Poslovni broj:P-862/2025-6
Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Lidiji Šmit, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Mišević i Jarić iz Osijeka protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 15. listopada 2025., a u prisutnosti punomoćnika tužiteljice RO, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Gorana Jarića iz Osijeka i u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, nakon donošenja i objave dana 24. studenog 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3.1. Ugovora o kreditu broj: 528-50- 6138286, sklopljenog dana 2. listopada 2012., između parničnih stranaka tužiteljice ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, koja glasi:„ 3.1. Naknada za obradu kredita: 0,50% (nula zarez pedest posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“.
II/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 383,71 EUR (slovima: tristoosamdesettrieuraisedamdesetjedancent) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 25. listopada 2012., do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015., do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023., po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 31. prosinca 2023., a od 1. siječnja 2024., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužiteljici ČO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 325,78 EUR (slovima: tristodvadesetpeteuraisedamdesetosamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 24. studenog 2025., do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3%-tna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi podnesenoj po punomoćniku navodi da je kao korisnik kredita dana 2. listopada 2012., sklopila Ugovoru o kreditu broj: 528-50-6138286 (dalje: Ugovor) s tuženikom kao kreditorom, a u podružnici tuženika u Osijeku. Predmetnim ugovorom je tuženik odobrio i potom isplatio tužiteljici stambeni kredit za kupnju u iznosu od 76.500,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala otplatiti glavnicu i kamatu u 300 mjesečnih anuiteta. Anuiteti su bili ugovoreni u iznosu od 504,65 EUR plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora za EUR važećem na dan dospijeća. Predmetni ugovor je sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor. Ugovorom je u članku 3. pod:„ NAKNADA, Naknada za obradu kredita„ ugovoreno sljedeće: Naknada za obradu kredita: 0,50% (nula zarez pedeset posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita. Prilikom isplate kredita, točnije dana 25. listopada 2012., tuženik je tužiteljici naplatio iznos od 0,50% od iznosa kredita, točnije iznos od 2.891,04 kn na ime naznačene naknade, a što danas predstavlja iznos od 383,71 EUR. Odredba Ugovora, kojom je ugovorena ova naknada, je kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao zakonski osnov naplatiti ovu naknadu, sve pozivom na odredbu članka 1021. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 155/2023, dalje: ZOO/2005 ). Odredbom članka 1021. ZOO/2005 je utvrđeno da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom. Kako je temeljem citirane odredbe ZOO/2005 i sklopljenog Ugovora tuženik od tužiteljice mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, to je evidentno da za naplatu naknade od 0,50 % od iznosa kredita nije imao zakonski osnov, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 0,50 % od iznosa kredita, sporna odredba je, k tome, još i neodređena i neodrediva te time suprotna i članku 270. ZOO/2005. Kako se radilo o tipskom (adhezijskom) potrošačkom ugovoru, odredba Ugovora kojom je bila ugovorena osporavana naknada je kao takva proizvoljno nametnuta tužiteljici ponudom ugovora te ona nije mogla utjecati, niti je imala bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Iako je teret dokaza da se o odredbama Ugovora pregovaralo, na tuženiku, sve sukladno odredbama ZZP/2007, tužiteljica predlaže na okolnosti ponude i sklapanja ugovora pozvati i saslušati nju kao stranku u postupku. Osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je imao tuženik. Ona je na strani tužiteljice izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, 41/14, dalje ZZP/2007), kao i temeljem odredbe članka 3. Direktive Vijeća 93/13, od 5. travnja 1993., o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u stavku 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako je osporavana odredba na strani tužiteljice uzrokovala samo dodatne troškove, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama. Sve navedeno potvrđuje se i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19. Kako o svim odredbama ugovora mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužiteljice na njezinu primjenu, a što je suprotno članku 247. ZOO/2005. Dakle, u ovom slučaju nametnuo je tužiteljici obvezu s kojom se ona nije usuglasila. Sve opisano postupanje tuženika dovelo je i do njegovog neosnovanog bogaćenja, i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u članku 7. ZOO/2005. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu iz članka 6. ZOO/2005 o zabrani zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz članka 10. stavak 3. ZOO/2005, koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu broj: 528-50-6138286, od 2. listopada 2012., sklopljenog između tužiteljice i tuženika, a kojima je ugovorena naplata naknade od 0,50% od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade tužitelju dana 25. listopada 2012., naplatio iznos od 2.891,04 kn, što predstavlja iznos od 0,50% od iznosa kredita, a danas iznos od 383,71 EUR, to je evidentno da je od tužiteljice bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Slijedom navedenog predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva, pobliže opisanog u izreci presude, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.
2. Tuženiku je dana 10. srpnja 2025., dostavljena tužba s prilozima na odgovor, u roku od 30 dana, s upozorenjem da ako ne podnesu odgovor na tužbu, donijeti će se presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presuda zbog ogluhe) ako bude udovoljeno uvjetima iz članka 331. b. Zakona o parničnom postupku, a tuženik u navedenom roku nije dostavio odgovor na tužbu.
3. Budući osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je podnio sam tužitelj i to: Ugovora o kreditu broj: 528-50-6138286, od 2. listopada 2012.; Otplatnog plana za Ugovor o kreditu broj: 528-50-6138286, od 2. listopada 2012.; Dopisa i potvrde tuženika od 6. lipnja 2025.; to je valjalo primijeniti odredbe članka 331. b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP). Iz svega navedenog sud smatra da su ispunjene sve nužne pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe iz navedenog članka zakona, stoga odluka kao pod I i II/izreke presude.
4. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).
5. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 eura, pristupa na ročište od 15. listopada 2025., u iznosu od 100,00 eura, pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, na koje iznose je obračunat PDV od 25% u ukupnom iznosu od 62,50 eura, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 eura, i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 6,64 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 325,78 eura, stoga odluka kao pod III/izreke presude.
U Osijeku, dana 24. studenog 2025.
S U D A C:
LIDIJA ŠMIT
POUKA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 353. stavak 2. Zakona o parničnom postupku).
DOSTAVITI:
1. pun. tužiteljice
2. tuženiku
