211-212 spisa) tužiteljica ostaje pri ranije iskazanog i ponavlja da se tuženik od početka nije držao svojih obveza po ugovoru. Smatra da mu je trebalo biti poznato koja su njena očekivanja jer se ona ranije brinula o svom suprugu, majci i baki i da mu nije nepoznato na kakav način, te da je očekivala jednako od njega. Potekla je iz obitelji koja je bila kompaktna te je veoma razočarana time što se njezino dijete nije o njoj pobrinulo na način kako se ona brinula o svojim precima. Njegov komentar da stanu nije potrebno čišćenje jer ona ionako ništa ne vidi je shvatila kao ismijavanje. Smatra da je trebao uložiti puno više angažmana i pretpostaviti da se ona ne može snaći sa svojom mirovinom. Naglašava da je jedino razdoblje u kojem su se svi rastrčali oko nje ono kada je pokrenula prvi postupak, ali čim je povukla tužbu to je prestalo. Kada je živio do nje tuženik je znao navratiti ujuto i navečer, ali ne zna je li dolazio da vidi nju ili da se malo odmori u njenom stanu. Derao se na nju i uskraćivao joj neke sitnice koje njoj znače. Na pitanje o neskladu između ponašanja tuženika o kojem je iskazivala i njenih radnji u ranije pokrenutom postupku tužiteljica najprije kaže da ne razumije što je se pita, a onda odgovara da se sve dogodilo kako je ranije rekla u iskazu. Iskazivanje prekida plakanjem i uzrujavanjem i navodi da želi da je se pusti na miru. Upitana o navodima tuženika da je sudjelovala u životu njegove obitelji i da je vodio na odmore i brinuo o njoj, tužiteljica navodi da se radilo samo o par događaja i da tuženik preuveličava njihovu količinu i kontekst. Sudjelovanje u životu njegove obitelji pripisuje svom nametanju, a nastavak ugovornog odnosa sa sinom karakterizira kao nemoguć. Navodi da je tuženik nekih petnaestak dana prije stupio u konktakt prvo sa sestrom, pa onda s njom i da su se vidjeli, da je on tom prilikom ponudio da sporazumno raskinu ugovor ali da njegova sestra podmiri troškove raskida, što je ona odbila jer JR nema veze sa njihovim odnosom, a ni jedno od njih dvoje nema novaca, da je već sve na sudu i da će ona pustiti stvari da se razjasne u postupku. Sada kada vidi tuženika ispred kuće on joj se javi, ali ona slabo vidi i ne može identificirati osobe koje vidi i iz kuće ne čuje kada se automobili parkiraju. Do pokretanja ovog postupka kod liječnika je pratio sin, sada je prati kći. On je kontaktirao liječnike i nabavljao uputnice, ali ona je kod fizijatra bila svega par puta. Bila je hospitalizirana, tada su posjeti bili zabranjeni radi Covid-19, ali je tuženik došao po nju i preko osoba koje rade u bolnici dostavljao joj potrepštine. Išao je s njom i na privatne preglede kod liječnika za oči u Dubrovniku, ali je samo jednom pregled i platio. Tuženik je preselio u [adresa] u studenom 2021.

5.2. U svom iskazu (stranica 185-187 spisa) tuženik navodi da je sklapanje ugovora o doživotnom uzdržavanju tražila njegova majka. Ističe da mu je otac bolovao i da su on i majka nekoliko mjeseci proveli u Zagrebu radi njegovog liječenja. Kada mu je otac umro majka mu je rekla da je postojala očeva oporuka po kojoj je on trebao naslijediti imovinu, ali da su je ona i njegova sestra uništile, te da sestri ne napravi problem jer bi mogla kazneno odgovarati, stoga su oca naslijedili temeljem zakona. Misli da je sklapanje ovog ugovora bila neka vrsta kompenzacije, a doprinjelo je što nije bila u dobrim odnosima sa sestrom, koja se s majkom uvijek svađala. Njemu nije problem brinuti se za majku jer poštuje starije, ranije se brinuo i o baki. Na početku su odnosi bili normalni, bili su u svakodnevnom kontaktu, on bi otišao do majke ujutro pitati je što joj treba. Ugovorom je preuzeo obveze da se skrbi za majku, brine za nju, održava stan i okućnicu, plaća račune i općenito se brine za njene potrebe. Sve je to radio do trenutka kada su njihovi odnosi postali izrazito loši, otkad je njegova majka zamijenila ključ od stana i stavila novi poštanski sandučić. Istina je da je njegova majka sama plaćala dio troškova, ali zato što je ona tako htjela. Događalo se da prilikom obračuna za plaćanje struje nastane veći dug koji je onda obročno otplaćivao, nikada ništa nije isključeno. Plaćao je struju i vodu do trenutka kada je promjenjena brava i stavljen novi sandučić, tada je pitao majku zašto je to napravila, a ona ga je nazvala lopovom. Nije se više osjećao dobrodošlo i tada joj je u sandučić stavio račune odnosno podatke o obročnoj otplati koju je dogovorio sa HEP-om i platio prve dvije rate, sa napomenom da plati do zadanog roka. U tom trenutku se osjetio odbačenim i od tada ne plaća račune. Njegova majka je kod njih bila svaki dan, uvijek su zajedno ručali, a nekada i večerali, ili joj je njegova supruga nosila hranu, on i supruga su je uvijek pitali što joj treba iz trgovine. Vozio je majku gdje joj je trebalo, liječniku, frizeru i sl. Kada je trebala na operaciju u Zagreb on je vodio i boravila je kod njegovog sina, a drugi put kada nije mogao s njom kupio joj je avionsku kartu i njegovi sinovi su je vozili. Nije istina da je njen stan očišćen samo sedam puta, bilo je to 2-3 puta tjedno, ovisno o njegovim mogućnostima, jer ima i dijete sa posebnim potrebama, a hrane joj nije falilo. Održavao je stan i okućnicu. Jedino je odbio nabaviti joj psa jer nisu imali uvjeta za brinuti se o njemu. Malo glasnije govori jer je stradao u ratu, ali na majku se nije derao niti je vrijeđao. Na početku je dolazio majci na vrata i kucao, ali kako nije otvarala, a ranije ga je odbacila, prestao je posjećivati. Sestri nije rekao za zaključenje ugovora, ona je za to saznala nakon godinu i pol dana nakon zaključenja, sigurno ne nakon ostavinske rasprave iza oca. Odnosi između njegove majke i sestre bili su loši i nikakvi, a kakvi su sada ne zna. Nakon što se odselio smatrao je da se može brinuti za majku na način da svrati svako jutro i donese joj namirnice, da tužiteljica slabije vidi, ali je u stanju živjeti sama. Upitan odgovara da je ponudio opciju da angažira osobu koja će majci pomagati u kućanstvu ali da je ona odbila uz obrazloženje da ne želi strano čeljade u kući. Ponovno saslušan radi izmjene suca zaduženog za predmet (iskaz stranica 213-214 spisa) uz ono što je iskazao ranije naglašava da mu nije bio potreban ugovor da se brine o majci, a ovaj koji su sklopili sklopili su na njeno inzistiranje i smatra da je svoje ugovorne obveze izvršavao. Pojašnjava da je nastojao da ručak svaki dan jede sa njegovom obitelji jer zbog različitog vremena ustajanja i obveza tijekom dana nije bilo moguće uskladiti se za drugi obrok. Ugovor koji su potpisali bio je šablonski, a on je podrazumijevao da treba plaćati račune, kupovati hranu, voditi majku u kupovinu, organizirati čišćenje i brigu o higijeni njenog prostora. To se obavljalo 2-3 puta tjedno, svakodnevno čišćenje bi bilo previše za očekivati i u vlastitoj kući. Ako se nekada našalio nije mu bila namjera obezvrijediti ili uvrijediti majku. Vezano za neplaćenu struju navodi da nikada nije prijetilo isključenje struje, da se znala skupiti velika obračunska razlika i da bi on tada dogovorio obročnu otplatu sa HEP-om, o čemu je bila riječ i u navedenoj situaciji. Smatra da su se odnosi između njega i tužiteljice pokvarili oko Božića 2021., jer zna da je sve bilo u redu na Badnjak kada je njegov sin odnio tužiteljici bakalar i pomogao nakititi bor. Nakon toga je došla njegova sestra i sve se pokvarilo. Smatra da je i dalje moguće da se ugovor nastavi uz drugačije uređenje odnosa stranaka. Sada kada sretne tužiteljicu ne razgovaraju o obvezama iz ugovora, razmjene par riječi o nevezanim temama.

6. Sud nije izvodio daljnje predložene dokaze smatrajući da je situacija u predmetu dovoljno raspravljena i da daljnji predloženi svjedoci, kao i oni koji su ranije već saslušani, mogu iskazivati o posrednim saznanjima ili o nekim segmentima i/ili događajima koji se spominju u postupku, ali neće baciti novo svjetlo ili u potpunosti promijeniti dosadašnja utvrđenja jer to ne mogu.

7. Između parničnih stranaka nije sporno da su iste, koje su majka i sin, dana 3. kolovoza 2017. zaključili Ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren pred ovim sudom pod posl.br.R2-262/2017 istog dana, da je tužiteljica ranije pokrenula postupak radi raskida navedenog ugovora koji se vodio pod posl.br. P-395/2019, da je taj postupak okončan presudom na temelju odricanja, nakon čega su stranke zaključile Dodatak ugovora o doživotnom uzdržavanju dana 14. listopada 2019. koji je ovjeren pod posl.br.R2-217/19 kod ovog suda dana 31. listopada 2019. Nesporno je i da se tuženik odselio iz obiteljske kuće, gdje je ranije živio u stanu do stana tužiteljice u [adresa] u studenom 2021., te da je početkom 2022. Tužiteljica promijenila bravu na vratima svog stana i napravila poseban poštanski sandučić. Od tada su stranke u lošim odnosima i komunikacija ne postoji, osim razmjene pozdrava i trivijalnosti u prolazu. Nesporno je da od trenutka kada su postavljeni novi sandučić i brava tuženik ne izvršava ugovorom preuzete obveze.

8. Između parničnih stranaka je sporno da li je tužiteljica ovlašena na postavljanje ovakvog tužbenog zahtjeva s obzirom da je on istovjetan zahtjevu koji je ranije bio postavljen u postupku koji se vodio pod posl.br.P.395/2019, gdje se tužiteljica odrekla tužbenog zahtjeva, a koja presuda na temelju odricanja je postala pravomoćna, ukoliko jest onda da li ugovor treba raskinuti jer tuženik nije ispunjavao svoje ugovorne obveze.

9. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice kao primateljice uzdržavanja za raskidom ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog sa tuženikom, njenim sinom, kao davateljem uzdržavanja, jer tuženik nije ispunjavao svoje ugovorne obveze.

11.1. Ugovor o doživotnom uzdržavanju reguliran je odredbama čl. 579 st.1. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog ugovora 3. kolovoza 2019. i dodatka 14. listopada 2019. (Narodne novine br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015 – dalje ZOO) koji propisuje da je to ugovor kojim se jedna strana obevzuje da će drugu stranu ili trećeg uzdržavati do njegove smrti, a druga strana izjavljuje da mu daje svu ili dio svoje imovine, s time da je stjecanje stvari i prava odgođeno do trenutka smrti primatelja uzdržavanja.

11.2. Raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju regulira čl. 582. ZOO-a koji propisuje da ugovorne strane mogu sporazumno raskinuti ugovor o doživotnom uzdržavanju i nakon što je počelo njegovo ispunjavanje (st.1.). Ako prema ugovoru o doživotnom uzdržavanju strane žive zajedno, pa se njihovi odnosi toliko poremete da zajednički život postane nepodnošljiv, svaka strana može zahtijevati od suda da raskine ugovor (st.2.), a svaka strana može zahtijevati raskid ugovora ako druga strana ne ispunjava svoje obveze.

12.1. Najprije treba istaknuti da sud vođenje prethodnog postupka pod posl.br. P.395/2019 i donesenu presudu na temelju odricanja nije smatrao apsolutnom preprekom za vođenje ovog postupka, u smislu da bi tužbu radi navedenog trebalo odbaciti. To je iz razloga jer je predmetni ugovor (kako ističe tužiteljica) odnos koji traje i u kojem se tijekom vremena njegovog trajanja mogu izmijeniti kako okolnosti tako i ponašanje stranaka. Međutim, sud drži ineterpretaciju tužiteljice, koja se postavlja kao da je u navedenom postupku tužbu povukla, također neosnovanom. Kroz tužbu i podneske koje je tužiteljica dostavila provlače se razni razlozi zbog kojih je navodno tužiteljica poduzela radnje koje nije htjela poduzeti, od zbunjenosti, do emocionalne ucjene pa do prisile (prvo nije znala što radi, pa je to učinila kako bi izbjegla konflikt sa sinom ili da bi se bolje slagali, pa onda jer ju je on prisilio ili izvršio pritisak na nju). Međutim iz ponašanja tužiteljice, kontakta s njom na ročištima i navoda svjedoka sud je stekao uvjerenje da tužiteljica postaje “zbunjena” samo kada je se pitaju pitanja na koja ne želi dati odgovor, a ovo je bilo konkretno pitanje na koje je reakcija bila baš ovakvo ponašanje (kada joj je sud postavljao pitanja o prethodnom postupku i odricanju od zahtjeva, plakala je, govorila da ona samo želi da je se pusti na miru i da ne razumije što je se pita, dok je prije toga gotovo sat vremena vrlo sigurna u sebe iskazivala o stvarima koje je ona smatrala bitnim; istu zbunjenost u svom iskazu spominje svjedokinja JR kada govori o trenutku kada joj je majka rekla za ugovor koji je sklopila sa bratom, a kao reakciju na njena pitanja o tom ugovoru). Njeni medicinski nalazi potvrđuju da nema problema sa razumjevanjem okoline i orjentacijom, samo sa sniženim raspoloženjem radi imovinsko pravnih odnosa vezanih za nasljeđivanje. Sud drži da se tužiteljica nije mogla unaprijed odreći zahtjeva za ubuduće, ali isto tako se ne možemo ponašati kao da pravomoćna sudska odluka ne postoji. Stoga, iako postojanje te presude nije ocjenio kao negativnu procesnu pretpostavku koja bi dovela do odbacivanja tužbe, sud uvažava postojanje iste u smislu odreke prava na pozivanje na okolnosti koje su tamo bile istaknute. Time sud nije uvažio nikakve argumente tužiteljice koji bi se ticali neispunjenja ugovora od samog početka, jer se sama toga odrekla i potvrdila da ono što je tamo isticala nije tako. To je već presuđena stvar i o tome se više ne raspravlja. S druge strane ovakvo ponašanje sud je uzeo u obzir u daljnjem razmatranju uvjeta za raskid ugovora.

12.2. Ugovor o doživotnom uzdržavanju zakonom je vrlo sažeto reguliran. Odredbe o njegovom sklapanju i sadržaju u međuvremenu su izmjenjene baš radi velikog broja raznih situacija koje su se dogodile u praksi. Riječ je o složenim životnim situacijama koje bi se trebale podvesti pod vrlo usku zakonsku regulativu, a u većini tih situacija prosuđivanje znači i ulaženje u vrlo osjetljivu problematiku ljudskih, poglavito obiteljskih odnosa, tako i u ovom predmetu. Saslušani svjedoci ili su članovi obitelji, ili susjedi i prijatelji, te liječnici. Sudu mahom budu predloženi personalni dokazi, gdje onda svjedoci daju proturječne iskaze i svi se više bave emocionalnim nego pravnim učincima ugovornog odnosa. Ovaj slučaj nije u tom pogledu različit od drugih. Nakon provedenih dokaza, ocjenujući ih pojedinačno i u njihovoj ukupnosti, sud smatra da je verzija događaja koju je iznio tuženik približnija stvarnom stanju od onog što tvrdi tužiteljica, a na kojoj je teret dokaza.

12.3. Ovdje najprije treba razlučiti zakonske razloge zbog kojih je tužba podnesena, od onih koji se ne odnose na konkretan slučaj, i radi kojih se tužba nije podnijela u ovom predmetu, a uporno se provlače kroz postupak. Dakle, tužba je podnesena radi raskida ugovora radi neispunjenja obveza od strane tuženika. Tužiteljica nakon podnošenja tužbe u podnesku, a onda i kasnije kroz postupak ističe poremećenost odnosa stranaka, kojem se pridaje značaj ispunjenja uvjeta za raskid. Poremećenost odnosa nije razlog zbog kojeg tužiteljica traži raskid ugovora nego neispunjenje obveza. Poremećenost odnosa je razlog za raskid ugovora i uzima se u obzir samo u slučaju zajednice života stranaka (zakon kaže ugovorenog zajedničkog stanovanja, a sudska praksa, recimo iz odluke Gž.340/2018 Županijskog suda u Dubrovniku, koju doslovno u svoj podnesak unosi tužiteljica, širi do stanovanja u istoj zgradi). U konkretnoj situaciji zajedničkog života nije bilo, nije ugovoren (iako se u ugovoru spominje “ista obiteljska zajednica”), niti je faktički postojao jer svi jasno iskazuju o brizi o tužiteljici u njenom stanu, higijeni i pospremanju njenog stana i računima za njeno odvojeno kućanstvo. U tom dijelu zajedničkog života, te u očekivanjima, u kombinaciji sa obiteljskom dinamikom sud vidi i temeljni problem oko kojeg se dogodio i ovaj postupak.

12.4. Naime stranke su sklopile ugovor sa određenim očekivanjima. Ta njihova očekivanja nisu unesena u ugovor, koji se sastoji od općenitih uglavaka o brizi, njezi i potrebama. Tužiteljica je imala očekivanja koja sama opisuje kao standard njege koji je ona pružala članovima obitelji o kojima se brinula, odnosno stječe se dojam da je tužiteljica očekivala postati fokus života i glavna briga kako tuženiku, tako i njegovoj obitelji tj. da će oni cijeli život reorganizirati sukladno njenim željama (ne nužno potrebama). S druge strane imamo tuženika, koji je stava da je odnos do sada tekao dobro i da je ovo samo regulacija tog odnosa koji se dalje nastavlja na način kao i do sada, samo će imovina nakon majčine smrti pripasti njemu, što on vidi kao kompenzaciju radi nekih postupaka majke i sestre prilikom raspoređivanja ostavine iza oca. Sud nije pozvan u ovom postupku prosuđivati motive i priču koja stoji u pozadini sklapanja tog ugovora, kao ni učinak te pozadine na njegovo postojanje, no sve ovo daje sliku kompliciranih odnosa unutar obitelji i dinamike koja je dovela do ovog postupka. Primjećuje se da su majka i sin dosta slične osobnosti, prilično tvrdoglavi i uz navedeno teatralni, tako da se prilikom davanja iskaza oboje više ponašaju kao da su na pozornici nego u sudnici (tužiteljica sa uzdisanjem, plakanjem i posezanjem za tabletama; tuženik sa ustajanjem sa stolice radi davanja iskaza i upadicama, oboje uz punomoćnike dolaze na sva ročišta gdje ne propuštaju istaknuti kako im to teško pada). Daljnji je zaključak suda da je tužiteljica djecu odgojila kao rivale, čega je posljedica da ne može istovremeno biti u dobrim odnosima sa oboje, kao i da je veći dio vremena prednost davala sinu.

12.5. Prvi problem koji je rezultirao sudskim postupkom dogodio se kada je kći tužiteljice saznala za postojanje ugovora koji su stranke sklopile. Sud ne poklanja vjeru tužiteljici koja iskazuje da je JR za postojanje ugovora saznala kratko nakon njegovog sklapanja i nije o njemu imala posebno mišljenje, jer iz iskaza same JR, koji se u tom dijelu podudara sa iskazom njenog brata i GR, ona je za ugovor saznala kasnije i njen razgovor sa majkom u kojem je ona majci prezentirala svoj stav i stekla dojam da majka baš “ne razumije” što je potpisala bio je okidač za pokretanje prve parnice. Tu se vračamo na očekivanja, a iskaz tužiteljice nas upućuje na vrlo važnu činjenicu, koja je po viđenju suda bit svega, a to je da je tužiteljica očekivala da je sin i njegova obitelj “prihvate” i da će “živjeti kao obitelj”. Dakle, tužiteljica je očekivala zajednički život i konstantnu pažnju, kao i usmjerenost cijele obitelji tuženika na nju (dok iz svega što navodi tuženik nema nikakvih naznaka da bi on pristao na zajednički život i da bi sklopio ugvovor sa majkom da je takvo što ugovoreno). Dok taj element postoji sud stječe utisak da joj npr. plaćanje računa ili kupovanje hrane nije bilo od presudnog značaja, jer se sama nastavila ponašati vezano za ta pitanja kao i prije sklapanja ugovora. Kada iskazuje tužiteljica o nekim detaljima govori posve različito od svih ostalih, i njena objašnjenja nisu logična ni životna, a dijelovi su nepovezani i u suprotnosti sa drugim dijelovima njenog vlastitog iskaza. Tako najprije kaže da njen sin ništa nije činio kako treba u ni jednom trenutku trajanja odnosa, ali na direktno postavljena pitanja da li je nešto konkretno napravio odgovara da jest, nakon toga umanjujući značaj toga što na kraju jest napravljeno (jest, vodio ju je kod liječnika, ali nije redovito; išao je s njom u Zagreb na preglede, ali jedanput, drugi put nije on nego njegovi sinovi, a platio je avion; vodio je na fizikalnu i frizeru, ali išla je svega par puta i sl.). To ukazuje da je tužiteljica svjesna činjenica koje joj ne idu u prilog, te da u dijelovima iskaza nije iskrena kada govori baš o tim okolnostima. Ponašanje tuženika također nije za pohvalu, on se nije pretrgnuo od nastojanja da se pobrine za majku, činio je sve po inerciji, onako kako je ranije naviknuo, plaćao majčine račune sa istom brigom kao svoje (neuredno), te očekivao da mu majka potanko objasni ili nacrta što joj treba, odnosno da to traži od njega. Ali sud prihvaća kao pozitivnu okolnost njegovu spremnost da majci udovolji u onom dijelu u kojem je ona konkretizirala svoje potrebe. Nakon razgovora sa kćeri tužiteljica zaključuje da možda kći ima pravo i ona zaslužuje bolji tretman od strane sina kojem je u pogledu njegovih konkretnih obveza dosta popuštala, te se da uvjeriti da podnese tužbu. Taj postupak ima vrlo pozitivan efekt iz tužiteljičinog kuta gledanja na stvari, koji je ona sama vrlo plastično dočarala

– mislila je da su sin i njegova obitelj došli pameti, svi su se rastrčali oko nje, čime je ona dobila točno ono što je željela navedenim ugovorom postići. Odrekla se tužbenog zahtjeva i potpisala dodatak ugovoru. Iskazuje da je to trajalo svega nekoliko dana, a sud joj ni tu ne poklanja vjeru, jer je do pokretanja novog (ovog) postupka prošlo tri godine.

12.6. Ali prethodno pokretanju ovog postupka događa se po stavu suda najbitnija stvar, na koju nitko od sudionika nije ukazao kao takvu, ali je sud takvom prepoznaje, a to je tuženikovo preseljenje u [adresa]. Svi suglasno iskazuju da se preseljenje dogodilo krajem studenog 2021. Tužiteljica navodi da je pitala sina kako će ona sada sama, na što joj je on odgovorio da će biti malo u [adresa], malo u ranijem stanu, a on iskazuje da je planirao obilaziti majku svakog jutra. Time je tužiteljica izgubila sve izglede da će postojanje ugovora privoljeti njenog sina da bude uz nju na način da svakodnevno budu skupa i da se svi vrte oko nje, te je ugovor za nju izgubio smisao. U tom razdoblju povodom blagdana JR i njena obitelj su u posjeti, a njen stav o konkretnom ugovoru je poznat. JR navodi da je brava na stanu tužiteljice zamijenjena prvog radnog dana u 2022. godini. Ona i njen suprug, kao i tužiteljica, navode da je razlog promjene brave bila sigurnost tužiteljice, jer nije znala što je sa ključem koji se nalazio kod tuženika, međutim ta priča zvuči pomalo šuplje. Razlog za novi poštanski sandučić još više, jer uspostava kontrole nad računima i poštom u situaciji gdje je do tada očito dobivala račune (koje je i plaćala), kao i kontrola stanja na bankovnom računu, nemaju smisla. Ovdje se mora napomenuti da svjedok RR, koji je jedini koji komunicira sa svima uključenima, i koji je jedini kojem je iskreno neugodno radi izlaganja obiteljskih poslova na sudu, izlaže ono što vjeruje da je istina, dok JR izlaže ono što želi vjerovati da je istina, jer time majci drži stranu. Nakon navedenih zamjena, koje su dovele do toga da tuženik ne može pristupiti u stan, niti dobiti račune koje bi trebao platiti, tužiteljica mu je servirala gornje ne baš uvjerljivo objašnjenje i optužbu da je lopov. Sličnost naravi majke i sina ogledava se u još jednoj osobini, a to je uvredljivost. Tužiteljica je tako više puta tijekom postupka (u svakoj prilici) naglasila kako se tuženik narugao na račun njenog vida kada joj je rekao da nije bitno je li se prašina briše sa većim vremenskim razmakom jer ona ionako slabo vidi (dok on kaže da se našalio, bez zle namjere i da je nerealno očekivati svakodnevno brisanje prašine jer to ne radi ni u svojoj kući) I kako je ona time bila uvrijeđena i povrijeđena. Njen sin je, a sud smatra da je tužiteljica s time na nekoj razini računala (jer bi ona isto reagirala), na to bio smrtno uvrijeđen i ljut, i kad mu se nakon toga nije javila odlučio je da on više neće ispunjavati svoje obveze “jer se osjetio odbačenim”. Sada je po sebi tužiteljica u vrlo povoljnoj situaciji – sin ne izvršava obveze, to je nesporno, pokrenuti će sudski postupak. Potencijalni ishod bi mogao biti kao prvi put, da se svi ustrče oko nje i da sve opet bude lijepo i krasno. Ako ne tako, voditi će se postupak u kojem će ona biti u centru pažnje i moći će svima iznijeti kako se ona za sina žrtvovala, a on nju ne pazi iako se obvezao da hoće. U svemu tome, JR, pametna i uspješna žena, koja je u životu postigla sve osim toga da njena majka prizna da je bolja od brata, na sebe preuzima brigu o majci i čini to vrlo temeljito i sveobuhvatno, uz dojam da je ona (za razliku od brata) spremna to činiti bez naknade, i njihov odnos sada cvijeta.

12.7. Neispunjavanje očekivanja i neispunjavanje obveza dvije su vrlo različite kategorije, a najvažnija razlika je što ovo prvo nije kategorija koja uživa sudsku zaštitu. Kada govorimo o neispunjavanju obveza, kao zakonom propisanom razlogu za raskid ugovora, jer ovdje nesporno imamo stranku koja od određenog trenutka ne ispunjava svoje obveze, sudska praksa je tumačenje tog razloga proširila, i to na način da se ugovor radi neispunjenja raskida u svim slučajevima osim u onom kad je do tog neispunjenja došlo jer je druga strana ispunjenje onemogućila. S obzirom da je stav ovog suda da je tužiteljica ispunjenje onemogućila, ne može se sa uspjehom pozvati na to kao razlog za raskid ugovora (tako i VSRH u odlukama Rev-677/12 od 15. svibnja 2012. i Rev.507/11 od 28. kolovoza 2012). Naime krivnja za poremećaj u odnosu stranaka pravno je relevantna u odluci o osnovanosti zahtjeva za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ako upućuje na zlouporabu prava. Iako tužiteljica nije izrijekom odbila ispunjenje obveza od strane tuženika, ona je opetovano svojim postupanjem osujećivala njihovo ispunjenje i na kraju izazvala situaciju u kojoj je u takvoj mjeri pokvarila odnos sa tuženikom, sve motivirana da izazove upravo ponašanje tuženika kakvo se dogodilo, a kako bi se onda na njega mogla pozivati u svrhu raskida ugovora. Takve okolnosti, a dovedene u vezu sa ranijim ponašanjem tužiteljice, dovode do zaključka da je istu sa njenim zahtjevom za raskid ugovora radi neispunjenja obveza od strane tuženika trebalo odbiti. Iako je u praksi prihvaćen stav da bi ugovore u kojima su stranke nezadovoljne svakako trebalo raskinuti, u konkretnoj situaciji raskida zbog neispunjenja gdje bi raskid ugovora trebao biti sankcija tuženiku (čije ponašanje svakako nije primjerno, ali je približnije svrsi ugovora) dolazimo do toga da bi taj raskid bio nagrada tužiteljici, koja je angažirala pravosudni sustav da bi istjerivala na čisto što bi njena djeca sve trebala poduzimati da bi se ona u starosti osjećala dovoljno paženo. Nije svrha ostavljati ljude u odnosima s kojima nisu zadovoljni, ali nezadovoljstvo biti trebalo biti opravdano i objektivno utemeljeno da bi bilo cijenjeno. Za sud je u cijelom postupku odgovor tužene na pitanje koje joj je postavila njena punomoćnica, a koje je bilo usmjereno na drugu okolnost (njen zadnji kontakt sa tuženikom), a gdje je tužiteljica navela da je tuženik predlagao da sporazumno raskinu ugovor, uz razgovor s njom i sestrom oko troškova i imovine, gdje je ona tu opciju kategorički odbila uz obrazloženje da se vodi ovaj postupak i da ona želi da se stvari razjasne pred sudom, bio zapravo sažetak razloga pokretanja ovog postupka i njegove svrhe. Uvažavajući činjenicu da su stranke u odnosu kakvom jesu, sud je na svakom ročištu pokušao postići sporazum među njima i riješiti problem, ali bez uspjeha, osobito kod tužiteljice. Naposlijetku je, po provedenom postupku i na temelju izvedenih dokaza odlučeno kao u izreci.

13.1 Odluka o troškovima temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 – dalje ZPP) u vezi s člankom 155. ZPP-a.

13.2. Tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku, u skladu s dostavljenim i zatraženim troškovnikom, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, te odredbe važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023 dalje u tekstu: Tarifa), i to za sastav odgovora na tužbu 250 bodova (Tbr.8/1), zastupanje na ročištima od 11. rujna 2022., 11. studenog 2022., 3. travnja 2023., 19. prosinca 2024., 10. travnja 2025. i 10. rujna 2025. u iznosu od po 250 bodova (Tbr. 9.t.1.), dakle ukupno 1.500 bodova, što u skladu s vrijednošću boda iz Tbr. 54. Tarife iznosi 3.000,00 EUR-a, uvećano za PDV od 25 % iznosi 3.750,00 EUR-a. Stoga je tužitelju priznat navedeni iznos te je naloženo tuženiku naknaditi isti, u roku od 15 dana.

U Dubrovniku 24. studenog 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. tužiteljica uz pristojbu na presudu

2. tuženik