Poslovni broj: P-3479/24-17

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu tog suda Hrvoju Vučić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2/V, OIB: 94472454976 zastupan po punomoćniku Krešimiru Franji Šenjugu, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić i partneri iz Zagreba, Ulica Grada Vukovara 282, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 03. studenog 2025. godine u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja VC dipl. iur. te punomoćnika tuženika Krešimira Franje Šenjuga odvjetnika, dana 24. studenog 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku, Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2/V, OIB: 94472454976, isplatiti tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 svotu od 10.804,37 EUR uz pripadajuću zateznu kamatu koja teče od dana 01.06.2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stoče koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i nadoknaditi parnične troškove, a sve to u roku od petnaest dana.“

II. Nalaže se tužitelju Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 84397956623 naknaditi tuženiku Adriatic osiguranje d.d. Zagreb, Listopadska 2/V, OIB: 94472454976 trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 750,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenog 2025. godine pa do isplate stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu dana 06.06.2024. godine navodi da je osiguranik tužitelja EC nastradao u prometnoj nezgodi dana 19. kolovoza 2009. godine, a u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede. Navedenu nesreću je skrivio OC koji je upravljao osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] te koji je u vrijeme navedene nezgode bio osiguran kod tuženika. Za navedeno je isti proglašen krivim i kažnjen temeljem presude K-494/10 Općinskog suda u Sisku. Do same nesreće je došlo jer OC nije vodio dovoljno računa o pravcu kretanja svog automobila olako držeći da svojom vožnjom neće ugroziti sigurnosti ostalih sudionika u prometu zbog čega je vozilom prešao na lijevu prometnu traku i sletio preko lijevog ruba kolnika na travnatu površinu i prednjim desnim dijelom okrznuo drveni stup, nakon čega je nastavio kretanje te se zaustavio uz rub kolnika. Prema zapisniku o očevidu osiguranik tuženika je bio putnik na stražnjem dijelu vozila i nje koristio sigurnosni pojas. Dalje se navodi da je osiguranik tužitelja vodio postupak radi naknade štete protiv tuženika, a taj postupak je okončan povlačenjem tužbe u predmetu P-123/18.

2. Zatim se navodi da je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj 769455 od 19.10.2010. godine osiguraniku HZMO-a KC priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a uzrok invalidnosti je 100 % ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede.

3. Dalje tužitelj navodi da su s iste činjenične i pravne osnove već vođeni postupci između istih stranaka za druga vremenska razdoblja te da je u njima utvrđena odgovornost osiguranika tužitelja od 30 % te 70 % na strani osiguranika tuženika.

4. Tužitelj navodi da je za razdoblje od 01.05.2021. do 30.04.2024. godine na ime invalidske mirovine svom osiguraniku isplatio iznos od 15.434,82 EUR te kada se na taj iznos primjeni umanjenje od 30 % suodgovornosti dobiva se iznos od 10.804,37 EUR koji se potražuje ovom tužbom. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška.

5. Tuženik u svom odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimacija tuženika. Osporava se odgovornost za naknadu štete i ističe prigovor nevezivanja sigurnosnim pojasom od strane osiguranika tužitelja, EC, radi čega je došlo do njegovog ozljeđivanja, a koje ozljede bi u slučaju da je bio vezan sigurnosnim pojasom bile izbjegnute te stoga tuženik ističe prigovor isključenja odgovornosti za štetu. Na odnos između stranaka primjenjuje se odredba čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer je riječ o regresnom potraživanju naknade štete od osiguratelja motornog vozila i stoga se i postojanje, opseg i visina obveze tuženika kao osiguratelja motornog vozila mora utvrđivati i odluka donijeti primjenom materijalno pravnih normi koje se odnose upravo na osiguravajuće društvo, a to su odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

6. Zatim tuženik navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao najviši sud koji na temelju Ustava Republike Hrvatske osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, iznio je slijedeće pravno shvaćanje (primjerice u odlukama Rev- 1354/2016 od 18. svibnja 2021. i Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022.); „U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine“. S tim u vezi, ističe se da je odredbom članka 40. stavka 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22) propisano da je pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, Visokoga kaznenog suda Republike Hrvatske, Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske i sjednici odjela županijskog suda obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. Navedena pravna shvaćanja po svojoj prirodi predstavljaju novi pravni izvor za slučajeve sa sličnom činjeničnom i istom pravnom osnovom.

7. Glede nižih sudova, s obzirom na to da u odnosu na njih zakonom nije izričito propisana obvezatnost predmetnih pravnih shvaćanja, navedena pravna shvaćanja predstavljaju uputstva za primjenu određene pravne norme. Stoga se na predmetni obveznopravni odnos između stranaka, protivno tužiteljevim navodima, imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (u nastavku: ZOOP). Slijedom navedenog tuženik osporava tvrdnje tužitelja iz tužbe da bi u konkretnom slučaju Sud trebao primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju te ukazuje da su ti tužbeni navodi netočni i u protivnosti sa ustaljenom sudskom praksom vezano uz primjenu odredbe čl.27. st.3. ZOOP-a. Sukladno čl.27. st.3. ZOOP-a, obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku tužitelja bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu.

8. U konkretnom slučaju nesporno je prema rješenju HZMO-a osiguraniku KC priznato pravo na invalidsku mirovinu upravo zbog ozljede/povrede na radu . Činjenicu o tome da je osiguraniku tužitelja priznata invalidska mirovina kao posljedica ozljede na radu učinio je nespornim i sam tužitelj u svojoj tužbi (navodi pod točkom II. tužbe). Obzirom je osiguraniku tužitelja priznata invalidska mirovina kao posljedica ozljede na radu, u konkretnom slučaju potom nema štete na strani tužitelja, budući da je tužiteljevim rješenjem utvrđena upravo mirovina u slučaju ozljede na radu pa ne postoji razlika u smislu odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP-a. Kako u konkretnom slučaju nema štete kao jedne od pretpostavki odgovornosti za štetu sukladno odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima, postojanje ostalih pretpostavki nije ni potrebno ispitivati. S obzirom na to da ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju, neosnovan je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

9. Uz navedeno tuženik ukazuje i da tužitelj ničim ne dokazuje činjenicu isplate iznosa mirovine u iznosu koji potražuje tužbom. Tuženik ističe da dostavljena dokumentacija Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje predstavlja internu (knjigovodstvenu) ispravu, a ne javnu ispravu koju bi u propisanom obliku izdalo državno tijelo u granicama svoje nadležnosti, odnosno pravna ili fizička osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom ili propisom utemeljenim na zakonu i da stoga za istu ne vrijedi pretpostavka o istinitosti njihova sadržaja u pogledu utvrđenja o činjenicama. Nadalje, tuženik se protivi da bi se na odnos između stranaka imao primijeniti čl.161. i čl.164. Zakona o mirovinskom osiguranju.

10. U svakom slučaju ukazuje se da tužitelj tužbom neosnovano potražuje naknadu štete na ime mirovine, i to u punom iznosu mirovine. U vezi navedenog tuženik ukazuje na slijedeće: Zakonom o mirovinskom osiguranju NN 102/98 i NN 130/10 i njegovim izmjenama i dopunama NN 61/11, 114/11, 76/12, 112/13, 133/13, bilo je regulirano pravo na naknadu štete tužitelja (HZMO) na ime plaćenih mirovina odredbom kojom se visina naknade štete određivala „prema preostalom trajanju mirovinskog staža i godina života korisnika, odnosno osobe po kojoj su članovi obitelji stekli pravo na mirovinu, potrebnih za stjecanje prava na punu starosnu mirovinu.“

11. Dana 01.01.2014.god stupio je na snagu novi Zakon o mirovinskom osiguranju NN 151/14 s kojim je ova ista „problematika“, odnosno pravo tužitelja na naknadu štete na ime plaćenih mirovina, regulirana sada člankom 161. st. 2. toč. 1. koja glasi: Ovim novim zakonom tužitelj više ne potražuje razmjerni iznos mirovine nego puni iznos mirovine koju isplaćuje odnosno cijeli iznos mirovine i to bez obzira na činjenicu da je njegov osiguranik uplaćivao doprinose za mirovinsko osiguranje. Obveza tuženika nije apsolutna za razliku od štetnika, nego je obveza tuženika regulirana preuzetim ugovorom o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti i tuženik može odgovarati samo u okviru preuzetih ugovornih obveza, a koje su propisane Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu (dalje: ZOOP). Tako se člankom 8. st. 1. ZOOP-a određuje „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“ pa se predmetna odredba i citira: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“ ZOOP u članku 27. uređuje „Subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ pa se predmetna odredba citira u cijelosti:

„(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. (4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.“

12. Tuženik naglašava kako se u odredbi čl.27. st.3. ZOOP-a nedvojbeno i izričito navodi da obveza tuženika nikako ne može biti naknada pune (cijele) mirovine nego samo njezinog razmjernog dijela (razmjerni iznos mirovine), radi čega se ističe da tužitelj nikako ne može od tuženika potraživati puni iznos mirovine. Tužitelj neosnovano potražuje naknadu štete u vidu pune mirovine i u ovoj pravnoj stvari, za slučaj da Sud sam zahtjev tužitelja nađe osnovanim, potrebno je utvrditi razmjerni iznos mirovine. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i potražuje naknadu parničnog troška.

13. Za potrebe ovog postupka sud je izvršio uvid i pročitao pravomoćnu presudu Općinskog suda u Sisku K-494/10 od 27.04.2011. godine, rješenje broj 769455 od 19.10.2020. godine mišljenje Stručnog povjerenstva o invalidnosti, prijavu o ozljedi na radu nalaza i mišljenje vještaka iz P-51/12 Trgovačkog suda u Zagrebu s presudom, obračun isplaćene mirovine te odštetni zahtjev uz povratnicu (list 5-72 spisa), sudska praksa (list 81- 127, 133-194 i 218-233 spisa) te je izvršen uvid u priklopljene spise gore navedenih brojeva,

14. Imajući u vidu odredbu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu ZPP), a temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, a kako je to navedeno u izreci ove presude.

15. Sud je izvršio uvid u naprijed citiranu dokumentaciju koju je dostavio tužitelj te je utvrdio da je osiguranik tužitelja EC nastradao u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 19. kolovoza 2009. godine, a u kojoj je isti zadobio teške tjelesne ozljede. Navedenu nesreću je skrivio OC koji je upravljao osobnim automobilom reg. oznake [registarska oznaka] te koji je u vrijeme navedene nezgode bio osiguran kod tuženika. Za navedeno je isti proglašen krivim i kažnjen temeljem presude K-494/10 Općinskog suda u Sisku. Do same nesreće je došlo jer je OC vozilom prešao na lijevu prometnu traku i sletio preko lijevog ruba kolnika na travnatu površinu i prednjim desnim dijelom okrznuo drveni stup, nakon čega je nastavio kretanje te se zaustavio uz rub kolnika. Prema zapisniku o očevidu osiguranik tuženika je bio putnik na stražnjem dijelu vozila i nije koristio sigurnosni pojas.

16. Sud je uvidom u pravomoćno rješenje tužitelja broj 769455 od 19.10.2010. godine utvrdio da je osiguraniku HZMO-a KC priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog opće nesposobnosti za rad, a uzrok invalidnosti je 100 % ozljeda na radu kao posljedica prometne nezgode u kojoj je zadobio teške tjelesne ozljede.

17. Vezano uz visinu tužbenog zahtjeva sud je izvršio uvid u dokumentaciju dostavljenu po tužitelju te je utvrdio da je tužitelj za razdoblje od 01.05.2021. do 30.04.2024. godine na ime invalidske mirovine svom osiguraniku isplatio iznos od 15.434,82 EUR s tim da je zbog neprimjene sigurnosnog pojasa taj iznos umanjen za 30 % suodgovornosti. Time se dobiva iznos od 10.804,37 EUR koji tužitelj potražuje od tuženika u ovoj pravnoj stvari svojim tužbenim zahtjevom.

18. Među strankama je sporno koje propise treba primijeniti u ovoj pravnoj stvari, a sukladno navodima iz tužbe i odgovora na tužbu.

19. Naime, tužitelj svoje potraživanje temelji na odredbi čl. 161 i 164 Zakona o mirovinskom osiguranju dok tuženik navodi da je to pogrešno te da se navedena problematika treba rješavati primjenom Zakona o obveznim osiguranjima u prometu obzirom da se radi o ozljedi na radu do koje je došlo uslijed prometne vezano uz motorno vozila u pokretu.

20. Vezano uz ovo sporno pitanje sud upozorava da je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske održanoj 9. lipnja 2022. promijenjeno je pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. Sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. tako da promijenjeno shvaćanje glasi:

"U sporu Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (HZMO) protiv društva za osiguranje radi naknade štete nastale isplatom invalidske ili obiteljske mirovine koju je HZMO isplatio svom osiguraniku odnosno članovima osiguranikove obitelji primjenjuje se Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u trenutku isplate mirovine. Takvo pravno shvaćanje obvezno je za sva vijeća i suce pojedince ovog suda sukladno odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20). Do promjene pravnog shvaćanja ovog suda došlo je zbog usklađivanja s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u većem broju odluka (primjerice: odlukama poslovni broj Rev-5292/2019 od 16. lipnja 2020., Rev-x 388/2018 od 25. kolovoza 2020., Rev-3660/2018 od 12. siječnja 2022., Rev-1354/2016 od 18. svibnja 2021. i dr.)."

21. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

22. Stvarnom štetom u smislu odredbe stavka 1. tog članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji (stavak 2.).

23. Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.). Odredbom članka 27. stavka 1. ZOOP-a propisano je da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

24. Sukladno citiranim zakonskim odredbama, tuženik smatra da tužitelj od njega kao društva za osiguranja, ima pravo zahtijevati naknadu razmjernog iznosa isplaćene mirovine, ali samo u visini razlike između priznatog iznosa invalidske mirovine i iznosa koji bi bio priznat u slučaju ozljede na radu.

25. Kako je prema rješenju tužitelja KC zbog ozljede na radu određena invalidska mirovina zbog ozljede na radu, u konkretnom slučaju valjalo je primijeniti upravo odredbe članka 27. ZOOP-a. Budući da je iz podataka u spisu razvidno da je tužitelj svom osiguraniku KC u utuženom razdoblju isplatio mirovinu uslijed 100% ozljede na radu, odnosno invalidsku mirovinu je isplaćivao na temelju povrede (ozljede) na radu, u tom slučaju ne postoji razlika koju bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju. Zbog navedenog razloga, tužitelj nije dokazao da trpi štetu, pa je ovaj sud utvrdio da tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan (tako i u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1354/2016-2 od 18. svibnja 2021.).

26. Zatim, iz samih navoda tužitelja u tužbi te tijekom postupka bilo je jesno vidljivo da je tužitelj svoj tužbeni zahtjev napravio sukladno odredbama čl. 161-170 ZMO-a, a da pri tom nije uzeo u obzir odredbu čl. 27. st. 1. ZOOP-a. Iz navedenog jasno proizlazi da je tužitelj svoj zahtjev utemeljio na pogrešnom materijalnom pravu zbog čega njegov tužbeni zahtjev nije osnovan.

27. Nadalje, tužitelj nije dostavio u spis sam obračun iz kojeg bi se moglo vidjeti kako je isti napravljen (od kojih elemenata) pa se taj obračun niti nije mogao ispitati bez provođenja financijskog vještačenja što tužitelj nije htio predložiti. Stoga je stav ovog sud da tužitelj nije dokazao visinu potraživanja pa da i iz ovog razloga valja odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

28. U oba ova slučaja teret dokaza je sukladno čl. 219 i 221a ZPP-a bio na tužitelju, a ocjena ovog suda je da te bitne elemente tužitelj nije dokazao pa je stoga ovaj sud odbio njegov tužbeni zahtjev u cijelosti.

29. Odluka o parničnom trošku stranaka u postupku temelji se na odredbi čl. 154 i 155 ZPP-a, te se trošak sastoji od troška zastupanja stranaka putem odvjetnika uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih parničnih radnji te uspjeh u sporu u vrijeme zaključenja glavne rasprave te imajući pri tom u vidu odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

30. Sud je tuženiku priznao trošak sastava odgovora na tužbu od 03.07.2024. godine sa 200,00 EUR (tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 22.10.2024. i 03.11.2025. godine sa 200,00 EUR za svako ročište (tbr. 9/1) ili ukupno 600,00 EUR. Taj iznos valja uvećati za pripadajući PDV u iznosu od 150,00 EUR pa se dobiva sveukupni iznos od 750,00 EUR koji je dosuđen tuženiku na teret tužitelja sukladno uspjehu u sporu.

31 Tuženiku je na njegov zahtjev dosuđena i kamata na trošak parničnog postupka te je o njenom tijeku i visini odlučeno primjenom odredbe čl. 30 stav 2 Ovršnog zakona i čl. 29 stav 2 ZOO-a 35/05, te su iste dosuđene tuženiku od 24. studenog 2025. godine pa do isplate.

32. Slijedom svega naprijed navedenog, odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, dana 24. studenog 2025. godine.

Sudac:

Hrvoje Vučić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa. Žalba se predaje ovom sudu pismeno u tri istovjetna primjerka, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju

2. Tuženiku po pun.