Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-89/2024-3

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marina kao predsjednika vijeća, te Krešimira Biljana kao suca izvjestitelja i Ivice Raguž kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnik ŽČ, protiv tužene Erste&Steiermärkische banka dioničko društvo, Rijeka, Jadranski trg 3a, koga zastupa punomoćnik HČ, radi isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka, protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 315/2022-11 od 17. svibnja 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 24. studenog 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-315/2022-11 od 17. svibnja 2023. u pobijanom dijelu u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužitelja te se preinačava odluka o troškovima parničnog postupka sadržana u točki III. izreke presude na način da se tuženoj pored dosuđenog iznosa od 799,65 eura (sedamsto devedeset devet eura i šezdeset pet centi) nalaže da tužitelju naknadi daljnji parnični trošak u iznosu od 746,57 eura (sedamsto četrdeset šest eura i pedeset sedam centi) sa zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos od 24. studenog 2025. pa do isplate u roku 15 dana dok se žalba tužene protiv odluke o troškovima postupka odbija kao neosnovana.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova sastava žalbe protiv presude.

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak sastava žalbe protiv rješenja o troškovima postupka u iznosu od 62,50 eura (šezdeset dva eura pedeset centi) sa zakonskim zateznim kamatama od 24. studenog 2025. pa do isplate u roku 15 dana dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o kreditu u pogledu plaćanja naknade za obradu zahtjeva i odobravanja kredita te je tuženoj naloženo da na ime plaćanja ove naknade isplati tužitelju iznos od 475,32 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 17. listopada 2006. dana pa do isplate kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 799,65 eura sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate sve u roku 15 dana.

2. Pravodobno podnesenom žalbom tužena pobija prvostupanjsku presudu iz svih razloga sadržanih u članku 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – dalje u tekstu ZPP) te predlaže drugostupanjskom sudu prihvaćanje žalbe i preinaku pobijane presude na način da sud u cijelosti odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka uvećanih za troškove sastava žalbe protiv presude a podredno ukidanje iste i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

2.1. Tužena prvenstveno navodi da se u konkretnom slučaju treba razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe članka 71. stavak 7. ZPP-a obzirom na praksu Europskog suda za ljudska prava u predmetu Ramljak protiv Hrvatske odnosno da li je sudac ili njemu bliska osoba imao kredit s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom vezanom uz CHF te ako na strani uredujućeg suca odnosno člana vijeća drugostupanjskog suda postoji neka od okolnosti koje tužena navodi tada je potrebno tražiti izuzeće.

2.2. Tužena osporava i zaključak prvostupanjskog suda u pogledu statusa tužitelja kao potrošača i navodi da u prvostupanjskom postupku nije utvrđena ova odlučna činjenica.

Osim navedenog prvostupanjski sud u cijelosti zanemaruje činjenicu da iz provedenih dokaza u postupku proizlazi kako je tužitelj bio informiran o visini i obvezi plaćanja tzv. ulazne naknade.

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada se prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03., 46/07., 79/07. – dalje u tekstu ZZP/03.).

U pogledu pozivanja prvostupanjskog suda na odredbe članka 81. i članka 83. navedenog zakona po tvrdnji tužene potrebno je uzeti u obzir narav usluge koja predstavlja predmet ugovora te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora. Iz obrazloženja prvostupanjske presude ne proizlazi da je sud uzeo u obzir sve već samo pojedine okolnosti vezane za iskaz tužitelja i svjedoka.

Notorno je da banke naplaćuju naknade za obradu kredita i da se iz samog naziva ove naknade može razumno shvatiti o kakvim se troškovima radi odnosno da tužena kao banka nije dužna određeno navoditi u čemu se ovi troškovi sastoje.

2.3. Sud je propustio utvrditi da li naveden odredba o troškovima obrade kredita nepovoljno utječe na pravni položaj tužitelja te mogu li se usluge koje se pružaju za tu naknadu razumno uključiti u odobrenje kredita odnosno je li iznos navedene naknade

koji je stavljen na teret tužitelja nerazmjeran u odnosu na iznos naknade pri čemu se naglašava da određivanje naknade u postotku od iznosa kredita nije nešto neuobičajeno u gospodarskom poslovanju.

2.4. Tužena osporava i zaključak prvostupanjskog suda u pogledu istaknutog prigovora zastare te smatra da je prvostupanjski sud u tome dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo a isto tako i u pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata pri čemu se poziva i na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 05. ožujka 2024. prema kojem se ugovorne strane iz ništetnog ugovora o zajmu smatraju savjesnima.

2.5. Slijedom svega gore navedenog tužena navodi da je prvostupanjski sud počinio apsolutno bitnu povredu odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a a zbog nezakonitosti odluke o glavno zahtjevu je pogrešna i odluka o troškovima parničnog postupka.

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

4. Tužitelj je uložio pravodobnu žalbu protiv odluke o troškovima parničnog postupka sadržane u točki III. izreke presude zbog pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže drugostupanjskom sudu uvažavanje žalbe i preinaku pobijanog rješenja sukladno žalbenim navodima a podredno ukidanje istog i vraćanje predmeta na ponovni postupak.

4.1. Prvenstveno navodi da je postavio dva tužbena zahtjeva odnosno jedan za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe a drugi za isplatu preplaćenog iznosa te je naznačio vrijednosti predmeta spora na 10.581,21 kunu.

4.2. Iz obrazloženja odluke o troškovima postupka proizlazi da je sud prilikom obračuna troškova parničnog postupka imao u vidu samo zahtjev za isplatu u iznosu od 3.581,21 kunu radi čega je sve radnje tužitelja u postupku obračunavao po 50 bodova iako je trebao obračunavati u iznosu od 100 bodova.

5. Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

6. Žalba tužene je neosnovana dok je žalba tužitelja osnovana.

7. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. ZPP-a te utvrđuje da je prvostupanjski sud u pogledu glavnog zahtjeva na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti a niti povredu iz članka 354. stavak 2. točka 11. navedenog zakona jer daje jasne razloge o odlučnim činjenicama zbog kojih tužbeni zahtjev smatra osnovanim a te činjenice nisu u suprotnosti sa provedenim dokazima u postupku.

Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo u pogled odluke o troškovima parničnog postupka.

8. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu i realizaciju kredita kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa po tome osnovu.

9. Tijekom postupka je utvrđeno da su parnične stranke sklopile ugovor o kreditu 10. listopada 2006., broj: 2402006-1031262160/51400607-5103191876 prema kojem je tužitelju odobren kredit u iznosu od 85.418,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tužene te da je tužitelj platio naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visino od 0,90% od iznosa kredita tj. iznos od 3.581,21 kunu.

Nadalje je iz iskaza tužitelja i svjedoka utvrđeno da se o navedenoj odredbi nije pregovaralo odnosno da je ista unaprijed formulirana od strane tužene u njezinom standardnom ugovoru o kreditu.

10. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pozivom na odredbu članka 295. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 114/22. i 156/22. - dalje u tekstu ZOO) odnosno odredbe članka 81. stavak 1. i članka 87. stavak 1. ZZP/03. utvrđuje da je predmetna odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača slijedom čega je ista ništetna te obvezuje tuženu na isplatu iznosa od 475,32 eura/3.581,21 kuna zbog navedene ništetne odredbe pri čemu kao neosnovan odbija istaknuti prigovor zastare.

11. Činjenična i pravna utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

11.1. U pogledu žalbenih navoda vezanih za postojanje okolnosti iz članka 71. stavak 7. ZPP-a ovaj sud napominje da se radi o paušalnim navodima odnosno da je odredbom članka 72. i članka 73. navedenog zakona jasno propisan postupak u pogledu podnošenja zahtjeva za izuzeće.

U konkretnom slučaju tužena uopće ne navodi konkretne okolnosti o eventualnom postojanju razloga za izuzeće prvostupanjskog odnosno drugostupanjskog suda.

11.2. Neosnovani su žalbeni navodi tužene o pogrešnom zaključku prvostupanjskog suda vezanog za status tužitelja kao potrošača.

Naime iz svih provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj stupio u ugovorni odnos kao potrošač u smislu odredbe članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03. jer se radi o stambenom kreditu koji tužitelj nije sklapao u okviru svoje poslovne odnosno poduzetničke djelatnosti.

11.3. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o plaćanju naknade za obradu i realizaciju kredita.

Prema odredbi članka 81. stavak 1., 2. i 4. ZZP/03. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati. Tvrdnja tužene je da je tužitelj bio u dovoljnoj mjeri informiran o obvezi plaćanja i visini ove naknade te da je na isto pristao.

11.4. Ovaj sud napominje da je tužena kao trgovac bila dužna upoznati tužitelja sa navedenom ugovornom odredbom na način da ga u cijelosti upozna sa strukturom troškova.

Po ocijeni ovoga suda radi se o nejasnoj odredbi ugovora jer nije jasno u čemu se sastoji navedena naknada a ukoliko se ista odnosi na troškove banke vezano za plaće djelatnika i ostale materijalne troškove tada proizlazi da je tužena svoje troškove poslovanja prenijela na teret tužitelja što narušava pravičnu ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja kao potrošača.

Bez obzira na visinu iznosa naknade koja je po ocijeni ovoga suda nelogično vezana za iznos visine kredita navedena odredba stvara znatniju neravnotežu već zbog same činjenice što se tužitelju nameće plaćanje naknade koja uopće nije

specificirana (o tome Sud EU, spojeni predmeti C-84/2019., C-222/2019., C- 252/2019.).

11.5. Neosnovani su i žalbeni navodi u pogledu istaknutog prigovora zastare. Naime prvostupanjski sud pravilno odbija istaknuti prigovor zastare obzirom da zastarni rok u pogledu restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnost odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora odnosno pojedinih njegovih odredbi (o tome pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., Su IV-308/2020.)

11.6. Također su neosnovani žalbeni navodi u pogledu dosuđenih zakonskih zateznih kamata.

Prema odredbi članka 1115. ZOO-a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Obzirom da je tužena u ugovornom odnosu postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je koristila u svojim ugovorima navedenu ništetnu odredbu po ocijeni ovoga suda ona je nepošteni stjecatelj te je dužna platiti zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos od dana kada je tužitelj uplati spornu naknadu. Tužena se ne može sa uspjehom pozivati na pravno shvaćanje VSRH od 05. ožujka 2004. obzirom da je savjesnost ugovornih strana iz ništetnog ugovora oboriva predmjeva odnosno ugovor može biti ništetan i iz razloga koji se ne mogu staviti na teret niti jednoj od ugovornih strana.

11.7. Slijedom navedenog ovaj sud je odbio žalbu tužene i potvrdo prvostupanjsku presudu sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

12. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio odredbe članka 40. ZPP-a i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. – dalje u tekstu OT) prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka.

12.1. Iz obrazloženja odluke o troškovima postupka (točka 18. i 19.) proizlazi kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj u cijelosti uspio u postupku te se slijedom toga poziva na odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a no isto tako proizlazi da je prilikom obračuna troškova imao u vidu samo visinu restitucijskog zahtjeva.

12.2. Iz spisa proizlazi da je tužitelj postavio zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe i zahtjev za isplatu te je naznačio vrijednost predmeta spora na iznos od 10.581,21 kunu.

Prema odredbi članka 40. stavak 2. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

Sud po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika može najkasnije na pripremnom ročištu na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti spora ukoliko je ista očito suviše visoko ili suviše nisko naznačena (stavak 3. navedenog članka).

Kako je nesporno da prvostupanjski sud nije postupio na opisani način a niti je tužena prigovorila naznačenoj vrijednosti spora te imajući u vidu da se dio tužbenog zahtjeva ne odnosi na novčanu svotu u tome slučaju je trebalo obračunati parnični trošak prema naznačenoj vrijednosti spora u tužbi.

12.3. Slijedom navedenog a cijeneći da je prvostupanjski sud tužitelju zastupanom po odvjetniku pravilno priznao procesne radnje u smislu odredbe članka 155. ZPP-a ovaj sud je imajući u vidu vrijednost predmeta spora naznačenu u tužbi uvažio žalbu tužitelja i preinačio odluku o troškovima postupka sukladno odredbi članka 380. stavak 2. točka 3. navedenog zakona i tužitelju dosudio daljnji trošak u iznosu od 746,57 eura.

12.4. O troškovima žalbenog postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. i 2. ZPP-a te je odbije zahtjev tužene za naknado troškova sastava žalbe protiv presude jer je ista odbijena kao neosnovana a tužitelju je dosuđen trošak sastava žalbe protiv rješenja sukladno tbr 10.4. OT imajući u vidu vrijednost pobijanog dijela u iznosu od 62,50 eura dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

Vukovar, 24. studenog 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin