REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: UsI-4203/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

I

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Ivani Horvat, sucu pojedincu, uz sudjelovanje Ankice Zorić, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ŽL, iz mjesta Prawobereschone, Ruska Federacija, državljanin Ruske Federacije, trenutno boravi u Prihvatilištu za strance u Ježevu, kojeg zastupa opunomoćenik Zoran Bauer, odvjetnik iz Zagreba, Kozarčaninova 2, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Zagrebačke, Uprave za imigraciju, državljanstvo i pravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, nakon održane usmene rasprave, 24. studenoga 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se prijedlog za odgodnim učinkom tužbe

i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, KLASA: UP/I-216-03/25-06/7043, URBROJ-511-01-212-25-16 od 14. listopada 2025.

II. Odobrava se besplatna pravna pomoć tužitelju u predmetnom upravnom sporu.

III. Nalaže se tuženiku da isplati odvjetniku Zoranu Baueru, pružatelju pravne pomoći, iznos od 1.250,00 kn u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika odbijen je kao očito neosnovan zahtjev za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj tužitelju, državljaninu Ruske Federacije.

2. U tužbi i tijekom spora tužitelj osporava zakonitost rješenja tuženika, te u bitnome navodi kako smatra da je osporavano rješenje u suprotnosti s dokazima izvedenim tijekom postupka. U odnosu na izrečenu kaznu osudu kazne zatvora, navodi kako nije svejedno je li tužitelj tamo osporavao optužbu ili je pak priznao činjenje djela koja su mu se stavljala na teret, a za što sam tuženik nije uložio nikakav trud da bi saznao te činjenice. U odnosu na sam zahtjev za međunarodnu zaštitu te iskazivanje tužitelja navodi kako je bio vrlo detaljan u obrazlaganju kako je ruski FSB bezuvjetno tražio od tužitelja da s njim surađuje, da prokazuje svoje sunarodnjake te da su ga po dolasku u Rusku Federaciju 26. siječnja 2021., odmah na aerodromu dočekali i prisilili na suradnju. Navodi kako je tužitelj već zbog istih problema koji su se događali ranije, dobio međunarodnu zaštitu u Republici Austriju, te su te probleme tada u Republici Austriji ocijenili kao dovoljno ozbiljnima da se tužitelju pruži međunarodna zaštita. Navodi kako obitelj tužitelja živi i dan danas u Republici Austriji te posjećuju tužitelja u Prihvatnom centru za strance. Navodi kako nije neobrazovana osoba, kako je dugo godina živio u [adresa], te je tamo bio predstavnik zajednice Ž i osoba koja je održavala kontakte sa austrijskim vlastima. Smatra kako je zakonitost rješenja pala onog časa kada tuženik nije utvrdio bitno, a po tužitelju, sporna činjenica, odnosno prirodu kaznenog djela zbog kojih je osuđen u Republici Austriji, te količinu i stupanj ugroze koju bi tužitelj imao ili će imati ukoliko odbije suradnju sa FSB-om. Navedena pitanja tuženika, tužitelj smatra bitnima. Smatra kako je tuženik u cijelosti pogrešno primijenio Zakon kada je primijenio članak 38. stavak 1. točka 5. Zakona o međunarodnoj zaštiti, te da je trebao obrazložiti kriterije koji bi doveli do odluke o primjeni tog članka.

Tijekom spora dostavlja sudu i protivnoj strani podnesak koji, kako navodi, opisuje kronologiju događaja zbog kojih je osuđen na kaznu zatvora.

3. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev usvoji, poništi osporavano rješenje, odobri tužitelju besplatnu pravnu pomoć te naloži tuženiku isplatiti pružatelju pravne pomoći iznos od 1.250,00 eura.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi kako je tužitelj sam naveo da ima odobrenu međunarodnu zaštitu u Republici Austriji koja mu je oduzeta zbog kaznenog djela zbog kojeg je osuđen, te nakon odslužene kazne zatvora deportiran je u nazad u Rusku Federaciju 2021. Nadalje je naveo kako je nakon deportacije u Rusku Federaciju ishodio promjenu osobnog imena, sve u svrhu ponovne infiltracije u čečensku dijasporu u Europu, kako to sugerira opunomoćenik, kako bi mogao nastaviti raditi za rusku obavještajnu službu FSB. Tuženik ističe kako osporavano rješenje u cijelosti smatra zakonitim, te smatra da je u cijelosti i potpuno utvrdio činjenično stanje. Navodi kako je tužitelj napustio zemlju podrijetla 2004. godine, zajedno s obitelji te se kao azilant nastanio u Republici Austriji, a kako je sam naveo temeljem optužbe za terorizam, osuđen na 7 godina zatvorske kazne u Republici Austriji, zbog čega je 2021. godine, nakon odslužene 2/3 kazne zatvora oslobođen, ali i deportiran iz Republike Austrije u zemlju podrijetla. U Ruskoj Federaciji boravi od srpnja 2025. kada se legalno s putovnicom i novim identitetom koji mu je odobren od strane ruskih vlasti, nakon što je vraćen u Rusiju, pokušao preko Hrvatske stići obitelji u Republiku Austriju. Obiteljski motivi, smatra tuženik, kod tužitelja su očiti i sasvim legitimni, ali ostaju nejasni na koji način i koliko dugo je tužitelj mislio boraviti na području zemlje članice gdje je počinio kazneno djelo zbog kojeg je osuđen i zbog kojega mu je ukinut status azilanta te izrečena zabrana boravka. Ističe kako je tužitelj sam navodio da od kada je deportiran u zemlju podrijetla, nije imao nikakvih problema u Ruskoj Federaciji, imao zaposlenje, ostvarivao prihod, a mogao je posjećivati rodbinu u Čečeniji kao što je i njegova obitelj iz Republike Austrije mogla njega posjećivati u Ruskoj Federaciji. U odnosu na prigovor da tuženik nije detaljnije istražio okolnosti zbog čega je tužitelj osuđen u Republici Austriji na zatvorsku kaznu, kao i na njegovu suradnju s tijelima vlasti u Ruskoj Federaciji, navodi kako je tužitelj bio dužan surađivati s Ministarstvom te priložiti svu raspoloživu dokumentaciju po pitanju traženja međunarodne zaštite, a osnovanost kaznenog djela zbog kojeg je tužitelj proveo gotovo 5 godina u zatvoru, i zbog čega je izgubio status azilanta, nije u meritumu rješavanja toga tijela i tvrdnja tužitelja nevinosti u tom postupku, tužitelj je mogao sam potkrijepiti dostavom sudske dokumentacije koju posjeduje, pri čemu tuženik, ističe, nema razloga sumnjati u provedeni kazneni postupak pravosudnih organa zemlje članice EU. Navodi kako temeljem članka 19. stavka 4. Zakona, niti Ministarstvo niti Upravni sud neće prikupljati podatke o tražitelju od zemlje podrijetla, jer bi navedeno moglo ugroziti tražiteljev integritet i da taj dio prikupljanja informacija leži na tužitelju čije će navode Ministarstvo usporediti s dostupnim i relevantnim izvješćima kojima raspolažu. U odnosu na primjenu odredbe članka 38. stavka 1. točke 5. navodi kako je tuženik istu primijenio, jer postoje okolnosti koje se temelje na članku 41. stavku 1. Zakona prema kojem je tužitelj izrazio namjeru s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske, odnosno svjesno doveo u zabludu Ministarstvo iznoseći lažne podatke predočivši krivotvorene dokumente prema kojima se njegovi osobni podaci nisu poklapali s dostavljenim otiscima prstiju, zbog čega je morao biti smješten u Prihvatni centar za strance dok se ne utvrdi njegov pravi identitet. Tužitelj je jasno izjavio da je krivotvorio predočenu boravišnu dozvolu izdanu od strane Republike Austrije s ciljem prolaska kroz graničnu proceduru. S obzirom da tužitelju cijela uža obitelj živi na teritoriju Republike Austrije, poslan je upit austrijskim vlastima vezano za preuzimanje odgovornosti temeljem Uredbe Vijeća broj 614/2013, ali je dana 29. rujna 2025., zaprimila negativan odgovor Republike Austrije u kojem se navodi da je tužitelju, kao azilantu Republike Austrije, a koji je zbog nekoliko kaznenih djela osuđen na kaznu zatvora, temeljem čega je pravomoćnom presudom u drugom stupnju dana 24. siječnja 2019. oduzet status azilanta, nakon čega je isti podnio dodatni zahtjev za međunarodnu zaštitu od 1. prosinca 2020., koji je Savezni upravni sud odbacio kao nedopušten te je potvrđena odluka o povratku 25. siječnja 2025. tužitelj je deportiran u Rusku Federaciju, te mu je izdana "ograničena/doživotna zabrana ulaska u Republiku Austriju". Navodi kako je tijekom upravnog postupka tuženik pokušao ispitati ulogu tužitelja o aktivnostima čečenskog Kulturnog centra u Republici Austriji, a niti kroz izvješća niti kroz razgovor nije uspio utvrditi stvarnu funkciju tužitelja kao niti povezanost tih aktivnosti s kaznom zatvora koju je bio dužan odslužiti. U odnosu na odgodni učinak tužbe, tuženik navodi da je tužiteljeva ciljana zemlja putovanja bila Republika Austrija, a ne Republika Hrvatska, a čekanje davanja iskaza tužitelja, što predlaže opunomoćenik, teško da može razjasniti razloge traženja međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj, jer u ovoj upravnoj stvari kroz provedeni upravni postupak razjašnjeno da tužitelj nije bio proganjan niti mu je cilj ostati na području Republike Hrvatske.

5. Predlaže da Sud tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je izvršio uvid u spis, kao i spis tuženika koji sadrži podatke o činjeničnom stanju utvrđenom u upravnom postupku te je održao usmenu raspravu.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud ocjenjuje da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Iz podataka spisa predmeta, dostavljenih sudu uz odgovor na tužbu proizlazi da je tužitelj 9. rujna 2025. podnio zahtjev za međunarodnu zaštitu Republici Hrvatskoj. Po provedenom postupku u kojem je dodatno saslušavan na zapisnik 7. listopada 2025., radi utvrđivanja svih činjenica i okolnosti, zahtjev tužitelja je odbijen jer je ocjenjeno da ne ispunjava uvjete za priznanje azila i supsidijarne zaštite iz članaka 20. i 21. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti (Narodne novine, broj: 70/15., 127/17. i 3/23. – dalje: Zakon).

9. Odredbom članka 20. Zakona propisano je da će se u Republici Hrvatskoj priznati azil tražitelju koji se nalazi izvan zemlje svog državljanstva ili uobičajenog boravišta, a osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja zbog čega ne može ili ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.

10. Odredbom članka 21. Zakona propisano je da će se supsidijarna zaštita priznati tražitelju koji ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20., ako postoje opravdani razlozi koji ukazuju da će se povratkom u zemlju podrijetla, suočiti sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti, ili se zbog takvog rizika ne želi staviti pod zaštitu te zemlje. Nadalje, odredbom stavka 2. istog članka Zakona propisano je da ozbiljna nepravda podrazumijeva prijetnju smrtnom kaznom ili smaknućem, mučenje, nečovječnost, ili ponižavajući postupanje ili kažnjavanje te ozbiljnu i individualnu prijetnju životu civilnog stanovništva, zbog proizvoljnog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutarnjeg oružanog sukoba.

11. Sukladno članku 38. stavku 1. točki 5. Zakona zahtjev će se odbiti kao očito neosnovan, ako tražitelj ne ispunjava uvjete iz članka 20. i 21. Zakona, te ako postoje okolnosti iz članka 41. stavka 1. Zakona.

12. Sukladno članku 41. stavku 1. točkama 2., 3., 7. i 8. Zakona, Ministarstvo donosi odluku u ubrzanom postupku, najkasnije u roku od 2 mjeseca od dana podnošenja zahtjeva ili dopuštenog naknadnog zahtjeva, ako provodeći cjelokupni postupak sukladno odredbama odjeljka I glave III zakona utvrdi da je tražitelj svjesno doveo u zabludu Ministarstvo iznoseći lažne podatke ili predočivši nevjerodostojne dokumente, odnosno ne pružajući bitne podatke ili prikrivajući dokumente koji bi mogli negativno utjecati na odluku, te sa zlom namjerom postupao ili uništio isprave za utvrđivanje identiteta i/ili državljanstva, u svrhu pružanja lažnih podataka o identitetu i/ili državljanstvu. Također ubrzani postupak provodi se ukoliko je tražitelj izrazio namjeru s očitom namjerom da odgodi ili spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske te ukoliko predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost ili javni poredak Republike Hrvatske.

13. Iz iskaza tužitelja danih tijekom postupka, proizlazi da u zemlji podrijetla nije bio izložen proganjanju ili ozbiljnoj nepravdi niti je utvrđeno da bi povratkom u zemlju podrijetla mogao biti izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljnoj nepravdi.

14. Kao razlog napuštanja Ruske Federacije tužitelj navodi strah od službe FSB, a koji su, prema navodima tužitelja, bili isti razlozima zbog kojih mu je odobren azil u Austriji.

15. Po izvršenom uvidu u isprave spisa tuženika i dostupna izvješća, sud nalazi da je tuženik na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo u vezi s čime je dao detaljno, razložno i razumno obrazloženje.

16. Naime, ovaj sud u cijelosti prihvaća zaključak tuženika da je tužitelj nije dokazao ni učinio vjerojatnim da mu u zemlji podrijetla prijeti opasnost od uhićenja ili smrtna kazna, tim više što je 2021. godine vraćen iz Republike Austrije u Rusku Federaciju, te mu je 2025. godine odobreno izdavanje putovnice Ruske Federacije pod novim identitetom kako bi mogao istu ponovno napustiti.

17. Ovog stoga što iz izjava tužitelja danih tijekom saslušanja u dva navrata (prilikom podnošenja zahtjeva za međunarodnu zaštitu i u postupku) jasno proizlazi da je tužitelj nakon što je deportiran iz Austrije, u kojoj je bio osuđen na kaznu zatvora zbog terorizma, kao što to sam navodi u izjavi na zapisnik, vraćen u Rusku Federaciju gdje je boravio bez ikakvih problema, imao zaposlenje ostvarivao prihod, mogao posjećivati rodbinu u Čečeniji, kao što je i njegova obitelj iz Republike Austrije mogla njega posjećivati u Ruskoj Federaciji.

18. Kraj takvog stanja stvari, tužitelj ne ispunjava uvjete za odobrenje azila iz članka 20. niti ispunjava uvjete za priznanja supsidijarne zaštite iz članka 21. Zakona, a što je tuženik detaljno obrazložio u osporavanom rješenju analizirajući apsolutno sve okolnosti bitne za donošenje zakonite odluke, imao je u vidu dostupna izvješća kao i navode tužitelja dane na zapisnik 9. rujna 2025. i 7. listopada 2025.

19. Također po ocjeni ovog suda, pravilno je u konkretnom slučaju primijenjena odredba članka 38. stavka 1. točke 5. Zakona, budući da su u konkretnom slučaju postojale okolnosti iz članka 41. stavka 1. Zakona, odnosno pravilno je procijenjeno da je tužitelj izrazio namjeru s očitom namjerom da odgodi i spriječi izvršenje odluke koja bi imala kao posljedicu njegovo prisilno udaljenje iz Republike Hrvatske, odnosno svjesno doveo u zabludu Ministarstvo iznoseći lažne podatke predočivši krivotvorene dokumente prema kojima se njegovi osobni podaci nisu poklapali s dostavljenim otiscima prstiju zbog čega je morao biti smješten u Prihvatni centar za strance dok se ne utvrdi njegov pravi identitet. Također tužitelj je jasno izjavio da je krivotvorio predočenu boravišnu dozvolu izdanu od strane Republike Austrije s ciljem prelaska kroz graničnu proceduru.

20. U odnosu na prigovor tužitelja da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje tijekom postupka, sud nalazi da iz priloženih zapisnika o njegovom saslušanju tijekom upravnog postupka vidljivo da je detaljno saslušavan na bitne okolnosti na kojima se temeljio njegov zahtjev, te izričito upozoren da je dužan iznositi sve činjenice i okolnosti koje mogu utjecati na odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj.

21. Stoga je, prema ocjeni ovog suda pravilno postupio tuženik kada je na temelju članka 38. stavka 1. točke 3. Zakona odbio zahtjev tužitelja.

22. U odnosu na dokazni prijedlog tužitelja da ga se tijekom ovog spora sasluša, ističe se da, a kako je to već navedeno, je tužitelj detaljno saslušan tijekom upravnog postupka koji iskaz je kao dokaz sud ocjenjivao tijekom ovog spora. Stoga, budući da sud samostalno odlučuje koje će dokaze provoditi, a saslušanje tužitelja Zakonom o međunarodnoj i privremenoj zaštiti u kojeg su prenesene sve relevantne Direktive prava EU koje se odnose na postupak priznavanja međunarodne zaštite, osobito Direktiva 2013/32/EU od 26. lipnja 2013. Europskog parlamenta i vijeća, u upravnom sporu, za razliku od upravnog postupka ne propisuje obveznim provođenje ponovnog saslušanja tražitelja u postupku povodom pravnog lijeka, sud navedeni dokaz nije provodio, budući da je isti, kraj provedenog detaljnog saslušanja tužitelja ocijenjen kao nesvrsishodnim pri čemu je sud osobito imao u vidu da tužitelj ne predlaže utvrđivanje nikakvih novih okolnosti kao je bi se iskazom utvrđivale, a koje već nisu iznesene u postupku pred tuženikom.

23. Nadalje, imajući u vidu pravno shvaćanje izraženo u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-lll-2678/2020 od 22. veljače 2023., ističe se kako zahtjevi načela pravičnog postupka ne postavljaju pravila o tome koje bi dokazne prijedloge sud trebao u konkretnom slučaju prihvatiti ili na koji način bi trebao ocjenjivati dokaze. Stoga je odluka o tome koje će od predloženih dokaza izvesti, neovisno o dispoziciji stranaka, isključivo na redovnim sudovima.

24. Naime, ni članak 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) ni članak 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17.) ne jamče stranci u parničnom postupku pravo da se sasluša određeni svjedok ili izvede neki dokaz. Jednakost stranaka u mogućnosti korištenja procesnih sredstava (jednakost oružja, jednakost sredstava) pretpostavlja razumnu mogućnost stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima na način da niti jednu od stranaka ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku (usporedi s Regner protiv Češke [Vv], br. 35289/11, § 146., presuda od 19. rujna 2017. i Avotinš protiv Latvije [Vv], br. 17502/07, § 119., presuda od 23. svibnja 2016.).

25. Konačno, sud je imao u vidu i presudu Suda EU od **.**.2017., M (C‑348/16, EU:C:2017:591) u kojoj je, u primjeni upravo Direktive koja je implementirana u Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, Sud zaključio da Direktivu 2013/32/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. o zajedničkim postupcima za priznavanje i oduzimanje međunarodne zaštite, a osobito njezine članke 12., 14., 31. i 46., u vezi s člankom 47. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da joj se ne protivi to da nacionalni sud kojem je podnesen pravni lijek protiv odluke o odbijanju očito neosnovanog zahtjeva za međunarodnu zaštitu odbije taj pravni lijek bez saslušanja podnositelja zahtjeva kada činjenične okolnosti ne ostavljaju mjesta nikakvoj sumnji u osnovanost te odluke, pod uvjetom da je, s jedne strane, u prvostupanjskom postupku podnositelju zahtjeva omogućen osobni razgovor o njegovu zahtjevu za međunarodnu zaštitu, sukladno članku 14. te direktive, i da je zapisnik odnosno transkript tog razgovora, u slučaju njegova održavanja, priložen spisu u skladu s člankom 17. stavkom 2. navedene direktive, i da, s druge strane, sud koji odlučuje o pravnom lijeku može naložiti održavanje navedenog razgovora ako ga ocijeni potrebnim za cjelovito i ex nunc razmatranje i činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s člankom 46. stavkom 3. te direktive.

26. Kako ostali prigovori navedeni u tužbi i tijekom spora, ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, osporavano rješenje ocjenjuje se zakonitim slijedom čega je valjalo, temeljem odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.

27. Tijekom ovog spora tužitelj postavlja zahtjev za besplatnu pravnu pomoć koji je Sud ocijenio osnovanim.

28. Naime, prema podacima spisa isti ne raspolaže novčanim sredstvima i imovinom (zahtjev za odobravanjem besplatne pravne pomoći), te ispunjava uvjete za odobravanjem besplatne pravne pomoći u ovom sporu sukladno odredbi članka 8. stavak 1. i 2. Pravilnika o besplatnoj pravnoj pomoći u postupku odobrenja međunarodne zaštite (Narodne novine, broj: 140/15 i 155/22, dalje: Pravilnik). Stoga je odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

29. U pogledu visine troškova besplatne pravne pomoći Sud nalazi kako je odredbom članka 9. stavak 2. Pravilnika propisano da se trošak pravne pomoći za sastavljanje tužbe i zastupanje pred upravnim sudom određuje sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, (u daljnjem tekstu: Tarifa), umanjen za 50% te uvećan za porez na dodanu vrijednost.

30. Kako je tužitelj postavio zahtjev za naknadom troška sastava tužbe u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), te za zastupanje na raspravi pred ovim sudom u iznosu od 500,00 EUR (250 bodova), to Sud nalazi da je isti trošak zatražen sukladno tarifnom broju 27. Tarife, u vezi s tarifnim brojem 54. (vrijednost boda od 2 EUR), što uz uvećanje za pripadajući PDV, iznosi ukupno 1.250,00 EUR, kako je i traženo na raspravi.

31. Stoga je Sud točkom III. izreke presude naložio Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, koje sukladno odredbi članka 3. stavak 1. Pravilnika snosi navedeni trošak, da odvjetniku Zoranu Baueru, koja je pružio pravnu pomoć tužitelju, isplati ukupno navedeni iznos.

U Zagrebu, 24. studenoga 20205.

Sudac:

Ivana Horvat

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba ne odgađa izvršenje rješenja (članak 51. stavak 3. Zakona o međunarodnoj privremenoj zaštiti).

Dna:

1. Odvjetnik Zoran Bauer – e- komunikacijom

2. Ministarstvo unutarnjih poslova RH, Uprava za imigracije, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za međunarodnu zaštitu, [adresa] Zagreb, Ilica 335

3. U spis