Republika Hrvatska

Županijski sud u Sisku

Sisak, Trg Ljudevita Posavskog 5

Poslovni broj: Gž-484/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku, po sucu pojedincu Ljiljani Milina, u pravnoj stvari tužitelja Rijeka plus d.o.o. Rijeka, Blaža Polića 2/3, OIB: 83938812619, koga zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Vukić i partneri, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika i tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Povrv-1133/2021-7 od 25. travnja 2022., 21. studenoga 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika PI kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Povrv-1133/2021-7 od 25. travnja 2022. u pobijanom dosuđujućem dijelu, točke I. i III. izreke.

II. Djelomično se prihvaća, a djelomično odbija žalba tužitelja Rijeka Plus d.o.o., te preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Povrv-1133/2021- 7 od 25. travnja 2022. u pobijanom odbijajućem dijelu odluke o trošku ovršnog postupka u točki II. izreke presude na način da je pored dosuđenog troška ovršnog postupka od 4,98 eura/ 37,50 kuna, tuženik dužan tužitelju naknaditi daljnji trošak ovršnog postupka u iznosu od 6,22 eura/46,87 kuna zajedno s zateznim kamatama koje teku od 25. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu žalba tužitelja odbija kao neosnovana.

III. Prihvaća se žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: Povrv-1133/2021-7 od 25. travnja 2022. u pogledu odbijajućeg dijela parničnog troška u točki III. izreke na način da je tuženik, pored dosuđenog dijela troška od 38,99 eura/ 293,75 kuna, tužitelju dužan naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 57,24 eura / 431,25 kuna zajedno s zateznim kamatama koje od 25. travnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 30. prosinca 2023. sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi trošak žalbe u iznosu od 38,16 eura/287,50 kuna u roku od 15 dana, dok se tužitelj odbija s zahtjevom za naknadu troška žalbe kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, posl. br. Ovrv-5930/21 od 17. rujna 2021., u dijelu kojim je tuženiku naloženo namiriti novčani iznos od 60,00 kn (šezdesetkuna) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 13. siječnja 2021. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana te mu se nalaže da nadoknadi tužitelju ovršni trošak u visini od 37,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. travnja 2022. do isplate po stopi koja se dobije uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Velibora Panjkovića iz Rijeke, posl. br. Ovrv-5930/21 od 17. rujna 2021. u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 20,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 13. siječnja 2021. do isplate kao i nadoknaditi tužitelju ovršni trošak preko iznosa od 37,50 kn do zahtijevanog iznosa od 331,25 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju zakonske zatezne kamate na trošak ovršnog postupka u iznosu od 37,50 kn od dana donošenja rješenja o ovrsi pa do presuđenja te se kao neosnovano odbija zahtjev tužitelja za isplatu u tom dijelu.

III. Tuženi je dužan tužitelju nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 293,75 kn, a počevši od presuđenja pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

2. Protiv takve presude žalbu su podnijele obje stranke s time da se tužitelj žali samo na odluku o trošku.

2.1. Tužitelj se žali na odbijajući dio odluke o trošku ovršnog postupka i trošku parničnog postupka zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se u cijelosti održi na snazi platni nalog u pogledu troškova ovršnog postupka u iznosu od 331,25 kuna, te dosudi tužitelju parnični trošak u iznosu od 725,00 kuna uz naknadu troška žalbe u iznosu od 575,00 kuna. U bitnome, osporava da je djelomično uspio u parnici, te ističe da je tuženik, tada ovršenik podmirio dio glavnice od 20,00 kuna nakon utuženja, a tužitelj (tada ovrhovoditelj) je odmah nakon saznanja o djelomičnom podmirenju duga, snizio tužbeni zahtjev na iznos od 60,00 kuna. Posebno osporava stajalište suda koji mu nije priznao trošak nagrade za ovršni prijedlog koji je nužan za provođenje postupka, nezavisno od toga što tužitelju pripada jednokratna naknada za cjelokupni parnični postupak u sporu male vrijednosti.

3. Tuženik u žalbi ističe da nije pristao na plaćanje dnevne parkirne karte, jer je platio naknadu u visini koja je u skladu s korištenjem parkirnog mjesta, te se poziva se na prava potrošača i odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14. i 110/15., dalje: ZZP). Iako je tuženik objavio u službenom glasilu Opće uvjete isporuke komunalne usluge parkiranja na uređenim javnim površinama na području Grada Rijeke od 29. travnja 2019. (dalje: Opći uvjeti), te druge odluke kojima je određen cjenik, smatra da tužitelj nije zadovoljio test transparentnosti iz članka 52. ZZP. Ukazuje da prosječnom potrošaču nije razumljiv izraz dnevna karta za razliku od cjelodnevne karte, pa smatra da je trebalo provesti test poštenosti u smislu članka 49. ZZP. Ističe da dnevnu parkirnu kartu potrošač ne može kupiti, već se naplaćuje samo propuštanjem kupnje satne ili cjelodnevne karte, pa se radi o prikrivenoj ugovornoj kazni ili naknadi štete, pa elaborira zbog čega smatra da postojanje takve odredbe uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, jer je žalitelj platio pružatelju usluge onoliku cijenu za vrijeme koje je koristio za parkiranje. Tuženik predlaže usvajanje žalbe uz obvezu tužitelja na plaćanje troška žalbenog postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnijela niti jedna stranka.

5. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

6. U postupku nisu počinjene bitne povrede parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11. i 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), dok se stranke ne pozivaju na neku određenu bitnu povredu.

7. U pogledu glavne stvari, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, te je pravilnom primjenom prava valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i djelomično održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika u visini od 60,00 kuna, budući je tuženik naknadno platio 20,00 kuna. Međutim, djelomično je pogrešno primijenjeno materijalno pravo kod odluke o trošku.

8. Tako je u postupku utvrđeno da je osobno vozilo tuženika bilo parkirano na mjestu na kojem je tužitelj davatelj usluge javnog parkiranja, da se ugovor zaključuje samim zaustavljanjem ili parkiranjem vozila na javnom parkiralištu pod naplatom tužitelja, da u vrijeme kontrole na vozilu tuženika nije bila istaknuta valjana odnosno odgovarajuća parkirna karta, pa se smatra da je sklopio ugovor o korištenju jednog parkirališnog mjesta u trajanju od 24 sata od trenutka izdavanja naloga, te je dužan platiti dnevnu kartu u iznosu od 80,00 kuna. Takva utvrđenja se temelje na Općim uvjetima koji su javno objavljeni i dostupni, čije odredbe su jasne i lako razumljive, te ih imaju svi veći gradovi u pogledu parkiranja na javnim površinama. Stoga je potpuno promašeno pozivanje na odredbe o zaštiti potrošača, te je tuženik mogao izbjeći plaćanje dnevne karte pomirenjem satne parkirne karte odmah prilikom parkiranja vozila na površini koja podliježe naplati parkiranja. O takvom činjeničnom stanju i primjeni prava postoje valjani i opširniji razlozi u prvostupanjskoj presudi koje podržava u cijelosti i ovaj sud, pa se tuženika upućuje na opširnije razloge pobijane presude.

8.1. Nesporno je da je tuženik nekoliko dana nakon zatečenog njegovog vozila bez parkirne karte, platio 20,00 kuna s oznakom da plaća 5 sati parkiranja vozila, ali takvo naknadno plaćanje ne može isključiti obvezu plaćanja dnevne karte prema Općim uvjetima koji propisuju njeno plaćanje za vozilo zatečeno bez valjane parkirne karte.

9. Djelomično je pogrešna odluka o trošku, budući je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj djelomično uspio u cjelokupnom postupku, iako se to odnosi samo na prvi dio postupka, odnosno na ovršni postupak pred javnim bilježnikom. Nepravilno je primijenjeno materijalno pravo zbog pogrešnog stajališta suda da tužitelju ne pripada trošak sastava ovršnog prijedloga kada za cjelokupni parnični postupak stranci pripada jednokratan iznos odvjetničkog troška za vođenje postupka.

9.1. Iz spisa je razvidno da je tuženik dana 8. siječnja 2021. platio dio dnevne parkirne karte u iznosu od 20,00 kuna, a prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave u visini glavnice od 80,00 kuna tužitelj je dostavio javnom bilježniku dana 4. kolovoza 2021., kada je pregledom svojeg računa i financijskih izvješća mogao saznati da je tuženik platio dio dnevne karte u iznosu od 20,00 kuna. Odmah nakon podnošenja prigovora ovršenika, tužitelj je smanjio tužbeni zahtjev na 60,00 kuna, tako da se od početka parničnog postupka raspravljalo o tako smanjenom zahtjevu i može se uzeti da je tužitelj u cijelosti uspio u parničnom postupku. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio u smislu članka 154. stavak 2. ZPP da je tužitelj, u ovršnom postupku (do smanjenja tužbenog zahtjeva) polovično uspio u postupku uzimajući u obzir i uspjeh tuženika u tom dijelu postupka, odnosno omjer uspjeha stranaka. Međutim, pogrešno je ocijenio da tužitelju ne pripada odvjetnički trošak za sastav prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave koji je iznosio 93,75 kune (75,00 kuna nagrade i PDV 18,78 kuna) koji je tužitelju valjalo priznati u istom omjeru uspjeha u tom dijelu postupka od 50%. Stoga je valjalo tužitelju dosuditi daljnji trošak ovršnog postupka u iznosu od 6,22 eura/46,87 kuna zajedno s pripadajućim kamatama kao u izreci ove presude. Ostali popisani troškovi ovršnog postupka nisu priznati, jer se ne zna na što se isti odnose (materijalni troškovi i sl.) niti je tužitelj dokazao da ih je platio.

9.2. U pogledu troška parničnog postupka tužitelju pripada zatraženi trošak koji se odnosi na jednokratnu naknadu troška prema Tbr. 7. točka 8. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22., dalje: OT) u iznosu od 500,00 kuna uvećane za PDV od 125,00 kuna i trošak sudske pristojbe od 100,00 kuna, dakle ukupno 725,00 kuna. Kako je u prvostupanjskoj presudi dosuđen trošak parničnog postupka u iznosu od 38,99 eura/ 293,75 kuna, tuženik je dužan tužitelju naknaditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 57,24 eura / 431,25 kuna zajedno s pripadajućim kamatama.

10. Zbog iznesenih razloga odbijena je žalba tuženika i potvrđena presuda u glavnoj stvari primjenom članka 368. stavak 1. ZPP. Djelomično je odbijena, a djelomično uvažena žalba tužitelja u pogledu troška ovršnog i parničnog postupka, te pravilnom primjenom prava odlučeno kao točkama II. i III. izreke, sukladno članku 373. ZPP.

11. Tužitelj je polovično uspio s žalbom, pa mu pripada polovica zatraženog troška žalbe koji iznosi 575,00 kuna sukladno Tbr. 10. točka 3. OT (300, kuna nagrade uvećane za PDV od 75,00 kuna, te troška pristojbe od 200,00 kuna), zbog čega je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude, sukladno članku 154. stavak 2. u svezi s člankom 166. ZPP. Tuženik nije uspio sa žalbom osporiti presudu, pa mu trošak pristojbe za žalbu ne pripada, tim više što isti nije određeno zatražio (članak 154. stavak 1. i članak 164. u svezi s člankom 166. ZPP), pa je odlučeno kao u točki IV. izreke ove presude.

U Sisku 24. studenoga 2025.

Sutkinja

Ljiljana Milina