REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2207/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Z B O G O G L U H E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužiteljice CLG, vl. obrta za usluge i turizam [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, radi isplate, dana 24. studenoga 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska ulica 2, isplatiti tužiteljici CLG, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za usluge i turizam [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 505,37 EUR (slovima: petsto pet eura i trideset sedam centi) sa zateznih kamatama koje teku od 5. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se do 31. prosinca 2023. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 5. listopada 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana.

II. Nalaže se tuženiku ADRIATIC OSIGURANJE d.d., OIB: 94472454976, Zagreb, Listopadska 2, naknaditi tužiteljici CLG, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. obrta za usluge i turizam [obrt] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 151,58 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 24. studenoga 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za sva polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu zateznih kamatama koje teku na glavnicu iznad stope suđene t. I. izreke do tražene stope iz čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje u trgovačkim ugovorima, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila 24. srpnja 2023. nastala šteta na vozilu, marke i tipa ŠKODA KODIAQ, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika BKS LEASING CROATIA d.o.o., Zagreb. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22.,152/24.) te Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.). Temeljem Generalne suglasnosti za rješavanje i isplatu djelomičnih šteta prema primatelju leasinga CAR FLEET MANAGEMENT d.o.o., račun popravka tužitelja br. 257/01/2 izdan je na primatelja leasinga, budući da isti provodi i sam postupak rješavanja djelomičnih šteta na objektima leasinga. Korisnik leasinga je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 2. kolovoza 2023. godine pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 238203203517. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja korisnik leasinga je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u svojim smjernicama od dana 20. veljače 2020.,KLASA: 034-08/18-01- 093 navodi sljedeće: „...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „.. Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. Korisnik leasinga je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 257/01/2 u ukupnom iznosu od 1.319,11 EUR (PDV uključen). Osnovicu po navedenom računu u iznosu od 1.055,29 EUR , umanjenu za iznos obvezne odbitne franšize u iznosu od 132,72 EUR dužan je podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Korisnik leasinga je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 416,15 EUR. Razliku od 505,37 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika u cijeni rada i odobrenom potrošnom materijalu je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta, kao i njegovo korištenje potrošnog materijala lakirera. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 416,15 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 505,37 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete tuženik uopće ni ne stavlja cijenu sata rada koju priznaje prilikom ovjere računa popravka, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala ( čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku.

2. Tuženik, iako mu je tužba s pozivom na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena 21. listopada 2022., nije podnio odgovor na tužbu.

3. Odredbom čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:

53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP) određeno je da će sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), ako tuženik u određenom roku ne podnese odgovor na tužbu te ako se može utvrditi da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

4. Iz povratnice (između listova 79. i 80. spisa) proizlazi da je tuženik primio predmetnu tužbu s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu 6. listopada 2025., a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je imala opravdane razloge za propuštanje podnošenja odgovora na tužbu.

5. Primjenom mjerodavnog materijalnog prava na nesporno činjenično stanje sud je zaključio da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te da ne postoji protivnost tih činjenica s općepoznatim činjenicama niti s dokazima koje je sam tužitelj podnio.

6. Stoga, kako je utvrđeno da činjenice koje se navode u tužbi nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, niti u protivnosti s općepoznatim činjenicama te da iz činjenica u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, valjalo je, sukladno odredbi čl. 331.b st. 1. ZPP-a, u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari.

7. O troškovima parničnog postupka sud je odlučivao na temelju odredbi iz čl. 151. st. 1., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/2023. - dalje u tekstu: Tarife).

8. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu 506,42 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za sastav tužbu u iznosu od 100,00 EUR, uvećano za PDV 25% (Tbr. 7.1. i Tbr. 42. Tarife), trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 13,29 EUR i na presudu u iznosu od 13,27 EUR Uredbe o tarifi sudskih pristojbi /Narodne novine, broj: 53/2019.), dakle, pripada mu naknada od ukupno 151,58 EUR sa zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO) za potraživanja proizašla izvan trgovačkih ugovora.

9. Tužitelju pripadaju kamate iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koje se primjenjuju u ostalim odnosima jer se ne radi o potraživanju proizašlom iz trgovačkih ugovora (čl. 14. st. 2. ZOO-a).

10. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. studenoga 2025.

Sutkinja:

Dina Jellin

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od primitka rješenja, a predaje se ovom sudu u 2 primjerka za Sud i po 1 primjerak za svaku protivnu stranku.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Dostaviti:

tužitelju, po punomoćniku, uz sudsku pristojbu na presudu zbog ogluhe 13,27 EUR tuženiku