Poslovni broj P-236/2025

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sucu toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužiteljice MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., OIB: 23057039320, Jadranski Trg 3a, Rijeka, kojeg zastupa punomoćnik Damir Metelko, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne javne rasprave zaključene 7. listopada 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice i tužiteljice osobno, 24. studenog 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160/51400607-5102751768 od 25.11.2005. sklopljenog između tužitelja MT, M 172., [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320, a koja:

- u čl. 10. glasi: ''Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000 % (jedan posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom plasmana.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljici MT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 538,86 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 02. svibnja 2025. pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Jadranski trg 3a, Rijeka, OIB: 23057039320 da isplati tužiteljici MT, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 1.027,58 EUR, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica zahtijeva isplatu zatezne kamate na iznos od 1.027,58 EUR na ime uglavničene zatezne kamate za razdoblje od 2. svibnja 2025. pa do isplate.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 553,08 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove odluke pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se za više zatraženi iznos od 771,92 EUR zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 11. ožujka 2025. navodi da je dana 25. studenog 2005. sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102751768 kojim je prednik tuženika tužiteljici odobrio kredit u iznosu od 85.157,00 CHF. Odredbom članka 10. tog ugovora, tuženik je obvezao tužiteljicu na plaćanje naknade za obradu kredita, a bez da je prethodno, a niti jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja, zbog čega taj postotak, period ili konačni iznos, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično nepoštenom i ništetnom. Radi se o odredbi koja je formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana, a o odredbi se nije unaprijed pregovaralo, pa je tužiteljici nametnut sadržaj te odredbe, na koji nije mogla utjecati. Tuženik je tužiteljici odobrio jedan iznos kredita, a zapravo joj je isplatio drugi iznos kredita (umanjen za naplaćenu ulaznu naknadu). Na taj način prouzrokovana je neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača, na štetu potrošača. Predlaže utvrditi ništetnim predmetnu odredbu članka 10. Ugovora i isplatiti iznos od 538,86 EUR s pripadajućim zateznima kamatama koje na taj iznos teku od 15. prosinca 2005. pa do isplate.

1.1. Podneskom tužiteljice od 5. svibnja 2025. uglavničene su predmetne zatezne kamate zatražene u tužbi, na način da tužiteljica sada zahtijeva isplatu iznosa od 538,86 EUR na ime glavnice sa zateznim kamatama od dana 2. svibnja 2025. (od dana obračuna kamata), kao i iznos od 1.027,58 EUR na ime uglavničene zatezne kamate zajedno sa daljnjim kamatama na taj iznos od 2. svibnja 2025. pa do isplate.

1.2. Valja reći i da je tim podneskom tužba preinačena (postavljanjem novog zahtjeva kojim se zahtijeva zatezna kamata na uglavničenu kamatu), preinaka je pravodobna (do zaključenja prethodnog postupka), a tuženik se takvoj preinaci nije protivio, s obzirom da se upustio u raspravljanje u smislu odredbe članka 190. stavka 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) pa je sud odlučivao o tako preinačenoj tužbi.

2. U odgovoru na tužbu koji je ovaj sud zaprimio dana 15. travnja 2025. tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Dubrovniku, a sve s obzirom da su odredbom članka 16.5. Ugovora stranke sporazumno ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Nadalje, osporava se osnova tužbenog zahtjeva, dok se ne spori visina tužbenog zahtjeva. Osporava se status potrošača tužiteljice. U odgovoru na tužbu se dalje ističe da je sporna odredba članka 10. predmetnog Ugovora o kreditu jasna, razumljiva i lako uočljiva, a potom i to da je tužiteljica u cijelosti bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, kao i da je službenica banke ŠT tužiteljici jasno predočila da postoji obveza plaćanja takve naknade. Navodi da je nesporno i sasvim logično da tuženiku kao pružatelju usluge nastaju određeni troškovi, a koje banka podmiruje upravo naknadom za isplatu kredita. Ističe se i to da ugovorna odredba ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te čak i da je sudu dopušteno utvrđivati ništetnost takve odredbe, svakako se ne radi o značajnoj neravnoteži. Tuženik ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja, a sve iz razloga jer je predmetna naknada tužiteljici naplaćena dana 15. prosinca 2005. Tuženik navodi da nijedna od presuda za kolektivnu zaštitu potrošača ne utvrđuje ništetnima odredbe o naknadama za obradu kredita. Poziva se u pravnim tumačenjima ovog spora na odluke Suda Europske Unije.

3. Prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda koji tuženik ističe prethodno upuštanju u raspravljanje o predmetu spora, sud je ocijenio neosnovanim. Naime, odredbom članka 70. stavka 1. Zakona o parničnom postupku propisano je da se, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda, stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je isti stvarno nadležan, dok je stavkom 3. tog članka propisano da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenoga spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa, a stavak 5. da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu. Iz isprava u spisu proizlazi da je tužiteljica s tuženikom sklopila dana 25. studenog 2005. Ugovor o kreditu, a člankom 16.5. kojeg je Ugovora ugovorena mjesna nadležnost suda u Rijeci (sud sjedišta kreditora). Međutim, ocjena je ovog suda da takva prorogacijska klauzula predstavlja nepoštenu ugovoru odredbu. Naime, Direktiva 93/13 EEZ Vijeća od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora (dalje: Direktiva 93/13) u cijelosti je implementirana u hrvatski pravni sustav pa tako čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, dalje ZZP/03), koji je zakon bio važeći u vrijeme sklapanja označenog Ugovora o kreditu, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Kako se u ovom slučaju prema utvrđenju suda nedvojbeno radi, kao prvo, o odredbi koja je unaprijed formulirana od strane trgovca ovdje tuženika na sadržaj koje potrošač ovdje tužiteljica nije imala stvarni utjecaj te o kojoj ugovornoj odredbi ugovorne strane nisu posebno pregovarale jer sud ne nalazi niti životnim niti logičnim da bi tužiteljica koja ugovor o kreditu sklapa u Dubrovniku za sporove koji proizađu u svezi tog ugovora odabrala mjesnu nadležnost suda u Rijeci (koji je udaljen više stotina kilometara od mjesta sklapanja ugovora i mjesta prebivališta tužiteljice); te kao drugo, da takva ugovorna odredba nedvojbeno uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama budući za potrebe ostvarenja svojih prava i obveza u sporu koji proizađe iz Ugovora tužiteljica mora putovati pred sud u Rijeku što joj, obzirom da živi (u trenutku sklapanja ugovora) u Dubrovniku, koji je udaljen nekoliko stotina kilometara od Rijeke te obzirom na cijenu i vremensko trajanje putovanja na relaciji Dubrovnik-Rijeka-Dubrovnik uzrokuje značajne financijske troškove; to sud utvrđuje da je prorogacijska klauzula sadržana u članku 12. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba u smislu čl. 81. ZZP/03 i stoga sukladno čl. 87. ZZP/03 ništetna ugovorna odredba. S obzirom na ništetnost predmetne odredbe o mjesnoj nadležnosti, tužiteljica je, kao potrošač, tužbu podnijela pred sudom mjesta svoga prebivališta, a sve temeljem odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15, 52/16, dalje ZPK – procesna odredba). Prvostupanjski sud svoju nadležnost temelji i na odredbi članka 59. Zakona o parničnom postupku (ugovor o kreditu sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika u Dubrovniku), pa je odlučeno kao pod I. izreke ovog rješenja.

4. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je pročitao cjelokupan spis predmeta i sve isprave koje se u spisu nalaze, te su saslušane parnične stranke, odnosno, tužiteljica koja je pristupila na ročište radi saslušanja.

5. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 10. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102751768 od 25. studenog 2005. te isplata iznosa od 538,86 EUR s pripadajućim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. svibnja 2025. na ime neosnovano stečenog iznosa isplaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazna naknada) kao i isplata iznosa od 1.027,58 EUR na ime uglavničene zatezne kamate sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 2. svibnja 2025. (od dana obračuna kamata).

6. Tužbeni zahtjev je osnovan u pretežitom dijelu.

7. Među strankama nije sporno da su sklopile Ugovor o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5102751768 od 25. studenog 2005. koji je potvrđen (solemniziran) kod javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika pod posl. br. OU – 1469/05 dana 9. prosinca 2005., niti je sporna visina tužbenog zahtjeva, bilo u pogledu visine glavnice, bilo u pogledu visine uglavničenih zateznih kamata (list spisa 26 i list spisa 194), no, sporna je osnova tužbenog zahtjeva, odnosno, sporno je pravo tužiteljice na isplatu utuženih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama. Sporno je i je li predmetni zahtjev tužiteljice u zastari, sporan je status potrošača tužiteljice.

8. Odredbom članka 103. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/2001, 35/05), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja ugovora, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva ništav ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo pri čemu članak 105. ZOO-a propisuje da ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, ali će ugovor ostati na snazi čak i ako je ništava odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i važio bez nje.

8.1. Odredbom članka 104. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

8.2. Odredba članka 210. stavka 1. ZOO-a propisuje da kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu, a ako vraćanje nije moguće, naknaditi vrijednost ostvarene koristi.

9. Ono što tužiteljica tvrdi u ovom postupku je to da je ništetna odredba članka 10. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 1% naknade na iznos kredita, minimalno 200,00 kn, a sve iz razloga jer banka naknadu naplaćuje sukladno vlastitim uvjetima koji nisu potrošaču jasno prezentirani i objašnjeni, na način da potrošač (tužiteljica) nije mogao dati informirani pristanak na takvu odredbu. Kako tužiteljica smatra da je takva odredba ništetna, tako smatra i da je tuženik dužan vratiti tužiteljici novčani iznos stečen temeljem sporne odredbe.

10. Predmetni Ugovor o kreditu je prema utvrđenju suda nedvojbeno potrošački ugovor o kreditu sklopljen među strankama 25. studenog 2005. te isti sadrži odredbu kojom je propisano da će banka korisniku kredita zaračunati naknadu za obradu kredita, u visini od 1 % iznosa kredita.

10.1. Činjenica potrošačkog karaktera predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi iz činjenice da je tužiteljica kao Korisnik kredita potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 budući je predmetni Ugovor o kreditu sklopila na tržištu kao fizička osoba za potrebe rješavanja stambenog pitanja. Činjenica potrošačke naravi predmetnog ugovora proizlazi i iz činjenice da se radi o konvertiranom kreditu, a mogućnost konverzije sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju odnosi se samo na potrošačke ugovore.

11. Sud je proveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka, odnosno, tužiteljice koja je pristupila na ročište radi saslušanja. Iz iskaza same tužiteljice (list spisa 198), koja sudu iskazuje životno, uvjerljivo i logično, razvidno je da je ugovor o kreditu u cijelosti i unaprijed sastavila banka, a njoj je dan samo na potpis, da nije pregovarala s bankom niti je takva mogućnost uopće postojala, odnosno, da se radilo o tipskom ugovoru, da joj je rečeno da se u ugovoru ništa ne može mijenjati. Navodi i da je tražila kredit u valuti euro, no ponuđen joj je upravo ovaj kredit u švicarskim francima. Nitko joj nije pojasnio odredbu o ulaznoj naknadi, koje troškove ta naknada pokriva, niti zašto je određena upravo u tom iznosu. Tužiteljica navodi da je tek nakon što su joj kreditna sredstva sjela na račun, uočila da joj nije isplaćen cjelokupan iznos kredita, već da je umanjen za iznos naknade.

12. Tuženik, pak, nije predložio saslušanje osobe (odnosno, od tog je dokaznog prijedloga odustao) koja je od strane banke sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu (kreditni referent), a iz čijeg bi saslušanja proizlazilo suprotno – da je predmetna odredba ovdje konkretnom potrošaču (tužiteljici) objašnjena, da su prezentirani jasni parametri o kojima ovisi visina naknade za obradu kredita ili da se o takvoj odredbi pregovaralo ili uopće moglo pregovarati, a teret dokazivanja navedenog, kraj nesporne činjenice da se ovdje radi o standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavila banka, nedvojbeno je na tuženiku. Iako je u odgovoru na tužbu tuženik navodio da je predmetna odredba u cijelosti objašnjena tužiteljici od strane kreditnog službenika banke – gđe ŠT, podneskom od 6. listopada 2025. (list spisa 193), tuženik je odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem iste kao svjedoka u ovom postupku, tako da tuženik nije takve navode dokazao, već ih je samo paušalno iznio.

13. Odredba članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), kao zakona važećeg u trenutku sklapanja ugovora, propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok st. 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 4. te odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema članku 87. stavku 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba je ništava. Tužiteljica tvrdi da se o odredbama Ugovora o kreditu, pa tako ni o odredbi članka 10. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a ovdje se nesumnjivo radi o tipskom ugovoru. Tuženik, na kojem je teret dokaza da se o odredbi zapravo pregovaralo, kako je gore već rečeno, nije predložio dokaz na okolnost da je postupanje banke u ovom konkretnom slučaju bilo savjesno, da je tužiteljici bilo objašnjeno na koje se točno troškove odnosi naknada za obradu kredita, zašto je određena upravo u visini od 1 % od iznosa kredita, da je o toj odredbi pregovarano ili da je takva mogućnost uopće postojala ili da je tužiteljica temeljem jasne i potpune obavijesti dala informiran pristanak na ovako formuliranu odredbu.

14. Odredbama ZZP/03 uređuje se zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim standardiziranim ugovorima, a kakav je prema utvrđenju suda upravo predmetni Ugovor o kreditu, pojavljuju kao „slabija strana“, budući se u takvim ugovorima o svim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo već su one postavljene kao nužan sadržaj odnosno uvjet bez kojeg nije moguće sklapanje ugovora, što suprotno jednom od osnovnih načela obveznog prava - načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača.

15. Naime, stajališta Suda Europske unije u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ, jasno naglašavaju važnost obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uvjetima i njihovim posljedicama te da je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača jer će samo na temelju prethodne, potpune i razumljive obavijesti potrošač biti u situaciji razumno shvatiti i predvidjeti posljedice i ekonomske učinke koje za njega može imati sklapanje ugovora s takvim ugovornim odredbama. Pored navedenog, članak 4. stavak 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti vezane za naplatu naknade za obradu kredita, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

16. Predmetna je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, koja je platila ugovorenu naknadu bez da je u biti znala koju uslugu ili koji točno trošak tako plaćenim iznosom podmiruje, odnosno, bez da je na pravilan i sveobuhvatan način mogla sagledati puninu obveze koju preuzima tom ugovornom odredbom, a ovo posebice i jer iz sadržaja sporne odredbe nije jasno za što se točno plaća njome ugovorena naknada. Čitajući samu spornu odredbu članka 10. Ugovora o kreditu, razvidno je da ista ne sadrži nikakve podatke iz kojih bi se moglo zaključiti o čemu ovisi visina naknade za obradu kredita, zašto je određena upravo u iznosu od 1,00 % od ukupnog iznosa kredita, osim što je jasno da se određuje jednostrano, od strane banke. Pri tome sud ističe da se pitanje uzrokuje li se spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ne ocjenjuje samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava - zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-1051/2023-2 od 03. travnja 2024.), a iz iskaza same tužiteljice proizlazi upravo to, da je ugovaranje ove naknade bio jedan od uvjeta jer je kredit bio fiksan, unaprijed pripremljen, bez mogućnosti promjena ili utjecaja na pojedine odredbe od strane tužiteljice.

17. Stoga, imajući u vidu sadržaj ovog spisa i rezultate provedenog dokaznog postupka, proizlazi da je odredba članka 10. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, a koja je odredba sadržana u tipskom, standardiziranom ugovoru sastavljenom od strane banke, o kojoj stranke nisu pregovarale, te koja je uzrokovala značajnu neravnotežu na štetu potrošača - nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba, pa je tuženik kao trgovac dužan tužiteljici kao potrošaču, vratiti sve ono što je primio temeljem takve ništetne ugovorne odredbe.

18. Tuženik je u ovom postupku učinio nespornim visinu glavnice, odnosno, tužiteljici naplaćenog iznosa na ime naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, kao i dan kad je predmetni iznos tužiteljici naplaćen (list spisa 26 i list spisa 33). Tuženik je učinio nespornim i visinu uglavničene zatezne kamate (list spisa 194) za razdoblje od 15. prosinca 2005. (kad je iznos nesporno naplaćen) pa do 2. svibnja 2025. Dakle, visina potraživanja je u cijelosti nesporna, dok je osnova u cijelosti osporavana.

19. Kako je sud utvrdio da je odredba članka 10. predmetnog ugovora nepoštena, a time i ništetna odredba, iz svih gore iznesenih razloga, tako je sud odlučio kao pod I. izreke ove presude.

20. Imajući dalje u vidu da je temeljem odredbe članka 10. Ugovora o kreditu, a koja je odredba utvrđena ništetnom, tužiteljici na ime naknade za obradu kredita naplaćen iznos od 538,86 EUR, valjalo je tuženika obvezati da tužiteljici vrati neosnovano stečeni iznos, sa zateznim kamatama od dana 2. svibnja 2025. kao dana do kada je tužiteljica izvršila obračun zateznih kamata, slijedom čega je odlučeno kao pod II. izreke presude.

20.1. Tužiteljica je obračunala zatezne kamate na neplaćenu glavnicu i u ovom postupku je podneskom od 5. svibnja 2025. zatražila isplatu tog iznosa u apsolutno izraženom iznosu od 1.027,58 EUR. Tužiteljica je već u tužbi zatražila isplatu iznosa od 538,86 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 15. prosinca 2005. Naknadno je te kamate obračunala do dana 2. svibnja 2025. i izrazila u apsolutnom iznosu, te je sud i u tom dijelu prihvatio tužbeni zahtjev, jer tužiteljica ima pravo na zatezne kamate od dana kada joj je tuženik predmetni iznos naplatio, a to je nesporno bilo dana 15. prosinca 2005. (a proizlazi i iz pregleda prometa na listu spisa 22). Odluku o zakonskoj zateznoj kamati sud je utemeljio na članku 214. ZOO koji propisuje da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate sud je uzeo dan kad je tužiteljici naplaćen predmetni iznos na ime “ulazne naknade“, a što je nesporno upravo dan 15. prosinca 2005., budući je tuženik koji je obračunao i tužiteljici naplatio taj iznos nepošten od dana stjecanja. Tuženikova nepoštenost pri tome proizlazi iz činjenice da je upravo tuženik kao "jača" ugovorna strana, unaprijed sastavio Ugovor o kreditu i u tako pripremljenom sadržaju na koji tužiteljica kao druga ugovorna strana nije imala nikakav utjecaj (a koji sadrži i ništetnu ugovornu odredbu o ulaznoj naknadi) predložio tužiteljici sklapanje pod uvjetom „uzmi ili ostavi“. Pri tome valja reći da tuženik nije osporavao visinu obračunate zatezne kamate od dana 15. prosinca 2005. do dana 2. svibnja 2025., odnosno, da je izrijekom taj iznos (samo visinu) učinio nespornim (slijedom čega sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem). Stoga, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici i iznos od 1.027,58 EUR na ime uglavničene zatezne kamate za razdoblje od 15. prosinca 2005. do 2. svibnja 2025., pa je odlučeno kao pod III. izreke presude.

20.2. Međutim, sud je odbio tužbeni zahtjev postavljen tek podneskom od 5. svibnja 2025. kojim tužiteljica traži kamatu na kamatu, odnosno, potražuje zateznu kamatu na uglavničeni iznos kamate (1.027,58 EUR). Zatezne kamate su sporedno potraživanje, akcesorno glavnom potraživanju i u pravilu od njega neodvojive, dok to glavno potraživanje nije podmireno, što u ovom slučaju nedvojbeno nije. Tužiteljica ima pravo obračunati zatezne kamate i izraziti ih u apsolutnom iznosu, ali nije dopušteno na tako obračunati iznos tražiti dalje kamatu. Zabrana anatocizma jedno je od najstarijih pravnih pravila obveznog prava, propisano odredbom članka 279. ZOO-a, sada članka 31. stavka 1. ZOO/05. Vrhovni sud je u nizu svojih odluka izrazio shvaćanje da se zatezne kamate mogu utužiti u apsolutnom iznosu uz glavni dug, ali od dana tužbe na njih ne teku procesne kamate, jer zatezne kamate i dalje teku na glavno potraživanje (primjerice, odluka VSRH, Rev 2364/2017 od 9. lipnja 2021.). Iz tog je razloga zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na iznos uglavničene zatezne kamate u situaciji kad glavnica još uvijek nije plaćena i na nju i dalje teku zatezne kamate (od 2. svibnja 2025. pa do isplate), valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod IV. izreke ove presude.

20.3. Dodatno se ističe i to da zatezne kamate, kako je gore rečeno, imaju obilježje akcesornosti jer nastaju kao posljedica zakašnjenja u ispunjenju određene novčane obveze i teku sve do njezina ispunjenja. Dok glavna obveza ne bude ispunjena, odnosno, dok glavni dug ne bude plaćen, zatezne kamate kao sporedna tražbina, nedjeljive su od njega i čine cjelinu s glavnim dugom. Tek nakon podmirenja glavne novčane tražbine, ako nisu plaćene i zatezne kamate, one se osamostaljuju, obračunavaju u apsolutnom iznosu, i kao za glavnu tražbinu, radi njihove isplate, može se podnijeti tužba sudu radi ostvarivanja prava na tzv. procesne kamate. Međutim, ovdje nije riječ o osamostaljivanju kamate, već jednostavno o drugačijem načinu izražavanja kamate jer umjesto opisnog “ od

– do, po stopi”, može se izraziti i kao kapitalizirana, odnosno, u apsolutnom iznosu za to određeno razdoblje (tako doslovno i VSRH, Rev, 327/2013 od 6. ožujka 2019.).

21. U pogledu prigovora zastare, sud ističe da je predmet spora klasificirao kao zahtjev za vraćanje stečenog bez osnove konkretno kao povrat stečenog temeljem ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega je zastaru prava tužiteljice potraživati isplatu utuženog iznosa potrebno cijeniti primjenom općeg petogodišnjeg zastarnog roka. Tužiteljica ispravno tvrdi da je utuženi iznos tuženik stekao temeljem ništetne ugovorne odredbe, dakle, bez valjane pravne osnove, a poradi čega je pravo tužiteljice tražiti isplatu potrebno cijeniti primjenom petogodišnjeg zastarnog roka, koji zastarni rok vrijedi za povrat stečenog bez osnove odnosno za restitucijski zahtjev ugovorne stranke za povrat danog temeljem ništetne ugovorne odredbe. Sjednica Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. zauzima pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju kad ugovorna strana traži povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, rok zastare za ostvarenje utužene tražbine u trenutku podnošenja tužbe još nije niti počeo teći, ovo jer zastara počinje teći tek dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ta je ništetnost utvrđena tek ovom, za sada, nepravomoćnom presudom. Kako rok zastare, dakle, za ovu tražbinu nije još niti počeo teći, tako nije niti mogla nastupiti zastara za ovu tražbinu pa je stoga neosnovan i prigovor zastare istaknut po tuženiku spram ovog tužbenog zahtjeva (tako npr. i Županijski sud u Rijeci, Gž-1439/22).

22. Odluka o zahtjevima stranaka za naknadu parničnog troška utemeljena je na članku 154. stavak 5. ZPP-a i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/2023).

22.1. Pri tome valja reći da je tužiteljica kao vrijednost predmeta spora označila iznos od 1.400,00 EUR. Tuženik je na pripremnom ročištu prigovorio vrijednosti predmeta spora kao suviše visoko naznačenom, imajući u vidu da se u ovom postupku radi o isplati iznosa od 538,86 EUR (glavnica). Sud je, pozivom na odredbu članka 40. stavka 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 538,86 EUR. Iako se ovdje radi o dva različita zahtjeva (utvrđenje ništetnosti i isplata), valja reći da parnica nije i ne smije biti sama sebi svrhom. Kako je točka I. tužbenog zahtjeva (utvrđenje ništetnosti odredbe) zapravo prethodno pitanje da bi sud mogao donijeti odluku o točki II. tužbenog zahtjeva (isplata iznosa od 538,86 EUR), tako je sud utvrdio da je vrijednost predmeta spora u ovoj parnici upravo onaj iznos kojeg tužiteljica ovom tužbom potražuje - 538,86 EUR (uzimajući u obzir samo glavno potraživanje, u smislu odredbe članka 35. stavka 1. ZPP-a). Navodi se i to da utvrđenje ništetnosti odredbe i nije moralo biti navedeno kao zasebna točka tužbenog zahtjeva jer je sud o tome mogao odlučivati kao o prethodnom pitanju za odluku o pravu na isplatu. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, pa se vrijednost predmeta spora računa tada samo prema vrijednosti zahtjeva na isplatu, odnosno, kondemnatornog zahtjeva (tako u istovjetnim pravnim situacijama i Županijski sud u Varaždinu u odluci Gž-216/2025 od 12. ožujka 2025., Županijski sud u Vukovaru, Gž-44/2024 od 27. ožujka 2025., kao i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev- 1264/2007 od 29. listopada 2008.).

22.3. Pritom posebice valja istaknuti i to da vrijednost predmeta spora nije promijenjena time što je podneskom od 5. svibnja 2025. tužiteljica uglavničila zateznu kamatu, odnosno, što u tužbi zatraženu zateznu kamatu na glavnicu u relativnom iznosu, sada potražuje u apsolutnom iznosu, jer se radi o istom zahtjevu (novi je zahtjev samo u dijelu u kojem tužiteljica potražuje kamate na uglavničenu kamatu, a koji je zahtjev sud odbio). Kako je rečeno ranije, ovdje ne može biti riječ o osamostaljivanju kamate, jer glavnica nije plaćena, već jednostavno o drugačijem načinu izražavanja iznosa kamate. Zatezne kamate se ne uzimaju u obzir ako ne čine glavno potraživanje, a ovdje je upravo ta situacija. Zatezne kamate kao, po svojoj naravi, akcesorna tražbina, ne mogu predstavljati glavno potraživanje sve dok glavnica nije podmirena niti je tužiteljici dopušteno manipulirati vrijednošću predmeta spora drugačijim obračunom kamata. Naime, nema nikakve razlike između prvotnog zahtjeva tužiteljice da joj tuženik isplati glavnicu sa zateznim kamatama po određenoj stopi i u određenom periodu i zahtjeva da se isplati ista ta glavnica s istom tom, sada kapitaliziranom kamatom. Vrijednost predmeta spora je ovdje vrijednost glavnog potraživanja (538,86 EUR), neovisno što zateznu kamatu na takvu neplaćenu glavnicu koja egzistira kao glavno potraživanje i na koju i dalje teku daljnje zatezne kamate (od dana obračuna pa do isplate), tužiteljica obračunava u apsolutnom iznosu (rješenje suda na ročištu od 23. rujna 2025., list spisa 189).

22.4 Tužiteljici, kao stranci koja je u parnici uspjela, pripada trošak ovog postupka. Tužiteljica nije uspjela samo u pogledu zahtjeva za isplatu zatezne kamate na uglavničenu zateznu kamatu, što predstavlja razmjerno neznatni dio zahtjeva u odnosu na koji nisu nastali nikakvi posebni troškovi. Pri tome, sud je kao opravdane i osnovane cijenio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice ili su utjecali na tijek ovog postupka, u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife), trošak zastupanja na ročištima od 23. rujna 2025. i 7. listopada 2025. (Tbr. 9. točka 1. Tarife), podnesak od 5. svibnja 2025. (Tbr. 8. točka 1. Tarife), svaka radnja u iznosu od po 100,00 EUR, dakle, 400,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV kojeg tužiteljica obračunava temeljem Tbr. 46 Tarife, sveukupno 500,00 EUR. Tome valja pridodati i trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, svaka pristojba u iznosu od 26,54 EUR. Sveukupno je tuženik dužan tužiteljici, dakle, naknaditi parnični trošak u iznosu od 553,08 EUR, dok je u preostalom dijelu (za više zatraženi iznos od 771,92 EUR), zahtjev tužiteljice valjalo odbiti kao neosnovan. Kamate koje su zatražene u smislu odredbe članka 151. stavka 3. ZPP-a, teku na dosuđeni trošak od dana donošenja ove odluke pa do isplate. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod II. izreke ovog rješenja.

U Dubrovniku 24. studenog 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.