REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1954/2024-26
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, sudac toga suda Nikola Raguz kao sudac pojedinac u pravnoj stvari tužitelja BM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Frano Bazina iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa odvjetnik Ivo Šućur iz Zagreba, poradi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 9. listopada 2025. godine, u nazočnosti opunomoćenika stranaka, dana 24. studenoga 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. platiti tužitelju BM, iznos od 11.859,98 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom
na iznos od 25,81 EUR od 17.10.2008. godine do isplate
na iznos od 33,63 EUR od 18.11.2008.godine do isplate
na iznos od 17,08 EUR od 17.12.2008. godine do isplate
na iznos od 62,58 EUR od 17.1.2009.godine do isplate
na iznos od 63,77 EUR od 17.2.2009. godine do isplate
na iznos od 48,48 EUR od 17.3.2009. godine do isplate
na iznos od 54,84 EUR od 17.4.2009. godine do isplate
na iznos od 55,69 EUR od 17.5.2009.godine do isplate
na iznos od 44,42 EUR od 17.6.2009. godine do isplate
na iznos od 48,32 EURod17.7.2009. godine do isplate
na iznos od 45,77 EUR od 18.8.2009.godine do isplate
na iznos od 48,84 EUR od 17.9.2009.godine do isplate
na iznos od 44,28 EUR od 17.10.2009. godine do isplate
na iznos od 49,18 EUR od 17.11.2009. godine do isplate
na iznos od 46,64 EUR od 17.12.2009. godine do isplate
na iznos od 59,32 EUR od 17.1.2010. godine do isplate
na iznos od 64,23 EUR od 17.2.2010. godine do isplate
na iznos od 65,83 EUR od 17.3.2010. godine do isplate
na iznos od 71,98 EUR od 17.4.2010. godine do isplate
na iznos od 84,52 EUR od 18.5.2010. godine do isplate
na iznos od 82,89 EUR od 17.6.2010. godine do isplate
na iznos od 102,25 EUR od 17.7.2010. godine do isplate
na iznos od 104,32 EUR od 17.8.2010. godine do isplate
na iznos od 125,09 EUR od 17.9.2010. godine do isplate
na iznos od 111,32 EUR od 17.10.2010. godine do isplate
na iznos od 118,29 EUR od 17.11.2010. godine do isplate
na iznos od 144,79 EUR od 17.12.2010. godine do isplate
na iznos od 140,14 EUR od 18.1.2011. godine do isplate
na iznos od 130,04 EUR od 17.2.2011. godine do isplate
na iznos od 144,02 EUR od 17.3.2011. godine do isplate
na iznos od 137,54 EUR od 17.4.2011. godine do isplate
na iznos od 151,06 EUR od 17.5.2011. godine do isplate
na iznos od 175,79 EUR od 17.6.2011. godine do isplate
na iznos od 208,48 EUR od 17.7.2011. godine do isplate
na iznos od 243,00 EUR od 17.8.2011. godine do isplate
na iznos od 187,71 EUR od 17.9.2011. godine do isplate
na iznos od 171,26 EUR od 18.10.2011. godine do isplate
na iznos od 169,71 EUR od 17.11.2011.godine do isplate
na iznos od 178,21 EUR od 17.12.2011. godine do isplate
na iznos od 190,54 EUR od 18.1.2012.godine do isplate
na iznos od 195,56 EUR od 17.2.2012. godine do isplate
na iznos od 192,30 EUR od 17.3.2012. godine do isplate
na iznos od 192,42 EUR od 17.4.2012. godine do isplate
na iznos od 197,99 EUR od 17.5.2012. godine do isplate
na iznos od 201,90 EUR od 17.6.2012. godine do isplate
na iznos od 196,96 EUR od 17.7.2012. godine do isplate
na iznos od 195,40 EUR od 12.9.2012. godine do isplate
na iznos od 181,51 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 194,55 EUR od 13.11.2012. godine do isplate
na iznos od 199,15 EUR od 18.12.2012. godine do isplate
na iznos od 195,35 EUR od 16.1.2013. godine do isplate
na iznos od 184,82 EUR od 16.2.2013. godine do isplate
na iznos od 189,98 EUR od 16.3.2013. godine do isplate
na iznos od 189,12 EUR od 16.4.2013. godine do isplate
na iznos od 199,95 EUR od 16.5.2013.godine do isplate
na iznos od 177,62 EUR od 15.6.2013. godine do isplate
na iznos od 179,92 EUR od 21.6.2013. godine do isplate
na iznos od 181,58 EUR od 17.7.2013.godine do isplate
na iznos od 179,84 EUR od 20.8.2013. godine do isplate
na iznos od 185,79 EUR od 16.10.2013. godine do isplate
na iznos od 188,62 EUR od 16.11.2013. godine do isplate
na iznos od 190,53 EUR od 25.12.2013. godine do isplate
na iznos od 198,23 EUR od 16.1.2014. godine do isplate
na iznos od 157,77 EUR od15.2.2014. godine do isplate
na iznos od 164,31 EUR od 15.3.2014. godine do isplate
na iznos od 167,73 EUR od 18.3.2014. godine do isplate
na iznos od 164,19 EUR od 16.5.2014. godine do isplate
na iznos od 159,23 EUR od 17.6.2014. godine do isplate
na iznos od 161,40 EUR od 17.7.2014. godine do isplate
na iznos od 164,64 EUR od 12.8.2014. godine do isplate
na iznos od 167,14 EUR od 16.9.2014. godine do isplate
na iznos od 167,55 EUR od 16.10.2014. godine do isplate
na iznos od 170,62 EUR od 24.10.2014. godine do isplate
na iznos od 174,14 EUR od 16.12.2014. godine do isplate
na iznos od 174,82 EUR od 17.12.2014. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 14.2.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 14.3.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.4.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.5.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.6.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 15.8.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 15.8.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.9.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 14.11.2015. godine do isplate kao i naknaditi trošak parničnog postupka od 650,00 eur s zateznim kamatama od 24. studenoga 2025. godine do isplate, godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
II Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja BM kojim zahtijeva da mu tuženik hrvatska poštanska banka d.d. plati 10.032,87 EUR s zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine do isplate.
III. Utvrđuje se da nije osnovan prigovor radi prebijanja tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. u svoti od 707,79 eur s zateznim kamatama od neodređenog dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 20. svibnja 2023. tvrdi da je s tuženikovim prednikom sklopio Ugovor o kreditu 27. kolovoza 2008. godine na 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom kupovnom tečaju na dan isplate, a koji se vraća u istoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju tuženikovom na dan dospjelosti na dan isplate s kamatnom stopom od 5,50%, promjenjivom u skladu s tuženikovim odlukama o kamatama i naknadama te smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli o CHF nezakonite pozivajući se na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/18 te Zakon o zaštiti potrošača, a nadalje je s tuženikom sklopio dodatak tom ugovoru 8. veljače 2016. godine s valutnom klauzulom u eurima te kako je otplatio 58.678,67 kn glavnice kredita više nego li je bio dužan po osnovnom ugovoru smatra da mu je to tuženik dužan vratiti jer nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama te zahtjeva kao u podnesku od 27. veljače 2025. godine tj:
"1. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. platiti tužitelju BM iznos od 11.859,98 EUR zajedno s zateznom kamatom tekućom na iznos od 25,81 EUR od 17.10.2008. godine do isplate
na iznos od 33,63 EUR od 18.11.2008.godine do isplate
na iznos od 17,08 EUR od 17.12.2008. godine do isplate
na iznos od 62,58 EUR od 17.1.2009.godine do isplate
na iznos od 63,77 EUR od 17.2.2009. godine do isplate
na iznos od 48,48 EUR od 17.3.2009. godine do isplate
na iznos od 54,84 EUR od 17.4.2009. godine do isplate
na iznos od 55,69 EUR od 17.5.2009.godine do isplate
na iznos od 44,42 EUR od 17.6.2009. godine do isplate
na iznos od 48,32 EURod17.7.2009. godine do isplate
na iznos od 45,77 EUR od 18.8.2009.godine do isplate
na iznos od 48,84 EUR od 17.9.2009.godine do isplate
na iznos od 44,28 EUR od 17.10.2009. godine do isplate
na iznos od 49,18 EUR od 17.11.2009. godine do isplate
na iznos od 46,64 EUR od 17.12.2009. godine do isplate
na iznos od 59,32 EUR od 17.1.2010. godine do isplate
na iznos od 64,23 EUR od 17.2.2010. godine do isplate
na iznos od 65,83 EUR od 17.3.2010. godine do isplate
na iznos od 71,98 EUR od 17.4.2010. godine do isplate
na iznos od 84,52 EUR od 18.5.2010. godine do isplate
na iznos od 82,89 EUR od 17.6.2010. godine do isplate
na iznos od 102,25 EUR od 17.7.2010. godine do isplate
na iznos od 104,32 EUR od 17.8.2010. godine do isplate
na iznos od 125,09 EUR od 17.9.2010. godine do isplate
na iznos od 111,32 EUR od 17.10.2010. godine do isplate
na iznos od 118,29 EUR od 17.11.2010. godine do isplate
na iznos od 144,79 EUR od 17.12.2010. godine do isplate
na iznos od 140,14 EUR od 18.1.2011. godine do isplate
na iznos od 130,04 EUR od 17.2.2011. godine do isplate
na iznos od 144,02 EUR od 17.3.2011. godine do isplate
na iznos od 137,54 EUR od 17.4.2011. godine do isplate
na iznos od 151,06 EU od 17.5.2011. godine do isplate
na iznos od 175,79 EUR od 17.6.2011. godine do isplate
na iznos od 208,48 EUR od 17.7.2011. godine do isplate
na iznos od 243,00 EUR od 17.8.2011. godine do isplate
na iznos od 187,71 EUR od 17.9.2011. godine do isplate
na iznos od 171,26 EUR od 18.10.2011. godine do isplate
na iznos od 169,71 EUR od 17.11.2011.godine do isplate
na iznos od 178,21 EUR od 17.12.2011. godine do isplate
na iznos od 190,54 EUR od 18.1.2012.godine do isplate
na iznos od 195,56 EUR od 17.2.2012. godine do isplate
na iznos od 192,30 EUR od 17.3.2012. godine do isplate
na iznos od 192,42 EUR od 17.4.2012. godine do isplate
na iznos od 197,99 EUR od 17.5.2012. godine do isplate
na iznos od 201,90 EUR od 17.6.2012. godine do isplate
na iznos od 196,96 EUR od 17.7.2012. godine do isplate
na iznos od 195,40 EUR od 12.9.2012. godine do isplate
na iznos od 181,51 EUR od 12.10.2012. godine do isplate
na iznos od 194,55 EUR od 13.11.2012. godine do isplate
na iznos od 199,15 EUR od 18.12.2012. godine do isplate
na iznos od 195,35 EUR od 16.1.2013. godine do isplate
na iznos od 184,82 EUR od 16.2.2013. godine do isplate
na iznos od 189,98 EUR od 16.3.2013. godine do isplate
na iznos od 189,12 EUR od 16.4.2013. godine do isplate
na iznos od 199,95 EUR od 16.5.2013.godine do isplate
na iznos od 177,62 EUR od 15.6.2013. godine do isplate
na iznos od179,92 EUR od 21.6.2013. godine do isplate
na iznos od 181,58 EUR od 17.7.2013.godine do isplate
na iznos od 179,84 EUR od 20.8.2013. godine do isplate
na iznos od 185,79 EUR od 16.10.2013. godine do isplate
na iznos od 188,62 EUR od 16.11.2013. godine do isplate
na iznos od 190,53 EUR od 25.12.2013. godine do isplate
na iznos od 198,23 EUR od 16.1.2014. godine do isplate
na iznos od 157,77 EUR od15.2.2014. godine do isplate
na iznos od 164,31 EUR od 15.3.2014. godine do isplate
na iznos od 167,73 EUR od 18.3.2014. godine do isplate
na iznos od 164,19 EUR od 16.5.2014. godine do isplate
na iznos od 159,23 EUR od 17.6.2014. godine do isplate
na iznos od 161,40 EUR od 17.7.2014. godine do isplate
na iznos od 164,64 EUR od 12.8.2014. godine do isplate
na iznos od 167,14 EUR od 16.9.2014. godine do isplate
na iznos od 167,55 EUR od 16.10.2014. godine do isplate
na iznos od 170,62 EUR od 24.10.2014. godine do isplate
na iznos od 174,14 EUR od 16.12.2014. godine do isplate
na iznos od 174,82 EUR od 17.12.2014. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 14.2.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 14.3.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.4.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.5.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.6.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 15.8.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 15.8.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 16.9.2015. godine do isplate
na iznos od 158,41 EUR od 14.11.2015. godine do isplate,
po stopi koja se do 31.07.2015. godine obračunava prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju BM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.032,87 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 01.10.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine sve u roku od 15 dana.
3. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju BM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."
2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 6. studenog 2023. prigovara zastari, navodi da je provedena konverzija te je tužitelj prihvatio tuženikovu ponudu zbog čega je sklopljen dodatak drugi ugovor o kreditu, poziva se na rješenje Vrhovnog suda RH posl. broj Dos 1/19, smatra da je valutna klauzula u CHF jasna, lako uočljiva i razumljiva te je tužitelj obaviješten o njoj i tuženik nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja niti je nastala značajna neravnoteža u pravima na tužiteljevu štetu, isto tako je promjenjiva kamatna stopa bila zakonita te razmatra njen domašaj pa slijedom toga je dopuštena i nije ništetna, prigovara visini tužbenog zahtjeva i prigovara radi prebijanja od 5.332,87 kn s zateznim kamatama od neodređenog dana jer je toliko isplatio na ime konverzije te predlaže odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog postupka.
3. Sud je proveo dokaz uvidom u Ugovor o kreditu od 27. kolovoza 2008. sa sva tri dodatka od 12. rujna 2008., 8. veljače 2016. i 10. lipnja 2016., tuženikovu obavijest o parametrima kamatne stope, otplatnu tablicu o kreditu, plan otplate, prometnu karticu po kreditu, izvadak iz zemljišne knjige za zk. ul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], izvadak iz sudskog registra za tuženika, preslušao tužitelja i odredio računovodstveno vještačenje, a brojne priložene presude nisu posebice ocjenjivane.
4. Tužbeni zahtjev je djelomice osnovan, prigovor radi prebijanja nije.
5. Nije prijeporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu 27. kolovoza 2008. godine, Ugovor o kreditu na 135.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po tuženikovom prodajnom tečaju na dan korištenja radi kupnje stana u [adresa] na 30 godina i koji se otplaćuje u 360 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF na dan dospjelosti s početnom kamatom od 5,50% promjenjiva, kao što nije prijeporno da su sklopili drugi dodatak ugovoru 8. veljače 2016. godine, te je utvrđena preplata od 5.332,87 kn na dan 30. rujna 2015. koja se koristi za sukcesivno namirenje budućih anuiteta, što je utvrđeno uvidom u te isprave, kao i da je tuženik sastavio ugovor o kreditu, koji još nije otplaćen, kako iskazuje i sam tužitelj.
6. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora o kreditu a po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu, ali primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da s u potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u opticaju bila uglavnom DEM tj. euro pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni ugovor tj. parnične stranke.
7. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba čl. 1. i 7. utvrđena ništetnom, kao prethodno pitanje, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF-u primjenom odredbe čl.102.st.1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl.322.st.1. Zakona o obveznim odnosima pa primjenom odredbe čl.323.st.1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl.324. st.1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, koje pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena valutna klauzula nije bila uvjet ugovora a niti je po tužiteljevom iskazu bila odlučna pobuda već mu je trebao kredit radi kupnje stana. Sve i da su ispunjene odredbe čl.324.st.1. Zakona o obveznim odnosima, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl.324.st.2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također, odredba čl.326. st.2. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja, tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja, što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl.102.st.2. Zakona o zaštiti potrošača.
8. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, vrijedi odredba čl.502. C Zakona o parničnom postupku te taj prigovor sud ocjenjuje neosnovanim.
9. Slijedom toga sud prihvaća tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu te s obzirom na njegovo zanimanje u vrijeme sklapanja ugovora tj. prometnik vlakova, a po zvanju je tehničar za željeznički promet, i tuženikovo nastupanje kod pregovora o sklapanju ovog ugovora kako iskazuje ocjenjuje da nije znao niti mogao znati ništa potonje o ovima bitnim činjenicama niti ih je mogao razumjeti, a tako je i utvrđeno da je tužitelj bio potrošač u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu po odredbi čl. 3, st. 1, t.1. Zakona o zaštiti potrošača, s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te je kreditom kupio stan , sukladno izvatku iz zemljišne knjige za zkul. br. [broj ZK uloška], [broj poduloška], k. o. [katastarska općina], a tuženik nije dokazao suprotno, premda je dokazni teret na njemu.
10. Sada je prijeporno pitanje zastare.
11. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. godine izrazio stajalište da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare primjenom odredbe čl.241. Zakona o obveznim odnosima, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. godine i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014. godine, kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine, što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da kamatne su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za tuženika o kojem i Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske po istoj tužbi za zaštitu kolektivnog interesa potrošača odlučivao svojom odlukom poslovni broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018.godine a Vrhovni sud Republike Hrvatske odbio njegovu reviziju svojom presudom poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. godine. Stoga sud ocjenjuje da je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl.225, 241. i čl.225. Zakona o obveznim odnosima jer je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u tom dijelu ništetnosti za tuženika postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrdio tu prvostupanjsku odluku u odnosu na tuženika svojom presudom poslovni broj Pž-6632/17-10, a s obzirom da je tužba je podnesena 20. svibnja 2023. godine.
12. Zatim je prijeporno kakav učinak ima ništetnost valutne klauzule u CHF-u po ugovoru o namjenskom kreditu s obzirom da su stranke sklopile dodatak tom ugovoru, kojim su ispravile taj nedostatak, provevši konverziju u valutnu klauzulu u eurima, a u svezi s odredbama čl 323, st. 1. i . i 328. Zakona o obveznim odnosima.
13. Odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje ZID ZPK) propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
14. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je bila regulirana valutna klauzula uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnove ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. valutne klauzule za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da je ništetna, niti je to utvrđeno njegovim iskazom. Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.
15. Nadalje rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zaprjeke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli jer da je tuženik ništetne odredbe zamijenio novim odredbama provedenom konverzijom kredita.
16. Sud je imao u vidu i presudu Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda Europske unije u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
17. U ovoj pravnoj stvari sud ističe kako je uzeo u obzir i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i Rev- 637/2019-2 od 15. studenog 2022. godine.
18. U odnosu na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos- 1/19, prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine u smislu da tužitelj nema pravnu osnovu iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
19. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i stajališta Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev-1096/2022 ovaj sud ocjenjuje da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnove ništetnosti valutne klauzule u CHF-u. Sud ističe kako je prethodno navedeno i obrazloženo da tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao u tijeku ovog postupka niti je dostavio dokaz da bi se tužitelj odrekao svojeg prava na sudsku zaštitu u smislu da zahtjeva povrat pretplaćenih iznosa koji su predmet ovog spora, niti je dokazao da bi tužitelju predočio i informirao ga o ekonomskim posljedicama koje za njega nastaju u smislu da će obuhvatiti izračunom sve uplaćene iznose pa i one koje je tužitelj uplatio na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u postupku konverzije, a nije ni dokazao da se sporazumio s tužiteljem o načinu korištenja iznosa koji je uplatio temeljem ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi, prihvaćajući tužiteljev iskaz kao životan i uvjerljiv u tom dijelu.
20. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda Europske unije u predmetu C- 186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi mu pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Europskog suda za ljudska prava i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik, na kojem je teret dokaza, nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi, a prihvaćajući tužiteljev iskaz u tom dijelu kao životan i uvjerljiv.
21. Na osnovi odredbe čl.3.st.1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača je sud utvrdio da je tužitelj bio potrošač s obzirom na njegovo zvanje i zanimanje te namjenu kredita tj. kupnju nekretnine, sve kako je prethodno obrazloženo.
22. Nadalje je prijeporna osnova i visina tužbenog zahtjeva za tzv. razliku glavnice te zastara za isti.
23. Tužitelj navodi da u trenutku konverzije iz valute CHF u valutu EUR došlo je do značajne razlike u iznosu glavnice.
24. Sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem zahtijeva isplatu razlike glavnice, kao u točki II izrjeke
25. Nije prijeporno da je konverzija provedena sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tuženik je konvertirao glavnicu kredita u CHF u kunskoj protuvrijednosti u valutu EUR te je potom primijenio na tako konvertiranu glavnicu kamate na kredite. Tuženik je razliku preplaćenih iznosa koristio za zatvaranje budućih mjesečnih anuiteta. Kako tuženik nije konvertirao glavnicu kredita u visini koja je utvrđena na dan konverzije već je konvertirao glavnicu kredita u CHF koja je ugovorena i to na dan isplate kredita te kako tužitelj nije bio u obvezi vratiti konvertiranu visinu glavnice utvrđene na dan konverzije u valuti CHF to tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu razlike glavnice . U konačnici sud je u ovoj pravnoj stvari dosudio tužitelju preplaćene iznose tako da je primijenjen tečaj CHF na dan isplate kredita tijekom cijelog ugovornog razdoblja do dana konverzije pa kako su tužitelju dosuđeni preplaćeni iznosi prema početnom tečaju za CHF te kako je tuženik proveo konverziju sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju to tužitelj neosnovano zahtjeva preplaćeni iznos glavnice. Nadalje sud ističe da je tuženik primijenio visinu tečaja kako je propisano čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju po točkom 7. i 8. koja glasi:
"7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovoga stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovoga stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovoga stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovoga stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača,
8. učinak konverzije utvrdi kao razlika:
– stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunata u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovoga Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz članka 11.d ovoga Zakona i
– iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovoga stavka."
26. Kako je dakle tuženik proveo izračun prema odredbi čl.19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju te kako nije bila obveza tuženika primjenjivati povoljniji tečaj pa je sud odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, a ostali prigovori nisu obrazlagani kao nepotrebni.
27. Pri tome se ističe i da Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj U-I-3685/2015. i dr. od 4. travnja 2017.godine nije prihvatio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) kao i prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15.). Ustavni sud Republike Hrvatske u svom obrazloženju u bitnom navodi ..."Ustavni sud, kada odlučuje o osnovanosti prijedloga za ocjenu suglasnosti osporenih odredaba ZID ZPK-a i Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama u konkretnom slučaju, ostaje pri svom stajalištu, izraženom u rješenju od 11. studenoga 2016., da su ZID ZPK i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama posebni zakoni ne-sistemskog karaktera s trajnim učinkom kojima su uvedene specifične interventne zakonske mjere javnopravnog karaktera donesene u cilju otklanjanja neravnoteže u vjerovničko-dužničkim odnosima u slučaju CHF kredita." (točke 17. do točke 33. rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske).
28. Samim tim, kad se uzme u obzir što obuhvaća ova tzv. razlika glavnice, kako je prethodno obrazloženo tj. u biti je to valutna razlika, nije osnovan prigovor zastare za taj dio zahtjeva, sve kako je obrazloženo za neosnovan prigovor zastare za samu valutnu klauzulu u CHF-u.
29. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, ono što tužitelj potražuje u novčanom dijelu tužbenog zahtjeva jest razlika u valuti između iznosa utvrđenih početnim oplatnim planom po tečaju CHF na dan stavljanja kredita na raspolaganje i svota koje je plaćao zbog rasta tečaja te valute te je to jedina i pravilna mogućnost izračuna onoga što je tuženik stekao zbog svoga nepoštenog i nesavjesnog postupanja, kao što zahtijeva i razliku preostale glavnice prema obračunu tuženikovu primjenom tečaja na do plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjeno za razliku glavnice iz dodatka ugovoru o kreditu.
30. Računovodstvenim vještačenjem od 4. veljače 2025. godine je utvrđeno da je razlika između anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita za koje je utvrđen više plaćeni iznos u odnosu na valutnu klauzulu u CHF-u 11.859,98 eur kao u točci I mišljenja, ista razlika za koju bi bio utvrđen manje plaćeni iznos ne postoji, kao u točci II mišljenja, razlika preostale glavnice prema tuženikovu obračunu primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita za razliku glavnice iz konverzije 10.032,87 eur kao u točci III mišljenja, koji nalaz i mišljenje sud prihvaća kao stručno i obrazloženo, zasnovano na mjerodavnim ispravama u spisu.
31. Glede utvrđene preplate po ugovoru o kreditu, a koja preplata je utvrđena dodatkom tom ugovoru u svoti od 5.332,87 kn primjenjuje se čl. II. tog 2. dodatka ugovoru od 8. veljače 2016. godine, po kojoj je ugovoren da se ta svota koristi za daljnju otplatu kredita pa tužitelj nije ništa stekao dva puta.
32. Zatim, uzevši u obzir i odredbu čl. 323.st.1. Zakona o obveznim odnosima sud ocjenjuje da plaćanjem tj. otplatom ugovora o kreditu tužitelj nije zapravo ništa primio ili stekao bez osnove jer je te obroke uplaćivao u cijelosti tuženiku kako je ugovoreno pa tužitelj nije u obvezi niti vratiti ono što nije primio, a samim tim ne postoji niti tuženikova tražbina po ovoj zakonskoj odredbi. Sve i kada je tečaj CHF-a bio viši u odnosu na početno ugovoreni, opet je tužitelj sve uplaćivao tuženiku te nije ništa ni primio u odnosu na to. K tomu, tužitelj s ove tuženikove osnove tj. više plaćenog ne potražuje ništa pa ne postoje istovrsne i dospjele tražbine koje se mogu sresti., sve to uzimajući u obzir presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. godine.
33. Osim tog je osnovan i prigovor zastare za ovu tražbinu, koji prigovor je tužitelj iznio na ročištu 4. ožujka 2024. godine. Naime, ta je preplata utvrđena 2. dodatkom ugovoru o kreditu od 8. veljače 2016. godine te se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina po odredbi čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, što znači da se računa od dana sklapanja tog dodatka i istječe 8. veljače 2021. godine tj. pije podnošenja tužbe 20. svibnja 2023. godine.
34. Slijedom toga, je prihvaćen dio tužbenog zahtjeva za 11.859,98 eur razlike u tečaja na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF-u kao u točki I izrjeke, a odbijen je dio tužbenog zahtjeva za 10.032,87 eur, kao u točki II izrjeke i to na ime razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita, umanjene za razliku glavnice iz konverzije pa je konačno utvrđen neosnovanim i prigovor radi prebijanja od 707,79 eur, kao u točki III izrjeke
35. Zatezne kamate na dosuđenu svotu teku od prvog idućeg dana nakon pojedine mjesečne uplate, kao dana dospjelosti, po odredbi čl.29.st.1. Zakona o obveznim odnosima, a na parbeni trošak po odredbi čl. 151.st.3. Zakona o parničnom postupku, sve po stopi propisanoj odredbom čl.29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, uz uvećanje od tri i pet postotnih bodova, jer nije riječ o trgovačkom ugovoru.
36. Na osnovi odredbe čl. 154, st. 2. Zakona o parničnom postupku, budući je tužitelj uspio s 54% tužbenog zahtjeva, a tuženik s 46% te je razlika 8%, a k tomu je tuženik uspješno osporio osnovanost dijela odbijenog tužbenog zahtjeva je su primjenom Tbr. 7, 8 i 9 dosudio trošak odvjetničkog zastupanja za tužbu, podneske od 2.10.2023., 25.1.2024., 27.2.2025. i 2.10.2025. te sva tri ročišta za glavnu raspravu po 500,00 eur što je ukupno 4.000,00 eur uvećano za PDV od 1.000,00 eur što je 5.000,00 eur, a 8% od toga je 400,00 eur čemu je pribrojen i predujam za vještačenje od 250,00 eur, u cijelosti kao nužan za uspjeh u postupku, što je 650,00 eur, a trošak ročišta za objavu nije priznat primjenom odredbe čl. 155, st. 1. Zakona o parničnom postupku, kao u potpunosti nepotreban za uspjeh u postupku.
U Zagrebu, dana 24. studenoga 2025. godine
Sudac
Nikola Raguz
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Županijskom sudu u roku 15 dana od uručenja prijepisa. Žalba se podnosi putem ovoga suda.
DNA:
opunomoćenicima stranaka
