Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Frana Kurelca 3

37-Posl.br. P-3323/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Mati Radoviću, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužiteljice ŠJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Matku Novincu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupana po punomoćnicima iz odvjetničkog društva Metelko& partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, dana 4. rujna 2025., u prisutnosti pun. tužitelja te pun. tuženika, zaključene temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku, dalje ZPP, dana 24. studenog 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnom odredbe sadržane u članku 7. i članku 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103605019 koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 02. srpnja 2007. godine u dijelu u kojem je određena promjenjivost redovne kamatne stope u skladu s važećim Odlukama tuženika te su nezakonite sve odluke tuženika o promjenama kamatnih stopa, pa članci 7. i članak 8. Ugovora o kreditu broj 2402006-1031262160 /51400607-5103605019 od 02. srpnja 2007. godine u tom dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d. d., Jadranski trg br. 3a, 51000 Rijeka, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju ŠJ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.307,76 Eura sa zakonskom zateznom kamatom kamatama koja teče:

- na iznos od 0,01 Eur od dana 02.09.2007.godine do isplate

- na iznos od 0,01 Eur od dana 02.10.2007.godine do isplate

- na iznos od 0,01 Eur od dana 02.12.2007.godine do isplate

- na iznos od 0,01 Eur od dana 02.01.2008.godine do isplate

- na iznos od 0,01 Eur od dana 02.03.2008.godine do isplate

- na iznos od 0,01 Eur od dana 02.04.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,53 Eur od dana 02.05.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,49 Eur od dana 02.06.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,46 Eur od dana 02.07.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,43 Eur od dana 02.08.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,40 Eur od dana 02.09.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,37 Eur od dana 02.10.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,34 Eur od dana 02.11.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,31 Eur od dana 02.12.2008.godine do isplate

- na iznos od 39,27 Eur od dana 02.01.2009.godine do isplate

- na iznos od 39,24 Eur od dana 02.02.2009.godine do isplate

- na iznos od 39,20 Eur od dana 02.03.2009.godine do isplate

- na iznos od 39,17 Eur od dana 02.04.2009.godine do isplate

- na iznos od 63,81 Eur od dana 02.05.2009. godine do isplate

- na iznos od 63,76 Eur od dana 02.06.2009. godine do isplate

- na iznos od 63,71 Eur od dana 02.07.2009. godine do isplate

- na iznos od 63,65 Eur od dana 02.08.2009.godine do isplate

- na iznos od 63,59 Eur od dana 02.09.2009.godine do isplate

- na iznos od 63,54 Eur od dana 02.10.2009.godine do isplate

- na iznos od 63,49 Eur od dana 02.11.2009.godine do isplate

- na iznos od 63,42 Eur od dana 02.12.2009.godine do isplate

- na iznos od 63,37 Eur od dana 02.01.2010.godine do isplate

- na iznos od 63,31 Eur od dana 02.02.2010.godine do isplate

- na iznos od 63,25 Eur od dana 02.03.2010.godine do isplate

- na iznos od 63,19 Eur od dana 02.04.2010.godine do isplate

- na iznos od 63,13 Eur od dana 02.05.2010.godine do isplate

- na iznos od 63,07 Eur od dana 02.06.2010.godine do isplate

- na iznos od 63,01 Eur od dana 02.07.2010.godine do isplate

- na iznos od 62,94 Eur od dana 02.08.2010.godine do isplate

- na iznos od 62,88 Eur od dana 02.09.2010. godine do isplate

- na iznos od 62,82 Eur od dana 02.10.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,65 Eur od dana 02.11.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,60 Eur od dana 02.12.2010. godine do isplate

- na iznos od 45,55 Eur od dana 02.01.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,49 Eur od dana 02.02.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,44 Eur od dana 02.03.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,39 Eur od dana 02.04.2011. godine do isplate

- na iznos od 45,34 Eur od dana 02.05.2011. godine do isplate

- na iznos od 28,40 Eur od dana 02.06.2011. godine do isplate

- na iznos od 28,37 Eur od dana 02.07.2011. godine do isplate

- na iznos od 28,33 Eur od dana 02.08.2011. godine do isplate

- na iznos od 28,29 Eur od dana 02.09.2011. godine do isplate

- na iznos od 28,26 Eur od dana 02.10.2011. godine do isplate

- na iznos od 8,16 Eur od dana 02.11.2011. godine do isplate

- na iznos od 8,15 Eur od dana 02.12.2011. godine do isplate

- na iznos od 8,13 Eur od dana 02.01.2012. godine do isplate

- na iznos od 8,12 Eur od dana 02.02.2012. godine do isplate

- na iznos od 8,10 Eur od dana 02.03.2012. godine do isplate

- na iznos od 8,09 Eur od dana 02.04.2012.godine do isplate

- na iznos od 8,07 Eur od dana 02.05.2012.godine do isplate

- na iznos od 8,06 Eur od dana 02.06.2012.godine do isplate

- na iznos od 8,05 Eur od dana 02.07.2012.godine do isplate

- na iznos od 8,03 Eur od dana 02.08.2012.godine do isplate

- na iznos od 8,02 Eur od dana 02.09.2012.godine do isplate

- na iznos od 8,00 Eur od dana 02.10.2012.godine do isplate

- na iznos od 7,98 Eur od dana 02.11.2012.godine do isplate

- na iznos od 7,97 Eur od dana 02.12.2012.godine do isplate

- na iznos od 7,96 Eur od dana 02.01.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,94 Eur od dana 02.02.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,92 Eur od dana 02.03.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,91 Eur od dana 02.04.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,90 Eur od dana 02.05.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,88 Eur od dana 02.06.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,87 Eur od dana 02.07.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,85 Eur od dana 02.08.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,83 Eur od dana 02.09.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,81 Eur od dana 02.10.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,80 Eur od dana 02.11.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,78 Eur od dana 02.12.2013.godine do isplate

- na iznos od 7,77 Eur od dana 02.01.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,07 Eur od dana 02.02.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,06 Eur od dana 02.03.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,05 Eur od dana 02.04.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,05 Eur od dana 02.05.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,04 Eur od dana 02.06.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,04 Eur od dana 02.07.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,03 Eur od dana 02.08.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,03 Eur od dana 02.09.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,02 Eur od dana 02.10.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,02 Eur od dana 02.11.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,01 Eur od dana 02.12.2014.godine do isplate

- na iznos od 1,01 Eur od dana 02.01.2015.godine do isplate

- na iznos od 1,00 Eur od dana 02.02.2015.godine do isplate

- na iznos od 1,00 Eur od dana 02.03.2015.godine do isplate

- na iznos od 1,00 Eur od dana 02.04.2015.godine do isplate

- na iznos od 0,98 Eur od dana 02.05.2015.godine do isplate

- na iznos od 0,98 Eur od dana 02.06.2015.godine do isplate

- na iznos od 0,97 Eur od dana 02.07.2015.godine do isplate

- na iznos od 0,97 Eur od dana 02.08.2015.godine do isplate

- na iznos od 0,96 Eur od dana 02.09.2015.godine do isplate

i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. određenoj čl. 1. čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, te za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice te se odbija zahtjev tuženika za utvrđivanje njegovog potraživanja prema tužiteljice iznesen u prigovoru radi prijeboja s osnove manje plaćenih kamata i to u iznosu od 2.438,72 CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- CHF 124,12 od 02.02.2014. pa do isplate,

- CHF 123,90 od 02.03.2014. pa do isplate,

- CHF 123,68 od 02.04.2014. pa do isplate,

- CHF 123,46 od 02.05.2014. pa do isplate,

- CHF 123,24 od 02.06.2014. pa do isplate,

- CHF 123,01 od 02.07.2014. pa do isplate,

- CHF 122,78 od 02.08.2014. pa do isplate,

- CHF 122,54 od 02.09.2014. pa do isplate,

- CHF 122,31 od 02.10.2014. pa do isplate,

- CHF 122,08 od 02.11.2014. pa do isplate,

- CHF 121,85 od 02.12.2014. pa do isplate,

- CHF 121,61 od 02.01.2015. pa do isplate,

- CHF 121,37 od 02.02.2015. pa do isplate,

- CHF 121,13 od 02.03.2015. pa do isplate,

- CHF 120,89 od 02.04.2015. pa do isplate,

- CHF 120,65 od 02.05.2015. pa do isplate,

- CHF 120,40 od 02.06.2015. pa do isplate,

- CHF 120,15 od 02.07.2015. pa do isplate,

- CHF 119,90 od 02.08.2015. pa do isplate,

- CHF 119,65 od 02.09.2015. pa do isplate,

i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.750,00 eura zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 24. studenog 2025. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe.

II. Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 601,75 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 17. lipnja 2019. navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj 51400607-5103605019 dana 2. srpnja 2007. na iznos od 150.000,00 CHF kao i da su dana 12. veljače 2016. sklopili Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103605019. Navela je da je temeljem članka 7. ugovora o kreditu kamatna stopa promjenjiva u trenutku ugovaranja da iznosi 4,40 % godišnje s time da se kamata obračunavala primjenom proporcionalne metode dok je člankom 7. stavkom 5. ugovora ugovorena mjesečna kamata na ostatak vrijednosti u iznosu od 220,00 CHF. Navela je da je za vrijeme trajanja ugovora o kreditu tuženik samovoljno mijenjao visinu kamatne stope pa da je time i mjesečni anuitet koji je tužiteljica plaćala znatno veći. Navela je da je temeljem pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđena ništetnost odluke tuženika kojom je jednostrano promijenio ugovorenu kamatnu stopu i koji je jednostrano odredio visinu kamatne stope protivno ugovornoj odredbi iz članka 7. stavak 5. i članka 8. predmetnog ugovora o kreditu. Navela je da je tuženik jednostrano mijenjao kamatnu stopu po svom nahođenju bez njezinog sudjelovanja pa da je jasno kako isti nije poštivao odredbe ugovora odnosno da je sporno jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi bile razumljive potrošačima, a time ima li smisla ocjenjivati njihovu poštenost u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača. Ugovorna kamata u ugovoru o kreditu da je sadržajno naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno stoga ugovorna kamatna stopa mora biti određena odnosno odrediva. Navela je da u spornom razdoblju potrošači su jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok da ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kamatna stopa kretati. Navela je da je tuženik uopće nije informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, a pogotovo da joj nije skrenuta pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita već da je isključivo prezentirao nedorečene i nerazumljive formulacije o promjenjivoj kamatnoj stopi. Navela je da samim time što je jednostrano i netransparentno mijenjao kamatne stope da je tuženik onemogućavao sudjelovati u obvezno pravnom odnosu iz čega proizlazi da je tuženik postupao nesavjesno i nepošteno spram nje, a što je sve rezultiralo povećanjem anuiteta. Navela je da u odnosu na njezino potraživanje u ovom predmetu nije nastupila zastara. Navela je da postupanje tuženika jednostranim i netransparentnim izmjenama kamatnih stopa dovedena je u neravnotežu u odnosu na prava tuženika, a pogotovo obzirom na činjenicu da stranke nisu pojedinačno pregovarale o svim segmentima ugovornog odnosa te pogotovo o promjeni kamatne stope, a koja je ugovorna odredba bila sastavljena unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Navela je da iako je sklopila Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103605019 od 12. veljače 2016. je jasno kako je ista samim sklapanjem dodatka postojećeg ugovora i konvertiranjem svoje obveze iz CHF u EUR nije izgubio pravni interes za pokretanjem predmetnog postupka.

1.1. Tužiteljica je podneskom od dana 4. kolovoza 2020. precizirala tužbeni zahtjev odnosno napravila je preinaku tužbe, a kojoj preinaci se tuženik protivio i za koju preinaku je istaknuo prigovor zastare, a o čemu će biti obrazloženo u nastavku te je tužiteljica podneskom od 12. ožujka 2025. povukla dio tužbenog zahtjeva, kojem povlačenju se tuženik nije protivio, niti je potraživao trošak za povučeni dio, slijedom čega je skladu s odredbom čl. 193 ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev i to kako osnov tako i visinu te je naveo da ističe prigovor zastare iz razloga što da je eventualno potraživanje tužitelja u zastari te da treba primijeniti trogodišnji zastarni rok u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Naveo da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u ovom predmetu je ta da su tužitelj i tuženik 11. siječnja 2016. sklopili aneks ugovora o kreditu kojim da je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u eur sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tim aneksom da su stranke izmijenile osnovni ugovor o kreditu bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno položaj tužitelja da je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u eur odnosno aneksom da je primijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u eur od dana sklapanja osnovnog ugovora. Naveo je da je pravovremeno i u skladu s odredbama zakona dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. zajedno sa prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Naveo je da je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno zakonu početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu CHF sa svim njegovim izmjenama i zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u eur sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno da je nesporno da je tuženik prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio glavnicu i kamate koje su sastavio dio otplatnog plana kredita. Naveo je da je on bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj da je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj da je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Naveo je da u odnosu na tužiteljeve navode iznesene u tužbi vezano za valutnu klauzulu da ukazuje kako je primjena valutne klauzule u konkretnom slučaju ugovorena u skladu sa svim važećim zakonskim propisima te kako su tvrdnje tužitelja o korištenju valutne klauzule protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi u cijelosti neosnovane. Naveo je da je on sve svoje potrošače informirao te im dao sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojoj se glavnica kredita veže za valutu CHF. Naveo je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih je tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz CHF odnosno po njegovom stajalištu da je tužitelj itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena o valutnoj klauzuli vezanoj za CHF. Naveo je da on kao banka nije ostvario nikakav ekstra profit jer da je i on imao obveze CHF pa da nije bilo nikakve namjere usmjerene ka ostvarivanju ekstra profita. Naveo je da se ne može smatrati da bi odredba ugovora kojom se glavica kredita veže uz valutu CHF bila nepoštena jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista da ne predstavlja nerazumljivu odredbu jer je navedena odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva a što da je tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama. Naveo je da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem. Naveo je da tužitelju pružena zaštita sukladno noveli zakona o potrošačkom kreditiranju koja je stupila na snagu 01. siječnja 2014. te da je on sukladno navedenoj obvezi donio metodologiju koja se primjenjivala i na predmetni ugovorni odnos pa je isto i bila strukturirana kamata u predmetnom ugovornom odnosu. Tako da je prema tome već kroz Zakon o potrošačkom kreditiranju tužitelju pružena takva razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a pri čemu da je zakonodavac odgovarajuće cijenio činjenicu da su se ugovorne strane inicijalno opredijelile za primjenu promjenjive kamatne stope. Navedeni zakon da je omogućio izravnu progresivnu mjesečnu restituciju kroz prisilno uvođenje anuiteta čija visina bitno niža od početno ugovorenog, a uvjetovana je zakonskim fiksiranjem kamatne stope na visinu od 3,23% godišnje do daljnjeg. Naveo da je nije pak moguće niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa. Naveo je da ističe i prigovor radi prijeboja svoje tražbine osnova promjenjive kamatne stope.

3. Radi pravilnog i potpunog utvrđivanja činjeničnog stanja sud je u tijeku postupka proveo dokaze uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to Ugovor o kreditu br. 51400607-5103605019, Aneks br. 1 Ugovora o kreditu br. 5103605019, otplatni plan, obavijesti o promijeni kamatne stope, zahtjev za kredit, izračun konverzije uz novi otplatni plan, kompletnu dokumentaciju koju je dostavio tuženik, saslušao je tužiteljicu te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Goranki Šmer Maraš.

3.1. Uvidom u Ugovor o kreditu br. 51400607-5103605019, a što među strankama nije ni sporno, utvrđeno je da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao davatelj kredita sklopili istoga i to dana 2. srpnja 2007. na iznos od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan puštanja kredita u tečaj. Utvrđeno je da je rok otplate bio 240 mjeseci.

3.2. U spornoj odredbi čl. 8 odnosno čl.8 st.2 navodi se da su ugovorne strane suglasne da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke.

4. Između stranaka nije sporno, a što proizlazi iz spisu priležećeg dopisa tuženika, da je nakon sklapanja ugovora o kreditu došlo do promjene kamatnih stopa i to naviše, a sve temeljem odluka tuženika u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 4,40%, a promjene koje kamatne stope su sukladno odlukama tuženika vršene na način da je kamatna stopa od 1.4.2008. do 31.03.2009. iznosila 4,95%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,30%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,05%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 4,80%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 4,50% te je od 01.01.2014 do 30.09.2015 iznosila 3,23% godišnje.

5. Saslušana u tijeku postupka tužiteljica je navela da je namjena sredstva predmetnog kredita bilo rješavanje stambenog pitanja te da na adresi predmetnog stana nije imala registrirano nikakvo trgovačko društvo i da predmetni stan nije davala u najam ili zakup, kao i da je u njemu živjela do unazad 2 godine.

6. U svom nalazu i mišljenju od 27. siječnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da više plaćene kamate, tj. novčane razlike između iznosa kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope u utuženom razdoblju stvarno platila tuženiku i iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,40% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose 2.307,76 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. Manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,40% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6. Konverzija da je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). U konverziji da nije uzeta u obzir valuta kredita CHF-EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U izračunu konverzije uzeti su u obzir svi kunski iznosi koje je tužiteljica uplatila po realiziranom (stvarno plaćanom) kreditu s vk u CHF sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose razlike s osnova promjene kamatne stope utvrđene ovim vještačenjem, odnosno tužiteljici tuženik nije umanjio obvezu po konvertiranom kreditu za razlike kamate utvrđene u prvoj alineji zadaće vještačenja.

6.1. Tužiteljica nije imala primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, dok je tuženik svoje primjedbe iznio u podnesku od dana 28. ožujka 2025.

7. U podnesku od dana 7. travnja 2025. stalni sudski vještak Goranka Šmer Maraš navela je da na navedenu primjedbu se očituje kako je vještaku zadaćom vještačenja određeno provesti izračun razlike plaćenih obveza po kreditu u odnosu da su obveze po kreditu plaćane po početnim uvjetima kredita (ks 4,40% p.a.) do 31.12.2013. godine, a od 01.01.2014. godine uz kamatnu stopu 3,23% p.a. Dakle, vještak da je proveo vještačenje sukladno određenoj mu zadaći. Preostale primjedbe u podnesku su pravne prirode na koje da se vještak ne može očitovati.

8. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.

9. Između stranaka nije sporno da je između tužiteljice, kao korisnika kredita, i tuženika, kao davatelja kredita 2. srpnja 2007. zaključen ugovor o kreditu predmet kojeg je iznos od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju banke vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita i to za kupnju stana, s rokom vraćanja od 240 mjeseci.

10. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je u trenutku sklapanja ugovora o kreditu i ugovaranja iznosila 4,40% godišnje te nije sporno da je u odredbi čl.8.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorne kamatne stope u skladu s odlukama banke.

11. Nije sporno između stranaka da je tuženik u svojim Odlukama u razdoblju od travnja 2008. pa do siječnja 2014. izvršio izmjenu ugovorene promjenjive kamatne stope i to tako da je ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u odnosu na onu ugovorenu u vrijeme sklapanja ugovora od 4,40% povisivao tako da je kamatna stopa od 1.4.2008. do 31.03.2009. iznosila 4,95%, od 01.04.2009. do 30.09.2010. iznosila je 5,30%, od 01.10.2010. do 30.04.2011. iznosila je 5,05%, od 01.05.2011. do 30.09.2011. iznosila je 4,80%, od 01.10.2011. do 31.12.2013. iznosila je 4,50% te je ista intervencijom zakonodavca od 01.01.2014 do 30.09.2015 do 12.02.2016 iznosila 3,23%.

12. Sporno je između stranaka da li su dijelovi odredbe čl.7 i čl.8 Ugovor od dana 2.7.2007 ništetne ugovorne odredbe te posljedično tome da li je tuženik dužan vratiti tužiteljici one novčane iznose koje je u razdoblju rujna 2007. pa do rujna 2015. naplatio temeljem izmijenjene kamatne stope s time da je sama visina postavljenog novčanog zahtjeva temeljem kojeg tužiteljica od tuženika zahtijeva povrat iznosa od 2.307,76 EUR-a također sporna.

13. Konkretni ugovor o kreditu zaključen je 2. srpnja 2007. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe istoga nepoštene s obzirom na činjenice i okolnosti koje tužiteljica iznosi u ovoj tužbi po ocjeni ovoga suda imaju primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

14. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

15. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radio o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

16. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

17. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

18. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

19. Nadalje odredbom čl.87 st.1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

20. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

21. Iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da se prije sklapanja Ugovora od dana 2.7.2007. o spornim ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 i čl.8 nije pregovaralo time da je iz sadržaja spisu priležećeg ugovora vidljivo da se radi o standardnom ugovoru o kreditu.

22. Tuženik u ovoj pravnoj stvari u smislu odredbe čl. 81 st. 4 ZZP/03 nije dokazao da se je o spornim ugovornim odredbama sadržanim u Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovaralo, teret dokaza koje činjenice je ležao na istome.

23. Kako to ističe i tuženik tijekom postupka odlukom Visokog trgovačkog suda RH u Zagrebu br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

24. U tom postupku kako je to razvidno iz spisu priležeće presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. g., i ovdje tuženik imao je položaj stranke, a u kojem postupku je pravomoćno utvrđeno da je u ovom postupku tuženik, a u postupku koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu te Visokim trgovačkim sudom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. u razdoblju od 1. travnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tužene banke o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je tuženik postupio suprotno tada važećim Zakonima o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. pa do 3. kolovoza 2007. g., a nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09).

25. Također, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.g., (VSRH Rev-2221/18) utvrdio da je između ostalog i 3-tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. od 01. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, a čime je između ostalog 3- tuženik Erste&Steiermarkische bank d.d. postupila suprotno odredbama čl. 81, čl. 82 i čl. 90 tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) te u razdoblju do 06. kolovoza 2007., odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih utuženih banaka pa tako i tuženika bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače odnosno da su tužene banke pa tako i tuženik bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja tih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima kao i da su banke pa tako i tuženik svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

26. Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnog interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika kako je to i propisano odredbom čl.118 ZZP (NN 41 /14, 110/15, 14/19) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja ove tužbe te čl.126 ZZP (NN 19/22) koji je na snazi u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

27. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

28. U konkretnom slučaju, podnošenjem tužbe u ovom postupku tužiteljica je sukladno odredbi čl. 120 ZZP/14 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe, koji tužiteljici daje pravo i legitimaciju za pokretanje postupka kao što je konkretni i pokrenula ovaj postupak kojim zahtijeva ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

29. Cijeneći sadržaj spornih odredbi u ugovornim odredbama sadržanim u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. kojim je ugovoreno da se za vrijeme trajanja ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope kao i način obračuna i naplate u skladu s važećim odlukama banke, ocjena je ovoga suda da takve odredbe predstavljaju ugovornu odredbu čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i ugovornu odredbu čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84 ZZP/03 pa kako takva ugovorna odredba ne predstavlja lako razumljivu ugovornu odredbu to se na takvu odredbu suprotno mišljenju tuženika isticanog tijekom postupka ne može primijeniti odredba čl.84 ZZP/03 koja propisuje nedopuštenog ocjene pojedinih ugovornih odredbi.

30. Kako su predmetne odredbe ugovora jasne i lako uočljive ali ne i lako razumljive to je dopušteno ocjenjivati jesu li predmetne ugovorne odredbe poštene ili ne.

31. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača kako je to i propisano odredbom čl. 81 ZZP/03.

32. O sadržaju odredbi u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. kako je to naprijed i iznijeto nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba Ugovora o kreditu od dana 2. srpnja 2007. predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužiteljice kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom.

33. Naime sporna odredba čl.8 među strankama zaključenog ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 4,40% ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužiteljica kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovorni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 4,40%, a o kojima bi tužiteljica kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bila informirana već se takvom odredbom ugovora tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužiteljici kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču da utječe te u sporazumu s tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope.

34. Da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile lako razumljive iste su trebale sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužiteljica kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogla jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, a cijeneći sadržaj sporne odredbe u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. isto konkretno nije slučaj jer tužiteljica na temelju sadržaja spornih odredbi ugovora po ocjeni ovoga suda nije ni mogla niti je bila u mogućnosti procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za nju proizlaze ugovaranjem odredbe u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. obzirom da u tim ugovornim odredbama nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika kao banke te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja ugovora od 2.7.2007. u donošenju kojih tužiteljica nije sudjelovala niti je o istima imala mogućnost pregovaranja, to je nedvojbeno da su odredbe čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. ugovorne odredbe koja nisu lako razumljive te odredbe koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja stvaraju značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka zbog čega su iste nedopuštene.

35. Da se radi upravo o takvim ugovornim odredbama kojima se povrjeđuju prava potrošača konačno utvrđeno je i u postupku koji se je vodio po kolektivnoj tužbi u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod pol.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.god.

36. Naime, odredbe o promjeni ugovorene kamatne stope jedne su od temeljnih ugovornih odredbi, a iste su u konkretnom slučaju cijeneći sadržaj sporne odredbe čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. među stranaka zaključenog ugovora ovisne isključivo o odluci tuženika kao druge i jače ugovorne strane, a bez da su u sadržaju ugovora istodobno precizno određeni uvjeti i kriteriji promjenjivosti ugovorne kamatne stope te kriteriji za koje se veže promjena pa takve ugovorne odredbe u svakom slučaju uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice. Ovo iz razloga jer takve ugovorne odredbe vjerovniku, konkretno banci kao jačoj ugovornoj strani, daju mogućnost da jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti time da pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer za to nema nikakvih egzaktnih kriterija, time da je tuženik upravo svojom metodologijom i svojim odlukama kao jednostranim i internim aktima, a bez u ugovoru jasno naznačenih i određenih kriterija jednostrano određivao način i uvjete promjene kamatne stope.

37. Jedna od osnovnih načela obvezno pravnih odnosa su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu čl.3 ZOO/05 te načelo savjesnosti i poštenja čl.4 ZOO-a.

38. Ugovorne odredbe kakve su odredbe u čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. su ugovorne odredbe koje u svakom slučaju stvaraju neravnotežu u odnosima između stranaka te neravnopravnost sudionika u obvezno pravnom odnosu jer takve ugovorne obveze daju mogućnost drugoj ugovornoj strani, konkretno banci, da jednostrano mijenja prvotnu ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu svojom jednostranom odlukom i na takav način potpuno izbjegne utjecaj druge ugovorne strane na kriterije i način promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. U smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača u smislu odredbe čl. 82 ZZP/03 ugovorne odredbe koje bi se uz ispunjenje pretpostavki iz čl. 81 tog Zakona mogle smatrati nepoštenim jesu primjerice, odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga.

39. Načelo savjesnosti i poštenja u smislu odredbe čl. 4 ZOO-a podrazumijeva da su sudionici u obvezno pravnim odnosima dužni međusobno postupati obzirno, uvažavati međusobna prava i interese, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obvezno pravnog odnosa. Kao mjerilo ponašanja na strani potrošača, po ocjeni ovoga suda, treba biti ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača, a kao mjerilo ponašanja na strani tuženika kao banke mora biti ponašanje urednog i savjesnog gospodarstvenika.

40. Prema odredbi čl. 83 ZZP/03 prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena treba uzeti u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora kao i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kako je to i propisano odredbom čl. 83 ZZP/03.

41. Imajući u vidu da je kamata cijena, a da je cijena bitan element ugovora o kreditu, po ocjeni ovoga suda, sadržaj odredbe čl.8 među strankama zaključenog ugovora o kreditu, a na temelju kojih se kamata, dakle cijena, određuje prema odluci banke, dakle jedne ugovorne strane i to jače ugovorne strane bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija, za njezinu promjenu u svakom slučaju po ocjeni ovoga suda predstavlja ugovornu odredbu koja je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, a koja ugovorna odredba, u svakom slučaju, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to sve na štetu tužiteljice kao potrošača pa je takva ugovorna odredba o kojoj se i nije pojedinačno pregovaralo u smislu odredbe čl. 81 st. 1 ZZP-a nepoštena ugovorna odredba.

42. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda da dijelovi odredbe čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od dana 2.7.2007. predstavljaju u smislu odredbe čl.81 st.1 ZZP/03 nepoštene ugovorne odredbe, a koje nepoštene ugovorne odredbe su sukladno odredbi čl. 87 st. 1 ZZP-a ništave.

43. Kako je u smislu odredbe čl.87 st.1 ZZP/03 odredba čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od dana 2.7.2007. kao nepoštena ugovorna odredba ništava, to je tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu u kojem zahtijeva utvrđenje ništetnosti dijelova predmetnih ugovornih odredbi valjalo u cijelosti usvojiti, sve pozivom na naprijed citiranu odredbu u svezi s odredbom čl. 322 ZOO-a/05 te odlučiti kao u točki I. izreke presude.

44. Stoga, u konkretnom slučaju po ocjeni ovoga suda ništetnost dijela odredbe čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora te među strankama zaključeni Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. može opstati i bez tih ništetnih dijelova odredbi čl.7 i čl.8 Ugovora, time da je tuženik u slučaju ništetnosti, kako je to i propisano odredbom čl. 323 ZOO-a dužan tužiteljici kao drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

45. Kako je tuženik u razdoblju od rujna 2007. pa do rujna 2015. primio ukupni novčani iznos od 2.307,76 EUR-a na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka čiji nalaz tužiteljica ne osporava, dok da tuženik osporava u podnesku od dana 28. ožujka 2025., a na koje navode se vještak dopunski očitovao u podnesku od dana 7. travnja 2025., valja navesti da u skladu s odredbama čl. 259 i čl. 260 ZPP-a upravo je sud taj koji rukovodi vještačenjem odnosno daje zadatak vještačenja vještaku. Pored navedenog valja navesti da tvrdnje tuženika da namjera Ugovornih stranaka nije bila da u Ugovoru bude ugovorena fiksna kamatna stopa, nisu osnovane jer u situaciji kada je iz navedenih razloga naznačena Ugovorna odredba ništetna, valja u smislu odredbe članka 26. stavak 3. ZOO-a primijeniti onu kamatu čija stopa je određena u Ugovoru, tj. 4,40% godišnje, slijedom čega je tuženika pozivom na odredbu čl. 323 st. 1 ZOO-a/05 valjalo obvezati na povrat te isplatu predmetnog iznosa tužiteljici odlučiti kao u točki II. izreke presude uz obvezu da tužiteljici u smislu odredbe čl. 29 st. 1 ZOO-a/05 isplati zakonsku zateznu kamatu tekuću od naplate svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate.

46. Ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništetnost. Ništetnost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su dijelovi nepoštene odredbe čl.7 i čl.8 Ugovora o kreditu od 2. srpnja 2007. kao nepoštene odredbe ništetne od samog početka od kada su ugovorene pa tužiteljica ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetne odredbe koristio, a konkretno to je razdoblje od rujna 2007. pa do rujna 2015.

47. Nadalje, među strankama je nesporno da je provedena konverzija odnosno da je sklopljen Aneks broj 1 Ugovora o kreditu br. 5103605019, dalje Aneks (list 16 spisa).

48. Uvidom u Aneks br.1 utvrđeno je da je isti sklopljen dana 12. veljače 2016. između tužiteljice i tuženika. Utvrđeno je da je čl.1.1. ugovoreno da je dana 30.09.2015. godine stupio na snagu Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) (dalje u tekstu: ZID ZPK) te da Banka pristupa potpisivanju Aneksa kojim se utvrđuju promjene u načinu ispunjenja obveza iz ugovora opisanog u članku 2. (dva) isključivo i jedino u svrhu ispunjenja zakonskih obveza Banke propisanih ZID ZPK. Utvrđeno je da je čl. 2.1. ugovoreno da potpisnici Aneksa suglasno utvrđuju da su dana 2.7.2007. sklopili Ugovor o kreditu broj: 5103605019 na iznos od 150.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Utvrđeno je da je čl. 6.2. ugovoreno da za vrijeme važenja Aneksa visina ugovorne promjenjive kamatne stope iznosi zbroj 6 mjesečnog EURIBOR-a (dalje: Parametar) i 5,112 postotni bod godišnje zaokruženo na tri decimale. Sukladno Metodologiji utvrđuje se vrijednost Parametra i obavlja se redovito šestomjesečno usklađivanje stope ugovornih kamata (referentno razdoblje) i to svakog prvog siječnja i svakog prvog srpnja u godini. Utvrđeno je da je čl.6.3 . ugovoreno da ugovorne kamate Banka obračunava primjenom jednostavnog dekurzivnog kamatnog računa. Utvrđeno je da je čl.7.2. ugovoreno da će se dio više uplaćenog iznosa (preplate) iz članka 5.3. (pet tri), a koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine uzimajući u obzir sve izmjene u prijelaznom razdoblju iz čl. 1. ZID ZPK kojim je u Zakon o potrošačkom kreditiranju dodan članak 19. f stavak 2. do datuma iz zaglavlja ovog Aneksa, koristi za podmirenje 50% iznosa budućnih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.

49. Iz zaključka odluke VSRH od dana 04. ožujka 2020. posl.br. Gos-1/2019 proizlazi da je presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali da nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti. Da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" broj 102/15). Da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR. Da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske. Da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu. Da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovu svega izloženog da treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

50. Odredbom članka 40 stavaka 1, 2 i 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je da potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju toga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Ako je za ugovore iz toga dijela Zakona mjerodavno strano pravo, potrošač koji ima boravište u [adresa] ne može biti lišen zaštite na koju ima pravo po ovom Zakonu i drugim zakonima kojima se štite potrošači.

51. Naime, tužiteljica je potpisom aneksa kojim je provedena valjana konverzija zadržala pravo na punu restituciju koju joj jamče propisi koji reguliraju zaštitu potrošača odnosno Zakon o zaštiti potrošača te Direktiva 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima pa je stav ovoga suda da pristanak tužiteljice na konverziju ne znači niti može značiti ujedno i tužiteljičino odricanje od prava na punu restituciju te povrat stečenog bez osnove.

52. Tuženik tvrdi da su svi pretplaćeni iznosi, a koji su predmet tužbenog zahtjeva već ukalkulirani i iskorišteni za namirenje konvertirane glavnice. Međutim nije odlučno pitanje da li je tuženik preplaćenim iznosima zatvarao konvertiranu glavnicu, već da li je zatvarao ispravnu glavnicu – onu po početnom otplatnom planu kao jedinom mogućem između tužitelja i tuženika, obzirom na učinke ništetnosti - ex tunc, a što znači da konvertirana glavnica više nije održiva jer je jedina ispravna glavnica koju je trebalo zatvarati ona koja u sebi sadrži početno ugovoren tečaj i kamatnu stopu. Stoga je stav ovoga suda da konvertirana glavnica nije stvarna i kao takva ne može egzistirati niti se umanjivati do tada izvršenim uplatama, već se treba zatvarati i umanjivati samo ona glavnica na koju rast švicarskog franka nije utjecao, a to je ona po početnom otplatnom planu. Navedeno proizlazi i iz osnovnog nalaz i mišljenja stalnog sudskog vještaka Goranke Šmer Maraš koja je navela da je utvrdila da su sve uplate u kunama koje je tužiteljica izvršila na ime otplate glavnice i kamate po kreditu s valutnom klauzulom u CHF s osnova plaćanja anuiteta sa svim izmjenama kamatnih stopa i tečaja po kreditu, a koji sadrže i iznose razlike s osnova promjene kamatne stope utvrđene ovim vještačenjem, iskorištene za zatvaranje obveza po konvertiranom kreditu s valutnom klauzulom u EUR, a sve sukladno sporazumu o konverziji i metodologiji određenoj ZID/ZPK/15. U konverziji u obzir nije uzeta valuta kredita CHF- EUR, već su sučeljavani kunski uplaćeni iznosi po kreditu u HRK s vk u CHF sa simulacijom otplate kredita u HRK s VK u EUR. U obračunu konverzije tužiteljičine realizirane kunske uplate premašile su iznos potreban za namirenje obveza po simuliranom kreditu s vk u EUR, stoga je tuženik tužiteljici u konverziji na dan 30.09.2015. godine utvrdio preplatu u iznosu od 976,73 EUR korištenu za namirenje do 50% budućih dospijevajućih anuiteta konvertiranog kredita nakon provedene konverzije u poslovnim knjigama tuženika.

53. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

53.1. Naime, sukladno odredbi članka 241 ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, pa je mišljenje ovoga suda da s obzirom da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 04. travnja 2012.god. posl.br. P-1401/12 kod Trgovačkog suda u Zagrebu, a da je prvostupanjska presuda u tom dijelu postala pravomoćna 13. lipnja 2014.god. posl.br. Pž-7129/13 Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (pravno shvaćanje VSRH od 30. siječnja 2020., posl.br. Su-IV-47/2020), a što je u konkretnom slučaju 13. lipnja 2014.god. u odnosu na zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi (VSRH Rev-2245/17) odnosno 14. lipnja 2018. što se tiče zahtjev za isplatom s osnova ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli s obzirom da je donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/17 dana 14. lipnja 2018. pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu „Franak“ u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi za valutnu klauzulu.

53.2. Kako je tužiteljica tužbu u ovoj pravnoj stvari podnijela 12. lipnja 2019. kojom zahtijeva povrat plaćenog u razdoblju od rujna 2007. pa do rujna 2015. to je evidentno da je zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka.

54. Slijedom naprijed iznijetog neosnovano se tuženik u ovom postupku poziva na odredbe o naknadi štete te zastarne rokove za naknadu štete, a napose neosnovano smatra da je tužiteljica kao potrošač na bilo koji način i bilo kakvim svojim postupanjem pridonijela nastanku iste. Pored navedenog, valja istaknuti da cilj Zakona o zaštiti potrošača je zaštita, kako pravnog tako i ekonomskog interesa potrošača. Kako se ekonomski interes potrošača po ocjeni ovoga suda izravno štiti samo uz obvezu restitucije, obveza koje restitucije u slučaju ništetnosti je propisana i odredbom čl. 323 st. 1 ZOO-a, a to je po ocjeni ovoga suda novčano potraživanje tužiteljice u situaciji kao što je konkretna, slijedom čega se u slučaju ništetnosti ugovora restitucija koja je dio tog instituta ne može promatrati odvojeno od njega.

55. U odnosu na tuženikov prigovor o nedostatku pravnog interesa na strani tužiteljice, valja navesti da isti nije osnovan i to iz razloga što sklapanje Dodatak ugovoru o kreditu od 12. veljače 2006. nije zapreka da bi se moglo utvrđivati ništetnim osnovni ugovor o kreditu pa tako i utvrđivati ništetnim pojedine odredbe tog ugovora koje bi bile ujedno i nepoštene ugovorne odredbe sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje ZZP/03), koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. (VSRH Rev-18/2018, VSRH Rev-2868/18).

56. Valja navesti da je vještak u osnovnom nalazu i mišljenju naveo da manje plaćene kamate tj. novčane razlike između iznosa kamate koju bi tužiteljica u razdoblju do 31.12.2013. godine bila u obvezi platiti prema početnom otplatnom planu i primjenom početno ugovorene kamatne stope od 4,40% p.a., a nakon 01.01.2014. godine primjenom zakonske kamatne stope od 3,23% p.a. i obveze kamate koju je tužiteljica po osnovi promjenjive kamatne stope stvarno platila tuženiku iskazano u kunama primjenom srednjeg tečaja tuženika na dan isplate kredita ukupno iznose 0,00 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 6., međutim tuženik je ustrajao u prigovoru radi prebijanja kako ga je postavio u odgovoru na tužbu.

56.1. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenih Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelju po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita, kao niti po kamatnoj stopi koja je bila niža od one koja je vrijedila na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužitelj ništa nije primio pa ne postoji ni njegova obveza povrata pa samim time u iznos pretplata ne treba ni uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, odnosno kada je kamatna stopa bila niža od početne.

56.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio plaćanja te isplatu kako je on to zatražio time da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111. ZOO-a te da bi u iznose pretplata valjalo uračunavati negativne razlike po kamatnoj stopi.

56.3. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Navedeno vrijedi i za ugovaranje promjenjive kamatne stope, slijedom čega tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o kamatnoj stopi nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu.

56.4. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo i prigovor radi prijeboja svoje tražbine s osnove manje plaćenih kamata. Međutim valja navesti da na strani same tužiteljice (potrošača) ne postoje elementi nepoštenog postupanja iz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za nekakvu štetu koju tuženik tvrdi da trpi te čak i ukoliko tuženik smatra da je primjenom nepoštene ugovorne odredbe sam pretrpio određenu štetu, nije ovlašten zahtijevati zaštitu u odnosu na potrošača. Na strani potrošača ne postoji protupravnost niti nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja nepoštenosti te niti jedan propis koji uređuje predmetnu materiju, ne ovlašćuje tuženika da, pozivajući se na pravna utvrđenja iz kolektivnih presuda kojima je utvrđena povreda prava potrošača, podnose bilo kakve individualne restitucijske zahtjeve protiv potrošača. Također, valja istaknuti da nedvojbeno nije zakonom zabranjeno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu međutim ne na način kako je to tuženik u konkretnom slučaju učinio, odnosno bez da je tužiteljicu informirao o mogućim rizicima. U tom smislu tečaj CHF u vrijeme zaključenja ugovora nije fiksan, već se radi o visini tečaja koji je tužiteljici u vrijeme ugovaranja bio poznat, odnosno naveden u otplatnom planu koji joj je uručen te na koji je pristala, slijedom čega je valjalo u cijelosti odbiti tuženikov prigovor radi prijeboja i odlučiti kao u točki III. izreke presude.

57. Što se tiče same preinake tužbenog zahtjeva odnosno tužbe kojoj se tuženik protivio i za koji preinačeni dio je tuženik istaknuo prigovor zastare, a koju preinaku je tužiteljica napravila u podnesku od dana 4. kolovoza 2020. valja navesti da je ista učinjena prije zaključenja prethodnog postupka, stoga je stav ovoga suda da je ista dozvoljena u smislu odredbe članka 190 stavak 1 ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

57.1. U odnosu na tuženikov prigovor zastare za preinačeni dio stav je ovoga suda da je isti neosnovan budući iz Zaključka građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Su-IV-123/2024-5 od dana 27. svibnja 2024. proizlazi da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

58. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije potrošač odnosno da nije dokazala osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača te da je prije svega bila dužna dokazati svojstvo potrošača, valja navesti da ovaj sud u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice koja je navela da je namjena sredstva predmetnog kredita bilo rješavanje stambenog pitanja te da na adresi predmetnog stana nije imala registrirano nikakvo trgovačko društvo i da predmetni stan nije davala u najam ili zakup, kao i da je u njemu živjela do unazad 2 godine i to iz razloga što je isti uvjerljiv, životan i logičan, dok tuženik osim paušalnih navoda da tužiteljica nije potrošač ni sa čim nije doveo pitanje status tužitelja kao potrošača.

59. Valja navesti da je tuženik na ročištu dana 7. travnja 2025. odustao od provođenja personalnih dokaza saslušanjem svjedoka, dok što se tiče dokaznih prijedloga tuženika koji su odbijeni na istom ročištu, valja navesti da ovaj sud nije prihvatio prijedlog tuženika da vještak izračuna razliku u kamati od 01.01.2014. do 30.09.2015. iz razloga što je u tom razdoblju kamatna stopa bila niža od početno ugovorene zbog intervencije zakonodavca, a ne voljom tužiteljice.

60. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a, a svezi s odredbom članka 155. istog Zakona. Trošak tužiteljice sastoji se troška sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 eura (T.br. 7 t.1 Tarife), zastupanja po odvjetniku na tri ročišta u iznosu od 200,00 eura za svako (T.br.9.t.1. Tarife), sastavljanja šest podnesaka i to četiri u iznosu od 200,00 eura za svaki i dva podneska u iznosu od 100,00 eura za svaki (T.br.8 t.1 i t.2 Tarife ), PDV u iznosu od 450,00 eura kao i trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 500,00 eura, dakle sveukupno je tužiteljici dosuđen trošak u iznosu od 2.750,00 eura.

60.1. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV. izreke ove presude.

U Rijeci, 24. studenog 2025.

S U D A C

Mate Radović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove odluke stranke imaju pravo žalbe u roku od 15 dana od datuma primitka ovjerenog prijepisa iste.

Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA

- pun. tužiteljice

- pun. tuženika