Poslovni broj: P-982/2023-29
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Zlataru
Stalna služba u Zaboku
Zabok, Matije Gupca 22
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužiteljice ON iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] , koju zastupa punomoćnik DN , odvjetniik iz Zagreba, Martićeva 67/II protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici Kruno Knežević i Ana Bago Martić , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6 radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 3. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i njezinog punomoćnika Alana Muraja , odvjetnika iz Zagreba i punomoćnice tuženika Ane Bago Martić, odvjetnice iz Zagreba, dana 24. studenog 2025.
p r e s u d i o j e
I.Dopušta se preinaka tužbe tužiteljice: EN iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] od 23. svibnja 2025.
II. Utvrđuju se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredba čl.1.,2. i 7. u Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora:3210608331/07, broj kreditne partije: 7103781527, sklopljenog između tužiteljice: EN iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika:
Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 kao davatelja kredita, u dijelu u kojem je određeno da se tužiteljica obvezuje vratiti obvezu iz kredita uz valutnu klauzulu CHF, koja glasi: – u čl.1. "...uz valutnu klauzulu" – u čl.2. "....CHF" – u čl.7. "...u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja." – u čl.7. "Prvi anuitet iznosi
624,25 CHF (slovima:šestodvadestčetiri i 25/100 CHF)."
III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : EN iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 8.514,67 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
IV. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : EN iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnova razlike glavnice od 5.512,32 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima od 1. listopada 2015. do 31.prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 31. prosinca 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa nadalje po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
V. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužiteljici : EN iz [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.475,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 24. studenog 2025. pa do isplate prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika : Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR.
Obrazloženje
1.Tužiteljica EN u tužbi tvrdi da je , kao korisnik kredita dana 27. kolovoza 2007. sklopila s tuženikom Zagrebačka banka d.d. , Zagreb kao davateljem kredita Ugovor o namjenskom kreditu, Broj ugovora:3210608331/07, Kreditna partija:7103781527 i temeljem navedenog Ugovora o kreditu tužiteljici je kao korisniku kredita odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 126.225,00 CHF prema srednjem tečaju HNB-a za CHF na dan isplate kredita uz kamatnu stopu od 4,38%, promjenjiva je sukladno važećoj odluci banke o kamatnim stopama s rokom otplate kredita od 30 godina, a kredit se vraća u mjesečnim anuitetima od 624,25 CHF te tužiteljica navodi da joj je tuženik isplatio iznos ugovorenog kredita, a tužiteljica je ispunjavala sve svoje obveze i ispunjava ih i dalje do konačne otplate kredita te tužiteljica tvrdi da su ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli te je tako čl.1. predmetnog Ugovora određeno da banka odobrava kredit u iznosu od 126.225,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita dok je u čl. 2. navedenog Ugovora ugovoreno da je korisnik kredita dužan platiti u anuitetima iznos kredita od 126.225,00 CHF i redovnu kamatu, sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja, a čl.7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 624,25 CHF obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja, međutim prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužiteljicu kao potrošača informirao i nije ju upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već joj je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji , a posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato i tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužiteljice i ne može se razumno očekivati da bi tužiteljica sklopila takav ugovor o kreditu da je bila upoznata sa mogućnošću da joj anuitet toliko naraste,a očito jest stoga da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe na štetu tužiteljice kao potrošača, dakle nepoštene su odredbe bez pravnog učinka, odnosno ništetne su i na temelju takvih odredbi tuženik sam određuje visinu tečaja CHF u odnosu na kune, a time jednostrano određuje visinu obveze tužiteljice, što je također protivno čl.395. Zakona o obveznim odnosima , koji ima za cilj zaštitu vrijednosti i osnova ove odredbe podrazumijeva da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na izračun vrijednosti ugovorne obveze, a tuženik je nekoliko puta promijenio tečaj CHF i tako povisio ratu tužiteljici te na taj način je stekao bez osnove iznos od 53.732,36 kn / 16.911,51 EUR kn ukupno tako da je tužiteljica na taj način uplatila više tuženiku nego što je trebala pa ima pravo zahtijevati od tuženika da joj vrati sve ono što je neosnovano stekao i to preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule s kamatom od dana uplate i tužiteljica nadalje tvrdi da je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa pod poslovnim brojem : P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja .2013. donio presudu kojom je utvrđeno da je i ovdje tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljenje na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31.prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to u čl.81,82. i 90, a od 7, kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima i Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj: Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 7129/13-4 u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva te je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj: Pž6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), dok je Vrhovni sud Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Rev 2221/18 dana 3. rujna 2019. potvrdio tu presudu. dakle , pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju u kojem je sklopljen i Ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužiteljice) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, te povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a s obzirom da je navedenim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12, Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13, Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/12, Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-6632/17 i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 2221/18 utvrđeno da je tuženik prilikom zaključenja ugovora o kreditu i kasnije prilikom donošenja jednostranih odluka o promjeni kamatne stope i tečaja CHF postupio protuzakonito, to tužiteljica ovom tužbom traži utvrđenje takvih odredbi u svome Ugovoru o kreditu ništetnim te povrat stečenog bez osnove zbog razlika tečaja CHF, a tužiteljica napominje da sukladno čl.502.c. ZPP-a i čl.118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud je vezan za utvrđenja navedenih sudova u postupcima zaštite kolektivnih interesa, a nadalje tužiteljica navodi da je od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15, dalje: ZIDZPK), sklopljen dana 8. lipnja 2016. Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita kredit sa valutnom klauzulom u EUR i obračunato je da na dan 30. rujna 2015. preostala nedospjela glavnica kredita iznosi 71.606,02 EUR (757.307,24 kn) te da je iznos preplate 14.379,29 kn, ali provedenom konverzijom tužiteljica nije ni približno obeštećena za preplaćene iznose do dana konverzije, iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan jer , tuženik je obračunao iznos preplate na 14.379,29 kn, a stvarno je oštećenje tužiteljice na ime preplaćenog tečaja 53.732,36 kn, te dodatno za iznos od 4.129,50 EUR manje priznate glavnice, a tuženik je na dan 30. rujna 2015. računao glavnicu prema tečaju na taj dan i dobio iznos od 71.606,02 EUR, a trebao je prema početnom tečaju i tada bi dobio glavnicu od 67.476,52 EUR, s time da je tužiteljica mišljenja da konverzija nije od značaja za postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama zakona, niti aneksom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebalo riješiti eventualnu ništetnost tih odredaba koje se tiču promjenjive kamatne stope, a aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja tih aneksa odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenog tečaja u kreditima u valuti CHF prije konverzije, a do koje preplate je došlo zbog nepoštena postupanja banaka i osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba zakona o konverziji ne širi primjenu konverzije na druge, izvanugovorne odnose među strankama pa je stoga mišljenje tužiteljice da se konverzija ne može uzeti u obzir kod određivanja visine preplate tužiteljice, a točan iznos svih preplaćenih iznosa utvrdit će se vještačenjem u ovom postupku te tužiteljica ukazuje na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje: ZPP) i čl. 118. ZZP da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno tečaj se vraća na početno ugovoreni, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati, a svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana, predstavljaju stjecanje bez osnove te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj dužan vratiti tužiteljici, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa pa tužiteljica traži da se utvrdi da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su odredba čl.1.,2. i 7. u Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora:3210608331/07, broj kreditne partije: 7103781527, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, u dijelu u kojem je određeno da se tužiteljica obvezuje vratiti obvezu iz kredita uz valutnu klauzulu CHF, koja glasi: – u čl.1. "...uz valutnu klauzulu" – u čl.2. "....CHF" – u čl.7. "...u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja." – u čl.7. "Prvi anuitet iznosi 624,25 CHF (slovima:šestodvadestčetiri i 25/100 CHF)." i tužiteljica traži od tuženika isplatu iznosa od 7.131,51 EUR/53.732,36 kn s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa te također tužiteljica traži tzv. eventualno kumulirani tužbeni zahtjev ukoliko sud smatra da se učinak konverzije ipak ima primijeniti na ovaj postupak, tužiteljica traži da se izračuna ukupan iznos preplate po osnovi tečaja, da se taj iznos uveća za zakonske zatezne kamate te se ukupno dobiveni iznos ( glavnica na tečaj i zzk ) umanji za priznati iznos preplate iz konverzije , a iznos glavnice koja se potražuje tada je veći od iznosa glavnog tužbenog zahtjeva , ali je to posljedica toga što su u taj iznos uračunate i zakonske zatezne kamate tako da je iznos u konačnici manji pa tužiteljica u eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu osim već postavljenog tužbenog zahtjeva glede ništetnosti spomenutih odredbi Ugovora traži od tuženika i isplatu iznosa od 56.264,58 EUR te zakonskih zateznih kamata od 1. listopada 2015. te također traži i isplatu iznosa od 4.129,50 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.
2. Tužiteljica je nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od dana 23. svibnja 2025. precizirala tužbene zahtjeve i to osnovni tužbeni zahtjev , kojim od tuženika traži isplatu iznosa od 7.909,31 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , zatim s preplaćenog iznosa s osnova razlike glavnice u iznosu od 5.512,32 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 1. listopada 2015. dok eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom traži isplatu iznosa od 8.514,67 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. dok u ostalom dijelu tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.
3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu tvrdi da je točno da su tuženik i tužiteljica sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210608331/07od 27. kolovoza 2007. kojim je tužiteljici stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF 126.125,00 , ali tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva tužiteljice, jer tužiteljica nije dokazala da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, s time da zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužiteljici teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, međutim tužiteljica činjenice i dokaze, koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočila tijekom postupka, jer svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice , a ako se tužiteljica poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njoj teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na nju doista mogu i trebaju primijeniti i uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava i nadalje tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužiteljice po Ugovoru o kreditu u zastari, jer se na zahtjev tužiteljice za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja ,koja je tužiteljica vršila po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a budući da je odredbom čl. 126. ZZP-a propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 114. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ,koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a i slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. lipnja 2023., to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja , koja je tužiteljica vršila pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužiteljice u zastari i ujedno se ističe da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužiteljice dospjela prije 12. lipnja 2018. nastupila zastara , a što se tiče učinaka konverzije, tuženik tvrdi da odlučna činjenica, koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužiteljica i tuženik dana 8. lipnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) i tim Dodatkom su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljičin kredit, koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , odnosno položaj tužiteljice je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, dakle, Dodatkom je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužiteljica prihvatila i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora i cilj te osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR , a odredbom čl. 19.c određen je način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste ,koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) , koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu dok je u toč. 3. cit. odredbe propisano da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci ,odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta, a odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, dakle, zakonom je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR i osim toga, odredbama ZIDZPK/15 nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji pa je tako odredbom čl. 19. d propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15, s time da tuženik tvrdi da je u cijelosti postupio sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika te je također tuženik tužiteljici pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu, koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF,a potpisivanju Dodatka je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora pa je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužiteljici sklapanje Dodatka, a tužiteljica je ta koja je odlučivala o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom , odnosno tužiteljica je imala pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima i upravo je tužiteljica slobodnim očitovanjem volje odlučila urediti ugovorni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati EURskim korisnikom kredita od početka, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljičinu tužbu, a što uostalom proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku , a također tuženik ukazuje na Odluka Suda Europske Unije u predmetu poslovni broj: C-567/20 od dana 5. svibnja 2022., kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo :imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi , koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi pa je Sud Europske unije utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi pa tako niti pravo povrata koristi i to iz razloga: što su odredbe Glave IV. a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55., 59. i 64. Odluke), što je cilj zakonodavca kod donošenja tih odredaba (odredaba o konverziji) bio uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da je taj cilj tom zakonodavnom intervencijom postignut – toč. 57. i 62. Odluke), što su ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova, dakle, Sud Europske Unije je u ovoj pravnoj stvari meritorno odlučio te iznio stav da je Dodatak ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti uzimajući u obzir čl. 1. st. 2. Direktive 93/13. , a navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica , kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge, a radi se o pravnom stavu, koji nije nepoznat u praksi Suda Europske unije i koji je sud već iznio u drugim odlukama, koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke poslovni broj: C-81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. i poslovni broj: C- 243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. tako da je Sud Europske unije u prethodnim odlukama iznio pravni stav iz kojeg se može zaključiti i ono što je sud zaključio u odluci poslovni broj: C-567/20, a to je da konverzija provedena sukladno odredbama ZIDZPK/15 i njezini učinci ne mogu biti predmetom ispitivanja nepoštenosti i tuženik ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske , a iz kojeg pravnog shvaćanja proizlazi: ,,Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose , koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s čl. 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s čl. 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ te tuženik tvrdi da takvo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u EUR-ski kredit, drugim riječima, tužiteljica kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, a budući da tužiteljica u ovom postupku ne potražuje zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a niti je tijekom postupka na bilo koji način osporavala provedenu konverziju, to je ovako postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan,a tuženik posebno ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda Europske unije , u predmetu poslovni broj: C-567/20 i rješenje poslovni broj: Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije Ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15, tužiteljica ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata,a tuženik ukazuje i na ogledni postupak , koji se vodio kod Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem : Gos 1/2019 pokrenutom radi rješavanja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava te je dana 4. ožujka 2020. doneseno rješenje, kojim je Vrhovni sud Republike Hrvatske odgovarajući na postavljeno pravno pitanje: ,,Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?” odgovorio: ,,Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” ,a također tuženik navodi da Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje da načelno korisnici kredita, koji su izvršili konverziju kredita iz CHF u EUR imaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve (jer treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa), ali ipak samo pod uvjetom da ističu one razloge ili okolnosti eventualne ništetnosti ,koji se tiču same konverzije, bilo zbog razloga iz općeg obveznog prava bilo zbog toga što konverzija nije eventualno provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15., dakle, u svim drugim slučajevima, kao što je to i u ovom pojedinačnom predmetu, korisnici kredita , koji su konvertirali svoj kredit po ZIDZPK/15 nemaju pravni interes postavljati kondemnatorne zahtjeve, koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja, koja bi mogla proizlaziti iz odnosa između Banke i korisnika kredita, a koji odnos je naknadno uređen sporazumom o konverziji kao novom pravnom osnovom među strankama te tuženik ističe da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženih u odlukama poslovni brojevi : Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda Europske Unije poslovni broj: C-567/20, proizlazi slijedeće : Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužiteljice i tuženika, kao pravni posao, koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je,Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužiteljice i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužiteljice kao potrošača i tuženika kao trgovca, tužiteljica ,kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove , tužiteljica je prihvatom konverzije ,odnosno sklapanjem Dodatka pristala biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ju stoga treba promatrati isključivo kao korisnikom kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita i zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge pa stoga uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske i Suda Europske unije, tužiteljica nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama dok u odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća istih , tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljičine tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužiteljice u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan, jer odredbom čl. 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05. –dalje ZOO ), a koja odredba je istovjetna odredbi čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva te sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 5. ožujka 2004., ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva tako da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužiteljica bi eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga, jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužiteljica postavila zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u smislu odredbe čl. 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, a tuženik nadalje tvrdi da tužiteljica u tužbi traži isplatu iznosa od 4.129,50 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. , s osnove navodne razlike nedospjelog iznosa glavnice na dan 30. rujna 2015., ali tuženik ističe da iznos od 4.129,50 EUR, koji tužiteljica zahtijeva ne predstavlja iznos , koji je tužiteljica tijekom otplate kredita po CHF partiji kredita više platila s osnove povećanja tečaja po predmetnom Ugovoru o kreditu već je predmetni iznos posljedica sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija, a sklapanjem Dodatka, valjanost kojih odredbi Dodatka Ugovora o kreditu tužiteljica u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni su iznos i valuta kredita te je tako utvrđen i iznos kredita u valuti EUR. , dakle tužiteljica je pristala na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu koji je sastavljen sukladno obveznim zakonskim odredbama od strane tuženika te su tako sporazumno određeni uvjeti kredita za razdoblje od 30. rujna 2015. pa nadalje i radi navedenog tužiteljica nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa od 4.129,50 EUR te tuženik predlaže takav zahtjev odbiti kao neosnovan i tuženik opreza radi ističe prigovor zastare i za ovo potraživanje pa zaključno, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjevi tužiteljice odbiju i traži od tužiteljice naknadu troškova parničnog postupka.
4.
U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210608331/07 od dana 27. kolovoza 2007. ,uvid u Ugovor o založnom pravu od 21. svibnja 2009., uvid u Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 15. svibnja 2009., uvid u izvadak iz zemljišne knjige ( list 30 spisa ), uvid u I Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu od 28. travnja 2009.,uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Mladena Ježeka poslovni broj: OV-1154/09 od 8. lipnja 2009., uvid u Obavijest Zagrebačke banke tužiteljici od 12. studenog 2015., uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 39 do 42 spisa ), uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR ( list 43 spisa ), uvid u Pregled otvorenih stavaka po kreditu ( list 45 spisa ), uvid u Prijedlog akta izmjene Ugovora o kreditu na temelju članka 19 e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( ,,Narodne novine '' br. 102/2015 ) ,uvi Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 8. lipnja 2016. , uvid u potvrdu Javnog bilježnika u Zagrebu Jasminke Ankon poslovni broj: OV-10191/2016 od 15. lipnja 2016. , uvid u Izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. ( list 55 do 58 spisa ), uvid u Suglasnost od 15. lipnja 2016. uvid u Izračun ( list 63 do 67 spisa ), uvid u Pregled prometa po kreditu (list 70 do 79 spisa i list 190 do 200 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Štefice Hren iz Donje Stubice , uvid u očitovanje navedenog vještaka od 21, srpnja 2025. i saslušana je tužiteljica EN u svrhu dokazivanja .
5.
Nesporno je da su tužiteljica EN i tuženik Zagrebačka banka d.d. dana 27. kolovoza 2007. zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3210608331/07 , kojim se Ugovorom tuženik u čl. 1. Ugovora , kao kreditor obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 126.125,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vratiti u roku od 30 godina te da je namjena kredita kupnja stana u [adresa] , što je navedeno u čl. 6. Ugovora , a u čl. 7.Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima od 624,25 u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće za CHF na dan plaćanja te je u čl. 2. ugovorena i redovna kamata od 4,38 % godišnje , koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta , a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika.
6.
Nesporno je da su tužiteljica i tuženik dana 8. lipnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 108,484,74 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. 757.307,24 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 286 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 14.379,29 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 71.606,02 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.
7. Nesporno je da su Ugovor o kreditu i Dodaci Ugovora solemnizirani kod Javnog bilježnika.
8. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe čl.1.,2. i 7. u Ugovoru o namjenskom kreditu, broj ugovora:3210608331/07, broj kreditne partije: 7103781527, sklopljenog između tužiteljice, kao korisnika kredita i tuženika, kao davatelja kredita, u dijelu u kojem je određeno da se tužiteljica obvezuje vratiti obvezu iz kredita uz valutnu klauzulu CHF, koja glasi: – u čl.1. "...uz valutnu klauzulu" – u čl.2. "....CHF" – u čl.7. "...u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja." – u čl.7. "Prvi anuitet iznosi 624,25 CHF (slovima:šestodvadestčetiri i 25/100 CHF).", da li je nastupila zastara tražbine tužiteljice, da li je tužiteljica potrošač i da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužiteljice da od tuženika traži isplatu zbog preplaćene valutne klauzule i zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije.sporna je pravna osnova i visina tužbenih zahtjeva tužiteljice.
9. Tužiteljica EN je izjavila da je 2007. godine zaključila Ugovor o kreditu s tuženikom i radilo se o namjenskom kreditu za kupnju stana s rokom otplate na 30 godina, a visina kredita je bila 127.000,00 CHF, odnosno 87.000,00 EUR. Tužiteljica tvrdi da je otplatila predmetni kredit , odnosno da su ona i suprug istoga ,,zatvorili'' s obzirom da njezin suprug radi u Švicarskoj , a da imaju troje djece pa su prodali predmetni stan i postali podstanari.Tužiteljica tvrdi da je otišla u banku kod osobnog bankara , kao osobe koja će voditi računa da zaključi najpovoljniji kredit te se sjeća da joj je u banci rečeno da postoje tri vrste kredita i to kunski kredit s najvećom kamatom i najvećom ratom, zatim kredit u valuti EUR s malo manjom kamatom i malo manjom ratom te kredit u CHF s najmanjom kamatom i najmanjom ratom te se se odlučila za kredit u CHF s najmanjom kamatom i najmanjom ratom.Tužiteljica navodi da je znala da tečaj CHF može padati i rasti , ali joj od strane osobnog bankara nije ništa objašnjeno o stabilnosti te valute, međutim ništa joj također nije rečeno da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, ali to ne čini u odnosu na CHF i to je kasnije saznala od Udruge ,,Franak'' tijekom otplate kredita.Tužiteljica tvrdi da je pročitala ugovor o kreditu i bio joj je jasan sadržaj tog ugovora, ali nije mogla mijenjati odredbe tog ugovora . Tužiteljica tvrdi da je banka valjda sastavljala predmetni Ugovor kojeg joj je osobni bankar dao na potpis. Što se tiče samog ugovora tužiteljica tvrdi da je znala da je kamata promjenjiva , ali nije znala kada će tuženik mijenjati kamatnu stopu i što se tiče odredbe o valutnoj klauzuli taj pojam joj je bio jasan i to znači da je kredit vezan uz tečaj određene valute prema kuni.Tužiteljica navodi da je bila kod javnog bilježnika radi solemnizacije ugovora o kreditu, ali Javni bilježnik joj nije ništa objašnjavao o odredbama ugovora o kreditu niti o kamatnoj stopi niti tečaju, a niti ga je o tome išta pitala.Nadalje tužiteljica tvrdi da je mjesečna rata kredita u početku iznosila 2.200,00 kn mjesečno da bi tijekom otplate kredita narasla na otprilike 4.500,00 kn.Što se tiče novih mjesečnih rata , tužiteljica tvrdi da je od banke pismeno dobivala da je došlo do promjene kamatne stope i to u obliku pisane obavijesti i sa novim iznosima mjesečnih anuiteta, a išla je u banku pitati u vezi moratorija kredita za vrijeme porodiljnog dopusta te su joj rekli da ne mora plaćati anuitet, ali da mora platiti kamatu koja je iznosila oko 3.000,00 kn, međutim nije na to pristala.Tužiteljica navodi da je nakon svega zatražila od banke konverziju kredita iz CHF u EUR, a to je bilo otprilike 2015. i od strane tuženika joj je izračunata neka preplata, koja je uračunata u mjesečne rate tako da su iste umanjene, ali ne zna koliko je iznosila ta preplata i koliko je uzeto to sve u obzir.Tužiteljica se ne sjeća da li je ona tražila konverziju kredita ili joj je to banka ponudila pisanim putem. Tužiteljica tvrdi da nakon konverzije mjesečna rata joj se smanjila i iznosila je oko 380,00 EUR, a takav mjesečni iznos uglavnom je bio stabilan.Tužiteljica tvrdi da u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i tijekom otplate kredita nije bila vlasnica obrta niti tvrtke i u to vrijeme bila je zaposlena, a i sada radi u Gradskoj upravi Grada Zagreba.Tužiteljica napominje da predmetni stan koji je kupila kreditom služio je za stanovanje njezine obitelji , odnosno nje supruga i djece tako da nije iznajmljivala stan , a na kraju je taj stan prodala i sada ona i njezina obitelj žive kao podstanari.
10. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. . izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužiteljica je tuženiku platila znatno veći iznos.
11. U konkretnom slučaju tužiteljici nisu bili pre ze ntira ni m ogući rizici n ekontroliranog rasta tečaja švic a rskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, tužiteljici ponuđen kredit vezan
uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužiteljice , njoj je ponuđen kredit u CHF , kao najpovoljnija, najsigurnija i najstabilnija valuta tako da značaj neravnoteže zbog v alutne klau zule u švic a rskim fra n cima bio je tim veći što pro sječni potrošač nije moga o znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihv atila s a m o opći v alutni rizik, koji je još v eći zbog toga što s e i ugo v o r n a ka m ata n aplaćuje u ku n a m a pr e m a tečaja švic a r skog fr a nka tako da u Ugo v o r u po stoji pr o mje njivi ele m e nt valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužiteljica u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znala niti je mogla znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znala koliko će iznositi njezina kreditna obveza.
12. Naime, kako je to gore navedeno tužiteljici je, prije uzimanja kredita rečeno da je za nju najbolje da uzme kredit u švicarskim francima te su u početku rate , odnosno mjesečni anuiteti bili isti, a tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužiteljici o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.
13. Dakle, tužiteljici od strane tuženika nije bila objašnjena valutna klauzula niti rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti joj je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužiteljicu , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužiteljica uopće uzela kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.
14. Pri tome valja reći da je tužiteljica prosječan potrošač te je za nju sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.
15. Osim toga , radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.
16. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se zapravo odnose na valutnu klauzulu i to odredbe čl.1.,2. i 7. i to – u čl.1. "...uz valutnu klauzulu" – u čl.2. "....CHF" – u čl.7. "...u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB-a važećem za CHF na dan plaćanja." – u čl.7. "Prvi anuitet iznosi 624,25 CHF (slovima:šestodvadestčetiri i 25/100 CHF)." radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.
17. Osim gore navedenog valja reći da sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet KN protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.
18. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 8. lipnja 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužiteljica , kao korisnik kredita prihvatila konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.
19. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužiteljice, je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.
20. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom Suda Europske unije u predmetu poslovni broj: C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.
21. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepošte nim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,
nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.
22. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužiteljica je preplatila iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužiteljici nije vraćeno,sve ono što je preplatila.
23. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužiteljici obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.
24. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.
25. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužiteljice provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Štefici Hren na okolnosti : da se u svakom anuitetu izračuna razlika cijelog anuiteta koji je naplaćen i anuiteta kakav je trebao biti po tečaju realizacije kredita, da se izračuna preplata između izvršenih uplata tužiteljice i uplate koju bi tužiteljica bila dužna vršiti od dana dospijeća svake pojedine obveze do dana izračuna konverzije, a koja razlika proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog na dan plaćanja svake pojedine obveze i tečaja za valutu CHF; da se obračuna zatezna kamata , da iznos koji se dobije kada se od ukupno obračunate zakonske zatezne kamate oduzme iznos preplate utvrđen Aneksom uz Ugovor o kreditu da se izračuna postoji li razlika između preostale glavnice kredita , koju je utvrdila banka prilikom konverzije kredita i preostale glavnice kredita po početnom otplatnom planu, uzimajući samo tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita i prvotno ugovorenu kamatnu stopu te ako postoji, koliki je iznos navedena razlika.
26. Prema nalazu i mišljenju financijskog vještaka korisnik kredita ostvario je preplate anuiteta, po predmetnom kreditu stvarnom otplatom kredita zbog pozitivne tečajne razlike u iznosu od ukupno 59.316,83 kn , odnosno 7.872,70 EUR (od toga 59.592,70 kn pozitivne tečajne razlike , a 275,87 kn negativne tečajne razlike) na dan 30. rujna 2015. odnosno u odnosu na iznose anuiteta koje bi otplaćivala da se kroz cijelo vrijeme otplate primjenjivao tečaj CHF-HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita, tj ponderirani tečaj zbog isplate u više tranši (Tablica br.1.),a usporedbom stvarnog otplatnog plana po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na datum dospijeća svake obveze i stvarnog otplatnog plana po ponderiranom tečaju dolazi se do pozitivne tečajne razlike od ukupno 59.409,84 kn (Tablica br.2)., zatim obračunate zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose preplata iz Tablice br.1 iznose 18.940,40 kn , odnosno primjenom fiksnog tečaja konverzije 2.513,82 EUR (Tablica br.3) te kada se oduzme iznos preplate u iznosu od 14.379,29 kn od obračunate zakonske zatezne kamate ostaje 4.561,11 kn dok na dan 30. rujna 2015 .iznos nedospjele glavnice kredita prema izračunu kreditora iznosi 71.606,02 EUR, odnosno prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke 546.502,73 kn (Tablica br.5) , a razlika između nedospjele glavnice na dan 30. rujna 2015. obračunate od strane kreditora i početnog otplatnog plana (kamatne stope 4,38% i početnog tečaja za CHF, ponderirani tečaj HNB) iznosi 41.532,54 kn (Tablica br.5).
27. Tužiteljica nije imala prigovora na nalaz i mišljenje vještaka , a tuženik se nije protivio matematičkom izračunu vještaka , ali i dalje osporava osnovu tražbina tužiteljice.
28. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Štefice Hren , koja je nalaz i mišljenje dala na temelju priložene dokumentacije te je nalaz i mišljenje jasan i određen bez kontradiktornosti pri čemu je vještak dao više varijanti izračuna te je sve to prikazala u tablicama ,a i stranke nisu imale primjedbe na takav nalaz i mišljenje pa sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještaka.
29. Tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev nakon nalaza i mišljenja financijskog vještaka bez uzimanja u obzir preplate iz konverzije , odnosno bez uračunavanja iste prema čl. 172. ZOO-a tako da od tuženika traži isplatu iznosa od 7.909,31 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa , a ako sud ne prihvati takav tužbeni zahtjev tužiteljica postavlja eventualno kumulirani tužbeni zahtjev navodeći da je banka priznala preplatu kojom je tužiteljicu djelomično obeštetila za iznos od 1.908,46 EUR/14.379,29 kn tako da se uračunavanjem iznosa zatvara iznos zakonskih zateznih kamata i odgovarajući iznos glavnice pa tužiteljica na dan konverzije od tuženika potražuje iznos od 8.514,67 EUR glavnice (7.909, 31 EUR + 2.513,82 EUR zzk – 1.908,46 EUR ) s zakonskim zateznim kamatama od dana konverzije 1. listopada 2015. do isplate .
30. Sud smatra da se preplata iz konverzije treba uzeti u obzir prilikom rješavanja ovog spora pa treba tretirati predmetnu nespornu preplatu od 1.908,46 EUR u smislu čl. 172. ZOO glede uračunavanja tražbine prema kojem: „Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica“.
31. U konkretnom slučaju nije sporno da je tužiteljica tijekom otplate kredita prije konverzije preplatila svaki pojedini anuitet , koji je podmiren po povećanom tečaju u odnosu na početni tečaj pa takva preplata čini glavnicu njegovog potraživanja , a nije sporno da na svaku pojedinu preplatu po anuitetima teku zakonske zatezne kamate od dana plaćanja anuiteta do isplate tako da tužiteljica na dan konverzije, pored glavnice preplate, ima prema tuženiku potraživanje i zakonskih zateznih kamata koje su tekle od plaćanja pojedinog anuiteta do konverzije.
32. Dakle, banka je provedbom konverzije djelomično obeštetila tužiteljicu tako da joj je priznala preplatu od 1.908,46 EUR, ali treba uzeti u obzir da je taj iznos tužiteljici priznat, odnosno stavljen na raspolaganje tek provedbom konverzije, a da tužiteljica u trenutku konverzije već ima dospjelo potraživanje prema banci koje se sastoji od glavnice i zakonskih zateznih kamata tako da na dan konverzije egzistira potraživanje tužiteljice prema banci,a preplata koju je banka priznala u konverziji predstavlja djelomično obeštećenje kojim treba (do visine priznate preplate) zatvoriti potraživanje tužiteljice i to na način da se najprije zatvaraju zakonske zatezne kamate obračunate do dana konverzije (počevši od najranije dospjelih iznosa), a potom eventualno i dio glavnice potraživanja u slučaju da je preplata veća od zakonskih zateznih kamata, sve prema redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO.
33. S obzirom na navedeno prihvaćen je tužbeni zahtjev tužiteljice u iznosu od 8,514,67 EUR pa je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude .
34. Osim navedenog iznosa od 8,514,67 EUR, tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate, koje teku od dana konverzije kredita 1. listopada 2015.
35. S obzirom na nalaz i mišljenje vještaka sud je prihvatio tužbeni zahtjev s osnova razlike glavnice u iznosu od 5.512,32 EUR radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.
36. Osim navedenog iznosa od 5.512,32 EUR, tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate, koje teku od dana konverzije kredita 1. listopada 2015.
37. Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužiteljica nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja .
38. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužiteljice u podnesku od 23. svibnja 2025. zbog povečanja osnovnog tužbenog zahtjeva i eventualnog kumuliranog tužbenog zahtjeva.
39. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine ''br.
53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11
-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu, tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti.
40. U konkretnom slučaju tuženik se ne može protiviti preinaci tužbe od 23. svibnja 2025. , jer je tužiteljica nakon provedbe financijskog vještačenja , iz iste činjenične i pravne osnove zahtijevala drugu novčanu svotu, s time da se zapravo ne radi o eventualno komuliranom tužbenom zahtjevu , jer i jedan i drugi zahtjev se odnose na ništetnost predmetnog Ugovora i s tim u vezi isplatu određenih novčanih iznosa od strane banke tužiteljici uzimajući u obzir glavnicu, zakonske zatezne kamate i uračunavanje ili neuračunavanje preplate tako da se zapravo radi o istom tužbenom zahtjevu .
41. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da tužiteljica nije dokazala da je potrošač , ali takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužiteljica nije sklopila predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski za kupnju stana, za osobne potrebe, kako proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužiteljice pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužiteljica dokazala da je potrošač i da je aktivno legitimirana u ovom predmetu.
42. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.
43. Dakle, tužiteljica je dokazala da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti., a tužiteljica je stan kupila ua svoje osobne potrebe i potrebe svoje obitelji , nije ga iznajmljivala niti je bila vlasnica obrta ili tvrtke već je radila u Gradskom poglavarstvu , gdje i sada radi tako da je tužiteljica potrošač
44. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužiteljice nije osnovan .
45. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužiteljica osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s čl. 502.c ZPP-a .
46. Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je ta presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužiteljica je u ovom individualnom sporu podnijela tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude , odnosno dana 12 lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina i nije nastupila zastara takve tražbina tužiteljice.
47. Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 23. svibnja 2025. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja .
48. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a, a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužiteljice po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to: za sastav tužbe po tbr 7/1 250 bodova ,za sastav podneska od dana 24. 8. 2023. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 26. 2. 2024. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 18. 6. 2024. po tbr 8/1 250 bodova,za zastupanje na raspravi dana 9. 10. 2024. po tbr 9/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 6. 11. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 23. 5. 2025. po tbr 8/1 250 bodova, za sastav podneska od dana 26. 5. 2025. po tbr 8/1 250 bodova , za sastav podneska od dana 4. 6. 2025. po tbr 8/1 250 bodova i za zastupanje na raspravi dana 3. 10. 2025. po tbr 9/1 250 bodova, a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 4.100,00 EUR te PDV od 25% u iznosu od 1.025,00 EUR čemu valja pribrojiti i troškove financijskog vještačenja u iznosu od 350,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 5.475,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude dana 24. studenog 2025.
49. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 EUR .
50. S obzirom da je tužiteljica potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru , to nije dužna platiti troškove sudske pristojbe.
U Zaboku 24. studenog 2025.
S u d a c
Branko Herceg
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu
Dostaviti:
1. DN , odvjetniik iz Zagreba, Martićeva 67/II
2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba,
Lopašićeva 6
