REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-378/2024-31
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini po sutkinji Romani Mališ, u parničnom predmetu tužitelja AO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćnici Mariji Maričević, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 31. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz z. punomoćnicu – Miljenku Klasić, odvjetnicu u Krapini i z. punomoćnika tuženika – ŠO, odvjetničkog vježbenika kod odvjetnika Antuna Žanetića u Zagrebu, 24. studenog 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 6. točka 6.1. Ugovora o kreditu broj 212819 od 6.12.2007. ovjerenog kod javnog bilježnika Obrenije Ribarić pod brojem Ov-18978/2007, 6.12.2007., koja glasi:
"6.1.Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita:
Jednokratno 1,50 % (jedancijelapedesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita."
II Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, isplatiti tužitelju AO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 3.266,98 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 12.1.2009. pa do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od;
02.01.2008 na iznos od 0,80 EUR
04.02.2008 na iznos od 3,68 EUR
03.03.2008 na iznos od 6,34 EUR
03.04.2008 na iznos od 8,73 EUR
02.05.2008 na iznos od 3,52 EUR
02.06.2008 na iznos od 1,78 EUR
15.07.2008 na iznos od 4,14 EUR
07.08.2008 na iznos od 0,38 EUR
15.09.2008 na iznos od 0,94 EUR
13.10.2008 na iznos od 3,99 EUR
03.12.2008 na iznos od 18,42 EUR
12.01.2009 na iznos od 7,62 EUR
12.01.2009 na iznos od 21,13 EUR
02.02.2009 na iznos od 22,80 EUR
02.03.2009 na iznos od 24,02 EUR
01.04.2009 na iznos od 21,83 EUR
02.05.2009 na iznos od 21,35 EUR
01.06.2009 na iznos od 18,78 EUR
01.07.2009 na iznos od 15,48 EUR
03.08.2009 na iznos od 16,62 EUR
01.09.2009 na iznos od 18,29 EUR
01.10.2009 na iznos od 16,39 EUR
02.11.2009 na iznos od 16,00 EUR
01.12.2009 na iznos od 18,97 EUR
04.01.2010 na iznos od 21,62 EUR
01.02.2010 na iznos od 23,65 EUR
01.03.2010 na iznos od 23,16 EUR
01.04.2010 na iznos od 28,12 EUR
07.05.2010 na iznos od 26,60 EUR
01.06.2010 na iznos od 29,19 EUR
05.07.2010 na iznos od 41,61 EUR
31.08.2010 na iznos od 38,58 EUR
04.10.2010 na iznos od 49,17 EUR
02.11.2010 na iznos od 43,79 EUR
03.12.2010 na iznos od 38,97 EUR
31.12.2010 na iznos od 52,81 EUR
31.01.2011 na iznos od 60,28 EUR
01.02.2011 na iznos od 53,44 EUR
01.03.2011 na iznos od 54,28 EUR
01.04.2011 na iznos od 51,27 EUR
02.05.2011 na iznos od 54,72 EUR
01.06.2011 na iznos od 65,61 EUR
01.07.2011 na iznos od 68,50 EUR
01.08.2011 na iznos od 86,49 EUR
01.09.2011 na iznos od 80,81 EUR
06.10.2011 na iznos od 69,61 EUR
07.11.2011 na iznos od 69,85 EUR
01.12.2011 na iznos od 68,89 EUR
02.01.2012 na iznos od 73,98 EUR
06.02.2012 na iznos od 75,11 EUR
02.03.2012 na iznos od 75,21 EUR
02.04.2012 na iznos od 75,40 EUR
03.05.2012 na iznos od 76,30 EUR
04.06.2012 na iznos od 77,62 EUR
01.08.2012 na iznos od 76,19 EUR
10.09.2012 na iznos od 76,32 EUR
01.10.2012 na iznos od 75,00 EUR
05.11.2012 na iznos od 72,56 EUR
05.12.2012 na iznos od 75,53 EUR
04.01.2013 na iznos od 76,61 EUR
04.02.2013 na iznos od 76,18 EUR
06.03.2013 na iznos od 71,84 EUR
03.04.2013 na iznos od 74,85 EUR
07.05.2013 na iznos od 75,54 EUR
05.06.2013 na iznos od 74,18 EUR
02.07.2013 na iznos od 70,18 EUR
07.08.2013 na iznos od 67,69 EUR
03.09.2013 na iznos od 69,90 EUR
03.09.2013 na iznos od 71,42 EUR
01.10.2013 na iznos od 75,30 EUR
05.11.2013 na iznos od 73,16 EUR
03.12.2013 na iznos od 67,89 EUR sve u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, isplatiti tužitelju AO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 153,36 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 7.12.2007. do 30.12.2007, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 1.8.2015. pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, u roku od 15 dana.
IV Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva koji glasi:
"Utvrđuje se da je ugovor o kreditu broj 212819, sklopljen između Volksbank d.d. kao kreditora i AO iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u cijelosti ništetan te ne proizvodi pravne učinke između stranaka.
Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, isplatiti tužitelju AO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], iznos od 452,39 EUR uvećan za zakonsku zateznu kamatu koja do isplate teče od 12.1.2009. pa do 31.7.2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8.2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od;
12.01.2009 na iznos od 3,68 EUR
02.02.2009 na iznos od 3,71 EUR
02.03.2009 na iznos od 3,73 EUR
01.04.2009 na iznos od 3,69 EUR
02.05.2009 na iznos od 3,68 EUR
01.06.2009 na iznos od 3,63 EUR
01.07.2009 na iznos od 3,57 EUR
03.08.2009 na iznos od 3,59 EUR
01.09.2009 na iznos od 3,62 EUR
01.10.2009 na iznos od 6,33 EUR
02.11.2009 na iznos od 6,32 EUR
01.12.2009 na iznos od 6,42 EUR
04.01.2010 na iznos od 6,51 EUR
01.02.2010 na iznos od 6,58 EUR
01.03.2010 na iznos od 6,57 EUR
01.04.2010 na iznos od 6,73 EUR
07.05.2010 na iznos od 6,68 EUR
01.06.2010 na iznos od 6,77 EUR
05.07.2010 na iznos od 7,19 EUR
31.08.2010 na iznos od 7,09 EUR
04.10.2010 na iznos od 7,45 EUR
02.11.2010 na iznos od 7,27 EUR
03.12.2010 na iznos od 7,10 EUR
31.12.2010 na iznos od 7,57 EUR
31.01.2011 na iznos od 7,83 EUR
01.02.2011 na iznos od 7,59 EUR
01.03.2011 na iznos od 7,62 EUR
01.04.2011 na iznos od 7,52 EUR
02.05.2011 na iznos od 7,64 EUR
01.06.2011 na iznos od 8,01 EUR
01.07.2011 na iznos od 8,11 EUR
01.08.2011 na iznos od 8,72 EUR
01.09.2011 na iznos od 8,52 EUR
06.10.2011 na iznos od 8,14 EUR
07.11.2011 na iznos od 8,15 EUR
01.12.2011 na iznos od 8,12 EUR
02.01.2012 na iznos od 8,29 EUR
06.02.2012 na iznos od 8,33 EUR
02.03.2012 na iznos od 8,33 EUR
02.04.2012 na iznos od 8,34 EUR
03.05.2012 na iznos od 8,37 EUR
04.06.2012 na iznos od 8,41 EUR
01.08.2012 na iznos od 8,37 EUR
10.09.2012 na iznos od 8,37 EUR
01.10.2012 na iznos od 8,33 EUR
05.11.2012 na iznos od 8,24 EUR
05.12.2012 na iznos od 8,34 EUR
04.01.2013 na iznos od 8,38 EUR
04.02.2013 na iznos od 8,37 EUR
06.03.2013 na iznos od 8,22 EUR
03.04.2013 na iznos od 8,32 EUR
07.05.2013 na iznos od 8,34 EUR
05.06.2013 na iznos od 8,30 EUR
02.07.2013 na iznos od 8,16 EUR
07.08.2013 na iznos od 8,08 EUR
03.09.2013 na iznos od 8,15 EUR
03.09.2013 na iznos od 8,20 EUR
01.10.2013 na iznos od 8,33 EUR
05.11.2013 na iznos od 8,26 EUR
03.12.2013 na iznos od 30,11 EUR sve u roku 15 dana."
V Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da tužitelju AO, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.900,00 €, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 24. studenog 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.
VI O d b i j a s e tužitelj s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška povrh dosuđenih 1.900,00 €, kao neosnovanim.
VII O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je 2007. kao korisnik kredita s prednikom tuženika Volksbank d.d. kao Kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 22819, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za kupnju automobila s valutnom klauzulom CHF, u iznosu kunske protuvrijednosti od 77.071,23 kn. U predmetnom ugovoru je ugovorena kamatna stopa, promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Kreditora za CHF, s time da je korišten različit tečaj za isplatu od onog za uplatu, te tzv. "ulazna naknada", koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Kamatna stopa i tečaj za vrijeme trajanja ugovornog odnosa su više puta mijenjani na štetu tužitelja, a zbog tih međusobno povezanih faktora došlo je do znatnog povećanja iznosa kredita, s time da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za švicarski franak, prema tečaju kreditora, bez jasnih parametara po kojima bi tužitelj mogao biti obaviješten i imati saznanja o konkretnim stopama i tečaju koji će se primjenjivati kako će mjesečni anuiteti dospijevati, niti je na iste mogao kao potrošač utjecati ili pregovarati s tuženikom. Tužitelj smatra da su nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF, otplativo prema tečaju kreditora, različitom za isplatu i uplatu, o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, dakle nepredvidivo i bez jasnih kriterija te o "ulaznoj naknadi" – jer su ugovorene zajedno prema unaprijed formuliranom tipskom ugovoru, bez posebnih pregovora o tim odredbama, a na temelju sklopljenog ugovora niti na temelju dobivenih informacija od banke tužitelj nije mogao predvidjeti ekonomske posljedice sklapanja valutne klauzule u CHF koja zajedno s odredbama o promjenjivoj kamatnoj stopi utječu na ukupan trošak kredita, a koje odredbe su uzrokovale, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama na štetu tužitelja budući da je sinergijskim učinkom tih odredaba kreditna obveza za tužitelja narasla uslijed rasta tečaja CHF-a i uslijed nezakonitih i samovoljnih povećanja kamata. Ništetnost navedenih ugovornih odredaba ima potvrdu u presudama iz kolektivnog spora koje se odnose i na tuženika, presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj u sporu Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o samostalnoj promjeni kamatne stope bez jasnih kriterija, Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjeni kamatne stope i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je presuđeno da je uz promjenjivu kamatnu stopu ništetna i valutna klauzula CHF zbog nedovoljnog informiranja potrošača o rizicima, kao i u presudama Suda EU C-224/19 i C-84/19 vezano uz ulaznu naknadu. Na temelju čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Kako su navedene ugovorne odredbe redom bitni sastojci Ugovora o kreditu, jer definiraju cijenu i način plaćanja kredita, a zahvaćene su ništetnošću, takav Ugovor ne može opstati jer ne ostaje valjanim niti jedan jedini bitni sastojak, slijedom čega je cijeli ugovor o kreditu ništetan. Iz navedenog proizlazi da je tuženik na štetu tužitelja bez valjane pravne osnove stekao nepripadajuću imovinsku korist u utuženom iznosu, a koja se ogleda u razlici obračunatih i plaćenih iznosa anuiteta koje je tuženik zaračunavao uslijed primjene protupravnih i ništetnih odredbi ugovora, u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i tečaj za CHF na dan korištenja kredita, zbog čega je tužitelj izvršio preplatu u utuženom iznosu, kao i neosnovano naplaćene ulazne naknade. Slijedom navedenog, razvidno je kako je tuženik protupravnim postupanjem stekao novčanu korist na štetu tužitelja, stoga tužitelj ovom tužbom zahtjeva da mu tuženik isplati iznos preplaćenih sredstava sa zakonskim zateznim kamatama od dana uplate.
1.2. Konačno, specificiranim tužbenim zahtjevom od 20. listopada 2025. (list 109- 113 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi da je u cijelosti ništetan i da ne proizvodi pravne učinke između stranaka Ugovor o kreditu broj 22819; da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 452,39 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa; da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.266,98 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa; da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 153,36 € sa zakonskom zateznom kamatom od 7.12.2007. pa do isplate, kao i troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.
2. U odgovoru na tužbu (list 55-69 spisa), tuženik smatra da je tužba tužitelja u cijelosti neosnovana te ju osporava u cijelosti. U bitnome tuženik ističe da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani jer je: potraživanje tužitelja je u zastari; utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; ništetnost spornih odredaba ne povlači za sobom ništavost cijelog ugovora; sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS-a; sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene tužbom tužitelja za ništetnost, nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; o naknadi za obradu i administraciji kredita; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (čl. 96. ZPP-a) odnosno kao i visina tužbenog zahtjeva.
2.1. Konačno, predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja da naknadi tuženiku trošak parničnog postupka.
3. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: otplatna tablica po kreditu (list 20-21 spisa), Ugovor o kreditu br. 212819 od 6.12.2007. (list 22-28), prometna kartica po kreditu (list 29-36), provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. (list 95-104), te je u svrhu dokazivanja saslušan tužitelj AO osobno.
3.1. Na ročištu od 31. listopada 2025. stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.
4. Tužbeni zahtjev djelomično je osnovan.
5. Među strankama nije sporno, a što proizlazi iz dokumentacije u koju je izvršen uvid i koja je pročitana, da su zaključile i to tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor Ugovor o kreditu broj 212819 od 6.12.2007. na iznos od 17.320,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize d.d., važeće na dan isplate, a namjena kredita je kupnja vozila s rokom otplate 72 mjeseca, koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 288,29 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. za devize važeće na dan dospijeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu svakog 01. u mjesecu počevši od 1.1.2008.
6. Među strankama je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, jesu li odredbe predmetnog ugovora koje se tiču ugovaranja valutne klauzule u CHF ništetne, kao i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita, tzv. ulaznoj naknadi, odnosno je li u tom slučaju tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je stekao temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, sporno je je li u konkretnom slučaju nastupila zastara i tužiteljev status potrošača.
7. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, međutim, sporan je njihov učinak i značaj za ovaj spor.
8. Ovaj sud je u konkretnom postupku vezan pravnim stavom izraženim u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojim je taj sud odbio žalbe tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u bitnome utvrdio da su tužene banke (uključujući i ovdje tuženika) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.
8.1. Prema tome, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske pravomoćno je utvrdio da su sve tužene banke (i ovdje tuženik) koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.
8.2. Protiv ove odluke, banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo-sedmo tuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč.1., 2., 3., 4., 5., 6., i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak…".
8.3. U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP- a, njihovom procjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje, odnosno sklapanje s klijentima ugovore o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:
-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,
-da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnika kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,
-da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.
9. Ovakva odluka donijeta u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošaka (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane postupanjem tuženika odnosno radi isplate.
9.1. Što se tiče pravnih učinaka presude donesene po kolektivnoj tužbi treba reći da je čl. 502. c ZPP-a navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi. Ta se odredba primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer je na snazi od 1. rujna 2019., a tužba je podnesena 13. lipnja 2023. S tim u svezi na tužitelju je teret dokaza samo glede činjenica koje moraju biti ispunjene u spornom razdoblju da bi se na tako utvrđeno činjenično stanje mogla primijeniti odluka suda po kolektivnoj tužbi. Drugim riječima, tužitelj, da bi se pozvao na pravne učinke presude iz postupka po kolektivnoj tužbi mora dokazati da je njegov konkretan slučaj obuhvaćen ostvarenom kolektivnom zaštitom, što znači da tužitelj mora dokazati činjenicu da se radi o ugovoru o kreditu s ugovorenom ništetnom odredbom o valutnoj klauzuli u valuti CHF u spornom razdoblju (radi se o vremenskom periodu koji je za svaku od banaka konkretno određen presudama VTSRH-a). U ovoj parnici to je utvrđeno na temelju priloženog Ugovora o kreditu.
10. S druge strane, na tuženiku je teret dokaza o tome da dokaže da sadržaj Ugovora ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., odnosno da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje isključuju primjenu učinaka zaštite iz kolektivnog spora te da je tuženik tužitelju u predugovornoj fazi pružio sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa da je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće.
11. Saslušan u svrhu dokazivanja, tužitelj AO iskazao je da se sada više ne sjeća točno koje je to godine bilo, ali je kupovao auto za svoje privatne potrebe. Ugovor o kreditu potpisao je u auto kući, nije nikakve poslove radio u banci. Nije imao mogućnosti pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu. Tekst ugovora o kreditu već je bio pripremljen, taj predmetni kredit mu je ponuđen kao najpovoljniji, da će tim kreditom proći najjeftinije za vozilo koje kupuje. Sada se više ne sjeća kolika je bila rata kredita, ali se sjeća da je rata kredita rasla i to dosta. Sada se više ne sjeća iznosa, tada je sve bilo u kunama, ali zna da nije očekivao takav rast. Znao je što znači valutna klauzula, ali nije znao da će rata toliko rasti. Prezentirano mu je u auto kući da ne bi rata trebala varirati. Kredit je otplaćen u cijelosti. Što se tiče ulazne naknade, rečeno mu je da je to standardna procedura i da se to mora platiti. U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bio vlasnik trgovačkog društva, obrta ili slično.
12. Ocjenjujući provedene dokaze u tom smislu u bitnom je utvrđeno:
-da su stranke, i to tužitelj, kao korisnik kredita i pravni prednik tuženika, kao davatelj kredita, 6.12.2007. zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 17.320,95 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važeće na dan isplate s rokom vraćanja od 72 mjeseca;
-da je među strankama ugovorena valutna klauzula te je ugovoreno u čl. 8 da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d., tečaju za devize važeće na dan dospijeća;
-da je predmetni kredit otplaćen;
-time da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru.
13. U odnosu na osporeno svojstvo potrošača tužitelja, za ovaj sud nema dvojbe o tome da je tužitelj predmetni ugovor zaključio u svojstvu potrošača, koji pojam definira odredba čl. 3., u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/2007 i 79/2007), a nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio predmetni ugovor radi kupnje vozila što je bila i ugovorena namjena kredita. Pri tome, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe za koji je fizička osoba sklopila predmetni ugovor o kreditu, dok iz dokumentacije priložene spisu i iskaza tužitelja ne proizlazi da bi svrha kupnje vozila bila obavljanje poslovne djelatnosti ili da bi se predmetno vozilo koristilo za obavljanje djelatnosti, a tuženik nije naveo niti jednu činjenicu koja bi dovela u sumnju svojstvo potrošača tužitelja. Osim toga, bitno je uzeti u obzir i okolnosti da je tužitelj, kao korisnik kredita i fizička osoba, u svakom slučaju u slabijem položaju u odnosu na tuženika kao kreditora, pa je upravo na tuženiku teret dokaza da tužitelj eventualno ne bi bio prosječni potrošač, što tuženik tijekom postupka nije uspio dokazati.
14. Zaključno, tuženik nije iznio niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanje svojstvo tužitelja kao potrošača, a niti je dokazao da bi o spornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovarao. Ugovor je sastavljen prema standardnom, tipskom obrascu tuženika. Tvrdnje tuženika da je tužitelja informirao na valjan način i objasnio mu posljedice i doseg ugovornih odredbi o promjeni valutne klauzule u CHF, nisu ničim dokazane, a upravo suprotno, utvrđeno je presudom donesenom u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača.
15. Slijedom navedenog, u predmetnom individualnom sporu ima se primijeniti pravno utvrđenje iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. za utvrđenje da su ništetne odredbe ugovora u valutnoj klauzuli vezane uz CHF i o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time su ništetne i odredbe ugovora o kreditu zaključenog između stranaka 6.12.2007. u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu, sve temeljem čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012 i 56/2013) odnosno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014), uz daljnju primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Sl. l. EZ 193 L 95/29) u vezi s čl. 3. i 4., čl. 269., čl. 272. i čl. 323. ZOO-a te čl. 502.a. i c ZPP-a.
16. Valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu, međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužitelja informirao o mogućim rizicima.
17. Što se tiče odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita, najprije treba reći da valjanost te odredbe nije bila predmetom kolektivnog spora na koji se tužitelj pozvao pa je to pitanje valjalo raspraviti u ovom predmetu. Provedeni dokazi na tu okolnost ukazuju da se radi o odredbi koja je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu sastavljenog od banke. Tužitelj je, a kako je navedeno pod točkom 11. ove presude, iskazao da nije imao mogućnosti pregovaranja o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu s time da je utvrđeno da je ugovor potpisao u auto kući i da nije nikakve poslove radio u banci, kao i da mu je rečeno da je, a što se tiče ulazne naknade to standardna procedura i da se to mora platiti, iz čega proizlazi da se i o odredbi o plaćanju jednokratne naknade nije pojedinačno pregovaralo i unijeta je u ugovor bez utjecaja korisnika kredita na njegov sadržaj te je korisnik doveden u situaciju prihvaćanja ili ne prihvaćanja postavljenih uvjeta odnosno nametnutih obveza, pri čemu takva naknada nije predviđena ZOO-om koji isključivo kamatu smatra cijenom pozajmljenog novca. Tuženik koji je nedvojbeno sastavio predmetnu ugovornu odredbu i o kojoj se nedvojbeno nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovaranja naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (1,50%) koju je naplatio u trenutku korištenja kredita. Osim što u čl. 6., odnosno 6.1. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Valja ukazati da je Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi odgovorio na prethodno pitanje koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. naknadom za obradu kredita, očito je da je ta odredba uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava i stoga je ništetna u skladu s čl. 324. ZOO-a.
18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po DARFIN d.o.o. koji nalaz i mišljenje sudskog vještaka sud prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, tim više što stranke nalazu i mišljenju nisu prigovarale.
18.1. Iz nalaza i mišljenja proizlazi da: ukupno razlika između iznosa stvarno plaćenih anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na iznose anuiteta prema početnom otplatnom planu za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznosi 574,89 CHF, odnosno u kunskoj protuvrijednosti 3.408,61 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR= 7,53450 kn) iznosi 452,39 €; ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan dospijeća u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 24.615,05 kn, za anuitete koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR= 7,53450 kn) iznosi 3.266,98 €; ukupno naplaćena naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita iznosi 153,36 €.
19. U odnosu na prigovor zastare valja istaknuti da sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
19.1. Obzirom da je u ovoj pravnoj stvari tužitelj podnio tužbu između ostalog i radi isplate preplaćenog iznosa po osnovi promjenjive kamatne stope, da je 4. travnja 2012. podnesena tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, čime je prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a odluka donesena u tom postupku je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., kada je zastara počela ponovno teći po pitanju promjenjive kamatne stope, da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023. to je prigovor zastare u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a osnovan u pogledu dijela utužene tražbine u iznosu od 452,39 € po osnovi promjenjive kamatne stope sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate, radi čega je valjalo tužitelja s tim dijelom zahtjeva odbiti kao u izreci pod IV.
19.2. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezanu uz valutnu klauzulu, kolektivni je spor pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018., te ni od tada nije protekao zastarni rok za podnošenje tužbe po toj osnovi. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od početka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te žalbe, dakle od 13. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od 5 godina po čl. 225. ZOO-a (tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018.), to je tuženikov prigovor zastare neosnovan.
20. Slijedom navedenog, tuženik je sukladno odredbi čl. 323. ZOO-a, dužan vratiti tužitelju što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom, odnosno bez osnove sa zakonskom kamatom od dana stjecanja jer se ima smatrati nepoštenim stjecateljem. Da je tuženik nepošten stjecatelj proizlazi iz činjenica da su banka, a tako i tuženik znale za rizik koji sa sobom nosi CHF kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način i usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju, o tome obavijestili potrošače kako bi svaki za sebe mogao donijeti odluku hoće li prihvatiti rizik koji ta odredba nosi, a kojom se glavnica veže uz valutu CHF ili neće. Osnovanost visine tužbenog zahtjeva kao i dani kad su učinjene uplate, od kojeg teku zatezne kamate na iznos svakog pojedinog preplaćenog iznosa kako je to navedeno u točki II izreke presude, proizlazi iz nalaza i mišljenja provedenog vještačenja kako je naprijed obrazloženo pa je valjalo na temelju odredbe čl. 323. st.1., čl. 1111. st. 1., čl. 1115. i čl. 29. ZOO-a, te odredbe čl. 328. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom II izreke.
21. U odnosu na naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita, tuženik je dužan vratiti tužitelju plaćeni iznos po tom osnovu temeljem čl. 323.st.1. u vezi s čl. 1111. st.1. ZOO-a sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115 ZOO-a jer je tuženik nepošten stjecatelj novčanog iznosa kojeg je primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu. Visina zahtjeva među strankama nije bila sporna. Prigovor zastare tuženika nije osnovan u pogledu tog potraživanja jer je ovom presudom utvrđena ništetnost odredbi čl. 6.1. Ugovora o kreditu i zastara restitucijskog zahtjeva po tom osnovu teče od pravomoćnosti ove presude.
22. Za odlučivanje o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora mjerodavna je odredba čl. 102. st.2. Zakona o zaštiti potrošača/07 kojim je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe te odredba čl. 324.st.1. ZOO-a prema kojoj ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen time da će u smislu st.2. istog članka ugovor ostati na snazi čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uspostavlja se ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na način da je tužitelj kao potrošač doveden u poziciju kao da je ugovor sklopio bez ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, dakle kao da je isti sklopio po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i primjenom tečaja važećeg u vrijeme zaključenja ugovora. Stoga po nalaženju ovog suda predmetni ugovor o kreditu može opstati i bez utvrđenih ništetnih odredbi jer je utvrđenjem njegove djelomične ništetnosti tužitelju omogućeno od tuženika po pravilima ovog stjecanja bez osnove potraživati preplaćene iznose po osnovi utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog, odbijen je dio tužbenog zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti.
23. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154.st.1. i 155. ZPP-a iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkom IV obzirom da je uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijen nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljevog prava na pristup sudu te bi mogao odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH broj Rev-1014/18 od 20.10.2021., odluka suda EU C-224/19 i C- 259/19, odluka Ustavnog suda RH broj U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
23.1. Trošak tužitelja sastoji se od troška sastava tužbe i sastava podneska od 5.9.2023., 22.10.2024. i 21.10.2025., te zastupanja na ročištu 13.6.2025. i 31.10.2025. za svaku radnju po 100 bodova, odnosno po 200,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 300,00 € i troškova financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 400,00 €, odnosno sveukupno 1.900,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.
23.2. Tužitelju nije priznat trošak zahtjeva u mirnom postupku (list 14 spisa) iz kojeg je vidljivo da je isti odaslan 12. lipnja 2023., sastav podneska od 11.12.2023., 19.6.2024. i 11.7.2025. budući nisu bili odlučni za rješenje ovog spora.
23.3. Tužitelju sudske pristojbe nisu određene, a koje pristojbe tužitelj nije dužan platiti budući je oslobođen plaćanja istih temeljem čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (NN 51/2023).
24. Budući tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 24. studenog 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnica Marija Maričević
2.Odvjetnik Ivo Šućur
