REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-5980/2023-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Marko Ramljak iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, kojeg zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 09. listopada 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 24. studenoga 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. st. 1. i st. 3. Ugovora o kreditu br. 312628 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 17.05.2008. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Sanje Čubelić Šimac iz Siska, S. i A. Radića 34, dana 20.05.2008. godine pod brojem OV- 6658/2008, u dijelu u kojem glase:
„... sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora,...
Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora.
Usklađivanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.
Kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća."
„. . .kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."
II Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 7. st. 1. i st. 3. Ugovora o kreditu br. 312628 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 17.05.2008. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Sanje Čubelić Šimac iz Siska, S. i A. Radića 34, dana 20.05.2008. godine pod brojem OV- 6658/2008, u dijelu u kojem glase, u dijelu u kojem glase:
,,...a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća..." „ . . .kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća...
III. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. platiti tužitelju ĐŠ iznos od 11.461,16 EUR, zajedno s zateznim kamatama tekućim na iznos od:
7,83 EUR od dana 04 .07. 2008.
4,02 EUR od dana 30 .07. 2008.
3,82 EUR od dana 30 .08. 2008.
7,01 EUR od dana 30 .09. 2008.
28,43 EUR od dana 30 .10. 2008.
12,81 EUR od dana 29 .11. 2008.
29,58 EUR od dana 07 .01. 2009.
30,12 EUR od dana 04 .02. 2009.
34,88 EUR od dana 06 .03. 2009.
30,84 EUR od dana 07 .04. 2009.
32,61 EUR od dana 06 .05. 2009.
27,83 EUR od dana 04 .06. 2009.
24,07 EUR od dana 07 .07. 2009.
25,70 EUR od dana 04 .08. 2009.
27,85 EUR od dana 04 .09. 2009.
26,20 EUR od dana 05 .10. 2009.
24,19 EUR od dana 05 .11. 2009.
28,09 EUR od dana 04 .12. 2009.
31,53 EUR od dana 05 .01. 2010.
34,39 EUR od dana 04 .02. 2010.
33,73 EUR od dana 04 .03. 2010.
39,98 EUR od dana 06 .04. 2010.
38,38 EUR od dana 05 .05. 2010.
40,92 EUR od dana 06 .07. 2010.
59,17 EUR od dana 06 .09. 2010.
51,94 EUR od dana 05 .11. 2010.
66,61 EUR od dana 22 .11. 2010.
61,91 EUR od dana 20 .12. 2010.
55,00 EUR od dana 20 .01. 2011.
71,56 EUR od dana 07 .02. 2011.
84,35 EUR od dana 07 .02. 2011.
76,38 EUR od dana 07 .02. 2011.
80,48 EUR od dana 28 .02. 2011.
72,45 EUR od dana 30 .03. 2011.
76,20 EUR od dana 30 .04. 2011.
93,22 EUR od dana 30 .05. 2011.
100,47 EUR od dana 30 .06. 2011.
118,95 EUR od dana 04 .08. 2011.
106,52 EUR od dana 05 .09. 2011.
99,07 EUR od dana 06 .10. 2011.
97,95 EUR od dana 31. 10. .2011.
97,15 EUR od dana 30. 11. .2011.
100,84 EUR od dana 30. 12. .2011.
103,37 EUR od dana 30. 01. .2012.
107,01 EUR od dana 29. 02. .2012.
103,84 EUR od dana 30. 03. .2012.
106,04 EUR od dana 30. 04. .2012.
107,60 EUR od dana 30. 05.. 2012.
105,10 EUR od dana 30. 06.. 2012.
105,51 EUR od dana 30. 07. 2012.
104,11 EUR od dana 30. 08. 2012.
100,20 EUR od dana 29. 09. 2012.
104,26 EUR od dana 30. 10. .2012.
106,14 EUR od dana 30. 11. .2012.
104,79 EUR od dana 31. 12. .2012.
97,64 EUR od dana 30. 01. 2013.
103,65 EUR od dana 28. 02. 2013.
104,21 EUR od dana 30. 03 . 2013.
101,69 EUR od dana 30. 04 . 2013.
93,85 EUR od dana 31. 05 . 2013.
93,65 EUR od dana 29. 06. 2013.
96,23 EUR od dana 30. 07 . 2013.
98,90 EUR od dana 30. 08. 2013.
102,94 EUR od dana 30. 09 . 2013.
100,87 EUR od dana 30. 10 . 2013.
102,29 EUR od dana 30. 11 . 2013.
104,17 EUR od dana 30. 12 .2013.
90,90 EUR od dana 30. 01. .2014.
93,36 EUR od dana 28. 02. 2014.
92,70 EUR od dana 31. 03. 2014.
5.392,24 EUR od dana 14 .04. 2014.
51,67 EUR od dana 30 . 04. 2014.
51,37 EUR od dana 30. 05. 2014.
51,51 EUR od dana 30. 06. 2014.
52,77 EUR od dana 30. 07. 2014.
54,17 EUR od dana 30. 08. 2014.
53,92 EUR od dana 30. 09. 2014.
55,01 EUR od dana 30. 10. 2014.
55,70 EUR od dana 29. 11. 2014.
55,34 EUR od dana 30. 12. 2014.
50,57 EUR od dana 30. 01. 2015.
50,57 EUR od dana 28. 02. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 03. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 04. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 05. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 06. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 07. 2015.
50,57 EUR od dana 31. 08. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 09. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 10. 2015.
50,57 EUR od dana 30 .11. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 12. 2015.
50,57 EUR od dana 30.01.2016., sve do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 5.600,00 eura, s zateznim kamatama od 24. studenog 2025. godine do isplate, sve zatezne kamate do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. od 1.850,28 eur.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 9. lipnja 2023. godine tvrdi da je s tuženikom 17. svibnja 2008. sklopio Ugovor o kreditu na 56.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom kupovnom tečaju na dan korištenja kredita radi kupnje stana u [adresa] s rokom otplate od 20 godina i redovnoj kamatnoj stopi na dan sklapanja ugovora od 5,50%, promjenjivoj sukladnoj Odluci o kamatama i naknadama te se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po tuženikovom prodajnom tečaju na dan dospjelosti, a zatim su 2. lipnja 2008. godine zaključili dodatak ugovora o kreditu, da bi 2. veljače 2016. zaključili dodatak ugovora o kreditu po kojem preostala neotplaćena glavnica iznosi 11.709,96 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom prodajnom tečaju 30. rujna 2015. godine, i koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima koji se sastoje od dijela glavnice i kamata i plaća u kunama po prodajnom tečaju tuženikovom na dan dospjelosti, a utvrđen je i ukupno veći plaćeni iznos od 22.107,85 kn koji se koristi sukcesivno za namirenje budućih anuiteta dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, smatra ugovorne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF ništetnima pozivom na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-249/14 i Rev-2221/18 te Zakon o zaštiti potrošača pa smatra da ima pravo na razliku te promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF i zahtjeva konačno kao u podnesku od 2. listopada 2025. tj: "I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 4. st. 1. i st. 3. Ugovora o kreditu br. 312628 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 17.05.2008. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Sanja Čubelić Šimac iz [adresa], dana 20.05.2008. godine pod brojem OV-
6658/2008, u dijelu u kojem glase:
„... sukladno Odluci o kamatama i naknadama Kreditora,...
Kamatna stopa je promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora.
Usklađvanje kamatne stope obavlja se na kalendarske kvartale sukladno promjenama tromjesečnog LIBOR-a za CHF, kao i sukladno promjenama troška pribavljanja sredstava i kamatne marže Kreditora.
Kamata se obračunava u CHF mjesečno, po proporcionalnoj dekurzivnoj metodi, a Korisnik kredita je uplaćuje mjesečno zajedno s glavnicom po prodajnom tečaju Kreditora za CHF na dan dospijeća."
„. . .kamatnoj stopi koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora."
II. Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 7. st. 1. i st. 3. Ugovora o kreditu br. 312628 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama od dana 17.05.2008. godine, potvrđen kod javnog bilježnika Sanja Čubelić Šimac iz [adresa], dana 20.05.2008. godine pod brojem OV- 6658/2008, u dijelu u kojem glase, u dijelu u kojem glase:
,,...a plativo u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća..."
„ . . .kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća.
III. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, da tužitelju ĐŠ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 11.461,16 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:
7,83 EUR od dana 04 .07. 2008.
4,02 EUR od dana 30 .07. 2008.
3,82 EUR od dana 30 .08. 2008.
7,01 EUR od dana 30 .09. 2008.
28,43 EUR od dana 30 .10. 2008.
12,81 EUR od dana 29 .11. 2008.
29,58 EUR od dana 07 .01. 2009.
30,12 EUR od dana 04 .02. 2009.
34,88 EUR od dana 06 .03. 2009.
30,84 EUR od dana 07 .04. 2009.
32,61 EUR od dana 06 .05. 2009.
27,83 EUR od dana 04 .06. 2009.
24,07 EUR od dana 07 .07. 2009.
25,7 EUR od dana 04 .08. 2009.
27,85 EUR od dana 04 .09. 2009.
26,2 EUR od dana 05 .10. 2009.
24,19 EUR od dana 05 .11. 2009.
28,09 EUR od dana 04 .12. 2009.
31,53 EUR od dana 05 .01. 2010.
34,39 EUR od dana 04 .02. 2010.
33,73 EUR od dana 04 .03. 2010.
39,98 EUR od dana 06 .04. 2010.
38,38 EUR od dana 05 .05. 2010.
40,92 EUR od dana 06 .07. 2010.
59,17 EUR od dana 06 .09. 2010.
51,94 EUR od dana 05 .11. 2010.
66,61 EUR od dana 22 .11. 2010.
61,91 EUR od dana 20 .12. 2010.
55 EUR od dana 20 .01. 2011.
71,56 EUR od dana 07 .02. 2011.
84,35 EUR od dana 07 .02. 2011.
76,38 EUR od dana 07 .02. 2011.
80,48 EUR od dana 28 .02. 2011.
72,45 EUR od dana 30 .03. 2011.
76,2 EUR od dana 30 .04. 2011.
93,22 EUR od dana 30 .05. 2011.
100,47 EUR od dana 30 .06. 2011.
118,95 EUR od dana 04 .08. 2011.
106,52 EUR od dana 05 .09. 2011.
99,07 EUR od dana 06 .10. 2011.
97,95 EUR od dana 31. 10. .2011.
97,15 EUR od dana 30. 11. .2011.
100,84 EUR od dana 30. 12. .2011.
103,37 EUR od dana 30. 01. .2012.
107,01 EUR od dana 29. 02. .2012.
103,84 EUR od dana 30. 03. .2012.
106,04 EUR od dana 30. 04. .2012.
107,6 EUR od dana 30. 05.. 2012.
105,1 EUR od dana 30. 06.. 2012.
105,51 EUR od dana 30. 07. 2012.
104,11 EUR od dana 30. 08. 2012.
100,2 EUR od dana 29. 09. 2012.
104,26 EUR od dana 30. 10. .2012.
106,14 EUR od dana 30. 11. .2012.
104,79 EUR od dana 31. 12. .2012.
97,64 EUR od dana 30. 01. 2013.
103,65 EUR od dana 28. 02. 2013.
104,21 EUR od dana 30. 03 . 2013.
101,69 EUR od dana 30. 04 . 2013.
93,85 EUR od dana 31. 05 . 2013.
93,65 EUR od dana 29. 06. 2013.
96,23 EUR od dana 30. 07 . 2013.
98,9 EUR od dana 30. 08. 2013.
102,94 EUR od dana 30. 09 . 2013.
100,87 EUR od dana 30. 10 . 2013.
102,29 EUR od dana 30. 11 . 2013.
104,17 EUR od dana 30. 12 .2013.
90,9 EUR od dana 30. 01. .2014.
93,36 EUR od dana 28. 02. 2014.
92,7 EUR od dana 31. 03. 2014.
5.392,24 EUR od dana 14 .04. 2014.
51,67 EUR od dana 30 . 04. 2014.
51,37 EUR od dana 30. 05. 2014.
51,51 EUR od dana 30. 06. 2014.
52,77 EUR od dana 30. 07. 2014.
54,17 EUR od dana 30. 08. 2014.
53,92 EUR od dana 30. 09. 2014.
55,01 EUR od dana 30. 10. 2014.
55,7 EUR od dana 29. 11. 2014.
55,34 EUR od dana 30. 12. 2014.
50,57 EUR od dana 30. 01. 2015.
50,57 EUR od dana 28. 02. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 03. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 04. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 05. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 06. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 07. 2015.
50,57 EUR od dana 31. 08. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 09. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 10. 2015.
50,57 EUR od dana 30 .11. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 12. 2015.
50,57 EUR od dana 30. 01. 2016.
sve do isplate, po stopi koja se određuje temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23) od 01.01.2008. godine do 31.07.2015. godine, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. godine do 29.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30.12.2023. godine, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, i to kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 11. siječnja 2024. godine se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu jer je prigovorio zastari, provedena je konverzija, utvrđenje iz parnice Potrošač nisu primjenjiva na ovaj ugovorni odnos, a sve i da jesu, sud nije automatski vezan tim utvrđenjima, ugovorne odredbe koje su predmet tužbenog zahtjeva nisu utvrđene ništetnima u toj parnici niti je tužitelj dokazao da se o njima nije pojedinačno pregovaralo te da su suprotne načelu savjesnosti i poštenja, što bi dovelo do neravnoteže među strankama, pa ni sama valutna klauzula CHF, osporava visini tužbenog zahtjeva i prigovara radi prebijanja konačno kao u podnesku od 8. listopada 2025. godine tj. 1.850,28 eur, za svotu kad je tečaj CHF bio niži od početnoga. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troška parničnog postupka.
Tužitelj se protivi prigovoru radi prebijanja i prigovara zastari kao u podnesku od 2. listopada 2025. godine.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu, 1. i 2. dodatak ugovoru, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], tuženikove parametre kamatne stope, informativni otplatni plan po kreditu, otplatni plan po kreditu, prometnu karticu po kreditu, tuženikovu obavijest o izračunu konverzije kredita s izračunom, otplatni plan po kreditu s valutnom klauzulom u eurima, tuženikov izvadak iz otvorenih stavaka po kreditu te izračun prijevremene otplate, izvadak iz sudskog registra za tuženika, stručni članci nisu posebice obrazlagani jer ne predstavljaju dokaz tj. ispravu, odredio računovodstveno vještačenje i preslušao tužitelja.
4. Tužbeni zahtjev je osnovan, prigovor radi prebijanja nije.
5. Nije prijeporno da su stranke sklopile 17. svibnja 2008. Ugovor o kreditu na 56.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom kupovnom tečaju na dan korištenja kredita radi kupnje stana u [adresa] s rokom otplate od 20 godina i redovnoj kamatnoj stopi na dan sklapanja ugovora od 5,50%, promjenjivoj sukladnoj Odluci o kamatama i naknadama te se otplaćuje u 240 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF po tuženikovom prodajnom tečaju na dan dospjelosti, a zatim su 2. lipnja 2008. godine zaključili dodatak ugovora o kreditu, da bi 2. veljače 2016. zaključili dodatak ugovora o kreditu po kojem preostala neotplaćena glavnica iznosi 11.709,96 eura u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom prodajnom tečaju 30. rujna 2015. godine, i koji se otplaćuje u mjesečnim anuitetima koji se sastoje od dijela glavnice i kamata i plaća u kunama po prodajnom tečaju tuženikovom na dan dospjelosti, a utvrđen je i ukupno veći plaćeni iznos od 22.107,85 kn koji se koristi sukcesivno za namirenje budućih anuiteta dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, što je utvrđeno uvidom u navedene isprave, kao što nije prijeporno da je tužitelj otplatio kredit početkom 2016. godine kako iskazuje.
6. Glede promjenjive kamatne stope, ovdje treba primijeniti odredbe čl.96-102. Zakona o zaštiti potrošača, (NN 79/07-79/09), a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti i čl.5. direktive 93/13/EEZ.
7. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine u kojem je Udruga Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa navodi kako pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručna i samim tim razumljiva isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva, tj. da unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.
8. Nije prijeporno da je tuženik sastavio ugovor o kreditu.
9. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.
10. Na osnovi takvih ugovornih odredaba i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, makar povremeno, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, u što spada i tužitelj po svojoj naobrazbi diplomirani inženjer prometa, a u vrijeme sklapanja ugovora je bio zaposlen kao službenik u Gradu Zagrebu.
11. Također presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18 od 3. rujna 2019. godine je odbijena revizija tuženikova prednika i zauzeto isto stajalište u odnosu na njega.
12. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi jest da su banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojim je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju, a nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.
13. Nadalje, ugovorne kamate u ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl.269. st.1. i 2. i čl.272. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05- 155/23), a sam ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti niti bio razumljiv pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.
14. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba utvrđena ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi kupnje stana. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također, odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje , premda je ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja tj. 2016. godine po tužiteljevu iskazu, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st.2. Zakona o zaštiti potrošača.
15. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu pa je slijedom toga i tužiteljev iskaz u tom dijelu prihvaćen zbog prethodno obrazloženih razloga tj. s obzirom na njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. bio je djelatna vojna osoba, a po zvanju KV vozač pa tako nije ni mogao znati što znači CHF kao valuta utočišta niti predvidjeti posljedice takvog ugovora te kako je ugovor sastavio neprijeporno sam tuženik to je primjenom odredbe čl.319. st.2. i čl.320. st.1. Zakona o obveznim odnosima ugovor tumačen sukladno tomu da se razumijeva ovaj ugovor kako to odgovara navedenim načelima ugovorenog prava i u korist tuženikovu.
16. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
17. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu te s obzirom na njegovo zanimanje i zvanje i tuženikovo nastupanje kod pregovora o sklapanju ovog ugovora kako iskazuje ocjenjuje da nije znao niti mogao znati ništa potonje o ovima bitnim činjenicama niti ih je mogao razumjeti.
18. Nadalje, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika između redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu i onih redovnih kamata prama naknadnim tuženikovim Odlukama o kamatnim stopama te razliku u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF- a na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćala zbog rasta tečaja te valute, kao i razlika zbog prijevremene otplate primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na prijevremenu otplatu prijevremenog tečaja na dan isplate kredita i primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu a prijevremenu otplatu prama početnom otplatnom planu te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svog nesavjesnog i nepoštenog postupanja.
19. Računovodstvenim nalazom i mišljenjem od 22. kolovoza 2025. godine je utvrđeno da je razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospjelosti u odnosu na ove primjenom tečaja na dan isplate kredita 11.461,16 eur, zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja 19. veljače 2016. je 3.437,97 eura, razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan dospjelosti u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom početne kamatne stope te tečaja na dan isplate kredita, umanjena za razliku glavnice iz konverzije -1.850,28 eur te nije došlo do promjene kamatne stope tuženikovom odlukom pa ne dolazi do razlika anuiteta s osnova promjene kamatne stope, a stranke ne prigovaraju matematičkom obračunu već tužitelj podneskom od 2. listopada 2025. godine iznosi pravni prigovor je li vještak bio ovlašten štogod izračunati o visini razlike glavnice, koji prigovor nije osnovan upravo zbog prethodno određenog zadatka vještaku, a posebice zbog tuženikovog prigovora radi prebijanja, te stoga vještak nije ni pozivan na usmeno očitovanje kako su stranke i same navele na zaključnom ročištu za glavnu raspravu, a sud prihvaća nalaz i mišljenje kao struno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.
20. Sada je prijeporno pitanje zastare.
21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.godine a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. godine. Stoga sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž-6632/17-10, a s obzirom da je ugovor po kreditu prijevremeno otplaćen 2016. godine, a tužba je podnesena 9. lipnja 2023. godine.
22. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.
23. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
24. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
25. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
26. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
27. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je uzeo u obzir stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.
28. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/19, prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
29. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.
30. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
31. To isto vrijedi i za promjenjivu kamatnu stopu.
32. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te namjenu kredita tj. kupnju nekretnine, sve kako je prethodno obrazloženo, a tuženik nije dokazao suprotno, premda je na njemu dokazni teret.
33. Slijedom toga je prihvaćen tužbeni zahtjev kao u točkama I i II izrjeke u odnosu na ništetnost pojedinih ugovornih odredaba kao i za novčanu svotu u točki III, dočim tužitelj ima pravni interes na utvrđenje ništetnih ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi s obzirom na uređenje odnosa između parničnih stranaka u potpunosti.
34. Prigovor radi prebijanja nije osnovan, jer je osnovan prigovor zastare. Točno je da je vještačenjem utvrđena ova razlika glavnice od -1.850,28 eura, no konverzija je provedena 19. veljače 2016. te se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, te istječe 19. veljače 2021. godine tj. prije podnošenja tužbe 9. lipnja 2023. godine kao i samog prigovora radi prebijanja podnesenoga tijekom postupka.
35. Zatezne kamate na pojedine mjesečne svote teku od dana plaćanja pojedinog obroka kao dana dospjelosti, po stopi propisanoj odredbom čl. 29, st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151, st. 3. Zakona o parničnom postupku, sve uz uvećanje od pet tj. tri postotna boda, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
36. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 1. Zakona o parničnom postupku je sud priznao tužitelju trošak odvjetničkog zastupanja primjenom Tbr. 7, 8 i 9. OT i to za tužbu, sva četiri podneska i sva tri ročišta po 500,00 eura svaki, što je ukupno 4.000,00 eur uz PDV od 1.000,00 eura što je 5.000,00 eura te predujam za vještačenje od 600,00 eura što je 5.600,00 eura.
U Zagrebu, dana 24. studenog 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
- opunomoćenicima stranaka
